Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1254/11 (S. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1254/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1254/11, rješavajući apelaciju Silvestera Markulja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Silvestera Markulja.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002978 05 U od 17.

decembra 2010. godine.

Odbija se apelacija Silvestera Markulja podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 U 002978 05 U od 17.

decembra 2010. godine i 009-0-06-000079 od 13. decembra 2010.

godine, rješenja Ministarstva za stambena pitanja Kantona Sarajevo br. 27/02-23-19041/05 od 10. oktobra 2005. godine i 7. oktobra 2005.

godine, te zaključka, odnosno rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23-P-3626/99 od 23. augusta 2005.

godine i 22. augusta 2005. godine u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Silvester Markulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedeljko Bursać, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 U 002978 05 U od 17. decembra 2010. godine i 009-0-06- 000079 od 13. decembra 2010. godine, rješenja Ministarstva za stambene poslove Kantona Sarajeva (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) donesena pod istim poslovnim brojem 27/02-23- 19041/05 od 10. oktobra 2005. godine i 7. oktobra 2005. godine, te zaključka, odnosno rješenja Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) donesena, također, pod istim poslovnim brojem 23-04/III-23-P-3626/99 od 23. augusta 2005. godine i 22. augusta 2005. godine. Apelant je podneskom od 3. oktobra 2012. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva i Kantonalne uprave zatraženo je 18. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalna uprava je odgovor dostavila 26. februara 2014. godine, Kantonalno ministarstvo 3. marta 2014. godine, a Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. marta 2014. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 14. marta 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Predmetnom apelacijom apelant osporava dva upravna postupka koji su vođeni paralelno, i to jedan vezan za povrat stana koji se nalazi u Sarajevu, Brčanska ulica broj 13/4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i drugi koji se odnosi na poništenje rješenja o proglašenju predmetnog stana napuštenim.

Činjenice u predmetu povodom zahtjeva za povrat predmetnog stana

7. Apelant je 1. oktobra 1999. godine Kantonalnoj upravi podnio zahtjev za povrat predmetnog stana.

8. Zaključkom Kantonalne uprave broj 23-04/III-23-P-3626/99 od 22. jula 2003. godine apelantov zahtjev je odbačen kao neblagovremen.

9. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 27/02-23-5015/03 od 25. marta 2004. godine poništen je zaključak Kantonalne uprave, te je predmet vraćen na ponovni postupak.

10. U ponovnom postupku Kantonalna uprava je donijela zaključak broj 23-04/III-23-P-3626/99 od 23. augusta 2005. godine, kojim je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana ponovo odbačen kao neblagovremen. Kantonalna uprava je, postupajući po uputama drugostepenog organa, pribavila Rješenje o proglašenju predmetnog stana privremeno napuštenim broj 14/5-372-1469/95 od 2. marta 1995. godine i Rješenje o proglašenju predmetnog stana trajno napuštenim broj 14/5- 372-1760K/97 od 1. septembra 1997. godine. Iz zapisnika sačinjenog na licu mjesta Kantonalna uprava je utvrdila da je predmetni stan koristila porodica Tucaković od aprila 1992. godine, nakon što su se iz stana iselili podstanari, dok je iz ugovora o korištenju od 31. oktobra 1977. godine utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Imajući u vidu ovakvo činjenično utvrđenje, Kantonalna uprava se pozvala na odredbe člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) prema kojima se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim mora podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim, pa je shodno citiranim odredbama, zaključeno da je zahtjev za povrat predmetnog stana od 1. oktobra 1999. godine podnesen neblagovremeno, budući da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je proglašen napuštenim.

11. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 27/02-23-19041/05 od 10. oktobra 2005. godine odbijena je apelantova žalba uz obrazloženje da žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg odlučenja, jer je zakonski rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana prekluzivni rok koji se ne može produžavati.

12. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj radi poništenja drugostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 002978 95 U od 17. decembra 2010. godine kojom je tužba odbijena. Kantonalni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe čl. 4. i 5. u vezi sa članom 19. Zakona o prestanku primjene, te okolnost da se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnim rokovima u kojima se zahtjev za povrat stana može podnijeti i koji se ne mogu produžavati. S obzirom na to da je u upravnom postupku utvrđeno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 1. oktobra 1999. godine, što apelant i ne osporava, te da je predmetni stan proglašen trajno napuštenim, očigledno je da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnesen izvan zakonom propisanog roka. Isto tako je istaknuto da je apelant imao mogućnost da, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, ostvari pravo na povrat predmetnog stana, ali apelant tu mogućnost nije iskoristio, pa se stoga u konkretnom slučaju ne radi o kršenju prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenih protokola, već se radi o apelantovom propustu da preduzme zakonom predviđene radnje radi ostvarivanja svog prava na povrat predmetnog stana. Kantonalni sud je, imajući vidu okolnosti konkretnog slučaja, odlučio kao u izreci presude temeljem odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS).

13. Iz dopune apelacije proizlazi da je apelant protiv presude Kantonalnog suda koristio vanredni pravni lijek i da je od Vrhovnog suda ishodovao Presudu broj 09 0 U 002978 11 Uvp od 24. maja 2012. godine, kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbijen. Činjenice u predmetu povodom apelantovog zahtjeva za poništenje rješenja o proglašenju predmetnog stana napuštenim

14. Rješenjem Kantonalne uprave broj 23-04/III-23-3626/99 od 22. augusta 2005. godine odbijen je apelantov zahtjev od 23. februara 2005. godine kojim je tražio utvrđivanje ništavosti rješenja o proglašenju predmetnog stana napuštenim. Kantonalna uprava je, provjeravajući navode iz zahtjeva, najprije izvršila uvid u spis predmeta, utvrdivši da se u spisu nalaze dostavni primjerci navedenih rješenja. Uvidom u rješenje o proglašenju predmetnog stana privremeno napuštenim od 2. marta 1995. godine Kantonalna uprava je utvrdila da je primjerak rješenja koji se nalazi u spisu potpisalo ovlašteno lice, ali da nije ovjeren pečatom, što i nije bila praksa organa koji je donio rješenje, budući da je to primjerak rješenja koji ostaje u spisu. Dalje, Kantonalna uprava je uvidom u rješenje o proglašenju predmetnog stana trajno napuštenim od 1. septembra 1997. godine utvrdila da je navedeno rješenje, na koje je stavljena klauzula pravosnažnosti, potpisalo ovlašteno lice i ovjereno pečatom ovlaštenog organa. S obzirom na takvo utvrđenje, te činjenicu da nisu ispunjeni uvjeti za proglašavanje rješenja ništavim, Kantonalna uprava je na temelju člana 264. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) odlučila kao u dispozitivu rješenja.

15. Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 27/02-23-19041/05 od 7. oktobra 2005. godine odbijena je apelantova žalba, i ustanovljeno i da apelantovi navodi istaknuti u žalbi nisu osnovani, jer je iz rješenja o proglašenju predmetnog stana privremeno napuštenim od 2. marta 1995. godine vidljivo da ga je potpisalo ovlašteno lice, na temelju kojeg je doneseno rješenje o proglašenju predmetnog stana trajno napuštenim od 1. septembra 1997. godine, koje je postalo pravosnažno 19. septembra 1997. godine.

