Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1296/11 (B. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna rasprava
- Izvršenje
- Isplata duga
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1296/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1296/11, rješavajući apelaciju Blagoja Mihajlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Blagoja Mihajlovića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko broj 97 0 I 000548 11 Gž od 10. februara 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko broj 096-0-I-09-011499 od 11.
marta 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Blagoje Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Potočara podnio je 18. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 97 0 I 000548 11 Gž od 10. februara 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-I-09-011499 od 11. marta 2010. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 7. avgusta 2013. godine, a što je on i učinio 15. avgusta 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Apelacionog suda i Osnovnog suda, te od JP „Komunalno Brčko“ d.o.o. Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 8. januara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni sud i Osnovni sud su odgovore dostavili 20. januara 2014.
godine, a tražilac izvršenja 27. januara 2014. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. marta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Osnovni sud je Rješenjem broj 096-0-I-011499 od 11. marta 2010. godine dozvolio izvršenje po prijedlogu tražioca izvršenja protiv apelanta kao izvršenika na osnovu vjerodostojne isprave, tj. izvoda iz poslovnih knjiga tražioca izvršenja, radi naplate duga u iznosu od 125,38 KM sa zateznim kamatama od 9. septembra 2009. godine, pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari apelanta, te namirenje tražioca izvršenja iz novčanog iznosa dobijenog prodajom.
7. Apelant je protiv rješenja Osnovnog suda uložio prigovor, tvrdeći da je sa adrese navedene u rješenju o izvršenju odjavljen 2003. godine, da je prijavljen u Bijeljini, te da na označenu adresu dolazi samo povremeno radi obavljanja radova na voćnjaku. Uz prigovor apelant je priložio fotokopije lične karte i zahtjeva za izdavanje nove lične karte.
8. Apelacioni sud je Rješenjem broj 97 0 I 000548 11 Gž od 10. februara 2011. godine apelantov prigovor odbio kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je ukazano da, shodno članu 49 Zakona o izvršnom postupku DB (u daljnjem tekstu: ZIP), prigovor protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave mora biti obrazložen, pa da se, shodno st. 4 i 5 istog člana, rješenje o odgađanju izvršenja ne donosi u svakom slučaju kada je i prigovor uložen, već da prigovor može biti i odbijen kao neosnovan ukoliko su njegovi razlozi neosnovani. Dalje, ukazano je da je za donošenje rješenja o odgađanju izvršenja potrebno da su u prigovoru istaknute činjenične tvrdnje koje dovode u sumnju pravilnost rješenja kojim je utvrđeno postojanje spornoga potraživanja na osnovu uvida u vjerodostojnu ispravu. Pri tome, ukoliko bi se radilo o činjeničnim tvrdnjama koje, bez obzira na eventualnu istinitost, ne bi dovele do drugačijeg rješenja, takve tvrdnje moraju se zanemariti, jer bi suprotno postupanje bilo protivno cilju izvršenog postupka pokrenutog prijedlogom na osnovu vjerodostojne isprave. Shodno navedenom, zaključeno je da drugostepeni izvršni sud, kada rješava o prigovoru iz člana 49 stav 4 ZIP, može ocijeniti da je prigovor neosnovan iako navedena odredba ukazuje da je zadatak parničnog suda da, ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva tražioca izvršenja, ocjenjuje osnovanost izvršenikovog prigovora. Dalje, Apelacioni sud je istakao da je apelantov prigovor neosnovan jer u njemu nije ukazano na činjenične tvrdnje čija bi istinitost dokazana u parnici nakon mogućeg odgođenog izvršenja vodila do zaključka o nepostojanju, odnosno neosnovanosti spornoga potraživanja. U vezi s tim je ukazano na relevantne odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima (u daljnjem tekstu: ZKD) kojim je regulisan odvoz smeća na teritoriji Distrikta Brčko. Dalje, ukazano je da je članom 208 stav 4 ZKD određeno da su svi vlasnici stambenih prostora dužni da se uključe u prikupljanje i odvoz smeća, te da davaocu usluge za to plaćaju mjesečnu naknadu, a zbog čega je činjenica da je apelant odjavljen sa adrese sa koje se smeće odvozi bez značaja. Apelacioni sud je zaključio da u prigovoru nije ukazano da ne postoje navedene relevantne procesne i materijalne pretpostavke za donošenje rješenja, nego su istaknute okolnosti koje su bez značaja za donošenje osporenog rješenja, pa je na osnovu člana 48 stav 1 ZIP-a prigovor odbio kao neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da su osporenim rješenjima povrijeđena pravila postupka, da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da je Osnovni sud prihvatio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, a da prethodno nije sproveo postupak u cijelosti i omogućio i njemu da se o ovom prijedlogu izjasni. Po apelantovom mišljenju, ova nepravilnost nije otklonjena ni u postupku pred Apelacionim sudom. Apelant navodi da nikad nije bio korisnik usluge tražioca izvršenja, da je uz prigovor, čiju kopiju je dostavio uz apelaciju, priložio kopije lične karte sa adresom prebivališta u Bijeljini izdatu 10. avgusta 2004. godine i zahtjeva za izdavanje lične karte. Uz apelaciju apelant je priložio i dva obrasca za evidenciju potrošača, koji su sačinjeni od ovlašćenog radnika tražioca izvršenja, u kojim je navedeno da „nema smeća“, odnosno „koristi svoju vodu a smeće ne koristi“.
b) Odgovor na apelaciju
10. Apelacioni sud se u odgovoru na apelantove navode pozvao na obrazloženje osporenog rješenja u kom je, pored ostalog, ukazano da se izvršenik ne oslobađa obaveze plaćanja izvršene usluge odvoza smeća činjenicom da je odjavljen sa adrese koja je navedena u prijedlogu za dozvolu izvršenja, jer je ova obaveza vezana za stambeni objekat izvršenika, a ne za izvršenika kao lice. Dalje, ukazano je da apelant u prigovoru nije tvrdio da više nije vlasnik objekta na navedenoj adresi, kao ni da tražilac izvršenja, čija služba vrši ovu uslugu, nije vršio odvoz smeća za taj objekat, a zbog čega je, u skladu sa članom 208 stav 4 ZIP-a, apelant u obavezi da mu uplati dugovani iznos za ovu uslugu. Najzad, zaključeno je da kod ovakvog stanja stvari apelantovo saslušanje nema nikakvog značaja za ishod postupka.
11. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u postupku utvrdio da je vjerodostojna isprava, odnosno izvod iz poslovnih knjiga tražioca izvršenja podobna za izvršenje, pa je, u skladu sa članom 37 ZIP-a, predloženo izvršenje na osnovu takve isprave i odobrio. Takođe, ukazano je da ovaj sud, shodno ZIP-u, nije nadležan da odlučuje u meritumu o prigovoru protiv rješenja, a zbog čega je spis dostavljen Apelacionom sudu, kao zakonom određenom za postupanje po prigovoru.
12. Tražilac izvršenja je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantu nije bilo uskraćeno pravo da, shodno ZIP-u i Zakonu o parničnom postupku, u dvostepenom postupku pred sudovima ostvari svoje pravo na pravično suđenje. Takođe, ukazano je da se apelant u apelaciji isključivo bavi činjenicama koje nisu ni bile od značaja za pravilno odlučivanje sudova, te primjenom materijalnog prava.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o izvršnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik DB“ br. 1/01, 5/02, 8/03, 19/07 i 2/08) u relevantnom dijelu glasi:
Podnesci, ročišta i spisi Član 10.
(1)U izvršnom postupku i postupku obezbjeđenja sud postupa na osnovu podnesaka i drugih pismena.
(2)Sud održava ročište kad je to ovim zakonom određeno ili kad smatra da je održavanje cjelishodno.
(...)
(4)Sud će izvan ročišta saslušati stranku ili učesnika u postupku ako je to predviđeno ovim zakonom, ili ako smatra da je to potrebno radi razjašnjenja pojedinih pitanja ili izjašnjavanja o nekom prijedlogu stranke. Sastav suda i odluke Član 12.
(1)Izvršni postupak i postupak obezbjeđenja u prvom stepenu vodi i odluke donosi sudija Osnovnog suda, a o prigovoru odlučuje Apelacioni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud). (...)
Vjerodostojna isprava Član 28.
(1)Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja pravnog lica i preduzetnika određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave.
(2)Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računom kad je to potrebno za zasnivanje potraživanja, javna isprava, izvod iz ovjerenih poslovnih knjiga, isprava sačinjena u zakonom propisanoj formi, po zakonu ovjerena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom. Računom se smatra i obračun kamata.
(3)Vjerodostojna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
(4)Kad se iz vjerodostojne isprave ne vidi dospjelost potraživanja, izvršenje će se odrediti ako tražilac izvršenja uz tu ispravu podnese i pismenu izjavu o tome da je potraživanje dospjelo, te ako je označio dan dospjelosti potraživanja.
(…) Prijedlog za izvršenje Član 35.
(…) (2)Prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave mora sadržavati: 1. zahtjev da sud utvrdi postojanje dospjelog potraživanja zajedno sa odmjerenim troškovima, 2. izvršni zahtjev iz stava 1 ovog člana, i 3. zahtjev da sud obaveže izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po dostavi rješenja, namiri potraživanja, zajedno sa odmjerenim troškovima.
(…) Rješenje o izvršenju Član 37.
(…) (2) Rješenjem o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave sud će:
1. utvrditi postojanje dospjelog potraživanja zajedno s odmjerenim troškovima, 2. odrediti izvršenje radi ostvarenja tih potraživanja, i 3. obavezati izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po prijemu rješenja, namiri potraživanja, zajedno sa odmjerenim troškovima.
(3)Rješenje o izvršenju ne mora biti obrazloženo i može se izdati stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje.
(4)Rješenje o izvršenju mora sadržavati uputu o pravnom lijeku.
(...)
Rješenje o prigovoru Član 48.
(1)Rješenjem donesenim po prigovoru, prigovor se usvaja ili odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.
(...)
Postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave Član 49.
(1)Izvršenik će u prigovoru protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kom dijelu pobija to rješenje. Prigovor mora biti obrazložen.
(2)Ako u prigovoru nije određeno u kom dijelu se pobija, obim pobijanja će se cijeniti na osnovu obrazloženja.
(3)Neobrazložen prigovor sud će odbaciti.
(4)Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatrat će se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka. (5)Kada je podnesen prigovor iz prethodnog stava, sud će odgoditi izvršenje i nastavit će ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije sa tužbom.
(...)
14. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik DB“ br. 30/04 i 80/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 208.
(...)
Za odvoz kućnog smeća i krupnog otpada odgovorno je Odjeljenje nadležno za čistoću, odnosno pravno ili fizičko lice kome se povjeri obavljanje ovih poslova.
(...)
Svi vlasnici, odnosno korisnici stambenih i poslovnih prostora, kao i privremeno zauzetih javnih površina, dužni su se uključiti u prikupljanje i odvoz smeća i plaćati mjesečnu naknadu davaocu usluga odvoza smeća.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 97 0 I 000548 11 Gž od 10. februara 2011. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. marta 2011. godine a apelacija je podnesena 18. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja o izvršenju koja su donijeta na osnovu vjerodostojne isprave a kojim je utvrđena apelantova obaveza na plaćanje duga, tj. predmetni postupak se tiče građanskih prava, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.
22. U suštini, iz apelantovih navoda proizilazi da smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer mu je bila uskraćena mogućnost da se prije donošenja osporenog rješenja pred prvostepenim sudom izjasni o navodima tražioca izvršenja, tj. vjerodostojnoj ispravi na temelju koje je donijeto rješenje o izvršenju. Po apelantovom mišljenju, ovo je kao posljedicu imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu odredaba postupka.
23. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, pravo na „javnu raspravu“, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, sadrži pravo na „usmeno saslušanje“ posebno u postupku pred sudom prvog stepena koji je pri tome i jedina instanca. Odsustvo usmenog saslušanja pred sudom druge ili treće instance može biti opravdano specifičnim karakteristikama postupka koji je u pitanju uz uslov da je pred sudom prvog stepena održano „usmeno saslušanje“. Međutim, obaveza da se održi saslušanje u smislu člana 6 stav 1 nije i apsolutna. Zato, suđenje može biti i bez usmenog saslušanja ako se lice koje je u pitanju nedvosmisleno odrekne ovog prava, ili ako ne postoje pitanja od javnog interesa koja saslušanje čine neophodnim. Odricanje od prava mora biti učinjeno izričito ili prećutno, naprimjer, nekorišćenjem mogućnosti da se zahtjev za javno saslušanje podnese, ili neostajanjem pri zahtjevu ako je podnesen (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Håkansson i Sturesson protiv Švedske, presuda od 21. februara 1990. godine, Serija A br. 171-A, p. 20, st. 64 i 66, Schuler-Zgraggen protiv Švajcarske, presuda od 24. juna 1993. godine, Serija A br. 263, p.p. 19-20, stav 58). Dalje, saslušanje ne mora biti neophodno i zbog specifičnih okolnosti slučaja, naprimjer, kada se ne pokreću pitanja o činjenicama ili pravu koja ne mogu biti adekvatno riješena i na temelju spisa i pismenih podnesaka stranaka (vidi, Evropski sud, inter alia, Salomonsson protiv Švedske, aplikacija broj 38978/97, stav 34, 12. novembar 2002. godine, neobjavljena, Lundevall protiv Švedske, aplikacija broj 38629/97, stav 34, 12. novembar 2002. godine, neobjavljena, Döry protiv Švedske, aplikacija broj 28394/95, stav 37, neobjavljena, mutatis mutandis, Fredin protiv Švedske (broj 2), presuda od 23. februara 2004. godine, Serija A br. 283-A, p.p. 10-11, st. 21-22, i Fischer protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1995. godine, Serija A br. 312, p.p. 20-21, stav 44).
24. Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom rješenja donijeta u izvršnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud najprije podsjeća da, u skladu sa članom 10 ZIP-a, sud u izvršnom postupku u pravilu postupa na osnovu podnesaka i drugih pismena. Navedenom odredbom je regulisano da se ročišta održavaju kada je to zakonom propisano, kao i u slučaju kada sud to smatra cjelishodnim, odnosno da sud može saslušati stranku i druge učesnike u postupku i izvan ročišta ako je to predviđeno zakonom ili ako to smatra potrebnim radi razjašnjenja određenog pitanja, ili izjašnjenja o nekom prijedlogu stranke. Najzad, član 10 ZIP-a primjenjuje se i u postupku pred prvostepenim sudom, kao i u postupku pred drugostepenim sudom koji odlučuje po prigovoru.
25. Dalje, u konkretnom slučaju osporena rješenja donijeta su po prijedlogu tražioca izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 21 ZIP-a, sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave. Shodno članu 28 ZIP-a, izvršenje radi namirenja novčanog potraživanja pravnog lica ili preduzetnika može se odobriti na osnovu vjerodostojna isprava. Pod vjerodostojnom ispravom se, pored ostalog, podrazumijeva i izvod iz ovjerenih poslovnih knjiga tražioca izvršenja. Najzad, da bi ovakva isprava bila podobna za izvršenje, u njoj mora biti naznačen: tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Ukoliko se iz isprave ne vidi dospjelost potraživanja, izvršenje će se odrediti ako tražilac izvršenja uz tu ispravu podnese i pismenu izjavu o tome da je potraživanje dospjelo, te ako je označio dan dospjelosti potraživanja.
26. Dalje, u skladu sa članom 49 ZIP-a, protiv rješenja o izvršenju donijetog na osnovu vjerodostojne isprave može se uložiti prigovor koji mora biti obrazložen. Ukoliko se prigovorom osporava rješenje u cjelini ili u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje se smatra tužbom i u tom slučaju sud postupa po pravilima parničnog postupka, te odgađa izvršenje, koje će nastaviti na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda.
27. Dovodeći navedene odredbe u kontekst činjenica apelantovog predmeta, ustavni sud zapaža da je konkretnom slučaju tražilac izvršenja podnio zahtjev za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave, tj. izvoda iz ovjerenih poslovnih knjiga. Osnovni sud je utvrdio da se radi o vjerodostojnoj ispravi u smislu člana 37 ZIP-a pa je odobrio predloženo izvršenje. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio prigovor. S obzirom na to da se, shodno ZIP-u, u tom slučaju prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da se postupak nastavlja po pravilima parničnog postupka, tj. uz održavanje pripremnog ročišta i glavne rasprave, koji podrazumijevaju zakazivanje i održavanje ročišta uz učešće stranaka i njihovo usmeno saslušanje, proizilazi da se u konkretnom slučaju apelant nije odrekao svog prava na javnu raspravu i usmeno saslušanje u smislu člana 6 stav 1 Europske konvencije. Apelacioni sud je o apelantovom prigovoru odlučio a apelanta nije prethodno saslušao, a na temelju spisa predmeta.
28. Shodno navedenom, proizilazi da u konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima apelant nije imao mogućnost „javne rasprave“ i „usmenog saslušanja“, kao i da se ovog prava nije odrekao na nedvosmislen način. Stoga je, imajući u vidu navedene principe Evropskog suda, potrebno utvrditi da li su okolnosti konkretnog slučaja bile takve da opravdavaju izostanak javne rasprave i usmenog saslušanja.
29. Ustavni sud primjećuje da sud u izvršnom postupku odlučuje po pismenom prijedlogu tražioca izvršenja, a koji mora biti zasnovan na izvršnoj ili vjerodostojnoj ispravi, kojim tražilac izvršenja nastoji obezbijediti prinudno izvršenje potraživanja koje ima. Pri tome pojam potraživanja podrazumijeva pravo na neko davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje koje proističe iz isprave na kojoj svoj zahtjev temelji. Stoga je i razumljivo da je ovaj postupak u pravilu pismen, jer odluka suda zavisi od pismenih dokumenata, tj. zahtjeva koji mora biti sačinjen u pismenoj formi i koji mora imati sadržaj propisan zakonom, te same isprave na kojoj se zahtjev temelji, koja, takođe, podrazumijeva pismenu formu i koja mora ispuniti zakonom propisane uslove koji je čine izvršnom ispravom.
30. U konkretnom slučaju bilo je nesporno da je tražilac izvršenja, pravno lice, ovlašćen da pruža uslugu prikupljanja i odvoza smeća. Dalje, u postupku pred redovnim sudovima bilo je nesporno da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje koji je sastavljen u skladu sa zakonom i koji se temeljio na izvodu iz ovjerenih poslovnih knjiga, te koji je sadržavao sve elemente propisane ZIP-om, a iz kog proizilazi da je predmet izvršenja novčano potraživanje. S obzirom da prema ZIP-u postupak izvršenja na temelju vjerodostojne isprave nije određen kao postupak u kom se mora zakazati ročište, odnosno saslušati stranke, te da shodno navedenom, nisu postojali razlozi koji bi uputili na zaključak da je bilo cjelsihodno saslušanje stranka, stav prvostepenog suda da odobri predloženo izvršenje ne dovodi se u pitanje.
31. Dalje, apelant je u prigovoru kojim je osporio prvostepeno rješenje istakao da nije prijavljen na adresi označenoj u prvostepenom rješenju, odnosno da na tu adresu dolazi samo povremeno, te da je prijavljen u Bijeljini. Ove navode apelant je ponovio u apelaciji u kojoj je ukazao i da je, prema kontroli ovlašćenog lica tražioca izvršenja o evidenciji potrošača na licu mjesta, u dva navrata konstatovano da „nema smeća“, odnosno da „koristi svoju vodu, a smeće nema“. Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 49 ZIP-a, prigovor protiv rješenja o izvršenju mora biti obrazložen, jer će u protivnom biti odbačen. Pri tome ZIP ne propisuje šta obrazloženje treba da sadrži i u tom smislu ne postavlja bilo kakva ograničenja da izvršenik u prigovoru iznosi prijedloge, te predlaže dokaze kojim će dovesti u pitanje zahtjev tražioca izvršenja da mu se obezbijedi prinudno namirenje potraživanja koje ima. Dalje, a kako je i ukazano u obrazloženju osporenog rješenja Apelacionog suda, odvoz smeća na teritoriji DB je uređen kao zakonska obaveza prema ZKD, koja ima dejstvo kako prema davaocu ove usluge, tako i prema korisniku. Pri tome kao korisnici usluge, u skladu sa članom 208 ZKD, određeni su svi vlasnici, odnosno korisnici stambenih objekata. Apelant u prigovoru na prvostepeno rješenje, kao ni u apelaciji nije tvrdio i u tom smislu nije ponudio niti jedan dokaz da nije vlasnik objekta na adresi navedenoj u osporenom prvostepenom rješenju o izvršenju, a što bi ga, shodno članu 208 ZKD, oslobodilo od obaveze plaćanja usluge odvoza smeća tražiocu izvršenja. U tom smislu, činjenica da nije i prijavljen na ovoj adresi, što Apelacioni sud nije ni doveo u pitanje odlučujući po prigovoru, apelantova tvrdnja da samo povremeno koristi ovaj objekat, kao i tvrdnje iznijete u apelaciji da ne može biti obveznik usluge koju ne koristi jer nije prijavljen na navedenoj adresi, te da nije zasnovao bilo kakav ugovorni odnos sa tražiocem izvršenja kojim je preuzeo obavezu plaćanja ne oslobađaju apelanta obaveze plaćanja usluge koju pruža tražilac izvršenja koja je zakonom utvrđena kao opšta obaveza koja djeluje prema svim vlasnicima stambenih objekata. U tom smislu Ustavni sud ne smatra proizvoljnim stav Apelacionog suda da apelantov prigovor ne sadrži razloge i obrazloženja koji bi doveli u pitanju ispravnost prvostepenog rješenja, pa da ga, u skladu sa ovlašćenjem iz člana 48 ZIP-a, može odbiti, kao i da ulaganje prigovora samo po sebi, ukoliko u njemu jasno nije određeno koji dio rješenja o izvršenju se pobija i ukoliko nije obrazložen, ne može imati učinak da se izvršenje obustavi i postupak nastavi po odredbama parničnog postupka, ne može se smatrati povredom odredaba postupka.
32. Shodno navedenom, proizilazi da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da su u izvršnom postupku pred redovnim sudovima, u kom sud shodno ZIP-u prvenstveno postupa na temelju podnesaka i drugih pismena, bila pokrenuta činjenična ili pravna pitanja o kojim nije bilo moguće na adekvatan način odlučiti na temelju spisa i pismenih podnesaka stranka, a što su dovoljni razlozi koji opravdavaju izostanak „javne rasprave“ i „usmenog saslušanja“ u smislu prava na pravično suđenje. Ovo osobito imajući u vidu da iz stanja spisa proizilazi da ni tražilac izvršenja nije imao javnu raspravu, odnosno usmeno saslušanje, budući da je cijeli postupak u smislu relevantnih odredaba ZIP-a sproveden na osnovu pismenih podnesaka- iniciranje postupka prijedlogom tražioca izvršenja i osporavanje rješenja podnošenjem prigovora od apelanta. Stoga, u datim okolnostima, u kojim se sud isključivo bavio primjenom prava, izostanak javne rasprave sam po sebi ne može voditi kršenju apelantovog prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 85/06 od 15. februara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačka 32), budući da je nesporno, s obzirom na sadržaj prigovora koji je izjavio apelant, da je apelantov stav vezan za podneseni prijedlog za izvršenje bio poznat sudu, te da ga je Kantonalni sud iscrpno obrazložio i dao razloge zašto, u okolnostima konkretnog slučaja, on ne može dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizilazi da nema ništa što bi ukazivalo da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je nesporno da je apelant imao mogućnost da u predmetnom izvršnom postupku svoj slučaj prezentuje sudu, što je učinio podnošenjem prigovora koji je nadležni sud ispitao i dao razloge zašto je odluka prvostepenog suda pravilna a data obrazloženja, u okolnostima konkretnog slučaja iz kojih proizilazi da je apelant u smislu garancija prava na pravično suđenje imao „jednakost oružja“, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da o pokrenutim pitanjima, u kom postupak i prema zakonu sud prvenstveno odlučuje na temelju podnesaka i drugih pismena, nije moglo biti riješeno na adekvatan način na temelju spisa i pismenih podneska stranaka, a što je dovoljan razlog da se izostanak „javne rasprave“ i „usmenog saslušanja“ smatra opravdanim.
35. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić