Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1683/11 (M. R.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1683/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1683/11, rješavajući apelaciju Milene Rabljenović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tač. a) i b), člana 18 stav 1 i stav 3 tačka l) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milene Rabljenović podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci i Okružnim sudom u Banjoj Luci, koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 041207 11 Rev od 22. novembra 2012. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Rabljenović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 041207 10 Gž od 16. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 041207 06 P od 11. juna 2010. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je u vrijeme podnošenja apelacije bila preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milena Rabljenović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Milena Kobas, predsjednica Udruženja za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banje Luke, podnijela je 11. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 041207 10 Gž od 16. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 041207 06 P od 11. juna 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Okružnog suda, Osnovnog suda i Ministarstva trgovine i turizma RS, Ugostiteljski servis za potrebe Vlade RS (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi je dostavio odgovor 25. decembra 2013. godine, Osnovni sud 6. januara 2014. godine a Okružni sud 30. januara 2014. godine.

4. Odgovor na apelaciju dostavljen je apelantkinji 28. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantkinja je 30. januara 2006. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa. Tuženi je Osnovnom sudu 24. aprila 2007. godine dostavio odgovor na tužbu u kojem je naveo da je apelantkinja u tužbi kao tuženog naznačila Ministarstvo odbrane, ugostiteljska ustanova „Krajina“ a u dopisima sudu je kao tuženog navela JPU „Rajska dolina“, te da niti jedan od navedenih subjekata ne postoji. Na ponovljeno traženje suda apelantkinja je podneskom od 17. septembra 2008. godine pravilno označila tuženog.

7. Apelantkinja je na ročištu održanom 29. septembra 2008. godine precizirala tužbeni zahtjev, a zatim i na ročištu održanom 8. decembra 2008. godine u kojima je navela da, pored potraživanja za naknadu materijalne štete i plata i ostalih naknada vezanih za platu za periode od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2005. godine preciziranih u inicijalnoj tužbi, potražuje i naknadu na ime pomoći za rješavanje stambenog pitanja, otpremnine i nematerijalne štete u iznosima preciziranim u preciziranoj tužbi. Na istom ročištu tuženi je postavio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelantkinja isplati neisplaćene zakupnine za stambeni smještaj koji je koristila.

8. Na ročištu održanom 3. februara 2009. godine razdvojen je postupak po protivtužbi tuženog od postupka koji se vodio po apelantkinjinoj tužbi.

9. Na ročištu od 28. aprila 2009. godine naloženo je vještačenje vještaka ekonomske struke vezano za visinu plata i naknada koje proizilaze iz radnog odnosa a na ročištu od 13. jula 2009. godine naloženo je i vještačenje specijaliste medicine rada vezano za potraživanje naknade nematerijalne štete zbog navodnog psihičkog zlostavljanja. Apelantkinja je nakon izvršenih vještačenja na ročištu od 3. februara 2010. godine takođe „uskladila“ tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka, koji se u konačnici sastojao od sedam tačaka/zahtjeva.

10. Stavom 1 Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 041207 06 P od 11. juna 2010. godine odbačen je dio tužbenog zahtjeva apelantkinje za isplatu naknade materijalne štete zbog nezakonitog postupanja i diskriminacije, i to na ime neisplaćene otpremnine, naknade za pomoć za rješavanje stambenog pitanja, povećanja plate po osnovu obavljanja više poslova i po osnovu razlike plata, zimnice, regresa, ogreva, boračkog dodatka i doprinosa za PIO za periode u toku 2003. godine, 2004. godine i januar 2005. godine i u iznosima preciziranim u presudi sa zakonskim zateznim kamatama. Stavom 2 je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je apelantkinja bila dugi vremenski period izložena psihičkom zlostavljanju na poslu visokog stepena s ciljem ugrožavanja ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta i diskriminaciji po osnovu porijekla, imovinskog stanja i društveno-ekonomskog položaja s ciljem onemogućavanja ostvarivanja prava iz radnog odnosa i onemogućavanja zaposlenja kod drugog poslodavca, da joj isplati naknadu materijalne štete zbog nezakonitog postupanja i diskriminacije zbog nepovećanja plate i ostalih naknada i doprinosa vezanih za plate za periode i u iznosima preciziranim u presudi, da se naloži tuženom da prestane sa diskriminacijom apelantkinje tako što će donijeti odluku o prestanku važenja ugovora o radu od 19. januara 2006. godine i isplatiti joj naknadu štete po osnovu diskriminacije u visini pripadajućih plata i drugih naknada vezanih za platu za periode i u iznosima preciziranim u presudi. Stavom 3 u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila da joj tuženi isplati naknadu materijalne štete zbog nezakonitog postupanja i diskriminacije po osnovu boračkog dodatka za 2003. godinu u iznosima preciziranim u presudi Osnovni sud se proglasio apsolutno nenadležnim, ukinuo sve radnje sprovedene u postupku u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva i odbacio ga. Stavom 4 obavezana je apelantkinja da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu i roku preciziranim u presudi dok je zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog odbijen.

11. Protiv navedene presude apelantkinja je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 041207 10 Gž od 16. februara 2011. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

12. Iz odgovora na apelaciju koji su Ustavnom sudu dostavili tuženi, Osnovni i Okružni sud, proizilazi da je protiv navedene presude apelantkinja izjavila i reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), te da je taj sud Presudom broj 71 0 P 041207 11 Rev od 22. novembra 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

13. Apelantkinja nije dopunjavala apelaciju, niti je osporila u međuvremenu donesenu presudu presudu Vrhovnog suda.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantkinja smatra da joj je presudama Okružnog suda i Osnovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.Apelantkinja smatra da je nepravilna odluka navedenih sudova da je veći dio njenog tužbenog zahtjeva neblagovremen, budući da je, kako tvrdi, pogrešno računati rok od dana preinačenja ili preciziranja tužbe, već da se ti rokovi moraju uvijek računati u odnosu na datum podnošenja inicijalne tužbe bez obzira što se zahtjev povećava ili mijenja. Apelantkinja, takođe, smatra da su sudovi pogrešno utvrdili i način prestanka njenog radnog odnosa, te navodi da je sve vrijeme dok je bila zaposlena kod tuženog bila diskriminisana u odnosu na ostale zaposlenike, te da je osnovna namjera zbog koje je tako postupano prema njoj bilo nastojanje da ona bude eliminisana iz preduzeća, te da je svim drugim radnicima isplaćena otpremnina i novčana naknada/pomoć osim njoj.

15. Apelantkinja smatra da je i predmetni postupak, iako po zakonu hitan, neopravdano trajao pet godina, te traži da joj Ustavni sud dodijeli naknadu nematerijalne štete zbog toga.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva u apelaciji, te da se o tome, kao i o svim sprovedenim dokazima u postupku detaljno izjasnio i Vrhovni sud u revizionoj Presudi broj 71 0 P 041207 11 Rev od 22. novembra 2012. godine.

17. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantkinjinih prava na koja se ona poziva u apelaciji, te da je parnični postupak u ovom predmetu pravosnažno okončan presudom Okružnog suda, jer je Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 041207 11 Rev od 22. novembra 2012. godine apelantkinjina revizija odbijena i predmet arhiviran kao završen 17. decembra 2012. godine.

18. U odgovoru na apelaciju tuženi je ponovio hronologiju postupka, te naveo da u tom postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva i da je presudama kako Osnovnog i Okružnog suda, tako i revizionom presudom Vrhovnog suda detaljno obrazložen pravni stav sudova.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09, 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na osporene presude

22. Apelantkinja osporava presude Okružnog suda broj 71 0 P 041207 10 Gž od 16. februara 2011. godine i Osnovnog suda broj 71 0 P 041207 06 P od 11. juna 2010. godine, tvrdeći da joj je navedenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

23. Prilikom ispitivanja ovih apelantkinjinih navoda, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. 1 i 3 tačka l) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 st. 1 i 3 tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l). apelacija je preuranjena;

24. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja podnijela apelaciju protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 041207 10 Gž od 16. februara 2011. godine. Međutim, iz odgovora tuženog i Okružnog suda i Osnovnog suda proizilazi da je apelantkinja, u vrijeme kada je podnijela apelaciju, izjavila i reviziju Vrhovnom sudu. Dalje, Vrhovni sud je povodom izjavljene revizije donio Presudu broj 71 0 P 041207 11 Rev od 22. novembra 2012. godine, kojom je reviziju odbio. Dakle, u predmetnom sudskom postupku konačna odluka je presuda Vrhovnog suda, koja je donesena nakon podnošenja predmetne apelacije Ustavnom sudu.

26. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 31 Pravila Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud u pravilu ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Takođe, Ustavni sud podsjeća i na to da su apelanti, u smislu člana 21 stav 6 Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom, a koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, apelantkinja nije obavijestila Ustavni sud niti da je izjavila reviziju, niti da je u međuvremenu donesena presuda Vrhovnog suda, niti je osporila tu presudu kao konačnu odluku u ovom predmetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim kršenjima prava na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju osporenim presudama Okružnog suda i Osnovnog suda, izuzev navoda o kršenju prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da apelantkinja navode o kršenju ovih prava nije dovela u kontekst u međuvremenu donesene presude Vrhovnog suda kojom je predmetni postupak okončan, a apelacija je u odnosu na tadašnje stanje postupka bila preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1007/08 od 8. decembra 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 47/11, i broj AP 2710/09 od 15. maja 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 35).

27. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav 3 tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na „suđenje u razumnom roku“

28. U pogledu apelantkinjinih navoda o kršenju prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog organa ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu člana 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VII. Meritum

30. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Relevantni principi

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 30. januara 2006. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 22. novembra 2012. godine. Međutim, u konkretnom slučaju apelantkinja nije osporavala dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, već izričito dužinu trajanja postupka pred Okružnim sudom i Osnovnim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacionih navoda kojim je vezan u smislu člana 32 Pravila Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5489/10 od 28. februara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 27), ispitati dužinu trajanja predmetnog postupka do donošenja presude Okružnog suda, odnosno od 16. februara 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od pet godina.

c) Analiza dužine trajanja postupka

35. Ustavni sud primjećuje da se, s obzirom na apelantkinjin tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da joj naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu, razliku isplaćenih plata i svih naknada vezanih za platu, naknadu za pomoć i otpremninu, te uzimajući u obzir obimnost tužbenog zahtjeva apelantkinje, kao činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, u konkretnom slučaju radi o relativno složenom sudskom postupku.

36. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu u roku od četiri godine i četiri mjeseca, ali da iz činjenica predmeta proizilazi da je Osnovni sud aktivno radio na predmetnom postupku, te da se, kako je već rečeno, u konkretnom slučaju radilo o veoma obimnom tužbenom zahtjevu kojim su tražene naknade različitih vidova štete i različita potraživanja kako iz radnog odnosa, tako i finansijska pomoć. Ustavni sud zapaža da je, s tim u vezi, bilo potrebno sprovesti veoma brojne dokaze koje je Osnovni sud i precizirao u svojoj presudi, kao i izvršiti vještačenja vještaka medicinske i ekonomske struke u odnosu na brojne dijelove tužbenog zahtjeva apelantkinje. Ustavni sud primjećuje i da je apelantkinja više puta precizirala tužbeni zahtjev na način da je povećavala broj svojih zahtjeva, kao i visinu iznosa koje je tražila što, nesporno, i pored činjenice da se radilo o sporu iz radnog odnosa koji je po zakonu hitan, predstavlja objektivnu okolnost koja je bila od uticaja na dužinu trajanja postupka pred Osnovnim sudom i koja se ne može staviti na teret tom sudu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje i da je postupak pred Okružnim sudom okončan za svega sedam mjeseci.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantkinjinih prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

38. Nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u slučaju kada je postupak u parnici koja se tiče prava iz radnog odnosa pred Okružnim sudom i Osnovnim sudom trajao pet godina u kojem su periodu redovni sudovi aktivno radili na predmetu a apelantkinja postavila veoma obiman tužbeni zahtjev koji je više puta dopunjavala i precizirala, pa je bilo potrebno sprovesti brojne dokaze, što je predstavljalo objektivnu okolnost koja je uticala na dužinu trajanja postupka.

39. Na osnovu člana 18 stav 3 tačka l) i člana 59 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1683/11 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio