Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2366/11 (D. Č.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2366/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2366/11, rješavajući apelaciju Dževada Čamdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. alineja b. i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dževada Čamdžića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 003498 11 Kž 6 od 3. marta 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 003498 10 K od 19.

novembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dževad Čamdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 7. juna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 003498 11 Kž 6 od 3. marta 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 003498 10 K od 19. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor 24. decembra 2013. godine, Vrhovni sud 30. decembra 2013. godine a Kantonalni sud 31. decembra 2013. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 14. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 003498 10 K od 19. novembra 2010. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH ( u daljnjem tekstu: KZFBiH) i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 12 godina u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi. Presudom je od apelanta oduzeta motorna pila čiji su podaci precizirani u presudi, kao predmet koji je upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela i apelant oslobođen dužnosti plaćanja troškova krivičnog postupka, dok su oštećeni Adis Smajlović i Jasmin Smajlović upućeni da imovinskopravni zahtjev rješavaju u parnici.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je u dokaznom postupku utvrđeno da je apelant u ugostiteljskom objektu „Smajo“ u mjestu Željova, u vrijeme precizirano u presudi, nakon verbalne prepirke s Enverom Smajlovićem (u daljnjem tekstu: ubijeni) u vezi s povratom novca od zakupa navedenog ugostiteljskog objekta i apelantovih prijetnji ubijenom da će ga ubiti i zapaliti benzinom, znajući da je ubijeni poprskan benzinom iz rezervoara motorne pile po licu, vratu, grudima i šakama, sjedeći na muzičkoj zvučnoj kutiji, u trenutku dok mu je ubijeni prilazio krećući se prema izlaznim vratima, svjestan da ga može usmrtiti i pristajući na takvu posljedicu, pružio ruke prema ubijenom i upaljačem za cigarete upalio benzinske pare iz benzina kojim je ubijeni bio poprskan po odjeći i tijelu od čega je ubijenog zahvatio plamen po grudima, šakama i glavi prilikom čega su kod ubijenog nastupile povrede precizirane u presudi i nakon toga i smrt. Kantonalni sud je u presudi naveo da je na osnovu iskaza svjedoka čija imena su precizirana u presudi, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka patološke, biološke, hemijske, balističke i mehanoskopske struke, zaštite na radu i zaštite od požara te i iz brojne dokumentacije precizirane u presudi, iako niko od saslušanih svjedoka nije vidio trenutak zapaljenja (osim što je svjedok Arnel Bošnjić u svom iskazu rekao da je vidio spornu kretnju apelantove ruke) na osnovu svih navedenih dokaza u sveukupnosti izveo zaključak da je do zapaljenja ubijenog došlo zbog navedenih apelantovih radnji. Pri tom je Kantonalni sud naveo da iz iskaza vještaka, poimenično navedenih u presudi, nedvojbeno proizlazi da nije postojala mogućnost da je ubijeni u tim momentima imao zapaljenju cigaretu, tj. da je pušio, te da je zbog toga došlo do samozapaljenja jer, kako je obrazloženo, iz nalaza vještaka proizlazi da u takvom slučaju ne bi bilo vremenskog odmaka između prskanja benzinom i zapaljenja koje bi se dogodilo u istom momentu a ne s odmakom.

8. Kantonalni sud je, nadalje, naveo da je u postupku na osnovu pobrojanih dokaza nesporno utvrđeno da su zapaljenju ubijenog prethodili prvo svađa i fizički obračun apelanta sa sinovima ubijenog, a nakon toga i svađa između apelanta i ubijenog pri kojoj je apelant prijetio ubijenom da će ga zapaliti te da je ubijeni apelantu u zamjenu za iznos novca koji mu je dugovao ponudio motornu pilu te da je, kada je apelant to odbio, ubijeni pilu bacio zbog čega se otvorio spremnik za gorivo na motornoj pili i benzin iz njega poprskao ubijenog i drugo lice precizirano u presudi. Kantonalni sud je istakao i da je na osnovu nalaza vještaka utvrđeno da ne postoji nikakva mogućnost da je ubijeni nepažnjom sam sebe zapalio pušeći cigaretu, te da je iz iskaza policajca poimenično navedenog u presudi i sina ubijenog utvrđeno da im je ubijeni, u trenutku dok su ga pratili u ambulantnim kolima, sam rekao da ga je apelant zapalio. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je zaključio da je nesporno da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH, te mu je izrekao kaznu od 12 godina zatvora. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu kao olakšavajuće cijenio okolnosti da je apelant porodičan čovjek, otac troje maloljetne djece, da živi u lošim materijalnim prilikama kao i njegovo držanje u toku suđenja, a da je kao otežavajuće uzeo u obzir okolnosti da je apelant više puta osuđivan i to s 10 pravosnažnih presuda, između ostalih i za krivična djela protiv života i tijela, način izvršenja konkretnog krivičnog djela, da ubijeni ničim nije doprinio nastanku spornog događaja već da je, naprotiv, učinio sve da obešteti apelanta u iznosu od 150,00 KM po osnovu zakupnine objekta što je apelantu, prema obrazloženju Kantonalnog suda, bilo poznato. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je mišljenja da će se kaznom od 12 godina zatvora postići svrha kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH i da je takva kazna ekvivalentna težini konkretnog krivičnog djela. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.

9. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 03 0 K 003498 11 Kž 6 od 3. marta 2011. godine žalbu odbio i potvrdio osporenu presudu Kantonalnog suda. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da kako iz obrazloženja pobijane presude a u određenom dijelu i iz žalbenih navoda proizlazi da u ovoj krivičnoj stvari nema nekih posebnih neposrednih dokaza, izuzev iskaza svjedoka Arnela Bošnjića, koji bi ukazivali da je apelant učinio djelo za koje je proglašen krivim, ali da iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da u ovom slučaju postoji čitav niz posrednih dokaza - indicija koje ukazuju na to da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da taj sud nalazi da posredni dokazi koje je izveo prvostepeni sud i na koje se taj sud pozvao u obrazloženju svoje presude, cijeneći ih posebno i u međusobnoj povezanosti, čine logičnu cjelinu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazloženo je da, u vezi s navedenim, iz dokaza optužbe a i odbrane nesporno proizlazi da su apelant i Mevludin Jusufović postigli sporazum s ubijenim oko zakupa ugostiteljskog objekta „Smajo“ koji im je ubijeni iznajmio, ali da su povodom tog zakupa nastupile razmirice kako između njih tako i između apelanta i sinova ubijenog koje su uključivale verbalne konflikte, fizičke obračune pa na kraju i lišavanje života ubijenog. Navedeno je da je smrt ubijenog posljedica njegovog zapaljivanja i zapaljivanja njegove odjeće, što proizlazi iz obimne medicinske dokumentacije a posebno iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine. Imajući u vidu navedene činjenice, a kada su u pitanju posredni dokazi (prvenstveno iskazi svjedoka poimenično navedenih u presudi koji su dosta određeno izjavili da je apelant tokom prepirke ubijenom uputio prijetnje na način da je tražio da mu ubijeni vrati pare ili će ga zapaliti i ubiti), niti jednim navodom žalbe iskazi navedenih svjedoka ni na koji način nisu dovedeni u pitanje niti je, kako je obrazložio Vrhovni sud, dovedena u pitanje činjenica da je ubijeni bio poprskan benzinom iz rezervoara motorne pile što je potvrđeno ne samo iskazima svjedoka nego i nalazima i mišljenjima vještaka i fotodokumentacijom. Dalje je navedeno da iz nalaza vještaka zaštite na radu i od požara jasno proizlazi mogućnost da se tzv. hladnom iskrom mogu zapaliti benzinske pare za šta u svakom slučaju mora postojati energija koja može biti i u obliku zapaljene cigarete koju je imao neko ko je prošao pored ubijenog, ali koju je bilo moguće proizvesti i jednostavnim kresanjem upaljača bez njegovog paljenja.

10. Vrhovni sud je dalje istakao da je navedene činjenice doveo u vezu s iskazom svjedoka Arnela Bošnjića prema kojem je pri prolasku između ubijenog i apelanta vidio da je u momentu kada je ubijeni ustao i krenuo da izađe iz objekta i da tom prilikom nije pušio, apelant u šaci držao upaljač koji nije bio upaljen i da je pokretom ruke pošao prema tijelu ubijenog u predjelu pojasa, da je zbog svjedokovog nailaska apelant povukao ruku ali da je odmah nakon što je prošao pored ubijenog i apelanta svjedok na leđima osjetio buktinju te da je kad se okrenuo vidio da ubijeni gori. Vrhovni sud je obrazložio da, iako je navedeni svjedok bio nesiguran prilikom davanja svog iskaza, njegova vjerodostojnost je potvrđena urađenom rekonstrukcijom događaja i nalazima i mišljenjima vještaka različite struke, pa i iskazima policajca koji je sprovodio ubijenog do ambulante i iskazom sina ubijenog. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je istakao da smatra da su navedenim posrednim dokazima utvrđene sve činjenice i okolnosti predmetnog događaja, da su sve te činjenice i okolnosti međusobno čvrsto i logički povezane i da kao takve izravno upućuju na jedini mogući zaključak, kako je to prema mišljenju Vrhovnog suda pravilno zaključio i prvostepeni sud, da je apelant na opisani način počinio krivično djelo ubistva koje mu je stavljeno na teret.

11. Dalje, u odnosu na žalbene navode da je presuda prvostepenog suda zasnovana isključivo na iskazu svjedoka Arnela Bošnjića te da apelant nije imao motiv da počini predmetno krivično djelo, Vrhovni sud je istakao da, shodno naprijed navedenom, prvostepena presuda nesumnjivo nije zasnovana samo na iskazu navedenog svjedoka već i ostali pobrojani dokazi objektiviziraju njegov iskaz čineći tako jedinstvenu cjelinu. Navedeno je i da u slučaju izvršenja tzv. kvalificiranog ubistva nije nužno utvrđivati motiv budući da ta okolnost nije obilježje krivičnog djela iz člana 166. stav 1. KZFBiH i jedino ima značaj kod odmjeravanja visine kazne. Obrazloženo je da je neosnovan i žalbeni navod da je tužitelj više puta mijenjao činjenični opis djela, a time i njegovu pravnu ocjenu, budući da taj sud nije mogao prihvatiti tvrdnju da ovakvo postupanje tužitelja lišava optužnicu njene utemeljenosti. I konačno, Vrhovni sud je kao neosnovane odbio i žalbene navode vezane za visinu izrečene kazne smatrajući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i izrekao kaznu na pravilan način i u visini kojom se ostvaruje njena svrha.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant kršenje navedenog prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je osuđen po principu „rekla-kazala“, te da ne postoji niti jedan ni posredni niti neposredni dokaz da je počinio djelo za koje osuđen. Apelant smatra da indicije u njegovom slučaju uopće ne čine čvrst i zatvoren krug, te smatra da je kao krucijalan dokaz uzet iskaz policajca koji je pratio ubijenog u ambulantu ali da taj policajac nikad nije sačinio službenu zabilješku o iskazu ubijenog kao i da je svjedok Arnel Bošnjić više puta mijenjao svoj iskaz i djelovao kontradiktorno. Smatra da su sudovi morali provesti vještačenje ubijenog u smislu da se utvrdi da li je uopće mogao dati bilo kakav iskaz ili je samo halucinirao, a za što prema apelantovom mišljenju neki od vještaka i tvrde da nije bilo moguće te da zbog toga ni dokazi nisu cijenjeni na odgovarajući način.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u postupku koji je vođen protiv apelanta nije bilo kršenja prava na pravično suđenje i da apelaciju treba odbaciti kao neodopuštenu.

14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je postupak protiv apelanta vođen u skladu s procesnim zakonom, te da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje na koje se apelant poziva.

15. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu jer je apelant tokom cijelog postupka imao branitelja koji nije istakao niti jednu primjedbu na vođenje postupka i ničim nije osporio činjenična utvrđenja.

V. Relevantni propisi

16. U Krivičnom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 166.stav 1.

Ubistvo 1)Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

17. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03,78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase: Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 278. stav 2.

Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 003498 11 Kž 6 od 3. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. maja 2011. godine a apelacija je podnesena 7. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini odnose na dokazivanje putem posrednih dokaza - indicija koje, prema apelantovnom mišljenju, ne tvore čvrst i zatvoren krug te na proizvoljnost ocjene dokaza jer nije izvršeno vještačenje ubijenog.

27. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi svoju odluku utemeljili na indicijama koje ne tvore čvrst i zatvoren krug, Ustavni sud podsjeća da dokazivanje posrednim dokazima - indicijama nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05, broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/06 i broj AP 2650/05 od 12. septembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 9/07). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

28. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza svih izvedenih dokaza nije izostala, već da su redovni sudovi u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, posrednih i neposrednih, i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti zasnovali na izjavama svjedoka Arnela Bošnjića, zatim policajca koji je do ambulante pratio ubijenog, iskazu sina ubijenog kao i iskazima drugih u presudama poimenično navedenih svjedoka koji su imali, prije svega, neposredno saznanje o predmetnom događaju, zatim na izvršenim brojnim vještačenjima, rekonstrukciji događaja kao i u presudama preciziranim materijalnim dokazima, koji svi upućuju na zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen. Pri tom Ustavni sud ima u vidu, kao što su i redovni sudovi obrazložili, da su izjave svih svjedoka u dodirnim, bitnim, elementima saglasne i potkrijepljene nalazima i mišljenjima vještaka i drugim navedenim materijalnim dokazima. Dakle, redovni sudovi su na osnovu sveukupne analize brojnih izvedenih dokaza, ne ostavljajući nerazjašnjenom niti jednu relevantnu činjenicu, izveli zaključak koji ne ostavlja sumnju u to da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Ustavni sud smatra da obrazloženja koje su u vezi s tim dali redovni sudovi zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje pa da su, s tim u vezi, neosnovani navodi apelanta o nepostojanju čvrstog i zatvorenog kruga vezanog za indicije.

29. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na proizvoljnost u ocjeni dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

30. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, analizirajući sve predložene i izvedene dokaze, kako one koje apelanta terete, tako i one koje mu idu u korist, dovodeći ih u međusobnu vezu, dali logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega su određene dokaze prihvatili a druge ne. Ovo se naročito odnosi na iskaze koje su dali svjedoci, i nalaze i mišljenja koje su dali vještaci, kao i njihove eventualne kontradiktornosti koje je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, imao u vidu i o kojima je, također, dao detaljno i logično obrazloženje. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi u apelantovom predmetu proveli veoma opsežan dokazni postupak u kojem je saslušan veći broj svjedoka i vještaka koje su predložili i Tužilaštvo i odbrana, te izvršen uvid u veliki broj materijalnih dokaza odnosno da su izvršena sva vještačenja za koja su sudovi smatrali da mogu biti od uticaja na donošenje odluke u konkretnom predmetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelant predlagao neke druge dokaze osim onih koji su navedeni u presudama te da apelant u suštini u apelaciji ponavlja sve navode koje je istakao u žalbi protiv prvostepene presude, na koje je Vrhovni sud dao odgovore u svojoj presudi. Stoga, Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova u odnosu na ocjenu dokaza koji su doveli do zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, u skladu s principima brižljive i savjesne ocjene dokaza u odnosu na standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo onako kako je navedeno u dispozitivu presude. Stoga, Ustavni sud smatra da su u cijelosti neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo da je dokazni postupak vođen na apelantovu štetu i kada indicije u konkretnom slučaju tvore čvrst zatvoreni krug koji ne ostavlja sumnju u krivičnu odgovornost apelanta za krivično djelo ubistva za koje je proglašen odgovornim i osuđen.

33. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2366/11 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio