Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1621/11 (DD „Angropreduzeće“ Cazin)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1621/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1621/11, rješavajući apelaciju DD „Angropreduzeće“ Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DD “Angropreduzeće” Cazin podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 007724 10 Gž od 24. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 007724 08 P od 30. septembra 2010.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. DD „Angropreduzeće“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 7. aprila 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 007724 10 Gž od 24. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 007724 08 P od 30. septembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ulfete Čelebić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. februara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužena je dostavila odgovor 25. februara 2014. godine a Općinski sud 28. februara 2014. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 4. marta 2014. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 6. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 007724 08 P od 30. septembra 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženoj naloži da se iseli iz stanova br. 1 i 2 koji se nalaze u poslovno-stambenom objektu koji se nalazi u Pećigradu, čiji su podaci precizirani u presudi, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.895,40 KM u roku od 30 dana od dostavljanja presude. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tužbu protiv tužene, navodeći da je vlasnik predmetne porodično-stambene zgrade, da je tužena neovlašteno ušla u posjed stambenog dijela objekta na prvom spratu, te da je i nakon obavljenog policijskog uviđaja ostala živjeti u kući, čime ugrožava apelantov mirni posjed i raspolaganje objektom. Općinski sud je naveo da je u postupku pred tim sudom, na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je apelant vlasnik i posjednik predmetne nekretnine na kojoj je sagrađen stambeno-poslovni objekt u kojem se nalaze tri zasebne stambene jedinice, pa tako i stanovi br. 1 i 2 na prvom spratu, da stan broj 1 koristi tužena, da je tužena i ranije stanovala u tom stanu koji je njen otac kao radnik ranijeg vlasnika zgrade Zemljoradničke zadruge Pećigrad dobio na korištenje rješenjem od 14. januara 1964. godine i koji je za taj stan plaćao kiriju, te 2007. godine podnio zahtjev Službi za imovinskopravne poslove Općine Cazin za reguliranje statusa predmetnog stana, da je otac tužene, zbog bolesti i činjenice da tužena pola godine boravi u Australiji, a pola godine u predmetnom stanu, bio prinuđen da se preseli kod rodbine.

7. Dalje, u vezi sa prigovorom presuđene stvari koji je istakla tužena, utvrđeno je da je Presudom tog suda broj P-163/73 od 17. aprila 1975. godine (koja je donesena u pravnoj stvari u kojoj je tužitelj bio apelant, a tuženi otac i majka tužene, te tužena) odbijen apelantovtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud raskine ugovor o stanarskom odnosu prema kojem su tužena i njeni roditelji koristili predmetni stan koji se nalazi pod apelantovom upravom, te da dosljedno tome tužena i njeni roditelji predaju predmetni stan apelantu. Navedenom presudom je konstatirano da je tužba protiv tužene povučena, kao i da ta presuda ne sadrži klauzulu pravosnažnosti ali da iz spisa proizlazi da protiv presude nije podnesena žalba. U vezi s prigovorom tužene, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji identitet u jednom dijelu tužbenog zahtjeva, ali da ne postoji identitet u pogledu parničnih stranaka s obzirom na to da je tužitelj u tom predmetu bio apelant, a tuženi otac i majka tužene, a ne i tužena, jer je protiv nje tužba povučena, dok su u konkretnom slučaju stranka u postupku apelant i tužena zbog čega, kako je obrazložio Općinski sud, nije osnovan prigovor o postojanju presuđene stvari. Navedeno je da je neosnovan i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, budući da je nesporno da je tužena u faktičkom posjedu predmetnog stana, i to po ovlaštenju svog oca kao nositelja stanarskog prava na tom stanu. Općinski sud je naveo i da je, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio apelantov prijedlog da se u postupku saslušaju poimenično navedeni svjedoci na okolnosti postojanja zajedničkog porodičnog domaćinstva tužene i njenog oca, kao i na okolnost gdje otac tužene živi, jer je taj sud ocijenio da su njihovi iskazi irelevantni u odnosu na predmet spora, te da je odbio i prijedlog za vještačenje vještaka poimenično navedenom u presudi, budući da je vještačenje već bilo izvršeno a da ni apelant ni tužiteljica nisu imali primjedbi na taj nalaz.

8. U vezi sa navedenim Općinski sud je istakao da je čl. 2. i 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da je vlasništvo pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njom raspolaže u skladu sa njenom prirodom i namjenom, da je svako dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe, te da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Navedeno je da lice koje traži povrat stvari mora dokazati da na toj stvari ima pravo vlasništva i da se ta stvar nalazi u faktičkoj stvari lica od kojeg povrat traži. Općinski sud je naveo da, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, kao i provedene dokaze u konkretnom postupku, proizlazi da tužena u faktičkoj vlasti drži stan broj 1, ali da apelant nije dokazao prvu pretpostavku vlasničke tužbe a to je da ima pravo vlasništva na stanu broj 1 iako se taj stan nalazi u sklopu stambene zgrade čiji je vlasnik apelant. Ovo stoga što, kako je naveo Općinski sud, nesporno proizlazi da je presudom tog suda od 17. aprila 1975. godine utvrđeno da se otac tužene, zajedno sa svojom suprugom i tuženom, legalno uselio u predmetni stan broj 1 na osnovu odluke tadašnje Zemljoradničke zadruge Pećigrad, koja je i izgradila zgradu, kao njen zaposlenik na radnom mjestu vozača. Navedeno je i da u tom postupku apelant nije ni osporavao legalnost useljenja u stan, ni činjenicu da je tuženima nudio i drugi stan kao zamjenski, ali da takav sporazum nikada nije postignut, te da je, shodno navedenom, utvrđeno da nema zakonskih uvjeta za otkaz stanarskog prava tuženom bez obzira što on nikada sa Zadrugom, niti sa apelantom nakon vlasničke transformacije Zadruge, nije zaključio ugovor o korištenju stana.

9. Općinski sud je naveo i da je članom 11. Zakona o stambenim odnosima propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan dok se pod zakonitim useljenjem smatra useljenje na osnovu odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje. Navedeno je i da je odredbama čl. 43. i 51. istog zakona propisano na koji način može prestati stanarsko pravo, odnosno otkazom ugovora o korištenju stana i prestankom ugovora o korištenju stana dok je, prema obrazloženju presude, članom 26. tog zakona propisano da se ugovor o korištenju stana zaključuje u pismenom obliku po pravosnažnosti akta o dodjeli stana. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je, i pored činjenice da otac tužene nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana, shodno odredbama člana 73. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), otac tužene stekao stanarsko pravo na spornom stanu broj 1, jer su i on i davatelj stana na korištenje u cijelosti izvršavali svoje obaveze, čime je njihov odnos postao pravno valjan. Općinski sud je istakao i da činjenica da posljednjih godina otac tužene iz opravdanih razloga ne živi u stanu ali da ga povremeno koristi tužena, ne znači da je otac tužene izgubio stanarsko pravo, niti da je on ili tužena kao član njegovog porodičnog domaćinstva obavezan da stan broj 1 vrati u posjed apelantu. Navedeno je da tužena nije obavezna ni na povrat stana broj 2 apelantu, budući da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da tužena ne drži u faktičkom posjedu taj stan koji je koristio njen brat, a koji je sada napušten. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 20 0 P 007724 10 Gž od 24. januara 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je nesporno da je otac tužene na spornom stanu broj 1 stekao stanarsko pravo i da danas ima zakonit i valjan osnov za posjedovanje tog stana a da tužena u tom stanu boravi kao član njegovog porodičnog domaćinstva. Navedeno je da, s obzirom na to da nije prestao zakoniti pravni osnov za posjedovanje stana od oca tužene, prema obrazloženju Kantonalnog suda, apelant čak i ako, kako tvrdi, jeste vlasnik predmetnog stana, ne može sa uspjehom tražiti predaju u posjed, niti iseljenje tužene i njenog oca iz stana, budući da je otac tužene stekao stanarsko pravo koje mu daje ovlaštenje da stan posjeduje, koristi, pa i otkupi ako se za to steknu zakonski uvjeti. Kantonalni sud je istakao da tužena nije pasivno legitimirana da bi se od nje tražio povrat u posjed predmetnog stana jer je nositelj stanarskog prava na stanu njen otac koji bi u ovom slučaju bio pasivno legitimiran. Navedeno je da otac tužene, iako faktički ne stanuje u predmetnom stanu, nije izgubio posjed tog stana u smislu člana 79. stav 2. Zakona jer iz objektivnih razloga, van svoje volje, ne koristi stan. Također je navedeno da činjenica da je otac tužene nekada stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu ne isključuje postojanje prava vlasništva apelanta na tom stanu, ali isto tako, ovakva situacija znači da vlasnik stana ne može tražiti predaju u posjed, niti iseljenje nositelja stanarskog prava iz stana sve dok nositelj stanarskog prava ima valjan pravni osnov posjedovanja, što je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, u konkretnom predmetu slučaj. Kantonalni sud je istakao da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je utvrdio da tužena nije obavezna ni na povrat stana broj 2 za šta je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud dao valjane i jasne razloge. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i prava iz člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer su sudovi zanemarili odredbe Zakona. Apelant smatra da je nesporno dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina i da se tužiteljica neovlašteno uselila u dva stana što, kako tvrdi, proizlazi iz nalaza vještaka građevinske struke. Apelant tvrdi da je otac tužene davno izgubio stanarsko pravo napuštanjem stana, kao i da tužena nikada nije dokazala opravdano očevo odsustvo iz stana, te da je logično da je tužena prestala biti član njegovog porodičnog domaćinstva samim tim što se udala i promijenila prezime. Također, apelant smatra da su ga sudovi diskriminirali, jer nisu dopustili da se provedu dokazi saslušanja svjedoka vezano za činjenicu da li je tužena član porodičnog domaćinstva svog oca i vještačenja koje je on predložio, te da je nesporno da kao vlasnik predmetne zgrade može tražiti iseljenje tužene iz stanova jer ih neovlašteno drži.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da smatra da svojom odlukom nije prekršio nitijedno apelantovo pravo .

13. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da je apelacija neosnovana, jer je nesporno da otac tužene ima stanarsko pravo na spornom stanu, te da bi apelant uspio sa svojim zahtjevom, morao je prvo izdjejstvovati prestanak stanarskog prava, što nije učinjeno.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o stambenim odnosima («Službene novine SRBiH» br. 14/84 i 36/89, te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nositelj stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji sa njim zajedno trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava u smislu ovog zakona smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena i pastorčad) bračni drugi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojitelj) braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica po zakonu dužna da izdržavaju nositelja stanarskog prava a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava.

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.

Član 30. st. 1, 2. i 7.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini [...] svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno predaji prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do dana pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.

15. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH« br. 53/03, 3/05, 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojim se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu sa zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 81. st. 1. i 2.

Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 P 007724 10 Gž od 24. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. februara 2011. godine a apelacija je podnesena 7. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, čl. 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak koji je okončan presudom Kantonalnog suda odnosi na postupak povodom apelantove tužbe kojom je tražio da se naloži tuženoj da se iseli iz stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primljenljiv.

24. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Dalje, Ustavni sud naglašava da sudovi, tj. nadležni organi, uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i njihovom izboru (Odluka broj U 12/03 od 26. marta 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 18/04), te da član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Ustavni sud, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren isključivo na iseljenje tužene i okolnosti konkretnog predmeta, smatra da u konkretnom slučaju iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da apelant u toku postupka ničim nije dokazao da je otac tužene izgubio stanarsko pravo i posjed stana. Ustavni sud ima u vidu da su sudovi, na način koji je u skladu sa standardima Evropske konvencije, obrazložili zašto se apelant ne može sa uspjehom pozivati na činjenicu da je vlasnik spornog stambeno-poslovnog objekta kao razlog za iseljenje tužene iz stana broj 1, shodno činjenici da je otac tužene stan dobio na korištenje odlukom apelantovog prednika a da to pravo nije izgubio na neki od načina propisanih čl. 43. i 51. Zakona o stambenim odnosima prema kojima stanarsko pravo može prestati otkazom ugovora o korištenju stana i prestankom ugovora o korištenju stana. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je presudom Općinskog suda iz 1975. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se „raskine ugovor o stanarskom odnosu“ na osnovu kojeg su tužena i njeni roditelji i koristili predmetni stan. Analogno tome, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u obrazloženju redovnih sudova da tužena nema obavezu da vrati apelantu u posjed stan broj 2, budući da iz utvrđenih činjenica jasno proizlazi da tužena taj stan i ne drži u posjedu, niti se tim stanom na bilo koji način koristi. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovane apelantove navode vezane za pitanje osnovanosti držanja u posjedu spornog stana od tužene.

27. Ustavni sud, shodno već navedenom stavu Evropskog suda i Ustavnog suda, povodom pitanja nepredviđanja obaveze suda da ispita sve argumente stranaka u postupku ako smatra da ti argumenti nisu relevantni za postupak, također, zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili razloge odbijanja provođenja dokaza saslušanja svjedoka i vještačenja vještaka građevinske struke poimenično navedenog u presudi (irelevantnost za konkretan predmet i prirodu spora, te već obavljeno vještačenje iste struke). Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je odredbama člana 81. Zakona o parničnom postupku propisano da će sud rješenjem odbiti prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke, što je u konkretnom slučaju i učinio Općinski sud. S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizovoljnost u navedenom obrazloženju, pa i ove apelantove navode smatra neosnovanim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnih propisa od redovnih sudova, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na imovinu

29. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključak da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

30. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima […].

31. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, te da je Kantonalni sud razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da je Kantonalni sud donio odluku kojom apelant nije zadovoljan, ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Zato, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

Pravo na nediskriminaciju

32. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

33. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

34. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sudovi nisu prihvatili da se provedu neki od dokaza koje je predložio. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant pravno lice, slijedom čega Ustavni sud smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2512/09 od 20. decembra 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe, pa zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.

Ostali navodi

35. Apelant, također, ukazuje na kršenje prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (koji garantiraju pravo na nediskriminaciju i jednakost pred zakonom ) i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (kojim je garantirano pravo na pravično suđenje, pravo na žalbu i nediskriminaciju). S obzirom na to da su navedenim odredbama Univerzalne deklaracije i Međunarodnog pakta garantirana, suštinski, ista prava kao i odredbama čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije, koji su detaljno razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra bespredmetnim njihovo razmatranje u odnosu na navedene akte.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta kao pravno lice prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije koji se, s obzirom na domen zaštite, može vezati isključivo za fizička lica.

38. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1621/11 (DD „Angropreduzeće“ Cazin) | Sudska praksa | Aktio