Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-604/10 (Ć. B. i S. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ne bis in idem
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-604/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 604/10, rješavajući apelacije Ćamila Bilića i Sulejmana Berbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ćamila Bilića i Sulejmana Berbića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 000859 09 Kž 2 od 8. decembra 2009.

godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 000859 09 K od 15. juna 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ćamil Bilić i Sulejman Berbić iz Kotor-Varoši, koje zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 16. februara 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 000859 09 Kž 2 od 8. decembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 000859 09 K od 15. juna 2009. godine. Apelacije su registrirane pod brojem AP 604/10 i AP 605/10.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 604/10 i AP 605/10 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 604/10.

3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), Okružnog suda i Vrhovnog suda zatraženo je 22. oktobra 2010. godine da dostave odgovor na apelacije.

4. Okružno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelacije 3. novembra 2010. godine, Okružni sud 11. novembra 2010. godine, a Vrhovni sud 5. novembra 2010. godine.

5. Odgovori na apelacije dostavljeni su opunomoćeniku apelanata 7. aprila i 25. jula 2011. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 000859 09 K od 15. juna 2009. godine apelanti su proglašeni krivim što su, kršeći pravila međunarodnog prava, sadržana u III ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine, IV ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: IV ženevska konvencija), Dopunskom protokolu o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (u daljnjem tekstu: Protokol II) uz IV ženevsku konvenciju, za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, u drugoj polovini 1992. godine, počev od 24. jula 1992. godine pa do kraja oktobra iste godine, protivno zajedničkom članu 3. III i IV ženevske konvencije, članu 13. stav 2. u vezi sa članom 4. st. 1. i 2. tač. a) i e) stav 3. Protokola II uz IV ženevsku konvenciju, u mjestu Večići, zajedno sa B. P. i M. B., koji su u bjekstvu, prema civilnom stanovništvu i ratnim zarobljenicima nečovječno postupali vršeći povredu ličnog dostojanstva, narušavali njihov tjelesni integritet fizičkim zlostavljanjem i mučenjem, primjenjivali mjere zastrašivanja, te ubili dva ratna zarobljenika u vrijeme i na način bliže opisanim u tač. 1.1, 1.2, 1.3. i 1.4. izreke presude, čime su apelanti kao saizvršioci, pod tač. 1.1. i 1.3., a apelant Ćamil Berbić i pod tačkom 1.2. izreke, počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. u vezi sa članom 22. KZSFRJ, pa su im za navedena krivična djela tom presudom utvrđene pojedinačne kazne zatvora, i to apelantu Sulejmanu Berbiću za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ kazna zatvora u trajanju od šest godina, a apelantu Ćamilu Biliću za isto djelo kazna zatvora u trajanju od sedam godina, a za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. u vezi sa članom 22. KZSFRJ obojici apelanata kazne zatvora u trajanju od po sedam godina i šest mjeseci, pa su primjenom člana 48. st. 1. i 2. tačka 3. KZSFRJ apelanti osuđeni, i to apelant Sulejman Berbić na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci, a apelant Ćamil Bilić na jedinstvenu kaznu zatvora od trinaest godina i šest mjeseci.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su u konkretnoj situaciji u potpunosti ispunjeni objektivni uvjeti neophodni za postojanje pravne kvalifikacije počinjenih krivičnih djela, jer su radnje počinjene u vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, što je utvrđeno na temelju izjava saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza. U postupku je, također, pored postojanja oružanog sukoba kao općeg uvjeta inkriminacije, u cijelosti dokazano da su počinjeni zločini bili u uskoj vezi s neprijateljstvima koja su se u to vrijeme odvijala na području općine Kotor-Varoš, da su u uzročno-posljedičnoj vezi sa oružanim sukobom i dokazano je da su apelanti opisanim radnjama kršili pravila međunarodnog prava. Također je nesporno da su oštećeni Jelenko Tepić, Milenko Đurić, Draško Sakan, kao civili, i Boro Lugić i Nedeljko Popović, kao ratni zarobljenici, imali status zaštićene osobe. Navedeno je da odbrana tokom postupka nije osporavala da su navedena lica zaista zlostavljana, a izvođenjem svojih dokaza odbrana je nastojala dokazati da apelanti nisu ni bili u mjestu gdje su zločini počinjeni (u zatvoru u Večićima), te su u svojim iskazima navodili opću situaciju u Večićima i svu odgovornost su prebacivali na R.Z., M.S i R.A, koji više nisu živi, ili B.P., koji je nedostupan organima gonjenja. U pogledu iskaza svjedoka odbrane Okružni sud je ocijenio da su ti iskazi dati s ciljem da svjedoci pomognu ili olakšaju procesnopravni položaj apelanata kako bi apelanti izbjegli krivičnu odgovornost. Prilikom ocjene iskaza svjedoka odbrane, Okružni sud je imao u vidu i činjenicu da su oni komšije apelanata, da su u dobrim odnosima sa njima, a sa nekima su i u rodbinskim odnosima. Okružni sud je, također, ocijenio da su iskazi apelanata dati radi izbjegavanja njihove krivične odgovornosti. Provjeravajući navode svjedoka odbrane Okružni sud je proveo dokaz suočenjem svjedoka optužbe i odbrane. Razloge za prihvatanje vjerodostojnosti iskaza svjedoka oštećenih Jelenka Tepića, Milenka Đurića i Draška Sakana Okružni sud je našao u njihovoj međusobnoj uvjerljivosti i dosljednosti, pa i nakon suočavanja sa nekim od svjedoka odbrane pri čemu su ovi svjedoci ostali kod svog iskaza u cijelosti djelujući iskreno, uvjerljivo i bez kolebanja, te u činjenici da su iskazi ovih svjedoka dijelom potvrđeni i iskazima svjedoka Borislava Vasiljevića, Nedeljka Dukića, pa i svjedoka odbrane Nurije Berbića, koji je potvrdio činjenice zlostavljanja oštećenih civila i mučenja ratnih zarobljenika koje je za rezultat imalo njihovu smrt. Osim toga, u pogledu navoda branioca optuženih da svjedoci Đurić, Tepić i Sakan prilikom ranijeg saslušanja kod istražnog sudije nisu događaj prepričavali u detalje kako su to iznosili pred vijećem, Okružni sud je analizirao njihove iskaze date na glavnom pretresu i u istrazi, te zaključio da njihov iskaz dat pred vijećem o odlučnim činjenicama nije različit od iskaza datog pred istražnim sudijom.

9. Detaljno analizirajući sve provedene dokaze, Okružni sud je zaključio da su apelanti, zajedno sa B.P. i M.B. prema oštećenom Jelenku Tepiću, a apelant Ćamil Bilić prema oštećenom Milenku Đuriću nečovječno postupali, narušavali njihov tjelesni integritet fizičkim zlostavljanjem i mučenjem, povrijedili njihovo lično dostojanstvo, prema svoj trojici oštećenih: Jelenku Tepiću, Milenku Đuriću i Drašku Sakanu primjenjivali mjere zastrašivanja, a sva trojica su imala status civila, čime su se u radnjama apelanata počinjenim pod tač. 1.1, 1.2. i 1.3. izreke presude stekla sva obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona. Oštećene Boru Lugića i Nedeljka Popovića svakodnevno su fizički zlostavljali, tukući ih drvenim i gumenim palicama, šlaufom za vodu, pa i dan prije njihove smrti, a usljed takvog postupanja, zbog brojnih tjelesnih povreda, Lugić i Popović su preminuli nekoliko dana nakon zarobljavanja, a oni su imali status ratnog zarobljenika, dakle, u radnjama pod tačkom 1. 4. izreke presude apelanti su počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana

144. KZSFRJ, a u vezi sa članom 22. istog zakona.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 000859 09 Kž 2 od 18. decembra 2009. godine žalba branioca apelanata je djelimično uvažena i Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 000859 09 K od 15. juna 2009. godine je preinačena u odluci o kazni, tako što su na osnovu člana 48. stav 1. KZSFRJ u odnosu na apelanta Sulejmana Berbića prihvaćene kao utvrđene kazne zatvora u trajanju od šest godina za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ i kazna zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. stav 1. u vezi sa članom 22. istog zakona, te u odnosu na apelanta Ćamila Bilića su prihvaćene kao utvrđene kazne zatvora u trajanju od sedam godina za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ i kazna zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. stav 1. u vezi sa članom 22. istog zakona za koja su tom presudom proglašeni krivim, pa je primjenom člana 48. stav 2. tačka 3. KZSFRJ apelant Sulejman Berbić osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina, a apelant Ćamil Bilić na jedinstvenu kaznu zatvora od jedanaest godina. U preostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, istakao da, prema odredbi člana 295. stav 1. Zakona o krivičnom postupku-prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZKP), sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, te da je odredbom člana 309. stav

4. ZKP propisano da se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji, i pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu s tim da je žalilac dužan da iznese razloge zašto ih ranije nije iznio, a da, prema odredbi člana 320. ZKP, drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom. Sadržinu citiranih zakonskih odredbi Vrhovni sud je naveo u vezi sa činjenicom iznijetom od branioca apalanata u sjednici vijeća da su lica Jelenko Tepić i Draško Sakan, koja su u ovom predmetu saslušana, napisali izjave i kod notara ovjerili potpise na tim izjavama 18. septembra 2009. godine, kojima opovrgavaju ranije date iskaze da su apelanti učestvovali u njihovom zlostavljanju, odnosno zastrašivanju. Vrhovni sud je ukazao da se, u smislu navedenih odredbi, morao ograničiti na ispitivanje presude samo u vezi sa činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i prigovorima sadržanim u žalbi branioca apelanata, pa se stoga nije mogao ni upuštati u ocjenu sadržine notarski ovjerenih izjava koje je na sjednici vijeća predložio branilac apelanata.

12. Vrhovni sud je ocijenio da je Okružni sud pravilno ocijenio iskaze svjedoka odbrane, zaključivši da su ti svjedoci pristrasni i da im zbog toga nije poklonio vjeru. Za takav zaključak su, po mišljenju Vrhovnog suda, u obrazloženju prvostepene presude dati uvjerljivi razlozi koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, pa je stoga ocijenio neosnovanim prigovore žalbe po kojima takav zaključak nije rezultat savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno.

13. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni prigovor apelanata kojim su osporavali pravilnost činjenice o utvrđenom statusu oštećenih Jelenka Tepića i Milenka Đurića, ističući da su ova lica imala status ratnih zarobljenika, a ne civilnih lica. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da apelanti u žalbi očigledno pogrešno i nepotpuno tumače odredbe međunarodnog prava, te citiraju samo odredbe člana 4. stav 1. III ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine, a pri tome zanemaruju odredbu člana 3. stav 1. IV ženevske konevencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, prema kojoj se zaštićenim licima po ovoj konvenciji smatraju i ona lica koja ne sudjeluju direktno u neprijateljstvima, podrazumijevajući i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i koji su onesposobljeni za borbu usljed bolesti, rane, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude i što se žalbom ne dovodi u sumnju, oštećeni Jelenko Tepić i Milenko Đurić lišeni su slobode u dvorištima njihovih kuća, nisu nosili oružje, niti su imali vidne oznake vojne formacije kojoj su pripadali, pa im to, bez obzira na činjenicu što su bili pripadnici Kneževske brigade VRS, daje status civilnih lica, a ne ratnih zarobljenika. Iz istih razloga Vrhovni sud je smatrao da je neosnovan i žalbeni navod koji bi se, bez obzira što u uvodu žalbe nije označen, mogao podvesti pod povredu krivičnog zakona, da se osuđujuća presuda u odnosu na apelante mogla odnositi samo na krivično djelo ratni zločin protiv civilnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ, te da je apelante trebalo osloboditi optužbe za radnju opisanu pod tač. 1. 3. izreke pobijane presude.

14. S druge strane, Vrhovni sud je smatrao da je žalba apelanata u dijelu u kojem se prvostepena presuda pobija zbog odluke o kazni osnovana, pa je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu na način kako je već navedeno.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo zagarantirano članom 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

16. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje apelanti su istakli da su osporene presude zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i s tim u vezi povredi prava na odbranu. Povredu prava na odbranu apelanti obrazlažu odbijanjem njihovog prijedloga da se notarski ovjerene izjave svjedoka optužbe Jelenka Tepića i Draška Sakana, koje je odbrana apelanata predala Vrhovnom sudu u toku drugostepene sjednice, uvrste u dokaze odbrane, koji upućuju na osnovanost prigovora odbrane u vezi sa nevjerodostojnošću iskaza navedenih svjedoka Jelenka Tepića i Draška Sakana. Naime, svjedoci optužbe su nakon donošenja prvostepene presude dali izjave kojima negiraju vjerodostojnost vlastitog svjedočenja na glavnom pretresu. Po shvatanju apelanata, radi se o novim činjenicama i dokazima u smislu žalbenog osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

17. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju apelanti nisu posebno obrazlagali.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelacije naveo da se, u osnovi, argumentima iz apelacije ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz odredbe člana 303. stav 1. tačka g) ZKP sa tvrdnjom da je u sjednici drugostepenog vijeća povrijeđeno pravo na odbranu, jer nisu prihvaćeni novi dokazi a to su ovjerene izjave Jelenka Tepića i Draška Sakana, te u vezi sa ovim prigovorima se osporava pravilnost činjeničnog utvrđenja na kojima je zasnovan zaključak o krivici i odgovornosti za djelo za koje su apelanti pravosnažno osuđeni. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da su u obrazloženju drugostepene presude dati razlozi za sve prigovore koji se u apelaciji ponovo ističu kako u pogledu tvrdnje o povredi prava na odbranu, tako i u pogledu činjenične osnove prvostepene presude.

19. Okružni sud je u odgovoru na apelacije istakao da je u toku prvostepenog postupka saslušano šest svjedoka optužbe i jedanaest svjedoka odbrane, te su saslušani apelanti/optuženi u svojstvu svjedoka, da je sud izvršio uvid u priložene materijalne dokaze optužbe i odbrane, a također je proveden dokaz suočenja iskaza saslušanih svjedoka kako je i navedeno u obrazloženju presude. Također je istaknuto da je Okružni sud dao ocjenu iskaza svakog od saslušanih svjedoka, svjedoka optužbe i svjedoka odbrane, te dao razloge zašto je pojedinim iskazima svjedoka poklonio vjeru, a nekima nije mogao pokloniti vjeru, navodeći razloge za to.

20. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelacije istaklo da su neosnovani navodi apelanata istaknuti u apelaciji, te da apelantima u predmetnom postupku nije prekršeno pravo na pravično suđenje. Naime, osporena presuda je donesena, te jasno i dovoljno obrazložena nakon provedenog temeljitog i iscrpnog dokaznog postupka. Također, nema povrede prava na pravično suđenje, jer su apelanti u dokaznom postupku tretirani ravnopravno, imajući u punom kapacitetu pravo da posredstvom svog branioca i lično ispituju svjedoke optužbe i da istovremeno predlažu ispitivanje svojih svjedoka.

V.Relevantni propisi

21. U Krivičnom zakonu SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 21/92), relevantna odredba glasi:

Saizvršilaštvo Član 22 Ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički učine krivično djelo svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.

Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Član 144.

Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanja na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih djela, Kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

22. U Zakonu o krivičnom postupku – prečišćeni tekst („ Službeni glasnik RS“ broj 100/09) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 295.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 309. stav. 4.

U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan da navede razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze - dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.

Član 313. stav 2.

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kada na to ukazuju nove činjenice ili dokazi.

Član 318. stav 3.

Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnosioca žalbe, a nakon toga druga stranka izlaže odgovor na žalbu. Vijeće može od starnaka i branitelja koji su prisutni sjednici zatražiti potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu. Stranke i branitelj mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po dopuštenju predsjednika vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora nažlbu ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima.

Član 320.

Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom.

XXIV VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Ponavljanje krivičnog postupka Opšta odredba Član 339.

Krivični postupak koji je dovršen pravosnažnom presudom ili pravosnažnim rješenjem može se na zahtjev ovlašćenog lica ponoviti samo u slučajevima i pod uslovima predviđenim u ovom zakonu.

Ponavljanje postupka u korist osuđenog Član 342.

(1)Krivični postupak završen pravosnažnom presudom može se ponoviti u korist osuđenog ako: a)se dokaže da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača, … Lica ovlašćena za podnošenje zahtjeva Član 344.

(1)Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka mogu podnijeti stranke i branilac, a poslije smrti osuđenog, zahtjev u njegovu korist mogu podnijeti tužilac i lica navedena u članu 307. stav 2. ovog zakona.

(2)Zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđenog može se podnijeti i nakon što je osuđeni izdržao kaznu i bez obzira na zastarjelost, amnestiju ili pomilovanje.

(3)Ako sud sazna da postoji razlog za ponavljanje krivičnog postupka, obavijestiće o tome osuđenog, odnosno lice koje je ovlašćeno da u korist osuđenog podnese zahtjev.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 000859 09 Kž 2 od 8. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 28. decembra 2009. godine a apelacija je podnesena 16. februara 2010 godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti su osporili navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom

30. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo propisano zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A broj 115, str. 21, stav 54).

32. Apelanti ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u vezi sa pogrešnom ocjenom dokaza, te povredu prava na odbranu.

33. U vezi s navedenim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

35. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju da li postoje ili ne postoje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

36. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka da su apelanti počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim i za koja im je izrečena jedinstvena kazna zatvora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze oštećenih Jelenka Tepića i Milenka Đurića i ostalih svjedoka optužbe, razloge zbog kojih je proveo dokaz suočenjem svjedoka optužbe i odbrane kojima su u tom dijelu potvrđeni iskazi oštećenih, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane, kao i iskaze apelanata date u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, budući da su ovim dokazima suprotstavljeni iskazi svjedoka optužbe koji su ocijenjeni kao iskreni, uvjerljivi, dati bez kolebanja.

37. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u dijelu odluke o izrečenoj kazni u kojem je prvostepena presuda preinačena. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da su osporene odluke, suprotno navodima apelanata, zasnovane na velikom broju dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti (a ne isključivo na iskazima oštećenih), te na ostalim brojnim izvedenim dokazima koji su brižljivo i savjesno ocijenjeni a zatim je izveden zaključak u pogledu krivičnopravne odgovornosti apelanata, kako je navedeno u izreci prvostepene presude. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navodima apelanata o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

39. U pogledu navoda apelanata da im je prekršeno pravo na odbranu kao segment prava na pravično suđenje u žalbenom postupku zbog toga što je Vrhovni sud odbio da se upusti u ocjenu sadržine notarski ovjerenih izjava koje je tek na sjednici drugostepenog vijeća predložio branilac apelanata, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude pozvao na odredbe člana 295. stav 1. ZKP kojim je propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, te da je odredbom člana 309. stav 4. ZKP propisano da se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji, i pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu s tim da je žalilac dužan da iznese razloge zašto ih ranije nije iznio, a da, prema odredbi člana 320. ZKP, drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom. Vrhovni sud je ukazao da se, u smislu navedenih odredbi, morao ograničiti na ispitivanje presude samo u vezi sa činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i prigovorima sadržanim u žalbi branioca apelanata, pa se stoga nije mogao ni upuštati u ocjenu sadržine notarski ovjerenih izjava koje je na sjednici vijeća predložio branilac apelanata.

40. Ustavni sud ukazuje na to da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi druge dokaze pred sudom. U pravilu, zadatak redovnih sudova je da procijene da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno i na štetu apelanata primijenio relevantne odredbe ZKP. Upravo suprotno navodima apelacije, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne i precizne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće prihvatiti prijedlog za izvođenje novog dokaza koji je dostavljen Vrhovnom sudu tek na sjednici drugostepenog vijeća, te da navedeno obrazloženje tog pitanja u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, pa je Ustavni sud zaključio da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je procesno pravo proizvoljno primijenjeno, a samim tim i pravo apelanata na odbranu u smislu odredbe člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud zaključuje da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

43. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima…

44. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi sa pravima garantiranim Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju iz navoda apelacije proizlazi da apelanti kršenje ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

45. Ustavni sud podsjeća, imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, da pojam «djelotvoran pravni lijek» ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivna posljedica za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene odluku koju osporava u njegovu korist (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A broj 161, stav 120).

46. Ustavni sud ukazuje na to da su apelanti imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu svojih prava u predmetnom krivičnom postupku, koje su oni i koristili. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi oni bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili djelotvornost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije.

47. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu

48. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

Odredbe ovog stava ne sprečavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utječe na njegov ishod.

49. Cilj člana 4. Protokola broj 7, i prema stavu Evropskog suda, jeste zabrana ponavljanja postupka koji je okončan pravosnažnom odlukom. Odluka je pravosnažna u smislu ove odredbe ukoliko je stekla status res iudicata. To je slučaj kada je ona neopoziva, odnosno kada više ne postoji na raspolaganju nikakav redovan pravni lijek, ili kada su strane iscrpile takve pravne lijekove ili dozvolile da istekne rok za njih, a da ga nisu iskoristile.

50. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, dakle, uređuje načelo ne bis in idem. Pojam bis u osnovi postavlja pitanje koje vrste sudskih odluka aktiviraju primjenu tog načela, dok pojam idem postavlja pitanje je li za primjenu načela odlučan identitet pravnih kvalifikacija ili je dovoljno da je riječ o istim činjenicama. U procesnom smislu je bitno da prvi postupak mora biti okončan meritornom odlukom koja osobu oslobađa krivnje ili osuđuje i koja je res iudicata. To načelo postaje relevantno pri započinjanju novog progona (vidi, Evropski sud, Sergej Zolotukin protiv Rusije, presuda iz 2009. godine). Imajući u vidu zaštitu od ponovnog suđenja iz stava 1. člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, stav 2. ovog člana ne sprečava obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom pod navedenim okolnostima. Međutim, ovaj stav ne uspostavlja nikakvo novo ili posebno pravo na obnovu postupka.

51. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da iz apelacije proizlazi da apelanti i povredu prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 vide u navodu branioca apelanata da su svjedoci optužbe (njih dvojica) nakon donošenja prvostepene presude dali izjave kojima negiraju vjerodostojnost vlastitog svjedočenja na glavnom pretresu i da su te svoje izjave notarski ovjerili, a da ih je branilac apelanata tek na sjednici vijeća pred drugostepenim sudom koji je odlučivao o žalbi pokušao unijeti kao dokaze u žalbenom postupku iako one nisu iznesene, odnosno (i prema navodu branioca apelanata) nisu ni postojale u vrijeme održavanja glavnog pretresa, niti u vrijeme podnošenja žalbe. Te izjave svjedoka Tužilaštva apelanti smatraju novim činjenicama i dokazima u smislu žalbenog osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da se, u smislu relevantnih zakonskih odredaba, morao ograničiti na ispitivanje presude samo u vezi sa činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i prigovorima sadržanim u žalbi branioca apelanata, pa se stoga nije mogao ni upuštati u ocjenu sadržine notarski ovjerenih izjava koje je na sjednici vijeća predložio branilac apelanata.

52. Stoga, Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja uopće ne pokreću pitanje po osnovu prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije, pa navode o povredi ovog prava smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, te kada je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne i precizne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće prihvatiti prijedlog za izvođenje novog dokaza koji je dostavljen Vrhovnom sudu tek na sjednici drugostepenog vijeća.

54. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da su apelanti bili onemogućeni da koriste zakonom propisane pravne lijekove, osim što su apelanti nezadovoljni odlukom povodom žalbe koju su izjavili protiv prvostepene presude.

55. Ustavni sud, zaključuje i da ne postoji povreda prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer se konkretni predmet ne odnosi na pitanje ponavljanja postupka.

56. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-604/10 (Ć. B. i S. B.) | Sudska praksa | Aktio