Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-706/11 (E. K. i M. K.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član porodičnog domaćinstva
- Legitiman cilj
- Povrat stana
- Upravni postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Pojam doma
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-706/11
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 706/11, rješavajući apelaciju Esane Kavazbašić i Muhameda Kavazbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Esane Kavazbašić i Muhameda Kavazbašića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003228 06 u od 28. januara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Esana Kavazbašić i Muhamed Kavazbašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Gorčić & Gagula iz Sarajeva, podnijeli su 16. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003228 06 U od 28. januara 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća) od Kantonalnog suda, Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu. Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 19. decembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od učesnika u postupku Tamare Musafija-Jeknić zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju 10. marta 2014. godine, koji je ona dostavila 18. marta 2014. godine, a od Uprave je 14. marta 2014. godine zatraženo da dostavi spise predmeta broj 23/1-372- 3182/98.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 3. januara 2014. godine, Ministarstvo 8. januara 2014. godine, dok Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju, a traženi spis je dostavila 19. marta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-3182/98 od 6. juna 2006. godine potvrđeno je da je Salamon Ovadija bio nosilac stanarskog prava, a Rikica Ovadija sunosilac stanarskog prava, na stanu u ulici Koševo broj 4 (stara adresa Kralja Tomislava broj 4, u daljnjem tekstu: sporni stan), a da je Tamara Musafija-Jeknić 30. aprila 1991. godine bila korisnik spornog stana te da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed (stav I i II). Stavom III, IV. I V. izreke rješenja utvrđeno je da apelanti stan koriste na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 03/1-OH-1-1693/96 od 25. jula 1996. godine, da im prestaje pravo na njegovo privremeno korištenje, da su kao privremeni korisnici dužni stan napustiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, te da kao privremeni korisnici nemaju pravo na alternativni smještaj prema standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona).
6. Uprava je u obrazloženju rješenja navela da je Tamara Jeknić-Musafija (u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva) tom organu 21. septembra 1998. godine podnijela zahtjev radi vraćanja u posjed spornog stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Uprava je Rješenjem broj 23/1-372-3182/98 od 23. jula 2003. godine zahtjev podnositeljice odbila kao neosnovan, dok je Ministarstvo Rješenjem broj 27/02-23-4388/03 od 22. marta 2004. godine usvojilo žalbu podnositeljice, rješenje Uprave poništilo i predmet vratilo tom organu na ponovni postupak, zbog toga što u postupku donošenja osporenog rješenja nisu na siguran način utvrđene činjenice u smislu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona, odnosno jer nije na siguran način utvrđeno da li je podnositeljica zahtjeva trajno živjela i stanovala u tom stanu u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), već da je u postupku trebalo izvesti i druge dokaze koje predlože stranke, za koje taj organ bude smatrao da ih treba izvesti. Postupajući u ponovnom postupku Uprava je Rješenjem broj 23/1-372-3182/98 od 27. juna 2005. godine zahtjev podnositeljice ponovo odbila kao neosnovan, protiv kojeg rješenja je podnositeljica zahtjeva ponovo izjavila žalbu Ministarstvu. Razmotrivši žalbu i ožalbeno rješenje i ostale spise predmeta, Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-18157/05 od 12. septembra 2005. godine poništilo rješenje Uprave od 27. juna 2005. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak, zaključivši da prvostepeni organ nije postupio po uputama iz rješenja od 22. marta 2004. godine.
7. Postupajući u ponovnom postupku Uprava je rješenjem od 6. juna 2006. godine odlučila kao u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je taj organ na temelju izvedenih dokaza utvrdio, da nisu ispunjeni uslovi ekonomske zajednice u istom stanu podnositeljice zahtjeva s nosiocem stanarskog prava „više od pet godina“, ako se podnositeljica zahtjeva u stan uselila na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju u smislu člana 6. stav 2. ZSO, napustila ga 1991. godine, dakle prije isteka predviđenog roka od pet godina. Međutim, na temelju Uvjerenja Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: MUP) broj 03/3-7.2-136-1-5615 od 16. decembra 2004. godine, akta Federalnog zavoda za statistiku broj 04-32.9-1525/04 od 13. decembra 2004. godine i ostalih izvedenih dokaza, utvrđeno je da je podnositeljica zahtjeva bila u faktičkom posjedu spornog stana 30. aprila 1991. godine, na temelju čega je Uprava odlučio kao u stavu I. i II. izreke rješenja, primjenom odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona) na način koji je saglasan Ustavu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH) i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, posebno člana 8. Evropske konvencije, kao i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum), čiji je osnovni cilj povratak izbjeglih i raseljenih lica u njihove domove. Uprava je također utvrdila da apelanti stan koriste na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 03/1-OH-1-1693/96 od 25. jula 1996. godine, koji je na korištenje dobio njihov otac, koji je umro u septembru 1996. godine, da su 30. aprila 1991. godine stanovali u porodičnoj kući u Vlasenici, vlasništvo njihove majke, da je kuća prazna, da nemaju izbjeglički status (dokaz izjava apelantice Esane Kavazbašić, Službena zabilješka od 17. marta 2003. godine), zbog čega je taj organ primjenom člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona odlučio da apelantima kao privremenim korisnicima prestaje pravo privremenog korištenja spornog stana, jer ugovori o korištenju stana zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe, te da su dužni sporni stan napustiti u roku od 15. dana od dana dostavljanja rješenja.
8. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-6731/06 od 5. septembra 2006. godine žalbe apelanata izjavljena protiv Rješenja Uprave broj 23/1-372-3182/98 su odbijene kao neosnovane.
9. Ministarstvo je navelo da su apelanti blagovremeno izjavili žalbe protiv rješenja prvostepenog organa uprave, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava navodeći da podnositeljica zahtjeva nije ispunila uslove iz člana 6. ZSO da bi se uopšte mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, niti je ispoštovala ugovor o doživotnom izdržavanju shodno kojem je bila dužna živjeti pet godina u ekonomskoj zajednici s nosiocem stanarskog prava, svojom bakom, već da ju je dobrovoljno raskinula, podnijevši zahtjev za svoje doškolovavanje u Americi, na koje je otišla u decembru 1991. godine. Ocjenom dokaza iz spisa predmeta Ministarstvo je utvrdilo da je nesporno da je da je Salomon Ovadija bio nosilac stanarskog prava na tom stanu sve do svoje smrti 30. marta 1980. godine, nakon čega je stan nastavila koristiti njegova supruga Rikica Ovadija, dok je podnositeljica zahtjeva kao unuka imenovane na adresi spornog stana prijavljena od 29. decembra 1987. godine, odnosno da je na dan 30. aprila 1991. godine bila u faktičkom posjedu stana (datum koji se uzima kao polazna osnova pri rješavanju zahtjeva za vraćanje u posjed stana), na temelju čega je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odlučio kao u st. I. II. izreke prvostepenog rješenja. Osim toga, Ministarstvo je navelo da podnositeljici zahtjeva pravo na vraćanje u posjed spornog stana pripada prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i s aspekta međunarodnih standarda i poštivanja prava i sloboda građana sadržanih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima, koji imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Ministarstvo smatra pravilnom i zakonitom odluku organa uprava u stavu IV, V. i VI. izreke prvostepenog organa, imajući u vidu da predmetni stan koriste na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 03/1-OH-1-1693/96 od 25. jula 1996. godine te da im, prema odredbi člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona prestaje pravo privremenog korištenja stana, budući da se tretiraju kao privremeni korisnici, jer je stan na korištenje dobio njihov otac 1996. godine, a koji je umro u septembru 1996. godine, te jer su na dan 30. aprila 1991. godine stanovali u porodičnoj kući u Vlasenici koja je vlasništvo njihove majke i koja je prazna, što znači da je u funkciji korištenja, pa se apelanti prema članu 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona smatraju višestrukim korisnicima, dakle nemaju izbjeglički status (dokaz izjava apelantice Esane Kavazbašić, Službena zabilješka od 17. marta 2003. godine). Prema tome, smatra se da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je utvrdio da im kao privremenim korisnicima spornog stana prestaje pravo privremenog korištenja tog stana, te da su ga dužni napustiti u roku od 15. dana od dana dostavljanja rješenja. Prema tome, Ministarstvo stambenih poslova je zaključilo da je prvostepeni organ na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja donio osporeno rješenje primjenom člana 7, a u vezi s članom 3. st. 1, 2. i 4. Zakona o prestanku primjene Zakona.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 003228 06 U od 28. januara 2011. godine, rješavajući u upravnom sporu po tužbi apelanata izjavljenoj protiv tuženog Ministarstva radi poništenja Rješenja broj 27/02-23-6731/06 od 5. septembra 2006. godine, tužbu apelanata odbio kao neosnovanu.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je zakonitost osporenog rješenja cijenio u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), na temelju čega je odlučio kao u izreci cijeneći da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je prihvatilo kao zakonito rješenje prvostepenog organa. Kantonalni sud je cijeneći izvedene dokaze iz spisa predmeta utvrdio da apelanti predmetni stan koriste na osnovu Ugovora o korištenju stana od 25. jula 1996. godine, koji je na korištenje dobio njihov otac, koji je umro u septembru 1996. godine, da su 30. aprila 1991. godine živjeli u porodičnoj kući u Vlasenici, koja je vlasništvo njihove majke, i da je kuća prazna, te da nemaju izbjeglički status, što je potvrdila i sama apelantica Esana Kavazbašić pred prvostepenim organom uprave (Službena zabilješka od 17. marta 2003. godine). S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženju privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom, zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestaje da važi. Također, u smislu ovog zakona, osoba koja živi u takvom stanu će se smatrati privremenim korisnikom. Osim toga, odredbom člana 18.c) stav 3. navedenog zakona propisano je da privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana u skladu s članom 2. stav 4. ovog zakona ukoliko je višestruki korisnik shodno članu 11. tačka 1. do 6. Odredbom člana 11. stav 4. tačka 5. također je propisano da je višestruki korisnik, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji ima člana svog porodičnog domaćinstva koji ima smještaj na teritoriji FBiH, ili u istom mjestu ili opštini na teritoriji BiH gdje je živio 1991. godine, dok je stavom 3. navedenog člana propisano da je višestruki korisnik, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio 30. aprila 1991. godine, u slučaju kada je njegov „dom“ u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može s manjim popravkama biti takav da mu omogućava osnovne uslove za život. Na osnovu prethodno utvrđenog činjeničnog stanja Kantonalni sud je zaključio, da su organi uprave u pogledu apelanata koji su sporni stan koristili po osnovu Ugovora o korištenju spornog stana od 25. jula 1996. godine, prema članu 2. Zakona o prestanku primjene Zakona imaju smatrati privremenim korisnicima spornog stana, a da Ugovor o korištenju stana s obzirom da je zaključen 25. jula 1996. godine prestaje da važi shodno navedenoj zakonskoj odredbi. Osim toga, Kantonalni sud smatra pravilnim stav tuženog kojim je shodno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnom primjenom člana 3. stav 1, 2. i
4. Zakona o prestanku primjene Zakona zaključio da je podnositeljica zahtjeva 30. aprila 1991. godine bila korisnik spornog stana, nosioca stanarskog prava njene bake, te da joj pripada pravo na vraćanje u posjed spornog stana. Osim toga smatra da joj to pravo pripada i prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma i s aspekta međunarodnih standarda i poštivanja prava i sloboda građana sadržanih u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima, koji imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelanata da podnositeljica zahtjeva nije dokazala zajednicu života s nosiocem stanarskog prava prema članu 6. ZSO, smatrajući da su i tuženi kao i prvostepeni organ pravilno utvrdili činjenicu faktičkog življenja podnositeljice zahtjeva sa svojom bakom u predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine, tako da je ugovor o doživotnom izdržavanju, a time i ekonomska zajednica života od pet godina podnositeljice zahtjeva i njene bake nije ni bitna ako se ima u vidu da je podnositeljica zahtjeva unuka nositelja stanarskog prava, i da je kao član porodičnog domaćinstva svoje bake sporni stan koristila od 29. decembra 1987. godine. Iz navedenog, po ocjeni Kantonalnog suda, nesporno proizlazi da se radi o licu iz člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona, tj. izbjeglom i raseljenom licu s pravom da se vrati u svoj „dom“. Kako su apelanti osporavali da je podnositeljica zahtjeva živjela sa svojom bakom, a što je uslov iz člana 6. stav 2. ZSO, da bi se korisnikom stana smatrao član porodičnog domaćinstva, koja odredba zakona ne sadrži odrednicu koliko treba da traje zajednica života nego da je diskreciono pravo suda da od slučaja do slučaja ocijeni da li je postojala trajna zajednica, pri čemu se moraju uzeti u obzir sve relevantne činjenice koje ukazuju na postojanje takve zajednice. Kantonalni sud je također naveo da je član 21. stav 2. istog zakona otišao i dalje, kada je zaključio da „unucima pripada pravo, da nakon smrti nosioca stanarskog prava, sa kojim su živjeli u porodičnom domaćinstvu, kao korisnici stana, nastave da koriste stan u smislu člana 21. stav 2. ZSO.“ Dakle, Kantonalni sud smatra da se status podnositeljice zahtjeva u odnosu na sporni stan utvrđuje i na temelju i drugih elemenata, a ne samo ugovora o doživotnom izdržavanju, odnosno da se ne smije zanemariti stepen srodstva podnositeljice zahtjeva i njene bake, kao i pravne okolnosti pod kojima je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen iz kojeg jasno proizlazi volja i želja njene bake da živi u zajednici s unukom. Kantonalni sud je dalje odbio kao neosnovan prigovor apelanata da je podnositeljica zahtjeva stan napustila prije 30. aprila 1991. godine, te da se stoga ne može smatrati izbjeglicom, niti ima pravo na povrat spornog stana prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma, jer je članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona jasno propisano, koja se lica se ne smatraju izbjeglim i raseljenim licima, u vezi s pravom na povrat stana, što isto tako ne znači da ta odredba ujedno isključuje pravo na povrat stana i onim licima koja su iz svojih stanova otišla prije 30. aprila 1991. godine, jer je nesporno da se ta lica, zbog rata i ratnih zbivanja nisu mogli vratiti u svoje domove, pa ako ne bi imala ista prava na povrat stana uz ispunjenje i ostalih Zakonom propisanih uslova, izvjesno je da bi samo zato što se 30. aprila 1991. godine nisu nalazili u svojim stanovima faktički bili diskriminisani u odnosu na ostale građane, jer bi izgubili jedno od temeljnih ljudskih prava, a to je pravo na dom. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da to pravo nesporno pripada podnositeljici zahtjeva, jer je u momentu napuštanja spornog stana bila član porodičnog domaćinstva svoje bake, budući da je u momentu napuštanja spornog stana bila član porodičnog domaćinstva svoje bake, koja činjenica je po ocjeni tog suda pouzdano utvrđena. Dakle, iz dokaza u spisu predmeta se po ocjeni Kantonalnog suda može izvesti zaključak da je ona bila lice iz člana 6. ZSO, pa je s obzirom na navedeno taj sud primjenom člana 36. stav 1. i 2. ZUS odlučio kao u izreci presude, ocijenivši da tužbeni prigovori apelanata nisu mogli biti od uticaja na drugačije rješenje ovog upravnog spora.
IV. Apelacija
12. Apelanti smatra da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi prava na pravično suđenje se svodi se na tvrdnje apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava člana 6. stav 2. ZSO i člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona. Smatraju da niti jedan organ uprave nije na tačan i nesumnjiv način utvrdio da je podnositeljica zahtjeva 30. aprila 1991. godine bila korisnik spornog stana, već da su samo cijenili činjenicu prijave na biračkom spisku, uz posebnu napomenu da smatraju da je izvršen pritisak Jevrejske Općine Sarajevo na organe uprave da se udovolji zahtjevu podnositeljice. Dalje navode da su organi uprave i sud namjerno izostavili činjenicu da je podnositeljica zahtjeva željela da izvrši povrat dva stana, predmetni stan i stan svoga oca, jer smatraju da svi dokazi kojima raspolažu ukazuju na činjenicu da je bila član porodičnog domaćinstva svoga oca, na stanu koji se nalazi u Ulici Maršala Tita broj 19. Apelanti također smatraju da podnositeljica zahtjeva nije ispunila zakonske uslove po Ugovoru o doživotnom izdržavanju koji je zaključila sa svojom bakom, jer smatraju da je ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključila sa svojom bakom bio jedini osnov na temelju kojeg je mogla ostvariti pravo na povrat spornog stana, budući da nije protekao zakonom predviđeni rok od pet godina od dana njegovog zaključenja, odnosno jer smatraju da je prije isteka tog roka dobrovoljno napustila Sarajevo. U vezi s povredom prava na pravično suđenje ističu da im je povrijeđeno i pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju. Apelantica Esana Kavazbašić je 8. juna 2011. godine dopunila apelaciju. U dopuni apelacije apelantica uglavnom ponavlja navode iz apelacije, akceptirajući problem proizvoljne primjene člana 6. stav 2. ZSO i člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona, tvrdeći da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava 30. aprila 1991. godine, te da samim tim nije ostvarila pravo na povrat spornog stana.
b) Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da presudom tog suda nije došlo do kršenja prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji iz razloga navedenih u obrazloženju osporene presude.
14. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo navodi da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je donio ožalbeno rješenje primjenom člana 7, a u vezi s članom 3. st. 1, 2. i 4. Zakona o prestanku primjene Zakona. Dalje navodi da su apelanti sporni stan koristili na temelju Ugovora o korištenju stana od 25. jula 1996. godine, pa se u smislu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona smatraju njegovim privremenim korisnicima, što je svojom izjavom datom pred prvostepenim organom potvrdila i sama apelantica Esana Kavazbašić, o čemu je taj organ sačinio službenu zabilješku 17. marta 2003. godine. Navedenom izjavom apelantica je potvrdila da su 30. aprila 1991. godine živjeli u porodičnoj kući u Vlasenici, koja je sada prazna, iz čega slijedi da je u funkciji korištenja, na temelju čega je taj organ zaključio da se apelanti prema članu 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona smatraju višestrukim korisnicima, te da se stoga ne može govoriti o povredi prava na koja se pozivaju u apelaciji, odnosno da nisu ispunjeni uslovi da bi se predmetni stan mogao smatrati njihovim domom. Prema tome Ministarstvo predlaže da se apelacija apelanata odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 19/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Primjena Zakona o napuštenim stanovima („Službeni list RBiH“, br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 33/95), Uredbe o korišćenju napuštenih stanova i propisa donesenih prema tim propisima, kao i drugih propisa koji uređuju pitanje napuštenih stanova donesenih u periodu između 30. aprila 1991. godine i stupanja na snagu ovog zakona, a koji su primjenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prestaju danom stupanja na snagu ovog zakona (Zakon je usvojio Parlament Federacije BiH na sjednici Predstavničkog doma od 12. marta 1998. godine i na sjednici Doma naroda od 26. februara 1998. godine, objavljen je 3. aprila 1998. godine i stupio na snagu 4. aprila 1998. godine).
Od dana stupanja na snagu ovog zakona, organi vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji, prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenim, odnosno kojima prestaju da važe stanarska prava do stupanja nosioca stanarskog prava u posjed stana u skladu sa ovim zakonom.
Nadležni organi iz stava 2. ovog člana rješava o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed svojih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenim i i pravima privremenih korisnika napuštenih stanova.
Član 2. stav 3.
Svako stanarko pravo ili ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu s ovim zakonom zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.
Član 3.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Nosilac stanarskog prava na stanu u kojem stanuje osoba koja koristi stan bez pravnog osnova ili koji je prazan, danom stupanja na snagu ovog zakona može bez ikakvih ograničenja, ponovo stupiti u posjed stana na kojem ima stanarsko pravo. Osoba koja koristi stan bez pravnog osnova će po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od 15 dana, a nadležni organ nije dužan da osigura alternativni smještaj za ove osobe.
Privremeni korisnik kojem je u skladu sa odredbama ovog zakona naloženo iseljenje iz stana a čije stambene potrebe su riješene na drugi način i na kojeg se odnosi član 18f. stav 1. ovog zakona, obavezan je iz stana koji je koristio iseliti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja kojim je odlučeno o pravu nosioca stanarskog prava na stan (u daljnjem tekstu: rješenje iz člana 6.).
[...] Član 11.
[...] Višestruki korisnik je između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: [...] 5.ima člana svog porodičnog domaćinstva koji ima smještaj na teritoriji Federacije BiH, ili u istom mjestu ili općini na teritoriji Bosne i Hercegovine gdje je živio 1991. godine; ili [...]
16. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako se se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 003228 06 U od 28. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 1. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. st. 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
24. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana podnositeljice zahtjeva kao člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi s ovim pitanjem potpadaju pod pojam «građanskih prava i obaveza» (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
25. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje uz povredu odredaba ZSO i Zakona o prestanku primjene Zakona.
26. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
27. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza uz primjenu relevantnih odredbi ZSO i Zakona o prestanku primjene Zakona. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave u upravnom postupku odlučujući o zahtjevu podnositeljice za vraćanje u posjed spornog stana, kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, svoje bake, proveo opsežan dokazni postupak, te analiziran i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza, na temelju kojih je utvrđeno da je podnositeljica zahtjeva sa svojom bakom 28. decembra 1987. godine zaključila Ugovor o doživotnom izdržavaju, da je bila prijavljena na adresi spornog stana od 29. decembra 1987. godine kao i njen suprug s kojim je u međuvremenu zaključila brak (17. augusta 1989. godine), da je Odlukom Savjeta Instituta od 3. jula 1991. godine upućena na stručno usavršavanje u SAD, gdje je trebala boraviti u periodu od 18. decembra 1991. godine do 3. oktobra 1992. godine, međutim, kako se nije vratila na posao do 1997. godine radni odnos u Institutu joj je prestao 16. jula 1997. godine. Također i njena baka je izmještena iz Sarajeva Konvojem Jevrejske zajednice 17. aprila 1992. godine u Izrael gdje je i umrla 6. maja 1997. godine. Dakle, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni organ uprave analizom svih izvedenih dokaza zaključio da je podnositeljica zahtjeva bila prijavljena na adresi spornog stana od 29. decembra 1987. godine, odnosno da je 30. aprila 1991. godine bila u faktičkom posjedu spornog stana (koji datum se uzima kao polazna osnova pri rješavanju zahtjeva za vraćanje u posjed stanova licima koja su bila na taj dan u faktičkom posjedu stana čiji povrat traže), pa joj u skladu s Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir kao izbjeglom i raseljenom licu pripada pravo da se vrati u svoj „dom“, jer se radi o licu iz člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona. Iz navedenog slijedi da Ugovor o doživotnom izdržavanju, a time ni ekonomska zajednica života od pet godina u smislu člana 6. stav 2. ZSO, nije ni bitna ako se imaju u vidu i ostali relevantni zakoni. Osim toga, podnositeljici zahtjeva prema članu 21. stav 2. ZSO kao unuci nosioca stanarskog prava s kojim je živjela u zajedničkom domaćinstvu, kao korisnici spornog stana, pripada pravo da nastavi da koristi sporni stan. Prema tome Ustavni sud nalazi da je nesporno da podnositeljica zahtjeva nije ispunila uslove ekonomske zajednice života u istom stanu sa svojom bakom „više od pet godina“ u smislu člana 6. stav 2. ZSO ako se cijeni da je podnositeljica zahtjev za vraćanje stana podnijela prema Ugovoru o doživotnom izdržavanju, što u predmetnom postupku nije slučaj. Također, Ustavni sud smatra da podnositeljica zahtjeva, i ukoliko je bila voljna da i taj uslov ispuni, iz objektivnih razloga nije bila u mogućnosti zbog toga što je bila upućena na stručno usavršavanje u SDA koje je trebalo da traje do 3. oktobra 1992. godine, dakle sve i da se htjela vratiti u Bosnu i Hercegovinu nije mogla zbog ratnih dešavanja, kao i imajući u vidu da je i njena baka iz Bosne i Hercegovine izmještena u Izrael 17. aprila 1992. godine gdje je umrla 6. maja 1997. godine. Prema tome, Ustavni sud smatra da je prvostepeni organ uprave, što je dalje potvrdilo i Ministarstvo, kao i Kantonalni sud u postupku rješavanja po tužbi apelanata izjavljenoj protiv Ministarstva radi poništenja rješenja tog organa, dao detaljne razloge utemeljene na relevantnim dokazima i na relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona kao i ZSO, da podnositeljici zahtjeva kao licu koje je 30. aprila 1991. godine bilo u faktičkom posjedu spornog stana pripada pravo na njegovo vraćanje u posjed, a da apelantima koji su sporni stan koristili na temelju Ugovora o korištenju stana, koji je njihov otac zaključio 1996. godine, kao privremenim korisnicima prestaje pravo korištenja te su dužni stan napustiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.
28. Prema tome, Ustavni sud nalazi da je u toku postupka kao nesporno utvrđeno da je podnositeljica zahtjeva 30. aprila 1991. godine bila u faktičkom posjedu spornog stana sa svojom bakom, kao nosiocem stanarskog prava, koji datum se prema odredbi člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona smatra polaznom osnovom za rješavanje zahtjeva za vraćanje u posjed stana, te da joj pravo na vraćanje u posjed spornog stana pripada i u skladu s članom 21. stav 2. citiranog zakona te prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma s aspekta međunarodnih standarda. Ustavni sud također nalazi da je apelantima na temelju člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona ugovor na temelju kojeg su koristili predmetni stan prestao da važi. Naime, navedenom odredbom zakona je propisano da „svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženju privremenog korištenja tog stana u skladu s ovim zakonom zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi“, te da se „u smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom“. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporenom presudom nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju i ocjeni činjenica, kao i primjeni materijalnog prava, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavanju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na dom
30. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.»
31. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
32. Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56, stav 31).
33. Apelanti smatraju da je im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud mora, kao prvo, utvrditi da li se sporni stan može smatrati «domom» apelanata u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li pobijana presuda predstavljaju «miješanje» u njihovo pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju sporni stan može smatrati domom apelanata, u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije, jer je u postupku utvrđeno da su u njemu živjeli na osnovu Ugovora o korištenju stana od 25. jula 1996. godine, a na korištenje ga je dobio njihov otac koji je umro u septembru 1996. godine. Također, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom, budući da je njome naloženo apelantima kao privremenim korisnicima da isele iz spornog stana kao i da nemaju pravo na alternativni smještaj.
36. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je "miješanje" u pravo apelanata na dom opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
37. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno istakao da su apelanti predmetni stan koristili na osnovu Ugovora o korištenju stana od 25. jula 1996. godine, koji stan je na korištenje dobio njihov otac, koji je umro u septembru 1996. godine, da su 30. aprila 1991. godine živjeli u porodičnoj kući u Vlasenici, koja je vlasništvo njihove majke, da je kuća prazna, te da nemaju izbjeglički status, što je potvrdila i sama apelantica Esana Kavazbašić pred prvostepenim organom uprave (službena zabilješka od 17. marta 2003. godine). S tim u vezi Kantonalni sud je također ukazao da je odredbom člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženju privremenog korištenja tog stana u skladu s ovim zakonom prestaje da važi, te da će se osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrati privremenim korisnikom. Osim toga, odredbom člana 18.c) stav 3. navedenog zakona propisano je da privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana u skladu s članom 2. stav 4. ovog zakona, ukoliko je višestruki korisnik, shodno članu 11. tačka 1. do 6. Odredbom člana 11. stav 4. tačka 5. propisano je da višestruki korisnik, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji ima člana svog porodičnog domaćinstva, koji ima smještaj na teritoriji FBiH, ili u istom mjestu ili opštini na teritoriji BiH gdje je živio 1991. godine, dok je stavom 3. navedenog člana propisano da je višestruki korisnik, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio 30. aprila 1991. godine, u slučaju kada je njegov „dom“ u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može s manjim popravkama biti takav da mu omogućava osnovne uslove za život.
38. S obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo "zakonito" u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud kao sljedeće treba ispitati da li miješanje u apelantovo pravo na dom ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je osporena odluka, kojom je naloženo apelantima da iseli iz spornog stana, donesena u skladu s odredbama člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona. Stoga, Ustavni sud smatra da zaštita prava podnositeljice zahtjeva, koja je podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana jer je 30. aprila 1991. godine bila korisnica stana nosioca stanarskog prava, svoje bake, ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa.
39. Konačno, Ustavni sud treba ispitati da li je miješanje u pravo apelanata na dom neophodna mjera u demokratskom društvu, što implicira potrebu da se utvrdi postojanje ravnoteže između prava pojedinca i javnog interesa putem primjene principa proporcionalnosti. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da javni ili opći interes koji se ogleda kroz zaštitu prava lica koja prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma i člana 3. stav 2. imaju pravo na vraćanje u posjed stana kao članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao relevantnih zakona koje reguliraju to pitanje bez sumnje preteže nad pravom apelanata da i dalje bude u posjedu spornog stana, pogotovo što su ga apelanti koristili na temelju ugovora koji zaključeni u periodu kako je to propisano članom 2. Zakona o prestanku primjene Zakona prestaju da važe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporena odluka kojom je apelantima kao privremenim korisnicima naloženo da se isele iz spornog stana predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu", odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, tj. u konkretnom slučaju radi zaštite prava tužioca kao vlasnika spornog stana.
40. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
41. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava nije posebno obrazložio, već da se navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
42. Apelanti, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, s obzirom na to da, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nisu ponudili argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
44. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kada je do miješanja u prava apelanata na dom zakonito.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tih prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to pravo apelanata.
47. Na osnovu člana 59. stav 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić