Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-322/11 (V.M.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-322/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 322/11, rješavajući apelaciju V.M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija V.M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000086 09 Rev od 19. novembra 2010. godine.

Odbija se apelacija u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000086 09 Rev od 19. novembra 2010. godine, Presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000039 od 12. februara 2009.

godine i Presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-P-07- 000939 od 29. septembra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Radovan Stanić, advokat iz Prijedora, podnio je 22. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000086 09 Rev od 19. novembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0- Gž-09-000039 od 12. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-07-000393 od 29. septembra 2008. godine. Apelant je podneskom od 30. januara 2011. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od tuženih „Krajina osiguranja“ a.d. Banja Luka i Borjana Miloša (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi, odnosno tuženi) zatraženo je 26. februara 2013. godine, odnosno 17. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. marta 2013. godine, Okružni sud je odgovor dostavio 19. februara 2014. godine, a Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. marta 2014. godine. Tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 13. marta 2014. godine, shodno odredbi člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja je važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 16. decembra 1997. godine tužbom Osnovnom sudu pokrenuo parnični postupak protiv tuženih radi naknade štete.

7. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu drugotuženog istaknutom 20. novembra 1998. godine, Osnovni sud je, nakon sprovedenog postupka vještačenja vještaka saobraćajne struke, saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, te uvidom u materijalne dokaze donio Presudu broj P-3094/97 od 21. septembra 2006. godine kojom je u cijelosti odbijen i tužbeni i protivtužbeni zahtjev.

8. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka podnesenim protiv prvostepene presude, Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-07-000355 od 23. aprila 2007. godine žalbe uvažio, osporenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

9. Osnovni sud je u ponovnom postupku, nakon što je održao dva ročišta, donio Presudu broj 071-0-P-000939 od 29. septembra 2008. godine, kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate iznos od 10.000,00 KM na ime naknade materijalne štete, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počev od presuđenja pa do isplate, te je istovremeno odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka.

10. Na osnovu sprovedenih dokaza (saslušanjem vještaka saobraćajne struke koji je sačinio nalaz i mišljenje 16. decembra 1999. godine, zatim saslušanjem cenzora prvotuženog, koji je 20. februara 2000. godine sačinio analizu saobraćajne nezgode, i parničnih stranaka, te uvidom u materijalne dokaze) Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Osnovni sud je, prije svega, icrpno izložio činjenično utvrđenje koje je proizašlo iz sprovedenih dokaza (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na stranama od 2 do 4 osporene presude). Iz obrazloženja, između ostalog, proizilazi da tokom postupka nije bilo sporno da se u avgustu 1995. godine u Banjoj Luci dogodila saobraćajna nesreća u kojoj su učestovala dva putnička vozila, i to jedno apelantova svojina kojim je upravljao M.M. i drugo kojim je upravljao drugotuženi, zatim, da su oba vozila bila osigurana kod prvotuženog, da je na apelantovom vozilu pričinjena materijalna štete, te da među strankama nije bio sporan ni način nastanka saobraćajne nezgode. Osnovni sud je pojasnio da je iz nalaza i mišljenja vještaka proizašlo da je osnovni uzrok nezgode pokušaj drugotuženog da izvrši radnju polukružnog okretanja na dionici puta rezervisanog za kretanje motornih vozila gdje je takva radnja zabranjena, pri čemu nije poštivao ni obavezu propuštanja vozila koje se kretalo lijevom, bržom saobraćajnom trakom. Dalje, kako je istaknuto, iz analize saobraćajne nezgode koju je na prijedlog prvotuženog sačinio cenzor prvotuženog proizilazi da su nastanku saobraćajne nezgode doprinijela oba vozača, s tim što je doprinos vozača u apelantovom vozilu veći i ogleda se nepropisnoj i neprilagođenoj brzini, dok je doprinos drugoapelanta manji i ogleda se u nedovoljnom oprezu i praćenju saobraćajne situacije, posebno u periodu pripreme za izvođenje namjeravane radnje polukružnog okretanja.

Osnovni sud je nakon sprovedenog postupka u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke iz kojeg je proizašlo da ne postoje bilo kakvi tragovi objektivne prirode, kao što su tragovi kočenja, zanošenja, guranja, kao i da se u tehničkom smislu ne može utvrditi niti izračunati brzina kretanja vozila. Na osnovu svih sprovedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, bez obzira na materijalne dokaze koji ukazuju na doprinos drugotuženog nastanku predmetne nezgode, kao i na postojanje polise osiguranja kod oba učesnika u nezgodi, što bi evenutalno, da je apelant dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, bio osnov za stavljanje na teret naknade štete prvotuženom po principu solidarne odgovornosti. Uz sve navedeno, kako je istakao Osnovni sud, apelant nije dokazao ni uzročnu vezu između postupka tuženih i nastale štete, pa shodno teretu dokazivanja nije ispunjen uslov sadržan u odredbi člana 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U odnosu na istaknuti protivtužbeni zahtjev drugotuženog Osnovni sud je naglasio da o njemu nije raspravljao, budući da ga je drugotuženi povukao. Shodno svemu navedenom, Osnovni sud nije mogao naći osnov za primjenu odredaba čl. 185, 940 i 941 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kako je apelant tražio, temeljeći pravni osnov tužbe na citiranim odredbama.

11. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je apelantovu žalbu djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio u dijelu odluke o glavnoj stvari na način što je apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate iznos od 15.000,00 KM na ime materijalne štete (kao konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev) sa zakonskom zateznom kamatom odbijen kao neosnovan. Istom presudom apelantova žalba, te žalbe tuženih su uvažene, tako što je prvostepena presuda ukinuta u dijelu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

12. Okružni sud je nakon ispitivanja osporene presude u dijelu u kojem se pobija i u granicama žalbenih razloga, vodeći računa po službenoj dužnosti o pravilnoj primjeni materijalnog prava i povredama odredaba parničnog postupka, odlučio kao u izreci presude. Iz obrazloženja proizilazi da je drugostepeni sud, prije svega, ponovio činjenično utvrđenje nižestepenog suda zaključivši da je Osnovni sud na temelju oprečnih mišljenja o uzroku nastanka predmetne saobraćajne nesreće poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, nalazeći da je navedeni nalaz saglasan sa ostalim sprovedenim dokazima, zaključivši da apelant, shodno odredbi člana 126 ZPP, nije dokazao osnovanost postavljenog zahtjeva, „bez obzira na materijalne dokaze koji ukazuju na doprinos drugotuženog nastanku predmetne štete“. Prema ocjeni Okružnog suda, apelant s pravom osporava prvostepenu presudu, odnosno zaključak prvostepenog suda da izvedenim dokazima nije dokazana odgovornost drugotuženog za nastalu štetu, budući da iz sprovedenih dokaza tako što ne proizilazi. Međutim, kako je istakao Okružni sud, i pored navedenog nepravilnog zaključka prvostepenog suda u tom dijelu, ocjenjujući, prije svega, nalaz vještaka i analizu cenzora prvotuženog u pisanom obliku, drugostepeni sud je, takođe, ocijenio da u predmetnoj parnici apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva i pored evidentne odgovornosti drugotuženog, odnosno precizinije da apelant nije dokazao visinu pričinjene materijalne štete na apelantovom automobilu, te da je time konačno postavljeni tužbeni zahtjev apelanta primjenom pravila o teretu dokazivanja valjalo odbiti (o čemu se drugostepeni sud iscrpnije izjasnio na strani 3 obrazloženja presude). Okružni sud je na strani 4 obrazloženja dao iscrpno razloge vezano za dio odluke o troškovima postupka u kojem dijelu je prvostepena presuda ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak.

13. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 118 0 P 00086 09 Rev od 19. novembra 2010. godine kojom je reviziju odbio. Obrazlažući svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da je apelant radi dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva predložio izvođenje dokaza vještačenjem vještaka saobraćajne struke, ali da je iz nalaza proizašlo da se u tehničkom smislu ne može utvrditi stvarna vrsta i visina štete na apelantovom vozilu, jer za tako nešto nema objektivnih pokazatelja. U vezi s tim je pojašnjeno da, osim podataka o tipu apelantovog vozila, ne postoje nikakvi drugi objektivni pokazatelji o starosti vozila, niti je šteta na apelantovom vozilu snimljena. Dalje je pojašnjeno da je apelant u svom iskazu naveo da je prednji dio vozila bio potpuno uništen, da šteta na vozilu nikada nije snimljena, da se ne može sjetiti kada je šteta prijavljena, da je vozilo kupio od čovjeka iz Lušci Palanke, ali da se ne sjeća za koju cijenu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, takvim ponuđenim dokazima apelant, i po mišljenju revizijskog suda, nije dokazao visinu novčanog potraživanja prema tuženim, pa je tužbeni zahtjev sasvim opravdano odbijen primjenom odredaba čl. 7, 123 i 126 ZPP (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na strani 3 obrazloženja presude).

14. Vrhovni sud je ocijenio neosnovnim apelantov prigovor koji se odnosio na pribavljanje vansudskog zahtjeva za naknadu štete od prvotuženog, imajući u vidu činjenicu da je apelant u svom iskazu jasno naveo „da u vansudskom postupku nije snimljena šteta na njegovom vozilu“. Isto tako, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je o njegovom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom odredbe člana 127 ZPP, obrazloživši to činjenicom da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na novčanu naknadu materijalne štete, tako da se u tom slučaju o visini štete ne može odlučiti po slobodnoj ocjeni suda, kako to pogrešno smatra apelant. U vezi s apelantovim prigovorima da je po njegovoj žalbi, protivno odredbi člana 221 ZPP, preinačena prvostepena presuda kojom je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 10.000, 00 KM, Vrhovni sud je istakao da je osporenom drugostepenom odlukom odbijen apelantov konačno opredijeljeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.000,00 KM, te da povreda odredbe člana 221 ZPP nije uticala na pravilnost i zakonitost pobijane presude kod nespornog da je drugostepena presuda o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva potpuno pravilna i zakonita. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude na osnovu odredbe člana 240 stav 1 tačka 1 ZPP, a u vezi sa odredbom člana 209 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno, zbog dužine trajanja postupka, pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je predmetni postupak pokrenuo 16. decembra 1997. godine, priloživši uz tužbu sve raspoložive dokaze prema tada važećem ZPP. Smatra da mu je, zbog dužine trajanja, pričinjena šteta i zbog činjenice što je tokom parničnog postupka došlo do promjene nacionalne valute i do obezvređivanja njegovog potraživanja, kao i do promjene procesnog prava kojim je napušteno načelo materijalne istine, kao i tereta dokazivanja na koji način je narušen princip pravne sigurnosti koji podrazumijeva donošenje odluke u „razumnom roku“. Navodi da je vještak u svom nalazu utvrdio štetu na temelju podataka kojima je raspolagao, te da je odgovornost drugotuženog pravosnažno utvrđena u prekršajnom postupku. Apelant se ne slaže sa stavom redovnih sudova da nije dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva jer odgovornost prvotuženog i nije bila sporna. Navodi da je u vrijeme štetnog događaja živio u Sanskom Mostu iz kojeg je izbjegao u oktobru 1995. godine, a da je vozilo ostalo u Sanskom Mostu radi popravke štete nastale spornim događajem. Smatra da je presuda Vrhovnog suda nerazumljiva, ukazujući još da revizionom presudom nisu raspravljeni svi njegovi prigovori.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u njenom obrazloženju, te da i dalje ostaje kod datih razloga, pa je iz tih istih razloga i predmetna apelacija neosnovana. Postupak pred Vrhovnim sudom je trajao od 7. jula 2009. godine do 19. novembra 2010. godine, tako da, imajući u vidu sve prethodno navedeno, osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao.

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, naglasivši da navedenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.

18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju iznio hronologiju postupka, istaknuvši da je navedeni sud po apelantovoj tužbi postupao u više navrata i da je odluke donosio u razumnim rokovima, te da stoga smatra da u konkretnom slučaju nisu prekršena apelantova prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 454.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provešće se po odredbama ovog zakona.

Član 459.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90, i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 14/94 i 32/94).

Član 461.

Ovaj zakon stupa na snagu 1. avgusta 2003. godine.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000086 09 Rev od 19. novembra 2010. godine kojom je pravosnažno okončan postupak u dijelu glavnog potraživanja (naknada štete), što apelant predmetnom apelacijom i osporava, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. decembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 20. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

28. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosi se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, «Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 32/05). A) Činjenično stanje i primjene prava

29. Apelant smatra da su sudovi, donoseći osporene odluke, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, a ti se navodi u suštini svode na apelantovo nezadovoljstvo činjenicom da je njegov tužbeni zahtjev odbijen, dovodeći to u kontekst sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešenom primjenom procesnog prava.

30. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene procesnog prava.

32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prilikom ocjene postupka sa aspekta kršenja nekog prava ocjenjuje postupak u cjelini, te da evenutalni propusti nižestepenih sudova u pojedinim segmentima postupka ne mogu uticati na pravilnost postupka sagledanog u cjelini u okolnostima kada su propusti nižestepenih sudova blagovremeno uočeni i otklonjeni od neposredno viših sudova, kao što je to bio u slučaj u predmetnom postupku. Dakle, polazeći od navedenog, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u vezi sa apelantovim suštinskim pitanjem, a to je pitanje naknade štete, redovni sudovi na sve tri instance nisu imali dilemu da je apelantov zahtjev neosnovan. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi prilikom odlučenja pozvali na odredbe čl. 7, 123 i 126 ZPP, ocijenivši da apelant ponuđenim dokazima nije dokazao visinu štetu na vozilu i pored nesporne odgovornosti drugotuženog za pričinjenu štetu, što samo po sebi nije dovoljno za naknadu štete. Ustavni sud dalje primjećuje da su redovni sudovi prilikom odlučenja, takođe, imali u vidu sprovedene dokaze, prije svega, pismeni nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, analizu saobraćajne nezgode koju je sačinio cenzor prvotuženog, te apelantov iskaz na osnovu kojih su redovni sudovi zaključili da apelant nije dokazao visinu novčanog potraživanja prema tuženim. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom pravcu naveli da je apelantova obaveza bila da ponudi dokaze o visini štete, što nije učinio, te da u takvoj situaciji, shodno odredbi člana 126 ZPP, snosi rizik njene nedokazanosti, a to sve u situaciji kada su tuženi osporili tužbeni zahtjev i u situaciji kada se ne radi o činjenicama koje se ne moraju dokazivati. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant, osim što ponavlja navode koje je tokom postupka isticao, nije ponudio relevantne dokaze kojim bi, eventualno, svoje apelacioni navode potkrijepio i argumentovao. U vezi sa apelantovim prigovorom da Vrhovni sud nije obrazložio sve njegove prigovore, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju odluke osvrnuo na one prigovore koje je ocijenio relevantnim, koje je dovoljno jasno obrazložio na način koji, suprotno apelantovom stajalištu, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi proizvoljnost u dijelu činjeničnog utvrđenja i primjene procesnog prava, na šta se u suštini svode apelantovi navodi.

33. Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni zaključuje da u ovom dijelu osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

36. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova u dijelu odlučenja o glavnoj stvari, dakle, o naknadi materijalne štete, te da je postupak u tom dijelu pravosnažno okončan. Ustavni sud dalje zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom 16. decembra 1997. godine, a pravosnažno je u tom dijelu okončan presudom Vrhovnog suda od 19. novembra 2010. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir je period od skoro 13 godina.

c) Analiza dužine trajanja postupka

38. Prilikom razmatranja kriterijuma koji su navedeni u ovoj odluci, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku pokrenutom radi naknade štete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je tokom postupku trebalo razjasniti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o posebno složenom predmetu.

39. Ocjenjujući predmetni postupak sa aspekta njegove dužine trajanja, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu nakon nešto više od devet godina od momenta podnošenja tužbe, što je samo po sebi neprihvatljivo dug period, za šta Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantno obrazloženje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon toga u postupku po žalbi ukinuta prvostepena odluka i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, što je dodatno produžilo ionako do tada neprihvatljivo dug postupak pred prvostepenim sudom. Ustavni sud primjećuje da je ponovni postupak na tri instance u dijelu glavnog zahtjeva pravosnažno okončan za tri godine i pet mjeseci u okviru kojeg su redovni sudovi donosili odluke u relativno kratkim rokovima. Ustavni sud, takođe, zapaža da je tokom trajanja postupka došlo do izmjene procesnog prava stupanjem na snagu novog ZPP, što se eventualno moglo odraziti na dužinu postupka pred prvostepenim sudom na šta je i sam apelant ukazao. Međutim, navedena okolnost ne može biti opravdanje Osnovnom sudu za pasivnost u predmetnom postupku u periodu od skoro devet godina, odnosno od momenta podnošenja tužbe (16. decembar 1997. godine), pa do donošenja (prve) presude navedenog suda (21. septembar 2006. godine). Dakle, sagledavši postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka koji je na tri instance trajao skoro 13 godina, od toga skoro devet godina pred Osnovnim sudom, koji snosi i najveći dio odgovornosti za ovako dugo trajanje postupka, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. Uzevši u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka, sagledana u cjelini, ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u «razumnom roku» kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati i apelantove navode o kršenju prava na imovinu.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje imajući u vidu da je predmetni postupak za naknadu štete trajao skoro 13 godina, za šta Osnovni sud snosi najveći dio odgovornosti, koji u odgovoru za svoju pasivnost nije ponudio relevantno opravdanje.

43. Isto tako, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da apelant ponuđenim dokazima nije dokazao visinu štetu za šta su u obrazloženjima odluka dali jasna i argumentovana obrazloženja koja ni u jednom segmentu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

44. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-322/11 (V.M.) | Sudska praksa | Aktio