Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1895/11 (N. T.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Krivično djelo
- Naknada štete
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1895/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1895/11, rješavajući apelaciju Nevenke Tunguz, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nevenke Tunguz podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 002823 09 Rev od 22. februara 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 002823 08 Gž od 15. maja 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nevenka Tunguz (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mehmed Pezo, advokat iz Mostara, podnijela je 25. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 002823 09 Rev od 22. februara 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 002823 08 Gž od 15. maja 2009. godine. Podneskom od 15. novembra 2013. godine apelantica je dopunila apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog, Kantonalnog, te Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i od tužene Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 2. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena je odgovor na apelaciju dostavila 3. decembra 2013. godine, a Općinski sud je odgovor dostavio 11. januara 2014. godine. Vrhovni i Kantonalni sud u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelanticinom opunomoćeniku 7. marta 2014. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 002823 05 P od 20. marta 2008. godine tužena je obavezana da na ime štete pričinjene na apelanticinoj porodičnoj kući u Stocu (u daljnjem tekstu: predmetna kuća) o svom trošku na predmetnoj nekretnini sagradi kuću istih dimenzija i od istog materijala, sve precizinije navedeno u tački 1. izreke presude, odnosno, kako je precizirano u tački 2. izreke, u nemogućnosti izvršenja radnje pod tačkom 1. tužena se obavezuje na naknadu štete isplatom iznosa od 88.611,25 KM, uz istovremeno obavezivanje tužene na naknadu troškova postupka u iznosu preciziranom u tački 3. izreke presude.
7. Nakon ocjene provedenih dokaza Općinski sud je, između ostalog, naveo da je istaknuti prigovor zastare potraživanje neutemeljen. U vezi sa navedenim prigovorom Općinski sud je istakao da tužena prigovor obrazlaže činjenicom da je predmetna kuća oštećena od nepoznatih počinitelja početkom 1997. godine, a da je tužba podnesena 8. jula 2005. godine, dakle, protekom zastarnog roka iz odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) čime je nastupila zastara, i to protekom apsolutnog i relativnog roka za zastaru. Međutim, kako je istakao Općinski sud, u konkretnom slučaju se ne mogu primijeniti rokovi zastare iz odredbe člana
376. ZOO, već iz člana 377. stav 1. ZOO, koji predviđa da zastara potraživanja prouzrokovana krivičnim djelom nastupa u roku koji je potreban za zastaru krivičnog gonjenja. Dalje je istaknuto da nije sporno da u konkretnom slučaju nije sačinjen uviđaj sa lica mjesta od PS Stolac, niti je vođen krivični postupak, ali da, prema ocjeni prvostepenog suda, ta činjenica ne sprečava sud da u parničnom postupku utvrđuje da je u predmetnom slučaju počinjeno krivično djelo, te da je tim krivičnim djelom apelantica pretrpjela štetu na svojoj imovini. Općinski sud je iz iskaza saslušanih svjedoka, kojima je poklonio punu vjeru, utvrdio da je predmetna kuća minirana od nepoznatih počinitelja početkom 1997. godine, čime je, kako je u obrazloženju navedeno, počinjeno krivično djelo terorizma iz člana 125. Krivičnog zakona SFRJ za koje je predviđena kazna zatvora preko 10 godina.
8. Obrazlažući neosnovanost istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, Općinski sud je naveo da je tužena (Federacija BiH) kao društveno-politička zajednica odgovorna za nastalu štetu, te da njena odgovornost proizlazi iz Ustava Federacije BiH, Zakona o unutrašnjim poslovima, te iz odredbe člana 180. ZOO (o čemu se sud iscrpnije izjasnio na strani 4. osporene presude). Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je odlučio kao izreci presude, na osnovu odredaba člana 185. ZOO, te člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je Presudom broj 53 0 P 002823 08 Gž od 15. maja 2009. godine žalbu uvažio, tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, uz obavezivanje apelantice na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude. Nakon što je preispitao osporenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio utvrdivši da je tužena pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari, što proizlazi iz odredbe člana 180. ZOO, relevantnih odredaba Zakona o unutrašnjim poslovima i konačno Ustava Federacije BiH.
10. Dalje, istaknuto je da je nesporno da u prethodnom postupku nije izvršen uviđaj na licu mjesta od radnika PS Stolac, niti je vođen krivični postupak povodom miniranja predmetne kuće. U tom pravcu je pojašnjeno da je prvostepeni sud poklonio punu vjeru iskazima svjedoka da je predmetna kuća minirana početkom 1997. godine od kojih posljedica je na predmetnoj kući pričinjena materijalna šteta. Dalje je pojašnjeno da je miniranje predmetne kuće imalo cilj preplašiti i upozoriti kako apelatnicu kao povratnika, tako i ostale povratnike da su nepoželjni na tom prostoru, tako da se ovakve radnje nepoznatih počinilaca može podvesti pod biće krivičnog djela terorizam iz člana 125. tada važećeg Krivičnog zakona SFRJ, kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud. Kako krivični postupak nije vođen, jer je počinitelj nepoznat, prvostepeni sud je, prema ocjeni Kantonalnog suda, ovlašten u postupku naknade štete utvrditi da li je šteta počinjena radnjama koje sadrže biće krivičnog djela terorizam ili nasilje i da li je počinitelj postupao iz neprijateljskih pobuda, pa je sud provođenjem dokaza pravilno utvrdio da je šteta učinjena aktom terora i nasilja.
11. Međutim, kako je istakao Kantonalni sud, odlučujući o prigovoru zastare prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 377. ZOO. U tom pravcu je pojašnjeno da tokom postupka nije utvrđeno da je pokrenut krivični postupak protiv bilo kojih lica, pa se u konkretnom slučaju ne može primijeniti rok zastare potraživanja iz člana 377. ZOO, jer naknada štete nije zatražena od učinitelja krivičnog djela, nego od pravnog lica za posebne slučajeve odgovornosti (usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija iz člana
180. ZOO). Istaknuto je još da je identičan stav o ovom pitanju zauzeo i Vrhovni sud u odlukama koje je Kantonalni sud citirao u obrazloženju presude. Dakle, kako je istakao Kantonalni sud, u konkretnom slučaju treba da se primijene odredbe člana 376. ZOO, koje propisuje da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo. Iz provedenih dokaza, kako je u obrazloženju istaknuto, nesporno je da je apelantica za štetu saznala početkom 1997. godine, od kada je započeo teći rok za zastarijevanje potraživanja, koji je istekao početkom 2000. godine, kada je nastupila zastara potraživanja, dok je tužba podnesena 8. jula 2005. godine. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci na osnovu odredaba člana 229. stav 1. tačka 4, te čl. 397. i 386. stav 1, sve iz ZPP.
12. Vrhovni sud je povodom izjavljene revizije apelantice donio Presudu broj 53 0 P 002823 09 Rev od 22. februara 2011. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je nakon preispitivanja osporene presude u granicama revizionih navoda i po službenoj dužnosti zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, jer je drugostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 376. stav 1. ZOO, odbivši tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja na koju se tužena pozvala. U tom pravcu je pojašnjeno da se, prema izraženom pravnom stavu, rok iz člana 377. ZOO primjenjuje samo ako je pravosnažnom osuđujućom sudskom odlukom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost štetnika.
13. Istaknuto je da parnični sud nije ovlašten sam utvrđivati da li je šteta pričinjena krivičnim djelom i da li je počinitelj odgovoran za izvršenje tog krivičnog djela. Izuzetno, kako je u obrazloženju istaknuto, parnični sud je ovlašten radi ocjene zastare potraživanja sam ispitivati i utvrđivati, kao o prethodnom pitanju, da li je šteta uzrokovana krivičnim djelom, ali samo u slučaju kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv određenih počinitelja nije mogao provesti ili dovršiti krivični postupak. Isto tako je naglašeno da jedan dio sudske prakse zauzima stav da u takve procesne smetnje ne spada okolnost da je učinilac nepoznat, pa u takvoj situaciji parnični sud nije ovlašten, kao prethodno pitanje, raspravljati da li je šteta prouzrokovana krivičnim djelom. Polazeći od izraženog i u sudskoj praksi prihvaćenog stava da se odredbe člana 377. ZOO primjenjuju samo u slučaju kada je protiv počinitelja krivičnog djela vođen postupak, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud zauzeo pravilan stav da u konkretnom slučaju potraživanje naknade štete zastarijeva po članu 376. ZOO. U vezi sa prigovorima revizije da u postupku pred nižestepenim sudovima nije utvrđeno kada je apelantica saznala za počinitelja, Vrhovni sud je naveo da je apelantica za štetu i osobu odgovornu za štetu po članu 180. ZOO (Federaciju BiH) saznala istovremeno i to početkom 1997. godine, kada je šteta nastala, pa kako je tužba podnesena 8. jula 2005. godine, prema ocjeni Vrhovnog suda, pretekao je i subjektivni i objektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete. Vrhovni sud je odluku kao u izreci presude donio primjenom odredbe člana 248. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba ZOO koje reguliraju pitanje rokova zastarjelosti potraživanja. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 377. ZOO kojom bi se, prema shvatanju apelantice, otklonila diskriminacija u smislu pravljenja razlike zastarnog roka zavisno od toga da li je za štetu odgovorno osiguravajuće društvo, odnosno drugi pravni subjekt, od štete za koju je odgovorna društveno-politička zajednica, kao u predmetnom slučaju. Prema apelanticinoj ocjeni, ovakvo razlikovanje u primjeni roka zastarjelosti potraživanja ima cilj pravljenje razlike među subjektima u kojem se na privilegiran način štiti jedan subjekt. Istaknuto je da je u ZOO izdvojen poseban postupak za štetu nastalu krivičnim djelom, gdje rok zastarjelosti potraživanja zavisi od rokova za krivično gonjenje, pa je jasno da je taj rok trebalo primijeniti u konkretnom slučaju, jer je u pitanju izuzetak od općeg zastarnog roka.
b) Odgovor na apelaciju
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju iznio hronologiju postupka istaknuvši da presudom navedenog suda nisu ugrožena apelanticina prava na koja se u apelaciji pozvala.
16. U odgovoru na apelaciju tužena je, između ostalog, istakla da je apelacija neosnovana jer tužena ni na koji način nije povrijedila prava apelantice iz Ustava Bosne i Hercegovine, niti iz drugih propisa na koje se apelantica poziva u apelaciji. Navodi da je apelantici bio omogućen pristup sudu i da joj je bilo omogućeno pravično suđenje, jer je u svim fazama postupka imala mogućnost da preduzima sve dozvoljene pravne radnje i koristi pravne lijekove. Osim toga, ističe da apelantici nije povrijeđeno ni pravo na imovinu, jer je imala pravo i mogućnost da u zakonskim rokovima ostvaruje svoja prava u čemu je tužena ni na koji način nije sprečavala, zaključivši da osporene presude nisu donesene na apelanticinu štetu, jer su donesene pravilnom primjenom relevantnih propisa.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180.
(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.
(2) Organizatori, sudionici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po toj osnovi.
(3) Društveno-politička zajednica ima pravo i obvezu zahtijevati naknadu isplaćenog iznosa od osobe koja je štetu uzrokovala.
(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastaru potraživanja naknade štete. Opći rok zastare Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377.
(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 002823 09 Rev od 22. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 25. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. U konkretnom slučaju postupak koji je apelantica vodila pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: «Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 32/05).
26. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 377. ZOO, budući da je šteta na imovini pričinjena krivičnim djelom.
27. U vezi sa ovim suštinskim prigovorom apelantice, Ustavni sud zapaža da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljano u predmetu broj AP 1486/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1486/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, raspravljajući o pitanju zastare potraživanju u tom konkretnom slučaju, između ostalog, naveo da su „Kantonalni i Vrhovni sud, iako su se saglasili da postoji odgovornost tužene u smislu člana 180. ZOO, jer je kuća apelanata uništena uslijed akta terora, pri tome ne kvalificirajući ovaj akt kao konkretno krivično djelo, zaključili da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti rokovi iz člana 376. ZOO. U vezi s tim je ukazano da nije utvrđeno ko je minirao kuću apelanata, nije utvrđeno da je u povodu ovog događaja pokrenut krivični postupak protiv bilo koga, pa pošto je naknada štete tražena od države kao tužene, koja odgovara u smislu člana 180. ZOO, imaju se primijeniti rokovi iz člana 376, a ne 377. ZOO, kako je učinio Općinski sud“.
28. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ukazano i na praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, Odluka o dopustivosti, 2. oktobar 2012. godine) „u kojem je navedeni sud razmatrao aplikantove navode koji su se temeljili na tvrdnji da je u njihovom slučaju trebalo primijeniti rokove zastarjelosti iz člana
377. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji glasi isto kao i član 377. ZOO), s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokovi iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (koji glasi isto kao i član 376. ZOO). Evropski sud je konstatirao (stav 35) (…) da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5), pa je Evropski sud zaključio da (vidi stav 36) time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku podnositelji su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu“.
29. Polazeći od pravnih shvatanja Evropskog suda i svoje dosadašnje prakse, Ustavni sud je u citiranoj odluci ocijenio da zaključak redovnih sudova da usvoje prigovor zastarjelosti potraživanja ne pokreće pitanje proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava u okolnostima kada je tokom postupka nesporno utvrđeno da je šteta nastala u januaru 1997. godine, a da su apelanti tužbu za naknadu štete, zasnovanu na članu 180. ZOO, podnijeli 12. oktobra 2005. godine, pri čemu apelanti nisu dostavili obrazloženja da su bili spriječeni da ranije podnesu tužbu (op.cit., AP 1486/10, tačka 43).
30. Budući da predmetna apelacija pokreće gotovo identično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u cijelosti poziva na obrazloženje dato u citiranoj Odluci broj AP 1486/10. Navedeno stoga što je tokom predmetnog postupka nesporno utvrđeno da je apelantica za štetu, kao i počinioca (Federacija BiH, shodno članu 180. ZOO) saznala početkom 1997. godine, kada se štetni događaj i desio, a da je tužba podnesena 8. jula 2005. godine, dakle protekom općeg zastarnog roka za naknadu štete iz člana 376. ZOO. Uz to, kako iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi, apelantica ni na koji način nije opravdala razlog koji ju je spriječio da tužbu podnese u zakonom propisanom roku, u smislu citiranog člana.
31. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, kao i stav Ustavnog suda zauzet u citiranoj odluci, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelanticinih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije iznoseći navode identične onim koji se odnose na kršenje pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ove navode ispituje i u odnosu na navedena prava.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
34. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić