Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-264/11 («Mediamar» d.o.o. Koper)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građevinsko zemljište
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-264/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 264/11, rješavajući apelaciju «Mediamara» d.o.o. Koper, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija «Mediamara» d.o.o. Koper podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ip 003978 08 Pž od 24. novembra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-Ip-08-000064 od 16. maja 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1.«Mediamar» d.o.o. Koper (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Slovenije, kojeg zastupaju advokati Goran Jezdić i Vlado Matuzović iz Tuzle, podnio je 18. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Ip 003978 08 Pž od 24. novembra 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-Ip-08-000064 od 16. maja 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku „Livnica čelika“ d.o.o. Tuzla zatraženo je 28. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. februara 2014. godine, „Livnica čelika“ d.o.o. Tuzla 7. februara 2014. godine, a Općinski sud 11. februara 2014. godine

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uspostava založnog prava

6. Rješenjem Općinskog suda broj Ip-1017/02 od 16. augusta 2002. godine određeno je osiguranje novčanog potraživanja od 400.000,00 eura založnog povjerioca «Bank Winter & CO» Beč, Austrija, prema založnom dužniku «Livnici čelika» d.o.o. Tuzla, popisom i uknjižbom založnog prava na nekretninama u državnom vlasništvu sa pravom raspolaganja u korist založnog dužnika sa dijelom 1/1, označenim kao k.č. broj 1923/1, u naravi „ekonomsko dvorište livnice“, površine 32.541 m², upisanim u zk. ulošku broj 11479 k.o. Tuzla (stari premjer), odnosno broj P 1/1 upisano u pl. broj 221 k.o. Tuzla IV (novi premjer) u korist založnog povjerioca «Bank Winter & CO» Beč, Austrija. Određeno je da će, ukoliko založni dužnik ne ispuni prihvaćene obaveze pod uvjetima precizno reguliranim zaključenim ugovorom o kreditu od 23. jula 2002. godine, predmetno rješenje imati svojstvo izvršnog naslova, te da će na osnovu njega i sporazuma povjerilaca i dužnika povjerilac moći zahtijevati prodaju založenih nekretnina u izvršnom postupku, sve do potpunog namirenja. Založnom dužniku je, pod prijetnjom krivičnom odgovornošću, zabranjeno da raspolaže založenim nekretninama. Konstatovano je da je predmetno rješenje pravosnažno i izvršno danom donošenja.

7. Rješenjem Službe za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Tuzla (u daljem tekstu: Služba za geodetske i imovinskopravne poslove) broj Dn: 1347/2002 od 16. augusta 2002. godine Rješenje Općinskog suda broj Ip-1017/02 od 16. augusta 2002. godine je provedeno kroz zemljišne knjige. Izvršni postupak

8. Na osnovu pravosnažnog rješenja Općinskog suda «Bank Winter & CO» Beč, Austrija (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) 10. marta 2005. godine Općinskom sudu podnio je prijedlog za izvršenje Rješenja Općinskog suda broj Ip-1017/02 od 16. augusta 2002. godine protiv «Livnice čelika» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi namirenja novčanog potraživanja. Tražilac izvršenja je predložio da sud donese rješenje o izvršenju kojim će dozvoliti izvršenje na predmetnim (založenim) nekretninama izvršenika (k.č. broj 1923/1, ekonomsko dvorište površine 32.091 m², upisanim u zk. ulošku broj 11479 k.o. Tuzla, u daljnjem tekstu: sporno ekonomsko dvorište) zabilježbom rješenja o izvršenju u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti predmetnih nekretnina, te prodajom i namirenjem tražioca izvršenja iz sredstava dobijenih prodajom.

9. Odlučujući u predmetnom postupku, Općinski sud je u dva navrata donosio rješenja kojima je odbio prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju, koja su ukidana rješenjima Kantonalnog suda i predmet je vraćan Općinskom sudu na ponovni postupak.

10. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je Općinski sud je u međuvremenu, odnosno 22. juna 2006. godine, zaprimio podnesak sa priloženim ugovorom kojim je obaviješten da je raniji tražilac izvršenja «Bank Winter & CO» Beč, Austrija, zaključio ugovor sa apelantom o ustupanju potraživanja, te da, shodno navedenom, od tog momenta apelant u predmetnom postupku ima poziciju tražioca izvršenja. Apelant je podneskom od 28. augusta 2006. godine tražio da sud odobri predloženo izvršenje.

11. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Rješenje broj 032-Ip-08-000064 od 16. maja 2008. godine kojim je odbio apelantov prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju kojim je tražio da se na osnovu Rješenja istog suda broj Ip-1017/02 od 16. augusta 2002. godine (o uspostavi založnog prava založnog povjerioca «Bank Winter & CO» Beč, Austrija), radi naplate apelantovog novčanog potraživanja u preciziranom iznosu, odredi predloženo izvršenje zabilježbom rješenja o izvršenju u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine i namirenjem apelanta iz iznosa dobijenog prodajom nekretnina izvršenika označene -spornog ekonomskog dvorišta.

12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u zk. izvadak korišten prilikom zasnivanja hipoteke Općinski sud utvrdio da je predmetna nekretnina (sporno ekonomsko dvorište) u vrijeme zasnivanja založnog prava označena kao k.č. broj 1923/1, ekonomsko dvorište u površini od 32.541 m², upisana u zk.ul. broj 11479 k.o. Tuzla kao državno vlasništvo sa pravom korištenja od izvršenika. Međutim, uvidom u zapisnik i Rješenje broj Ip.1017/02 od 16. augusta 2002. godine (kojim je određeno osiguranje novčanog potraživanja uspostavom založnog prava na predmetnoj nekretnini) Općinski sud je utvrdio da je sporno ekonomsko dvorište označeno sa pravom raspolaganja od izvršenika, zaključivši da to ne odgovara podacima iz zk. izvatka. Dalje, konstatovao je da je Rješenjem Službe za geodetske i imovinskopravne poslove broj 07-31-2085/00 od 3. aprila 2000. godine, koje je doneseno prije donošenja Rješenja o osiguranju potraživanja od 16. augusta 2002. godine, utvrđeno pravo raspolaganja i korištenja na svim nekretninama izvršenika, tako što su formirane posebne katastarske parcele za zgrade na kojima je upisano pravo raspolaganja i posebne katastarske čestice za zemljište u površini umanjenoj za površinu zgrada na kojima je upisano pravo korištenja, te da je to rješenje provedeno u zemljišnoj knjizi, odnosno u zk.ul. br. 11479 k.o. Tuzla, kao i da je cijepanje parcela i upis u zemljišnu knjigu vršen radi predstojeće privatizacije koja je nesporno i uslijedila. Shodno navedenom, zaključio je da je izvršenik u vrijeme zasnivanja založnog prava imao upisano samo pravo raspolaganja (jednako pravu vlasništva) na zgradama, ali ne i na spornom ekonomskom dvorištu, na kojem postoji samo pravo korištenja, koje nije jednako pravu vlasništva prema tada važećim propisima. Istakao je da se pravo vlasništva na navedenoj nekretnini moglo upisati tek stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ br. 25/03 i 67/05, u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zamljištu), odnosno 16. maja 2003. godine, i to na osnovu člana 39. tog zakona, koji propisuje da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom ili na onoj površini koja je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu, a ako prostornim regulacionim planom ili planom parcelizacije nije utvrđena površina za redovnu upotrebu zgrada, tu površinu rješenjem određuje općinski organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove uz pribavljeno mišljenje organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.

13. Iz dopisa Službe za imovinskopravne poslove, Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoline, te izjave S.S. kao predstavnika Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoline Općinski sud je utvrdio da je za zgrade na kojima je upisano pravo raspolaganja (vlasništva) izvršenika nije određeno zemljište za redovnu upotrebu, ali da se takvo zemljište i ne određuje u slučaju proizvodnih i poslovnih objekata koji su izgrađeni u sklopu fabrike s obzirom na zajedničku funkciju svih objekata i zemljišta u krugu fabrike, te imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o kompleksu livnice čelika gdje sve zemljište koje pripada livnici i nalazi se unutar ograde firme služi za redovnu upotrebu objekata livnice čelika. Zatim, konstatovao je da iz izjave načelnika Službe za geodetske i imovinskopravne poslove H.Š. proizlazi da ta Služba na zahtjev stranke donosi rješenje kojim se utvrđuje površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade, nakon prethodno pribavljenog mišljenja Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoline ukoliko nema planske dokumentacije, s obzirom na to da je članom 39. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu određen način postupanja u slučajevima kada je potrebno odrediti površinu zemljišta za redovnu upotrebu zgrade, kao i da je očita tendencija tog zakona za stvaranje jedinstva zgrade i zemljišta za redovnu upotrebu.

14. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da nije sporna činjenica da sporno ekonomsko dvorište služi za redovnu upotrebu svih objekata izvršenika i da ne postoje zakonske smetnje da se na njemu sada upiše pravo vlasništva u korist izvršenika, te je konstatovao da se u konkretnom slučaju radi o izgrađenom građevinskom zemljištu u privatnom vlasništvu u smislu člana 4. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu. Međutim, primijetio je da je članom 41. stav 1. citiranog zakona propisano da se pravo vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu može prenijeti, otuđiti, naslijediti ili opteretiti samo zajedno sa zgradom. Konstatovao je da se tim članom odstupa od pravila rimskog prava superficies solo credit kojim je određeno da zgrada dijeli pravnu sudbinu zemljišta na kojem je izgrađena. U vezi sa tim, istakao je da gradsko građevinsko zemljište, odnosno u ovom slučaju zemljište za redovnu upotrebu, dijeli pravnu sudbinu zgrade u smislu principa pravnog jedinstva nekretnine i da ne postoji mogućnost da se proda, odnosno optereti hipotekom. Naime, uvidom u Rješenje Službe za geodetske i imovinskopravne poslove od 3. aprila 2000. godine, te u zk. izvadak za zk. uložak broj 11479 i procjenu vrijednosti parcele k.č. broj 1923/1, Općinski sud je utvrdio da na spornom ekonomskom dvorištu nema objekata-zgrada i da je na njemu upisano pravo korištenja, te je zaključio da ni tada, odnosno prilikom zasnivanja hipoteke a ni sada predmetna nekretnina ne može biti samostalno u prometu, nego samo zajedno sa zgradom. Također, istakao je da se u predmetnom slučaju objekti u vlasništvu izvršenika koji se nalaze na posebnim katastarskim česticama ne mogu tretirati kao pripaci, niti kao ekstenzivnost hipoteke, jer nisu sporedne, već glavne stvari, a ekstenzivnost hipoteke se odnosi na naknadna poboljšanja nekretnine nastala nakon konstituiranja hipoteke. Shodno navedenom, sud je zaključio da rješenje nije provedivo na način na koji to zahtijeva tražilac izvršenja u prijedlogu za izvršenje, odnosno prodajom zemljišta za redovnu upotrebu bez prodaje zgrada čijoj redovnoj upotrebi služe, zbog čega je na osnovu člana 39. stav 6. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03, 33/06, 39/06 i 39/09) odlučio kao u izreci.

15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 Ip 003978 08 Pž od 24. novembra 2010. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Općinskog suda broj 032-Ip-08-000064 od 16. maja 2008. godine.

16. Kantonalni sud je, prije svega, primijetio da ugovor o ustupanju potraživanja, zaključen 18. maja 2006. godine između prvobitnog tražioca izvršenja i apelanta, nikada nije proveden u zemljišnim knjigama, odnosno da na apelanta nije ni izvršen prenos i upis založnog prava na predmetnoj nekretnini. U vezi sa tim, istakao je da prenos glavnog potraživanja sa sporednim pravima (hipoteka, zaloga, prava na kamatu) na prijemnika prema članu 437. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, “Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) predstavlja samo pravni osnov za stjecanje i nastanak hipoteke (titulus acquirendi) shodno članu 69. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03). Također, istakao je da pravo zaloga-hipoteke kao akcesorno pravo dijeli pravnu sudbinu potraživanja na koje se odnosi, ali da taj istovremeni prenos hipoteke na apelanta zajedno sa potraživanjem koje se njome osigurava shodno članu 437. ZOO nema značenje prenošenja hipoteke po sili samog zakona, odnosno ex lege. Kantonalni sud je zaključio da prenosom hipoteke prema članu 437. ZOO cesionar stječe samo pravnu osnovu i pravni temelj za stjecanje hipoteke za koji je potreban i način tog stjecanja (modus acquirendi) a to je upis hipoteke u zemljišne knjige shodno članu 69. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Konstatujući da apelant nije ostvario taj uvjet, Kantonalni sud je ocijenio da apelant nema aktivnu legitimaciju za vođenje tog izvršnog postupka što proizlazi iz člana 436. ZOO.

17. Kantonalni sud je, također, ocijenio da je pravilan i zakonit zaključak prvostepenog suda da Rješenje Općinskog suda broj Ip-1017/02 od 16. augusta 2002. godine nije provodivo na način kako je to zahtijevano prijedlogom za izvršenje. U vezi sa tim, između ostalog, konstatovao je da, kada bi se na građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu izgradili građevinski objekti uz odobrenje za građenje, gasilo bi se pravo građenja koje se ne može hipotekarno založiti i nastalo je i stjecalo se trajno pravo korištenja tog zemljišta iz člana 57. ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90, i 29/90 i "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZGZ) koje se shodno članu 42. stav 1. ZGZ moglo hipotekarno opteretiti samo sa zgradom. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da je trajno pravo korištenja zemljišta moglo biti u prometu samo zajedno sa zgradom a da se prenosom prava vlasništva ili prava raspolaganja na zgradi prenosi u trajno pravo korištenja, jer se trajno pravo korištenja nije moglo odvojiti od zgrade, i da se gasi samo rušenjem, odnosno uklanjanjem zgrade. Prema tome, gradsko građevinsko zemljište na kojem je izgrađena zgrada dijeli pravnu sudbinu te zgrade, te se pravo vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu može prenijeti, otuđiti samo zajedno sa zgradom. Ovo se odnosi na građevinsko zemljište pod zgradom i građevinsko zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade a hipotekom se ne može opteretiti zemljište i dio zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade, već samo zajedno sa zgradom, odnosno svim građevinama koje su izgrađene na tom zemljištu shodno članu 41. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu.

18. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1520/08 od 9. februara 2011. godine usvojena je apelacija koju je apelant podnio 26. maja 2008. godine i utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku okončanom Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 Ip 003978 08 Pž od 24. novembra 2010. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da je osporenim rješenjima pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljno primijenjeno pravo i povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Naime, apelant navodi da su mu redovni sudovi onemogućili pristup sudu na taj način što su odbili prijedlog za izvršenje na osnovu zasnovanog založnog prava i tako ga spriječili da ostvari svoje potraživanje koje je bilo osigurano i upisano u zemljišne knjige. Smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo kada je zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju u predmetnom izvršnom postupku. Također, navodi da su ga redovni sudovi prilikom donošenja četiri rješenja u predmetnom postupku smatrali tražiocem izvršenja da bi Kantonalni sud nakon pet godina zaključio da apelant nije aktivno legitimiran, što prevazilazi svaku mjeru i pokazatelj je načina na koji je sud postupio. Apelant ističe da je apsolutno netačna konstatacija Kantonalnog suda da je predmetna nekretnina označena kao k.č. broj 1923/1, ekonomsko dvorište površine 32.541 m², upisana u zk. ul. broj 11479 k.o. Tuzla i da to stanje do donošenja rješenja nije promijenjeno. Naime, istakao je da je ta nekretnina sada upisana u zk.ul. broj 11262 NAR i RZ broj 14993/10 i da je sada površine 32.091 m². Apelant tvrdi da sud očigledno nije želio da vidi da u površini parcele postoji razlika od 450 m², što je, kako navodi, posljedica činjenice da je izvršenik uz saglasnost hipotekarnog povjerioca prodao „Papir trade“ d.o.o. Tuzla i dio predmetne nekretnine, te se pita kako se mogao prodati dio nekretnine, te kako je Porezna uprava FBiH mogla zasnovati hipoteku na toj nekretnini kod zaključka sudova da se ta nekretnina nalazi van prometa. Osim toga, navodi da je Općinski sud u drugim izvršnim predmetima u kojem je isti izvršenik pravomoćno dozvolio izvršenje na predmetnoj nekretnini, čime smatra da je diskriminiran u odnosu na druge tražioce izvršenja s obzirom na to da je, kako navodi, sud donio različite odluke u potpuno identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Apelant smatra da su sudovi povrijedili i njegovo pravo na imovinu, jer su ga svojim nezakonitim postupanjem onemogućili da naplati značajan iznos finansijskih sredstava.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelacioni navodi neosnovani i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao tok izvršnog postupka.

23. Učesnik u izvršnom postupku, odnosno izvršenik je u odgovoru na apelaciju predložio da Ustavni sud odbaci predmetnu apelaciju zbog toga što je, kako smatra, podnesena od neovlaštenog lica s obzirom na to da je apelant 26. aprila 2013. godine zaključio ugovor o ustupanju predmetnog potraživanja i prenosu hipoteke sa „Farmtexa“ d.o.o. Tuzla, na osnovu kojeg je predmetno potraživanje osigurano založnim pravom ustupio trećem licu. Također, istakao je da apelant nije upisan u zemljišnim knjigama kao hipotekarni povjerilac, te da samim tim nije mogao ustupiti predmetno potraživanje trećem licu. Također, istakao je da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari pravilno utvrdili sve odlučne činjenice i detaljno obrazložili razloge za zaključak o neosnovanosti apelantove žalbe.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90, i 29/90 i "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94), koji je prestao da važi 16. maja 2003. godine, relevantne odredbe glase:

Član 42. stav 1.

Trajno pravo korišćenja zemljišta može se prenijeti, otuđiti, naslijediti ili opteretiti samo zajedno sa zgradom.

Član 57.

Kada se na gradskom građevinskom zemljištu izgradi građevina, prestaje pravo korišćenja zemljišta radi građenja i stiče se trajno pravo korišćenja tog zemljišta (čl. 38. do 42. ovog zakona).

25. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 25/03 i 67/05), koji je stupio na snagu 16. maja 2003. godine, relevantne odredbe glase: Član 4.

Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.

Gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj svojini smatra se:

izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja a prema članu 39., te zemljište iz člana 96. ovoga zakona. Član 39.

Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.

Ako prostornim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.

Član 41. stav 1.

Pravo svojine na gradskom građevinskom zemljištu može se prenijeti, otuđiti, naslijediti ili opteretiti samo zajedno sa zgradom.

26. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 68. st. 1. i 3.

Radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjeritelja (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjeritelja koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjeritelja koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine.

Hipoteka se odnosi na cijelu nekretninu, na njene plodove dok su neodvojeni, kao i na druge njene sastavne dijelove i pripatke, uključujući i poboljšanje njenog stanja nastalo nakon zasnivanja hipoteke.

Član 69. st. 1. i 2.

Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona.

Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom.

27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, “Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 436.

(1) Povjerilac može ugovorom zaključenim sa trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga.

(2) Ugovor o ustupanju nema dejstva prema dužniku, ako su on i povjerilac ugovorili da ovaj neće moći prenijeti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći prenijeti bez dužnikovog pristanka.

Član 437.

(1) Sa potraživanjem prelaze na prijemnika sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, zaloga, prava iz ugovora sa jemcem, prava na kamatu, ugovornu kaznu i sl.

(2) Pretpostavlja se da su dospjele, a neisplaćene kamate ustupljene sa glavnim potraživanjem.

(3) Svako ažuriranje javnih registara zbog prijenosa potraživanja i njegovih sporednih prava je odgovornost primaoca ukoliko nije drukčije određeno ugovorom o ustupanju.

28. Zakon o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03, 33/06, 39/06 i 39/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39. stav 6.

Rješenje kojim se prijedlog za izvršenje potpuno ili djelimično odbacuje ili odbija mora biti obrazloženo.

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja apelacijom Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ip 003978 08 Pž od 24. novembra 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. decembra 2010. godine a apelacija je podnesena 18. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant smatra da su osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

a) pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

36. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih rješenja pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pravo, te odbili prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju na osnovu zasnovanog založnog prava, što je imalo kao posljedicu kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu kao elementa tog prava, te apelant osporava zaključak Kantonalnog suda da nije aktivno legitimiran u predmetnom postupku, budući da su ga sudovi prilikom donošenja četiri rješenja u predmetnom postupku smatrali tražiocem izvršenja.

37. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

38. U odnosu na apelantove navode da mu je odbijanjem prijedloga za donošenje rješenje o izvršenju na osnovu zasnovanog založnog prava povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud zaključuje da su ti apelantovi navodi u konkretnom slučaju neosnovani. Naime, iz činjenica predmeta evidentno je da su redovni sudovi osporenim odlukama na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uvjet postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04).

39. Dalje, u vezi sa apelacionim navodima da je Kantonalni sud tek u osporenom rješenju utvrdio da apelant nije aktivno legitimiran u predmetnom izvršnom postupku, a da su ga prije toga redovni sudovi prilikom donošenja četiri ranija rješenja u tom postupku smatrali tražiocem izvršenja, Ustavni sud, prije svega, ističe da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije materijalnopravni, a ne procesnopravni prigovor. Dakle, o tom prigovoru se odlučuje u meritumu, odbijajući ili usvajajući prijedlog. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi u ovom dijelu, budući da osporenim odlukama redovnih sudova nije dovedena u pitanje činjenica da je apelant tražilac izvršenja, već je odlučeno da je njegov prijedlog za izvršenje neosnovan budući da u zemljišnim knjigama na apelanta nije izvršen prenos i upis založnog prava na nekretninama koje su predmet izvršenja, te zbog toga što je izvršenje na spornom ekonomskom dvorištu, neprovodivo jer se pravo vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu može prenijeti, otuđiti samo zajedno sa zgradom. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da nije od značaja činjenica (koju je izvršenik istakao u odgovoru na apelaciju) da je apelant potraživanje osigurano založnim pravom radi čijeg namirenja je pokrenut predmetni izvršni postupak ustupio trećem licu ugovorom zaključenim 26. aprila 2013. godine s obzirom da je nesporno da je osporenim odlukama odlučivano o apelantovom prijedlogu za izvršenje.

40. Zatim, vezano za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, odlučujući o prijedlogu za izvršenje, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu nemogućnosti provođenja izvršenja na spornom ekonomskom dvorištu na način na koji je to zahtijevano u prijedlogu za izvršenje, koje razloge je kao pravilne prihvatio i drugostepeni sud. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno ukazao da se u konkretnom slučaju radi o izgrađenom građevinskom zemljištu koje služi za redovnu upotrebu svih objekata izvršenika i koje dijeli pravnu sudbinu zgrade u smislu principa pravnog jedinstva nekretnine i ne može da se proda, odnosno optereti hipotekom samostalno, već samo zajedno sa zgradom, zbog čega rješenje nije provedivo na način na koji je to zahtijevao apelant u prijedlogu za izvršenje, odnosno prodajom zemljišta za redovnu upotrebu bez prodaje zgrada čijoj redovnoj upotrebi služe. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da apelant nije imao ni aktivnu legitimaciju u predmetnom izvršnom postupku ocijenivši da prenos hipoteke putem ugovora o ustupanju potraživanja predstavlja samo pravni osnov za stjecanje i nastanak hipoteke (titulus acquirendi), a da je pored toga potreban i način stjecanja (modus acquirendi) a to je upis hipoteke u zemljišne knjige, što apelant nije ostvario. Imajući u vidu činjenična utvrđenja, koja u suštini i nisu sporna, i relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, ZGZ, ZOO i Zakona o vlasničkopravnim odnosima na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi sa tim, navodeći jasne i potpune razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Zabrana diskriminacije

42. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

43. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

44. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

45. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno naznačio u vezi sa kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da on smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

47. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelant navode o diskriminaciji temelji na tvrdnjama da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druga dva tražioca izvršenja kojima je pravomoćnim rješenjima Općinskog suda dozvoljeno izvršenje na spornom ekonomskom dvorištu. Iz navedenog proizlazi da apelant tvrdnje o navodnoj diskriminaciji veže za princip pravne sigurnosti u smislu različitog odlučenja redovnih sudova u drugim slučajevima. Međutim, imajući u vidu da Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke nije našao bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka i da je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije također, neosnovani.

c) Pravo na imovinu

48. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje meritorne odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na povredu apelantovog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-264/11 («Mediamar» d.o.o. Koper) | Sudska praksa | Aktio