16. Kantonalni sud je u upravnom sporu pokrenutom povodom apelantove tužbe donio Presudu broj 009-0-U-06-000079 od 13. decembra 2010. godine kojom je tužbu odbio. Uvidom u spis predmeta Kantonalni sud je ocijenio da razlozi koji su dati u obrazloženju rješenja u cijelosti potvrđuje dokumentacija koja se nalazi u spisu, pa je navedeni sud zaključio da su organi uprave pravilno odlučili odbivši apelantov zahtjev. Pojašnjavajući svoj stav o neosnovanosti tužbe, Kantonalni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant predmetni stan napustio usljed ratnih dešavanja u BiH, što potvrđuje zapisnik sa lica mjesta od 25. decembra 1995. godine. Dalje, Kantonalni sud je naveo da nije sporno ni da je po zahtjevu vlasnika predmetnog stana DJL „Elektronabavka“ Sarajevo od 14. aprila 1997. godine doneseno Rješenje broj 14/5-372-1760K/97 od 1. septembra 1997. godine kojim je predmetni stan proglašen trajno napuštenim. U tom kontekstu je pojašnjeno da je Zakonom o napuštenim stanovima („Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 33/95) regulirano u kojem slučaju i pod kojim uvjetima se stan koji je nosilac stanarskog prava privremeno napustio smatra trajno napuštenim. Kantonalni sud se u tom pravcu pozvao na odredbu člana 10. navedenog zakona kojom je propisano da, kada se donese odluka o ukidanju ratnog stanja, a nosilac stanarskog prava u roku od sedam, odnosno 15 dana ne otpočne sa korištenjem stana, smatra se da je stan trajno napušten. Dalje je pojašnjeno da je Predsjedništvo Republike BiH 22. decembra 1995. godine donijelo odluku o ukidanju ratnog stanja, koja je istog dana objavljena na oglasnoj ploči, tako da je odluka istog dana stupila na pravnu snagu.

17. Kantonalni sud se još pozvao i na odredbe člana 5. Zakona o napuštenim stanovima kojima je propisana obaveza nadležnih organa uprave da u roku od sedam dana donesu rješenje o proglašenju stana napuštenim, pri čemu podnesena žalba protiv takvog rješenja ne odlaže izvršenje rješenja, što znači da takvo rješenje nema suspenzivno djejstvo. S obzirom na takva zakonska rješenja, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nadležni organ uprave proveo zakonit i pravilan postupak za utvrđivanje predmetnog stana trajno napuštenim, i to u skraćenom postupku, budući da je cilj navedenog zakona bio da se efikasno riješi pitanje utvrđivanja koji se stan smatra napuštenim. Dakle, dovodeći citirane zakonske odredbe u vezu sa sa konkretnim slučajem, Kantonalni sud je naveo da je apelant nesporno napustio predmetni stan, te da se u uvjetima ratnog i poslijeratnog stanja rješenja o proglašenju stana napuštenim objektivno i nisu mogla dostavljati licima koja su napustili stanove. Navedeno stoga, kako je u obrazloženju istaknuto, zbog općepoznatih okolnosti da je u BiH bilo više od 200.000 raseljenih lica i izbjeglica i zbog nepostojanja potrebnih evidencija o licima koja su napustila stanove i imovinu, zbog čega su o načinu preduzimanja radnji izbjegla i raseljena lica informirana putem sredstava javnog informiranja, izdavanjem brošura i biltena putem vladinih i nevladinih organizacija, međunarodnih organizacija, a posebno putem službi za izbjegla i raseljena lica formiranih u svim općinama.

18. Kantonalni sud je, ocjenjujući stanje spisa i relevantne odredbe Zakona o napuštenim stanovima, zaključio da je nadležni organ uprave pravilno proveo postupak proglašenja predmetnog stana napuštenim po skraćenom postupku, jer se radilo o poduzimanju mjera u javnom interesu. Upravo zbog navedenog, kako je istakao Kantonalni sud, nije od utjecaja činjenica da apelant nije učestvovao u postupku rješavanja pitanja proglašavanja predmetnog stana napuštenim. Osim toga, Kantonalni sud je pojasnio da rješenje čije poništenje apelant traži i nije moglo biti dostavljeno apelantu, budući da se apelant u to vrijeme nije ni nalazio na adresi predmetnog stana, niti je apelant u vrijeme odlučenja eventualno obavijestio nadležne organe uprave o novoj adresi boravišta, što tokom postupka apelant nije ni osporavao. S obzirom na sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je rješenje kojim je predmetni stan proglašen trajno napuštenim pravilno i zakonito i u svemu saglasno sa odredbom člana 54. ZUP-a, u situaciji kada je navedeno rješenje dostavljeno apelantovom privremenom zastupniku, a ne apelantu lično, tako da nisu ispunjeni uvjeti iz odredaba člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku, na temelju kojih apelant traži poništenje rješenja, zbog čega je primjenom odredaba člana 36. st. 1. i 2. ZUS-a odlučeno kao u izreci presude.

19. Iz dopune apelacije proizlazi da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, donio Presudu broj 09 0 U 012527 11 Uvp od 24. maja 2012. godine kojom je zahtjev odbijen.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant u iscrpnoj apelaciji navodi da je u predmetni stan pokušao da uđe polovinom 1995. godine, ali da je u stanu zatekao nepoznata lica. Nakon toga je apelantova supruga u više navrata od vlasnika stana i od organa uprave tražila povrat stana, te informaciju o tome da li je predmetni stan proglašen napuštenim, tako da je zahtjev za povrat stana podnesen 1. oktobra 1999. godine, jer je apelant dobio informaciju da njegov stan nije proglašen napušten. Smatra da postupak proglašavanja predmetnog stana napuštenim nije proveden u skladu sa odredbama ZUP-a, odnosno odredbama člana 83. a u vezi sa članom 86. ZUP-a, budući da se radilo o obaveznom dostavljanju poziva i rješenja. Ističe da postupak po zahtjevu za proglašavanje ništavim rješenja kojima je predmetni stan proglašen napuštenim ima karakter prethodnog pitanja, te da je u takvim okolnostima postupak po zahtjevu za povrat stana trebalo prekinuti, što nije učinjeno, a što je suprotno odredbama ZUP-a. Zatim, ukazuje da je Kantonalni sud, suprotno odredbama člana 55. ZUS-a i člana 55. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), razdvojio postupke iako se radilo o jednom upravnom predmetu sa istim poslovnim brojevima. Smatra da su rješenja o proglašenju predmetnog stana napuštenim nezakonita jer nikada apelantu nisu dostavljeni, niti je apelant o tome bio obaviješten i pored toga što je adresa njegovog prebivališta bila poznata vlasniku stana. Uz to, apelant naglašava da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i njegovo pravo iz člana 28. stav 2. ZUS-a, jer mu je uskraćeno pravo da prisustvuje nejavnom raspravljanju o njegovoj tužbi, iako je to podneskom od 12. decembra 2005. godine tražio od Kantonalnog suda. Uz sve navedeno, apelant naglašava da okolnost da je postupak trajao duže od 11 godina dovoljno govori da je u postupku za vraćanje predmetnog stana u posjed povrijeđeno i njegovo pravo na suđenje u „razumnom roku“.

21. Apelant je posredstvom advokata podneskom od 3. oktobra 2012. godine dopunio apelaciju presudama Vrhovnog suda, koje je ishodovao tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom. Iz dostavnica Vrhovnog suda proizlazi da je apelantov advokat presude Vrhovnog suda br. 09 0 U 002978 11 Uvp i 09 0 U 012527 11 Uvp obje od 24. maja 2012. godine primio 3. jula 2012. godine. Osim toga, apelant u naknadno dostavljenom podnesku nije eksplicitno naglasio da osporava dostavljene presude.

b) Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je navedeni sud rješavao upravne sporove po apelantovim tužbama u dva predmeta, rješavajući upravne sporove protiv dva različita akta, a koja su regulirana različitim propisima materijalnog prava, a od čijeg ishoda je zavisilo međusobno rješavanje upravnih sporova, koje je sud rješavao u odvojenim postupcima, pa se u konkretnom slučaju radilo o kompleksnim predmetima. S obzirom na broj predmeta, nedovoljnu popunjenost broja sudija Kantonalnog suda i dinamiku rada na predmetima, Kantonalni sud smatra da apelant u odnosu na ostale stranke nije doveden u neravnopravan položaj, zbog čega apelantu nije povrijeđeno niti jedno ustavno pravo.

23. Kantonalno ministarstvo je ocijenilo neosnovanim sve navode iz apelacije, ukazujući da su oba postupka provedena u zakonom propisanoj proceduri i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U odnosu na dužinu postupka, Kantonalno ministarstvo je istaklo da je apelant svojim nedjelovanjem i nekorištenjem zakonskih mogućnosti doprinio dužini trajanja upravnog postupka, te da ne postoji prekoračenje „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Kantonalna uprava je nakon uvida u predmetne spise utvrdila da u provedenim postupcima nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se apelant u apelaciji pozvao.

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o napuštenim stanovima («Službeni list RBiH» br. 6/92, 8/92-ispravka, 16/92, 36/94 i 9/95) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Nosiocu stanarskog prava na osnovu Zakona o stambenim odnosima – Prečišćen tekst („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 i 12/87) privremeno prestaje pravo korišćenja na stanu kojeg koristi ako je stan sa članovima njegovog porodičnog domaćinstva napustio nakon 30. aprila 1991. godine.

Član 5.

Nadležni organ će po službenoj dužnosti ili u roku od sedam dana od prijema prijedloga, odnosno inicijative iz člana 4. ovog zakona donijeti rješenje o tome da li se stan smatra napuštenim.

Ako nadležni organ iz stava 1. ovog člana ne donese rješenje u određenom roku, rješenje će donijeti ministar prostornog uređenje, građevinarstva i zaštite okoline (u daljnjem tekstu: ministar).

Protiv rješenja iz stava 1. ovog člana može se izjaviti žalba Ministarstvu prostornog uređenja, građevinarstva i zaštite okoline.

Žalbu mogu podnijeti stranke u postupku, podnositelji inicijative i prijedloga iz člana

4. Zakona.

Žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

Član 10. st. 1. i 2.

Kad se donese odluka o ukidanju ratnog stanja, a nosilac stanarskog prava iz člana 1. ovog zakona u roku iz člana 3. ovog zakona ne otpočne ponovo koristiti stan, smatra se da je stan trajno napustio.

Istekom roka iz stava 1. ovog člana nosiocu stanarskog prava na napuštenom stanu prestaje stanarsko pravo, što će se utvrditi rješenjem nadležnog organa.

26. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 5. st. 1. i 3.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica, prestaje mu stanarsko pravo.

27. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu kao da je njen zahtjev odbijen.

Oglašavanje rješenja ništavim Član 264.

Ništavim se oglašava rješenje:

1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku;

2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu; 3) čije izvršenje uopće nije moguće;

4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (član 124.), a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala;

5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti

28. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 28. st. 1, 2. i 3.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavjestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).

Stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

29. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je apelant presude Vrhovnog suda dostavio naknadno, i to neblagovremeno, pri čemu nije precizirao da li osporava i naknadno dostavljene presude, Ustavni sud presude Vrhovnog suda neće razmatrati. Stoga će Ustavni sud ispitati dopustivost apelacije isključivo u odnosu na presude Kantonalnog suda.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Kantonalnog suda br. 09 0 U 002978 05 U od 17. decembra 2010. godine i 009-0-U-06-000079 od 13. decembra 2010. godine kojima su pravosnažno okončani predmetni upravni postupci. Zatim, osporene presude apelantov opunomoćenik je primio 17. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. marta 2011. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na presude Kantonalnog suda ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant pobija navedene odluke, jer smatra da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, čl. 2. i 4. Protokola broj 7 Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije. Osim toga, apelant dužinu postupka za povrat predmetnog stana dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje u „razumnom roku“. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

38. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava dva upravna postupka koji se suštinski tiču povrata predmetnog stana u posjed, dakle, radi se o postupcima koji su se ticali apelantovih građanskih prava, pa stoga primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije sporna.

A) Primjena prava

39. Ustavni sud zapaža da apelant postupak za vraćanje stana u posjed suštinski ne osporava u pogledu odlučenja, osim u kontekstu dužine tog postupka, već isključivo drugi upravni postupak koji je pokrenuo radi poništenja rješenja kojima je predmetni stan proglašen napuštenim, smatrajući da su u tom postupku učinjeni propusti procesne prirode.

40. U vezi sa ovim apelantovim prigovorima kojima ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje sa aspekta proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

42. Ispitujući osnovanost apelantovih navoda, Ustavni sud uočava da je apelant prigovore identične ovima iz apelacije, a koji se suštinski tiču navodnih procesnih propusta nadležnih organa uprave prilikom proglašavanja predmetnog stana napuštenim, iznosio tokom postupka, o čemu su se organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno i argumentirano izjasnili, a data obrazloženja se niti u jednom segmentu ne čine proizvoljnim.

43. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da tokom postupka, na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, nije nađen niti jedan razlog za proglašavanje spornih rješenja ništavim, u smislu odredaba člana 264. ZUP-a, koje taksativno propisuju razloge za ništavost rješenja. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su rješenja o proglašenju predmetnog stana napuštenim donesena u zakonitom postupku, shodno Zakonu o napuštenim stanovima, kojim je jasno propisana procedura i rokovi za takvo postupanje. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka, također, proizlazi da sporna rješenja nisu ni mogla biti dostavljena apelantu, budući da organima uprave u vrijeme odlučenja nije bila poznata adresa apelantovog boravišta, jer se apelant u vrijeme donošenja rješenja nije nalazio na adresi predmetnog stana, niti je eventualno informirao organe uprave o novoj adresi boravišta, što apelant tokom postupka nije ni osporavao. Još je naglašeno da su sporna rješenja dostavljena apelantovom privremenom zastupniku koji mu je bio postavljen, čime je u potpunosti ispoštovana procedura propisana odredbama ZUP-a, zbog čega Ustavni sud u datim obrazloženjima, imajući u vidu relevantne odredbe ZUP-a na kojima su organi uprave i sud utemeljili svoje odluke, ne nalazi nikakvu proizvoljnost niti elemente koji bi ukazivali da je, u okolnostima konkretnog slučaja, došlo do povrede apelantovih procesnih prava.

44. Dalje, apelantov prigovor da je pitanje zakonitosti rješenja o proglašenju predmetnog stana napuštenim trebalo raspraviti kao prethodno pitanje Ustavni sud smatra neosnovanim iz razloga što je ključno pitanje valjanosti spornih rješenja pravosnažno raspravljeno u posebnom postupku koji je pokrenut upravo na apelantov zahtjev, pa okolnost da to pitanje nije raspravljeno kao prethodno pitanje je sasvim irelevantna. Ustavni sud, također, smatra neosnovanim apelantov prigovor da je Kantonalni sud u upravnom postupku prekršio odredbe ZUS-a onemogućavanjem apelantu da prisustvuje nejavnom rješavanju pred navedenim sudom. Navedeno stoga što je apelant, prema odredbi člana 28. ZUS-a, takav zahtjev mogao postaviti isključivo u tužbi, a ne naknadno, kako je apelant učinio podneskom od 12. decembra 2005. godine. S obzirom na sve navedeno i činjenicu koja je nesporno utvrđena, da je predmetni stan proglašen napuštenim u zakonom propisanoj proceduri, jasno je da je apelant zahtjev za povrat stana, u smislu odredbe člana 5. Zakona o prestanku primjene, trebalo da podnese do 4. jula 1999. godine. Kako apelant i ne dovodi u pitanje da je zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 1. oktobra 1999. godine, predmetna apelacija se pokazuje kao neosnovana.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su predmetni postupci provedeni uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava i uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, pa stoga Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“

46. Ustavni sud zapaža da apelant suštinski kršenje prava na pravično suđenje u „razumnom roku“ dovodi u kontekst postupka za vraćanje predmetnog stana u posjed, koji je trajao 11 godina, što je za apelanta neprihvatljivo dug period. Stoga će Ustavni sud navedeni postupak i razmotriti sa aspekta njegove dužine trajanja.

a)Relevantni principi

47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

48. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

49. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

50. Ustavni sud zapaža da je apelant 1. oktobra 1999. godine pokrenuo predmetni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 002978 05 U od 17. decembra 2010. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste nešto duži od 11 godina.

c) Analiza dužine trajanja postupka

51. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na vraćanje napuštenog stana u posjed u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

52. Ustavni sud zapaža da su organi uprave, postupajući po apelantovom zahtjevu od 1. oktobra 1999. godine, okončali postupak 10. oktobra 2006. godine, dakle, nakon šest godina, zatim, da je predmet jedanput bio vraćen na ponovni postupak, što je svakako utjecalo na dužinu predmetnog postupka, te da su u navedenom periodu donesene četiri odluke. Isto tako, uočljiva je pasivnost, prije svega, Kantonalne uprave, koja je propustila da u prikladnim rokovima odluči o apelantovom zahtjevu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 216. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku propisani rokovi u kojima upravni organi treba da odluče o zahtjevima stranaka. Međutim, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 216. stav 3. Zakona o upravnom postupku koje daju mogućnost stranci da preduzme određene radnje radi ubrzanja postupka. Naime, odredbama člana 216. stav 3. Zakona o upravnom postupku propisano je da, ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu kao da je njen zahtjev odbijen. Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je apelant imao mogućnost da, zbog nedonošenja prvostepenog rješenja, podnese žalbu Ministarstvu (što apelant, prema stanju spisa, nije učinio). Međutim, Ustavni sud smatra da ta mogućnost koju apelant nije iskoristio predstavlja samo mogućnost za apelanta, dok, s druge strane, za organ uprave postoji obaveza da postupa u zakonskim ili barem razumnim rokovima, tako da se ova neaktivnost apelanta ne može uzeti kao faktor koji je doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

53. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja drugostepenog rješenja predmetni postupak po apelantovoj tužbi u upravnom sporu trajao još pet godina i dva mjeseca, što je neprihvatljivo dug period. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za postupanje po tužbi u upravnom sporu. Međutim, s obzirom na shodnu primjenu ZPP, Kantonalni sud je odluku o apelantovoj tužbi trebalo da donese bez odugovlačenja (član 10. ZPP). Ustavni sud posebno naglašava da je prilikom odlučenja uzeo u obzir i navode Kantonalnog suda da je dužini postupka doprinijela okolnost da je po apelantovim tužbama postupao u dva predmeta, ali da ta okolnost ne može predstavljati opravdanje za nepostupanje Kantonalnog suda u oba predmeta u periodu od preko pet godina, jer je to neprihvatljivo dug period. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti ove navode Kantonalnog suda kao relevantno opravdanje za ovakvu dužinu postupka.

54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka za povrat predmetnog stana ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

55. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zatim, pravo iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava nije posebno obrazložio, već se navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode i sa aspeketa kršenja navedenih prava.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je postupak za povrat predmetnog stana u posjed trajao duže od 11 godina, od toga duže od pet godina pred Kantonalnim sudom, koji snosi i najveći dio odgovornosti sa aspekta dužine trajanja predmetnog postupka, pri čemu postoji i određena apelantova neaktivnost, koja se ne može smatrati apelantovim doprinosom dužini trajanja postupka.

57. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su organi uprave i Kantonalni sud u postupku po apelantovom zahtjevu nedvosmisleno utvrdili da je apelantov stan proglašen napuštenim u zakonitom postupku, u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima, u kojem su ispoštovane sve garancije koje pruža pravo na pravično suđenje za šta su u obrazloženjima osporenih odluka data jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu.

58. Na osnovu člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1254/11 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio