Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2011/11 (V. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2011/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2011/11, rješavajući apelaciju Vasilija Simića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Vasilija Simića.
Utvrđuje se povreda na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054722 10 Rev od 16. februara 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Vasilija Simića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054722 10 Rev od 16. februara 2011. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 054722 09 Gž od 11.
februara 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 054722 03 P od 2. oktobra 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vasilije Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kojčinovaca, Opština Bijeljina, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 9. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 054722 10 Rev od 16. februara 2011. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 054722 09 Gž od 11. februara 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tesktu: Osnovni sud) broj 71 0 P 054722 03 P od 2. oktobra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Ministarstva finansija RS (u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 17. decembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor 25. decembra 2013. godine, Okružni sud 26. decembra 2013. godine, prvotuženi 30. decembra 2013. godine i drugotužena 20. februara 2014. godine, dok je Vrhovni sud dostavio odgovor 31. decembra 2013. godine.
4. Odgovori su dostavljeni apelantu 10. marta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je Osnovnom sudu 17. marta 2003. godine podnio tužbu protiv prvotuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa, jer mu je rješenjem tuženog od 29. avgusta 2003. godine, koje je primio 13. oktobra 2003. godine, prestao radni odnos sa 28. februarom 2002. godine, te da je protiv navedenog rješenja izjavio prigovor o kojem nikada nije odlučeno. Apelant je podneskom od 29. septembra 2004. godine zatražio da se rješenje o prestanku radnog odnosa poništi kao nezakonito, te da se tuženi obaveže da u odnosu na njega uspostavi stanje kakvo je bilo prije donošenja tog rješenja i da mu naknadi štetu prouzročenu nezakonitom odlukom o otkazu. Apelant je 11. februara 2005. godine tužbu proširio i na drugotuženu, te istakao zahtjev da sud obaveže tužene da ga vrate na posao koji odgovara njegovoj stručnoj spremi, isplate sve zaostale plate i naknade vezane za plate i naknade mu troškove postupka. Nakon toga je Osnovni sud tužbu proslijedio na odgovor tuženim.
7. Nakon dostave odgovora na tužbu, Osnovni sud se rješenjem od 31. avgusta 2005. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i predmet dostavio Sudu BiH na postupanje. Sud BiH je Rješenjem broj R-30/07 od 17. decembra 2007. godine utvrdio da je za suđenje ovog spora stvarno nadležan Osnovni sud i predmet vratio ovom sudu.
8. Osnovni sud je, nakon što mu je 4. novembra 2008. godine spis vraćen i zadužen sudija, održao pripremno ročište 4. septembra 2009. godine a zatim i ročište za glavnu raspravu 2. oktobra 2009. godine na kojem je donio Rješenje broj 71 0 P 054722 03 P.
9. Navedenim rješenjem odbačena je kao nedopuštena apelantova tužba, odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, te obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu i roku preciziranim u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu sprovedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant bio radnik prvotuženog od 1. jula 1999. godine na radnom mjestu viši stručni saradnik-carinik-vođa smjene, sve do udaljenja sa posla 1. marta 2002. godine, da je u periodu od 28. februara do 1. maja 2002. godine bio na bolovanju, da je apelantu 26. marta 2002. godine uručeno rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv njega, da se apelant 1. maja 2002. godine javio na posao i da mu je tada rečeno da će biti raspoređen na neko drugo radno mjesto nakon čega apelant više nije dolazio na posao, da apelant nije dobio nikakvo rješenje o raspoređivanju i da se, s tim u vezi, nije pismeno obraćao funkcioneru organa u kojem je bio zaposlen sve do 17. februara 2003. godine, da je rješenjem tuženog o prestanku radnog odnosa od 29. avgusta 2003. godine, koje je apelant primio 13. oktobra 2003. godine, prestao radni odnos i da je apelant na to rješenje izjavio prigovor o kojem nikada nije riješeno.
10. Osnovni sud je naveo da se kao relevantni materijalni propis u ovom slučaju treba primijeniti Zakon o radnim odnosima u državnim organima (u daljnjem tekstu: Zakon) budući da je apelant bio zaposlen u Republičkoj upravi carina koja je državni organ i zbog toga što je navedeni propis bio na snazi u vrijeme kad se desila povreda apelantovog prava iz radnog odnosa koju on u tužbi navodi. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je članom 37 tog zakona propisano da se radi ostvarivanja svojih prava zaposleni u državnom organu, odnosno postavljena lica, pismeno obraćaju funkcioneru koji rukovodi organom, da protiv svakog rješenja ili drugog akta kojim je odlučeno o njihovim pravima i obavezama imaju pravo da podnesu prigovor funkcioneru koji rukovodi državnim organom u kojem je to lice zaposleno, i to u roku od osam dana od dana prijema rješenja ili drugog akta, a funkcioner je dužan da u roku od 15 dana od dana podnošenja prigovora o tom prigovoru odluči. Navedeno je i da je propisano da, ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o prigovoru ili ako zaposleni nije zadovoljan odlukom funkcionera, može se povodom podnijetog prigovora obratiti nadležnom sudu u daljnjem roku od 15 dana.
11. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je obrazložio da je apelant bio dužan da radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, nakon što mu je 1. maja 2002. godine rečeno da više ne dolazi na posao i da će biti raspoređen na drugo radno mjesto, podnese pismeni prigovor funkcioneru koji rukovodi Republičkom upravom carina u čemu bi se ogledala, kako je naveo Osnovni sud, interna zaštita prava radnika, te bi, slijedom tog obraćanja, apelant imao pravo na podnošenje prigovora na odluku funkcionera, ili ako on ne odluči o prigovoru, da u roku od 15 dana od isteka roka za odlučivanje ili prijema odluke podnese tužbu sudu. Osnovni sud je obrazložio da apelant u toku postupka nije dokazao da je podnio prigovor funkcioneru koji rukovodi organom uprave, niti da se obraćao na bilo koji način sve do 17. februara 2003. godine, kada se obratio Republičkoj upravi carina podneskom u kojem nije na jasan način istakao svoj zahtjev. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da je, postupajući na navedeni način, apelant propustio zakonsku mogućnost da od funkcionera zatraži zaštitu svojih prava, pa je samim tim izgubio i mogućnost da zaštitu svojih prava zatraži pred nadležnim sudom, zbog čega je, prema mišljenju Osnovnog suda, apelantova tužba nedopuštena u smislu odredbi člana 37 stav 6 Zakona.
12. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 P 054722 09 Gž od 11. februara 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedeno da je iz utvrđenih činjenica vidljivo da je apelant isticanjem novog zahtjeva od 29. septembra 2004. godine, umjesto već postojećeg istaknutog u inicijalnoj tužbi iz 2003. godine, odustao od tog ranije postavljenog zahtjeva, čime je u odnosu na ispunjenost pretpostavki za sudsku zaštitu i trebalo ocijeniti ovu uređenu i preinačenu tužbu, pa su, kako je naveo Okružni sud, svi rokovi u odnosu na zaštitu apelantovih prava počeli teći od 29. avgusta 2003. godine kao dana donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa.
13. Okružni sud je obrazložio da je, suprotno navodima prvostepenog rješenja, u vrijeme donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu, na snazi bio Zakon o administrativnoj službi koji se primjenjivao od 1. januara 2003. godine. Prema obrazloženju Okružnog suda, apelant je rješenje o otkazu primio 13. oktobra 2003. godine i protiv njega izjavio prigovor direktoru Republičke uprave carina, a odredbom člana 88 Zakona o administrativnoj službi je propisano da je starješina organa dužan da o takvom prigovoru odluči u roku od 30 dana od prijema prigovora nakon čega se žalitelj, ukoliko o prigovoru nije odlučeno ili je nezadovoljan odlukom, treba obratiti sudu podnošenjem tužbe a što apelant, prema obrazloženju rješenja, nije učinio, već je svoj zahtjev istakao tek podneskom od 29. avgusta 2004. godine, dakle, nakon proteka ovog roka, zbog čega je apelantova tužba nedopuštena. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da, iako je odluka prvostepenog suda donesena na osnovu pogrešnog materijalnog propisa, imajući u vidu da je i tim rješenjem apelantova tužba odbačena kao nedopuštena, Okružni sud je zaključio da je apelant sa oba rješenja doveden u istu procesnu situaciju u odnosu na uspjeh u sporu, te je odlučio kao u izreci rješenja.
14. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 P 054722 10 Rev od 16. februara 2011. godine reviziju odbio kao nedozvoljenu. U obrazloženju su ponovljene činjenice predmeta i pravni stavovi prvostepenog i drugostepenog suda i istaknuto da je odluka drugostepenog suda pravilna ali iz razloga koje je naveo prvostepeni sud u svome rješenju. Vrhovni sud je istakao da je nesporno da je apelant za povredu prava iz radnog odnosa saznao 1. maja 2002. godine, kada je poslan kući i kada je prestao da radi, a ne od 29. avgusta 2003. godine, kako je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, pogrešno zaključio drugostepeni sud. S tim u vezi, navedeno je i da je relevantan propis u ovom slučaju Zakon, te da iz tog razloga nisu ispunjene pretpostavke da se o zaštiti apelantovih prava rješava pred redovnim sudovima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da sudovi nisu na adekvatan način ocijenili činjenicu da je on u trenutku kada je prošao rok za odlučenje o prigovoru protiv rješenja o prestanku radnog odnosa od 29. avgusta 2003. godine već bio podnio tužbu protiv prvotuženog, pa da se ne radi o novoj tužbi, već uređenju stare tužbe. Navodi i da Zakonom o administrativnoj službi nije propisan rok za obraćanje sudu ukoliko starješina organa ne postupi po prigovoru. Smatra da je nedopustivo da sudovi u istom postupku primjenjuju različite pravne propise, te da je spor iz radnog odnosa koji je hitan trajao duže od šest godina.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su apelantove tvrdnje o kršenju prava na koja se poziva neosnovane, te da su sve te tvrdnje ponavljanje apelantovih navoda koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima i na koje su ti sudovi dali svoje iscrpne odgovore.
17. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenim odlukama, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
18. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je cjelokupan postupka sproveden u skladu sa zakonom i da nije bilo kršenja ni apelantovih prava na suđenje u razumnom roku jer je sudija koji je donio prvostepenu odluku predmetnom zadužen 2008. godine.
19. U odgovoru na apelaciju prvotuženi je naveo da u postupku koji je vođen povodom apelantove tužbe nije bilo kršenja ljudskih prava na koja se apelant u apelaciji poziva, te da su sudovi na tri instance potvrdili svoju odluku da je apelantova tužba nedopuštena.
20. U odgovoru na apelaciju drugotužena je navela da je apelacija neosnovana, te da drugotužena i nije bila pasivno legitimisana u ovom sporu, jer apelant nije bio zaposlenik drugotužene, nego tuženog.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o radu u državnim organima („Službeni glasnik RS“ br. 11/94 i 6/97) relevantne odredbe glase:
Član 37.
Radi ostvarenja svojih prava, zaposleni u državnim organima, odnosno postavljena lica, pismeno se obraćaju funkcioneru koji rukovodi organom. Protiv svakog rješenja ili drugog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama zaposlenik, odnosno postavljeno lice ima pravo da podnese prigovor. Prigovor se podnosi funkcioneru koji rukovodi državnim organom u roku od osam dana od dana uručenja rješenja ili drugog akta, a funkcioner je dužan da o njemu odluči u roku od 15 dana od dana podnošenja prigovora.
Razmatrajući podneseni prigovor funkcioner preispituje svoju odluku i može je izmijeniti ili dopuniti.
Zaposleni, odnosno postavljeno lice ima pravo da podnese prigovor u slučaju kad funkcioner u roku od 15 dana od dana podnošenja ne odluči o pravu na koje se zahtjev odnosi.
Ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnijetom prigovoru ili ako zaposleni, odnosno postavljeno lice nije zadovoljan odlukom funkcionera povodom podnijetog prigovora, zaposleni, odnosno postavljeno lice može se obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana.
22. U Zakonu o parničnom postupku RS („ „Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 054722 10 Rev od 16. februara 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 15. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 9. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija navedene rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje zaštite prava iz radnog odnosa dakle, postupak je građanskopravne prirode, te da je, s tim u vezi, član 6 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
A) Primjena materijalnog prava
30. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konačnici utvrdili da je apelantova tužba nedopuštena, budući da je apelantu faktički radni odnos prestao 1. maja 2002. godine a da se apelant nije u roku od 15 dana od dana saznanja za kršenje prava iz radnog odnosa koji je propisan Zakonom putem prigovora obratio neposrednom rukovodiocu, već da je prigovor podnio tek protiv rješenja o prestanku radnog odnosa od 29. avgusta 2003. godine iako je od faktičkog prestanka radnog odnosa znao za kršenje ovih prava. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Vrhovni sud svoje odluke o navedenim pitanjima obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu primjene materijalnog prava od Okružnog suda, takođe, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da u navedenim obrazloženjima nema ništa što ukazuje da su u konkretnom slučaju donesene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode vezane za primjenu materijalnog prava smatra neosnovanim.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkentom slučaju nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.
B) Pravo na suđenje u razumnom roku
34. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku, jer je postupak pokrenut 17. marta 2003. godine.
a) Relevantni principi
35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Ustavni sud, takođe, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant tužbom pokrenuo pred Osnovnim sudom 17. marta 2003. godine, a da je postupak okončan rješenjem Vrhovnog suda od 16. februara 2011. godine. Ustavni sud primjećuje da je cjelokupan postupak trajao ukupno sedam godina i 11 mjeseci i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva bila zaštita prava iz radnog odnosa. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
39. Ustavni sud zapaža da su Osnovnom sudu bile potrebne tri godine da bi donio odluku da je apelantova tužba nedopuštena zbog toga što je apelant propustio da se prije obraćanja sudu prigovorom obrati neposrednom rukovodiocu, te da je, zbog greške Osnovnog suda, odnosno proglašavanja stvarno nenadležnim, smatrajući da je u postupku nadležan Sud BiH, predmet bespotrebno dvije godine bio u postupku pred Sudom BiH nakon čega je vraćen Osnovnom sudu na postupak. Ustavni sud primjećuje i da je, nakon toga, postupak na tri sudske instance okončan za tri godine. Međutim, to ne opravdava činjenicu da je postupak iz parnice koja se ticala zaštite prava iz radnog odnosa, koji je po zakonskoj odredbi hitan, trajao skoro osam godina, te da Osnovni sud, pred kojim se predmet nalazio najduže, nije dao nikakav argumentovan razlog za svoje trogodišnje nepostupanje u predmetu koji nije naročito složen. Zbog toga, Ustavni sud smatra da postoji isključiva odgovornost Osnovnog suda za nedonošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz čl. 6 i 7 iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz čl. 6 i 7 iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi odluke u pogledu nedopuštenosti donijeli u skladu s relevantnim odredbama Zakona i kada su pri tome dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije.
43. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kad je parnični postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je po zakonskoj odredbi hitan, trajao sedam godina i 11 mjeseci.
44. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić