Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5922/10 (M. P.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivično djelo
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5922/10
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5922/10, rješavajući apelaciju Miroslava Pejčinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Pejčinovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 002199 09 K od 16. aprila 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miroslav Pejčinović (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 28. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 002199 09 K od 16. aprila 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Okružnog suda i Vrhovnog suda, te učesnika u postupku Tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) i Okružnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 13. septembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. septembra 2013. godine, Okružni sud 23. septembra 2013. godine, Republičko tužilaštvo 17. oktobra 2013. godine, dok Okružno tužilaštvo nije odgovorilo.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 31. januara 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 002199 09 K od 16. aprila 2010. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Prema članu 44. stav 1. KZRS apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to počev od 14. septembra 2009. godine u 18,00 časova pa nadalje. Istom presudom je, na osnovu člana 224. stav 5. u vezi sa članom 62. KZRS, izrečena mjera bezbjednosti, kojom je od apelanta oduzeta opojna droga heroin i kokain u preciziranim količinama i vage preciziranih oznaka. Na osnovu čl. 94. i 95. stav 2. KZRS od apelanta je oduzeta imovinska korist kako je precizirano u izreci presude. Na osnovu člana 99. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) obavezani su apelant i optuženi M. M, Z. P. i A. M. G. da solidarno plate troškove krivičnog postupka i sudski paušal.
7. U krivičnom postupku u kojem je pored apelanta bilo i drugih pet optuženih (i to M. M, Z. P, B. K, J. M. i A. M. G.), advokat Predrag Radulović je učestvovao kao branilac apelanta i trojice drugih optuženih, i to B. K, J. M. i A. M. G. Navedenom presudom Okružni sud je optuženog M. M. za navedeno krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, optuženog Z. P. na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, optuženog A. M. G. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dok je B. K. oslobođen od optužbe, a u odnosu na optuženog J. M. na osnovu člana 297. stav1. tačka b) ZKP, usljed odustanka okružnog tužioca od optužnice, odbijena je optužba.
8. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je u dokaznom postupku Okružno tužilaštvo izvelo subjektivne i objektivne dokaze (precizirane na str. 6-8. presude). Odbrana optuženih je izvela dokaze saslušanjem većeg broja svjedoka, a saslušani su i optuženi u svojstvu svjedoka. Okružni sud je, analizirajući provedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj međusobnoj povezanosti, utvrdio da su apelant i optuženi M. M., Z. P. i A. M. G. u toku 2009. godine, i to od maja do polovine septembra u Banjaluci, Prijedoru i Laktašima, protivno odredbama člana 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, kontinuirano i po prethodnim dogovorima koje su ostvarivali međusobno pomoću mobilnih i fiksnih telefona, neovlašteno nabavljali radi daljnje preprodaje opojnu drogu heroin i kokain, koje se nalaze na Listi opojnih droga. Utvrđeno je da je apelant od NN lica nabavljao veće količine opojne droge heroin i kokain i dio nje, po prethodnom dogovoru sa Z. P. koji je apelantov otac, sakrivao i čuvao u kući Z. P. u Slatini, dok je u iznajmljenom stanu u Prijedoru, koji je 2. augusta 2009. godine iznajmio zajedno sa J. M. i B. K., opojne droge vagao na digitalnim vagama i prepakivao u manja pakovanja u alu-folije s namjerom da je dalje prodaje krajnjim korisnicima. Dalje je utvrđeno da je apelant kontinuirano dogovarao prodaju sa I. Š., koja je opojne droge za apelanta prodavala većem broju NN lica za iznose od 35 do 150 KM. Također je utvrđeno da je apelant dogovarao preprodaju opojnih droga i s optuženima M. M. i A. M. G., kao i da je u više navrata prodavao D. T. pakovanja kokaina za iznose od po 100 KM. Okružni sud je zaključio da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, pa kako su apelant i ostali optuženi krivično odgovorni, jer nikakvim činjenicama to nije dovedeno u sumnju, Okružni sud ih je proglasio krivim. Dalje je navedeno da su apelant i ostali optuženi bili svjesni da neovlašteno stavljaju u promet supstance za koje su nesumnjivo znali da su proglašene za opojne droge, a također su svi bili svjesni da u radnjama izvršenja tog krivičnog djela učestvuje više lica, dakle bili su svjesni svog djela i htjeli su njegovo izvršenje, iz čega proizlazi da su svi optuženi krivična djela izvršili sa direktnim umišljajem.
9. Dalje je navedeno da je u završnoj riječi branilac apelanta i optuženih B. K., J. M. i A. M. G., uz napomenu da se to ne odnosi na optuženog J. M., naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da pretresanje stana u Prijedoru nije urađeno prema zakonu, da se ne zna ko je rukovodio tom istražnom radnjom, niti šta su svjedoci vidjeli, da je izjava svjedokinje I. Š. upitna iz kojeg razloga je bilo potrebno pribaviti podatak da li je liječena od ovisnosti, da se odgovornost B. K. zasniva na pretpostavkama, da nije dokazana veza između optuženih, da je novac koji apelant posuđuje dobiven od kredita, da je apelant u vezi sa I. Š. stupio u kontakt sa narkomafijom, da je apelantova veza s ocem (optuženi Z. P.) problematična, te da se apelantu na teret može staviti nabavka određene količine droge, ali da to nije krivično djelo iz člana 224. stav 2. KZRS već iz stava 1, pa je predložio da sud donese oslobađajuće presude u odnosu na optužene B. K. i A. M. G. a da se apelant osudi u skladu sa zakonom vezano za stav 1. navedenog člana. U obrazloženju presude je dalje navedeno da se apelant u završnoj riječi pridružio navodima svog branioca, što su učinili i optuženi B. K. i A. M. G., s tim da su dodali da nemaju ništa s narkoticima.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odbrana optuženih saglasno prigovarala da je pretres stana u Prijedoru proveden protivno zakonskim odredbama, zbog čega je optužba predložila saslušanje svjedoka – ovlaštenih službenih lica koji su bili uključeni u radnje pretresa, a odbrana optuženih je na iste okolnosti predložila veći broj svojih svjedoka. Okružni sud je utvrdio da su date izjave svjedoka podudarne, uvjerljive, logične, da svjedoci nemaju razlog da činjenice prikazuju na drugačiji način, zbog čega im je vjerovao, te je zaključio da su navedeni dokazi vezani za pretres stana u Prijedoru zakoniti, da je pretres izvršen stručno i na osnovu naredbe CJB SKP Banjaluka od 14. septembra 2009. godine, o čemu je sačinjen zapisnik i fotodokumentacija. Okružni sud je dalje uvidom u naredbe o određivanju, dopuni, te produžavanju posebnih istražnih radnji – nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija od sudije za prethodni postupak tog suda, nespornim utvrdio da su tonski zapisi koji su prezentirani kao dokaz u konkretnom krivičnom postupku pribavljeni na zakonit način i da su rezultat posebnih istražnih radnji provedenih u skladu sa ZKP i to čl. 226. do 232. Okružni sud je, također, utvrdio da iz izjave svjedokinje I. Š. proizlazi da je ona bila u emotivnoj vezi s apelantom upravo u spornom periodu, zbog čega su joj i poznate činjenice o kojima je svjedočila. Dalje je istaknuto da su optuženi uložili napor da u svojim izjavama kao svjedoci diskredituju izjavu svjedokinje I. Š., dovodeći u pitanje vjerodostojnost njene izjave, time što su navodili da je osoba sumnjivog morala, da se bavi prostitucijom, da je heroinski ovisnik, a čak i šizofrenik. Takvim navodima, kako je zaključio Okružni sud, u međusobnoj povezanosti s ostalim dokazima nije mogao vjerovati ni u tolikoj mjeri da se po pitanju navodne bolesti usvoji prijedlog za pribavljanje medicinske dokumentacije, odnosno provjeri podatak da li je navedena svjedokinja liječena na psihijatrijskoj klinici. Okružni sud je smatrao da bi pribavljanje navedenih dokaza vodilo odugovlačenju postupka, s obzirom da je apelant bio u emotivnoj vezi s navedenom svjedokinjom, te je najbolje mogao i primijetiti eventualne zdravstvene probleme kod I. Š., pogotovo imajući u vidu činjenicu da mu je optuženi J. M. u šali znao reći da bi ta bolest mogla preći i na njega, pa je iz tog razloga apelant mogao izvođenje takvog dokaza predložiti i znatno ranije a ne tek pred iznošenje završnih riječi. Okružni sud je dalje naveo da je prihvatio kao dokaz i zapisnik o saslušanju svjedokinje I. Š. dat u istražnom postupku jer je on predočavan svjedokinji, a iz njega je vidljivo da je njena izjava dosljedna izjavi datoj i na raspravi pred sudom.
11. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je prilikom odmjeravanja kazne za apelanta od otežavajućih okolnosti cijenio njegovu raniju osuđivanost, između ostalog i osuđivanost za krivična djela iz koristoljublja, a od olakšavajućih okolnosti cijenio je da je apelant slabog imovnog stanja i da je otac jednog djeteta.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine odbijena je apelantova žalba i navedena presuda Okružnog suda je u odnosu na apelanta potvrđena. U odnosu na optuženog Z. P. Vrhovni sud je uvažio žalbu njegovog branioca i presudu Okružnog suda u dijelu koji se odnosi na tog optuženog ukinuo i odredio pretres pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je žalbu Okružnog tužilaštva u odnosu na optuženog B. K., kao i žalbe optuženih M. M. i A. M. G. odbio kao neosnovane i u tom dijelu potvrdio presudu Okružnog suda.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantov branilac u žalbi istakao prigovor da je većina dokaza izvedenih u predmetnom krivičnom postupku pribavljena na nezakonit način. U prilog takvoj tvrdnji u žalbi je navedeno da je policija od apelanta i optuženog A. M. G., kao i svjedoka M. J. i D. T. iznudila iskaze, a da su kasnije navedeni dokazi prihvaćeni kao vjerodostojni. Vrhovni sud je utvrdio da navedena tvrdnja žalbe nije osnovana, budući da, prije svega, zapisnici o eventualnom saslušanju apelanta i A. M. G., kao i svjedoka D. T. u istražnom postupku, uopšte nisu uvršteni u dokazni materijal u predmetnom krivičnom postupku, što dalje znači da na tim zapisnicima nije zasnovana pobijana presuda, niti se ovi spominju u njenom obrazloženju. Vrhovni sud je istakao da, čak i da je navedena tvrdnja o postojanju pritisaka tačna ona nije bila od uticaja na činjenično stanje kako je ono utvrđeno tokom prvostepenog postupka. Što se tiče izjave svjedokinje D. T., tvrdnja u apelantovoj žalbi da je izjava dobijena pod pritiskom policije nema uporište u drugim provedenim dokazima. Osim toga navedena svjedokinja je saslušana na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom na ročištu od 26. januara 2010. godine i upravo to svjedočenje je dio dokazne građe na kojoj je zasnovana pobijana presuda, a ne na izjavi koja je data pred organima unutrašnjih poslova. Vrhovni sud je dalje utvrdio da je pitanju mogućnosti da neposredno sasluša svjedoka M. J. prvostepeni sud posvetio dužnu pažnju, tako da nisu tačne tvrdnje iznesene u žalbama apelanta i optuženog M. M. da sud nije imao niti jedan opravdan razlog da ne izvrši neposredno saslušanje tog svjedoka. Po ocjeni Vrhovnog suda utvrđenje prvostepenog suda da se svjedok M. J., zbog više bezuspješnih pokušaja dostave poziva, ne nalazi na prijavljenoj adresi, je dovoljan razlog za primjenu izuzetka od neposrednog sprovođenja dokaza. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, čitanje iskaza navedenog svjedoka je u skladu s članom 288. stav 2. ZKP.
14. Vrhovni sud je dalje naveo da je na osnovu objektivnih dokaza na nedvosmislen način utvrdio da je apelant posjedovao opojnu drogu. Pored toga, na osnovu telefonskih razgovora čiji sadržaj je utvrđen provođenjem posebnih istražnih radnji i iskaza saslušanih svjedoka, prvostepeni sud je stvorio solidnu činjeničnu osnovu iz koje je zaključio da se radnjama apelanta i optuženih M. M. i A. M. G. stiču sva bitna obilježja krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Vrhovni sud je naveo da uloga svjedokinje I. Š., kako je predstavljena u žalbi apelantovog branioca, nema svoje uporište u provedenim dokazima, budući da je najveći dio količine oduzete opojne droge oduzet prilikom pretresa stana u kojem se nalazio apelant, a ne od svjedokinje I. Š. Ranija osuđivanost apelanta, a naročito telefonski razgovori koje je vodila majka I. Š. s apelantom, ne potkrepljuju tezu žalbe da je apelant bio „trojanski konj“. Naprotiv, kako je istakao Vrhovni sud, ako se imaju u vidu i ostali provedeni dokazi, odnosno da je iskaz svjedokinje I. Š. tek jedan od dokaza koji terete apelanta, proizlazi da je upravo apelant koristio svjedokinju I. Š. za distribuciju opojne droge a ne obrnuto. Po ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud je ispravno postupio kada je odbio utvrđivati stanje psihičkog zdravlja I. Š. s obzirom da iskaz te svjedokinje predstavlja dio jedne cjeline utvrđenog činjeničnog stanja u postupku. Osim gole i nepotkrijepljene tvrdnje odbrane apelanta i optuženog M. M., kako je zaključio Vrhovi sud, nema nikakvog razloga da se sumnja u vjerodostojnost iskaza I. Š. čiji je iskaz u cijelosti potvrđen drugim izvedenim dokazima.
15. Vrhovni sud je dalje utvrdio da nije osnovan žalbeni prigovor na zakonitost dokaza pretresa stana u kojem su stanovali apelant, J. M. i B. K. u Prijedoru. Zaključak o zakonitosti toga dokaza prvostepeni sud je izveo na osnovu brojnih dokaza izvedenih na glavnom pretresu pred tim sudom. Nasuprot drugačijoj tvrdnji iznesenoj u apelantovoj žalbi, kako je istakao Vrhovni sud, spomenuti pretres stana nije započet prije nego što su ostvareni zakonom propisani uvjeti. Zatim, obezbijeđeno je i prisustvo svjedoka kako to proizlazi iz iskaza svjedokinje D. A. koja je imala to svojstvo. Isto tako, za zakonitost spomenute istražne radnje nije od značaja koji od radnika organa unutrašnjih poslova je pronašao koji predmet na čemu se navedenom žalbom bez razloga insistira. Također, Vrhovni sud je naveo da su iz tih razloga odbijeni isti prigovori u žalbi drugog optuženog M. M.
16. Vrhovni sud je utvrdio da su na osnovu savjesne ocjene provedenih dokaza, dobijenih provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, izvedeni ispravni zaključci koji su sadržani u obrazloženju pobijane presude a koji nisu s uspjehom osporeni tvrdnjama žalbe apelantovog branioca. Iz telefonskih razgovora apelanta i drugih optuženih, kao i njihovih SMS poruka, je zaključeno da su između sebe a i s drugim licima u spornom vremenskom periodu komunicirali, kao i da su presretnuti razgovori ispravno dovedeni u vezu s privremeno oduzetim stvarima, opojnom drogom i vagama od apelanta i izjavom svjedoka, naročito svjedokinje I. Š. iz čega je, kako je zaključio Vrhovni sud, izveden ispravan zaključak da su apelant i optuženi M. M. i A. M. G. počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret.
17. U odnosu na žalbu Okružnog tužilaštva protiv prvostepene presude u dijelu kojim se optuženi B.K. oslobađa od optužbe Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravno zaključio da niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da se optuženi B. K. može dovesti u vezu s izvršenjem krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Činjenica da je optuženi B. K. zajedno s apelantom iznajmio stan u kojem je droga nađena, te da je upozorio svjedokinju I. Š. na djelatnosti kojima se bavio apelant ne govore o njegovim radnjama već mogućim saznanjima, što nije bio predmet optužbe u odnosu na tog optuženog.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog povrede prava na odbranu. Istakao je da je u ovom krivičnom postupku apelanta branio advokat Predrag Radulović po službenoj dužnosti, dok je istovremeno u istom predmetu kao izabrani advokat branio i optužene B. K., J. M. i A. M. G. Dalje je navedeno da je u konkretnom slučaju apelantova odbrana bila u koliziji sa odbranama ostalih optuženih i apelant, iako je formalno imao branioca po službenoj dužnosti, zbog sukoba interesa u odbranama jer je navedeni branilac branio i još tri optužena lica u istom predmetu, de facto nije ni imao odbranu. U toku cijelog trajanja krivičnog postupka, po apelantovom mišljenju, je postojala kolizija, tj. sukob težnji i interesa u odbranama svakog pojedinačno navedenog optuženog lica koje je branio spomenuti advokat, a taj sukob nije otklonjen ni po zahtjevu branioca, niti optuženih, pa ni od suda, čime je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu.
19. Apelant navodi da se sukob interesa ogleda u činjenici da su svi optuženi na glavnom pretresu svjedočili u svoju odbranu, gdje su optuženi međusobno u svjedočenju pominjali jedni druge, a branio ih je isti branilac koji je započinjao s pitanjima optuženima „otkud ti u vezi s apelantom i dr. optuženim i šta znaš u vezi eventualne prodaje, preprodaje narkotičkih sredstava od strane apelanta i dr.“. Nadalje, svjedokinja optužbe I. Š., koju branilac određuje i kao svog svjedoka, u svom iskazu na pitanje branioca objašnjava ulogu i poznanstvo sa svakim od optuženih koje brani spomenuti branilac, te da joj je jedan od optuženih B. K. rekao da se distancira od apelanta da je ne bi uvukao u grupu. Apelant dalje navodi da se spomenuti branilac u završnoj riječi, iako brani apelanta i B. K., pozvao na svjedokinju I. Š. tvrdeći „a imajući u vidu da ona nikog drugog osim apelanta nije ni poznavala, imajući u vidu ono što joj je B. K. kazao da se treba distancirati, ne vidim u čemu je uloga B. K. … ničim nije dokazano da je bio u stanu u Prijedoru, ni da je vidio drogu“, što je po mišljenju apelanta sukob interesa u odbranama apelanta i B. K. Apelant se u tom smislu pozvao i na zaključak Vrhovnog suda u pogledu optuženog B. K. koji je oslobođen od optužbe. Dalje je navedeno da je svjedokinja D. T. u izjavi tvrdila da je drogu nabavljala od apelanta, ali da joj je poznato da je B. K. imao saznanje da joj apelant prodaje drogu što znači da branilac zastupa već njih dvojicu i da radi ispitivanja svjedoka ima sukob interesa u odbranama. Apelant ističe da su tonski zapisi na koje se sud pozvao kao odlučnu činjenicu za utvrđivanje da je apelant kriv za predmetno krivično djelo isprepleteni razgovorima svih optuženih koje zastupa isti branilac i koji jedni druge terete, što znači da je i tu u sukobu interesa. Apelant je istakao da su redovni sudovi u svojim odlukama zaključili da su presretnuti razgovori između apelanta i A. M. G. ispravno doveli u sklopu ostalih dokaza do zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Oba navedena lica je branio zajednički branilac, iako u presretnutim razgovorima oni međusobno komuniciraju što je za zaključak o krivici sud prihvatio za oba lica. Nadalje, spomenuti branilac je bio u koliziji odbrana i u pisanju žalbe kada razjašnjava svaku ulogu pojedinačno optuženih koje zastupa, te je tako u pogledu činjenice oduzetog novca tvrdio da novac ne pripada apelantu već drugom optuženom kojeg zastupa, a novac je oduzet u stanu gdje su obojica stanovala. Apelant smatra da je istaknuta povreda prava na odbranu u konkretnom slučaju utjecala na to da je apelant osuđen na kaznu zatvora od sedam godina, a ostali optuženi koje je zastupao spomenuti branilac, i to A. M. G. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, B. K. je oslobođen od optužbe, a za J. M. je optužba odbijena.
20. Apelant je također, istakao da se u konkretnom slučaju kolizija u odbranama pojavila i u završnoj riječi branioca, kada branilac za jednog optuženog tvrdi da treba da bude blaže kažnjen jer je neosuđivan, a toga nema kod apelanta, onda to posredno negativno utiče na apelantovu kaznu. Apelant se pozvao na raniju sudsku praksu u bivšoj SFRJ prema kojoj je presuda zasnovana na povredi krivičnog postupka u slučaju da je postojao sukob interesa u odbranama, kao i na član 311. stav 1. tačka v) ZKP prema kojem postoji bitna povreda krivičnog postupka ako je pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno, jer po mišljenju apelanta on de facto u konkretnom postupku nije imao branioca po službenoj dužnosti.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelacioni navodi o povredi člana 6. Evropske konvencije i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje da nije imao adekvatnu odbranu u krivičnom postupku, na čiji kvalitet u konkretnom slučaju ne utiče činjenica da je isti branilac zastupao i ostale optužene. U predmetnom krivičnom postupku svim optuženim je stavljeno na teret izvršenje istog krivičnog djela, neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, pa prema ocjeni tog suda, nema mjesta apelantovoj tvrdnji da se radi o sukobu interesa, jer je branilac tokom krivičnog postupka izvodio dokaze s ciljem da ospori činjenične navode optužnice tvrdeći da nijedan od optuženih nije počinio krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Slijedom navedenog, kako je istakao taj sud, bez osnova su i tvrdnje apelanta da je branilac tokom završne riječi, predlažući blaže kazne zbog neosuđivanosti pojedinih optuženih, negativno uticao na kaznu drugog optuženog, jer takve činjenice koje se tiču olakšavajućih okolnosti nisu od uticaja na pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na odbranu.
23. Republičko tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da odbrane optuženih – apelanta i ostala tri optužena, nisu bile u koliziji, odnosno nije postojao sukob interesa, niti su one bile suprotstavljene jedna drugoj, u smislu da se optuženi međusobno terete, što sve proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja. Sud opravdano nije našao postojanje sukoba interesa odbrane pojedinih optuženih, pa prema tome, kako je istaknuto, nije ni trebao da na to ukaže odbrani i optuženima i pozove ih da to neslaganje otklone. Stoga, po mišljenju Tužilaštva, nema osnova za prihvatanje predmetne apelacije, odnosno u konkretnom slučaju nema ni povrede prava na odbranu apelanta. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
24. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) relevantne odredbe glase:
Član 224. st. 1. i 2 (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac ce se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
25. U Zakonu o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ broj 100/09-Prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:
Član 48. stav 1.
Broj branilaca (1) Više osumnjičenih, odnosno optuženih mogu imati zajedničkog branioca, osim ako branioca postavlja sud, u skladu sa čl. 53. i 54. ovog zakona.
Član 53.
Kad osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(2) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.
(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.
(4) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca ili branioca ne angažuju lica iz člana 47. stav 3. ovog zakona, branioca će mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća. U ovom slučaju, osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo na branioca do pravosnažnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora – i za postupak po vanrednom pravnom lijeku.
(5) Branilac će biti postavljen osumnjičenom, odnosno optuženom ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog zdravlja osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugih okolnosti u interesu pravde.
(6) U slučaju postavljenja branioca, osumnjičeni, odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branioca sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne izabere branioca sa predočene liste, branioca će postaviti sud.
Član 54.
Postavljanje branioca zbog slabog imovnog stanja (1) Kad ne postoje uvjeti za obaveznu odbranu, a postupak a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti bez obzira na zaprijećenu kaznu, osumnjičenom, odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branilac, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.
(2) Zahtjev za postavljanje branioca iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u toku cijelog krivičnog postupka. Branioca postavlja sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća, nakon što je osumnjičenom, odnosno optuženom prvo pružena prilika da sa predočene liste izabere branioca.
(3) Zahtjev za postavljanje branioca zbog slabog imovinskog stanja evidentira se u spisu. Sud će na osnovu utvrđenog imovinskog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog donijeti odluku o zahtjevu bez odgađanja.
Član 57. stav 4.
Razrješenje postavljenog branioca (4) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće može, na traženje osumnjičenog, odnosno optuženog ili uz njegovu saglasnost razriješiti postavljenog branioca koji neodgovorno vrši svoju dužnost. Umjesto razriješenog branioca postaviće se drugi branilac. O razrješenju branioca odmah će se obavijestiti advokatska komora čiji je član.
Član 58. stav 1.
Preduzimanje radnji od strane branioca (1) Branilac mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njegovih prava.
VI. Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. novembra 2010. godine a apelacija je podnesena 28. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;
33. U pogledu primjene člana 6. Evropske konvencije u ovom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, koje je propisano zakonom i za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
34. Apelant smatra da je u ovom krivičnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na odbranu koje je zagarantirano članom 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije zbog sukoba interesa u odbranama apelanta i trojice drugih optuženih koje je zastupao isti branilac.
35. Ustavni sud podsjeća da opšta garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će navode apelanta koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3. tač. c) i d) razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud dalje ističe da pravo na odbranu kako je garantirano članom 6. stav 3. tač. c. i d. Evropske konvencije pretpostavlja procesno pravnu ravnopravnost stranaka u krivičnom postupku i sadrži: pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da ga, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i pravo optuženog na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Navedena prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima.
37. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog kolizije u odbranama, budući da je apelanta i drugu trojicu optuženih zastupao isti branilac, Ustavni sud zapaža da prema članu 48. stav 1. ZKP broj osumnjičenih, odnosno optuženih koje može da brani jedan branilac nije ograničen, odnosno zajednički branilac može biti izabran od svih osumnjičenih, odnosno optuženih koje brani ili samo od nekih, a drugima postavljen po službenoj dužnosti. Ustavni sud dalje naglašava da je faktičko pitanje kada će u konkretnom slučaju postojati kolizija odbrana. U slučaju da ona postoji, sukob interesa otklanja po pravilu branilac, ali to može učiniti i osumnjičeni odnosno optuženi – opozivanjem branioca kojeg je sam uzeo.
38. Ustavni sud dalje uočava da je članom 58. stav 1. ZKP propisano da branilac mora preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog odnosno optuženog. Iz navedenog, po mišljenju Ustavnog suda proizlazi da je osnovna dužnost branioca da postupa savjesno u zaštiti interesa osumnjičenog odnosno optuženog.
39. Ustavni sud, također, zapaža da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzeo stav da „država ne može biti odgovorna za svaki nedostatak branitelja postavljenog na teret proračunskih sredstava ili odabranog od strane okrivljenika. Iz načela neovisnosti pravne struke od države proizlazi da je ponašanje obrane prvenstveno pitanje koje međusobno trebaju riješiti okrivljenik i njegov branitelj, neovisno o tome je li branitelj postavljen na temelju sustava besplatne pravne pomoći ili je financiran privatnim sredstvima (...) Od mjerodavnih domaćih vlasti zahtijeva se na temelju članka 6. stavak 3. (c) da se umiješaju samo ako je neuspjeh branitelja postavljenog na teret proračunskih sredstava da osigura učinkovito zastupanje očigledan ili je na njega skrenuta pozornost na neki drugi način (...)“, (vidi Evropski sud, Prežec protiv Hrvatske, aplikacija broj 48185/07, presuda od 15. oktobra 2009. godine, tačka 30).
40. Ustavni sud ističe da je apelantu u konkretnom postupku sud postavio branioca po službenoj dužnosti. Istog branioca su kao svog zastupnika u konkretnom postupku angažirala druga trojica optuženih na osnovu svojih punomoći. Ustavni sud zapaža da će sud, ako su ispunjeni uvjeti iz čl. 53. i 54. ZKP određenom optuženom postaviti branioca, a od volje drugih optuženih zavisi da li će angažirati istog branioca. Imajući u vidu odredbu člana 48. stav 1. ZKP prema kojoj „više osumnjičenih, odnosno optuženih mogu imati zajedničkog branioca, osim ako branioca postavlja sud“, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava u konkretnom slučaju.
41. U odnosu na navode apelacije da je u konkretnom slučaju postojala kolizija zbog zajedničkog branioca, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku proveden obiman dokazni postupak u kojem je sud izvodio dokaze optužbe, kao i dokaze odbrane apelanta i drugih optuženih. Ustavni sud dalje zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je branilac apelanta tokom predmetnog krivičnog postupka izvodio dokaze s ciljem da ospori činjenične navoda optužnice, da je prigovarao na zakonitost dokaza tužilaštva, kao i da je tvrdio da nijedan od optuženih nije počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud dalje ističe da je branilac apelanta izjavio i žalbu Vrhovnom sudu kojom je osporio utvrđenje prvostepenog suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti i kazni na koju je osuđen, kao i da je Vrhovi sud detaljno razmotrio žalbene navode apelantove odbrane i dao razložno obrazloženje i razloge zašto ti navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke o apelantovoj krivici. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant od samog početka krivičnog postupka znao da ga zastupa branilac koji brani i drugu trojicu optuženih, te da u tom smislu nije prigovarao sudu, niti je tražio postavljanje drugog branioca u smislu člana 57. stav 4. ZKP. Štaviše, apelant se tokom krivičnog postupka izjašnjavao da prihvata navode svog branioca, odnosno u završnoj riječi se pridružio navodima svog branioca, tako da se apelant po prvi put u apelaciji pozvao na istaknute navode o povredi prava na odbranu.
42. Ustavni sud, također, zapaža da je apelanta već na početku krivičnog postupka Tužilaštvo u odnosu na ostale optužene označilo kao prvooptuženog, jer su mu na teret stavljene teže krivično pravne radnje. Imajući u vidu da je odlika krivičnog postupka stroga individualizacija krivično pravnih radnji koje se stavljaju na teret optuženom kao i individualizacija kazne, Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku sud utvrdio koje se sve krivično pravne radnje stavljaju na teret apelantu i s tim u vezi mu utvrdio težu kaznu. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da teže kažnjavanje apelanta u odnosu na ostale optužene koje je branio isti branilac nije rezultat neučinkovite odbrane postavljenog branioca, već utvrđenja krivično pravnih činjenica koje su stavljene apelantu na teret i do kojih je došao sud u dokaznom postupku. Također, Ustavni sud zapaža da se okolnost da je branilac, braneći druge optužene, isticao njihovu neosuđivanost, u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja koliziju odbrana, kako smatra apelant. Naime, branilac se nije mogao pozvati na takve razloge za blaže kažnjavanje u apelantovom slučaju kod nespornih činjenica da je apelant već bio osuđivan za krivična djela. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da se iz navedenog ne može zaključiti da apelant nije imao učinkovitu odbranu kakvu podrazumijeva Evropski sud. Također, Ustavni sud smatra da su u takvim okolnostima, iz kojih proizlazi da je apelantov branilac učestvovao u toku cijelog krivičnog postupku, pa dakle i na glavnom pretresu, i preduzimao radnje kojim je osporavao navode optužnice kako u odnosu na apelanta tako i u odnosu na ostale optužene, navodi apelanta da de facto nije imao branioca te da je u tom smislu povrijeđen i član 311. stav 1. tačka v) ZKP kojim je propisano da postoji bitna povreda krivičnog postupka ako je pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno, pokazuju u cijelosti neosnovanim.
43. Konačno, Ustavni sud zaključuje da iz stanja spisa proizlazi da je apelantov branilac u konkretnom postupku preduzimao procesne radnje u smislu člana 58. stav 1. ZKP, te da utvrđena krivična odgovornost apelanta nije rezultat ponašanja apelantovog branioca već činjeničnog stanja kako ga je utvrdio sud u postupku u kojem su obje strane (tužilaštvo i apelant kao optuženi) ravnopravno učestvovale. Imajući u vidu navedeni stav Evropskog suda da se „od mjerodavnih domaćih vlasti zahtijeva na temelju članka 6. stavak 3. (c) da se umiješaju samo ako je neuspjeh branitelja postavljenog na teret proračunskih sredstava da osigura učinkovito zastupanje očigledan ili je na njega skrenuta pozornost na neki drugi način“, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju način na koji je apelanta zastupao postavljeno branilac nije bio „očigledno neuspješan“ u smislu člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije.
44. Ustavni sud zaključuje da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na odbranu kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, konkretno prava na odbranu, kada je branioca po službenoj dužnosti postavio sud, a istog branioca su kao svog zastupnika u konkretnom postupku angažirala i druga trojica optuženih na osnovu svojih punomoći, jer navodi apelanta o koliziji u odbranama apelanta i drugih optuženih ne potkrepljuju tvrdnju (koju prvi put iznosi u apelaciji) da mu je u ovom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na odbranu garantirano članom 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije, niti je koristio mogućnosti koje mu u tom pravcu daju relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku kako bi mu bio dodijeljen drugi branilac po službenoj dužnosti.
46. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić