Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5223/13 (M. K.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Pritvor
- Lišavanje slobode
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Apelacija preuranjena
- Habeas corpus – postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5223/13
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5223/13, rješavajući apelaciju M. K, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tačka l), člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. K. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 012872 14 Kž 2 od 23. januara 2014. godine, broj 11 0 K 012872 14 Kv 3 od 15. januara 2014. godine i broj 11 0 K 012872 13 Kž od 28.
novembra 2013. godine i rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 012872 13 Kv 2 od 15. novembra 2013. godine, broj 110 K 012872 13 Kv p od 21. oktobra 2013. godine i broj 11 0 K 012872 13 Kpp 4-p od 18. oktobra 2013. godine u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. K., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 012872 14 Kž 2 od 23. januara 2014. godine, broj 11 0 K 012872 14 Kv 3 od 15. januara 2014. godine, broj 11 0 K 012872 13 Kž od 28.
novembra 2013. godine i rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 012872 13 Kv 2 od 15. novembra 2013. godine, broj 110 K 012872 13 Kv p od 21. oktobra 2013. godine i broj 11 0 K 012872 13 Kpp 4-p od 18. oktobra 2013. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 012872 13 Kž od 28. novembra 2013. godine i rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 012872 13 Kv 2 od 15. novembra 2013. godine, broj 110 K 012872 13 Kv p od 21. oktobra 2013. godine i broj 11 0 K 012872 13 Kpp 4-p od 18. oktobra 2013. godine.
2. Apelant je 7. februara 2014. godine dopunom apelacije osporio rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 14 Kž 2 od 23. januara 2014. godine i broj 11 0 K 012872 14 Kv 3 od 15. januara 2014. godine. Istovremeno u dopuni apelacije apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se apelanta pusti iz pritvora na slobodu dok se ne donese odluka o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme kad su preduzimane navedene radnje, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva Banjaluka, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala – Specijalno tužilaštvo Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 27. i 31. marta 2014. godine, Okružni sud 26. marta 2014. godine, a Tužilaštvo 31. marta 2014. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Rješenjem Okružnog suda (sudija za prethodni postupak) broj 11 0 K 012872 13 Kpp 4
- p od 18. oktobra 2013. godine prema apelantu i drugoj dvojici osumnjičenih zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo i to apelant krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a stav 2 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 istog zakona, na osnovu člana 197 stav 1 tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS) određen je pritvor u trajanju od najduže jedan mjesec, koji se računa od časa lišavanja slobode, i to apelantu počev od 16. oktobra 2013. godine u 6,30 časova.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sudija za prethodni postupak po prijemu prijedloga Tužilaštva od 17. oktobra 2013. godine za određivanje pritvora protiv apelanta i drugih osumnjičenih održao ročište na koje je pozvao tužioca, osumnjičene, te njihove branioce da se izjasne o navodima iz prijedloga tužilaštva. Dalje je istaknuto da iz prikupljenih dokaza u toj fazi istrage proizilazi osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Osnovanu sumnju, kako je navedeno, potvrđuju do tada pribavljeni dokazi, i to iskazi svjedoka A. N, N. S., N. Sa., te svjedoka M. Đ, kao i iskaz osumnjičenog S. Đ. U cilju istrage zapisnik o saslušanju svjedoka M. Đ. i zapisnik o ispitivanju osumnjičenog S. Đ. se, u smislu člana 55 ZKP RS nalaze u posebnoj zatvorenoj koverti na kojoj je naznačeno „Službena tajna“. Navedene zapisnike je sudija za prethodni postupak pročitao i potvrdio da se iz tih iskaza vide tačno naznačene lokacije i mjesta na kojima su vršeni pretresi, da su naznačena imena lica od kojih su novac ili droga oduzeti, koliko je novca uzeto prilikom svakog pretresa i koliko su apelant i drugi osumnjičeni zadržali za sebe, a da isti nije bio evidentiran u zapisniku o pretresu, itd. Okružni sud je u smislu člana 55 stav 2 ZKP RS zatvorenu kovertu uložio u spis, a u obrazloženju su dati kratki navodi u cilju obavještavanja apelanta i drugih osumnjičenih i njihovih branilaca o navedenim iskazima. Po ocjeni Okružnog suda u toj fazi istrage otkrivanje u cjelosti predmetnih iskaza bi moglo da dovede u opasnost cilj istrage. Dalje je istaknuto da se radi samo o privremenom uskraćivanju prava braniocima apelanta i drugih osumnjičenih da razmotre i taj dio spisa, da se odnosi samo na fazu istrage, dok je tužilac u obavezi da ukine navedena ograničenja čim prestanu razlozi i potreba za tim, o čemu će bez odlaganja obavijestiti sud, a sud će o tome obavijestiti branioce i omogućiti im da se upoznaju s navedenim iskazima. Okružni sud je dalje naveo da se po ocjeni tog suda ne nalazi nijedan razlog da osumnjičeni S.Đ., kao ovlašćeno službeno lice MUP-a RS radeći zajedno sa svojim kolegama, sada osumnjičenim, iznese u svom iskazu činjenice i okolnosti koje ukazuju na njihovo nezakonito postupanje a da navedeno nije tačno, budući da je upozoren prije davanja iskaza da mu se stavlja na teret krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a stav 2 KZ RS u vezi s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 KZ RS. Okružni sud je zaključio da iz navedenih dokaza proizilazi osnovana sumnja za svakog od osumnjičenih da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret kako je to propisano članom 197 stav 1 ZKP RS.
8. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP RS Okružni sud je naveo da je potrebno da se saslušaju svjedoci, posebno lice G. B., da postoji osnovana bojazan da bi apelant i drugi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli da utiču na svjedoke, posebno na pomenuto lice, i to svojim položajem i autoritetom kao kriminalistički inspektori. Takođe je navedeno da u daljem toku istrage mora da se izvrši uvid u predmete koji su označeni kodnim imenom i u druge predmete na kojima su radili apelant i drugi osumnjičeni, zatim uvid u potvrde o privremenom oduzimanju opojnih droga, te da se saslušaju sva lica od kojih je opojna droga oduzimana kao i lica kod kojih je vršen pretres a koja su poznata osumnjičenim. Zbog toga postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi pronašli ta lica prije nego što ona budu saslušana i na njih izvršen određeni pritisak u smislu davanja iskaza. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS Okružni sud je naveo da je i taj razlog ispunjen jer za krivično djelo za koje je apelant osumnjičen može da se izrekne kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Okružni sud je zaključio da je time ispunjen i objektivni uslov za postojanje navedenog pritvorskog razloga. Okružni sud je takođe istakao da su način izvršenja krivičnog djela i njegove posljedice posebno teške zbog činjenice da su osumnjičeni u vremenskom periodu od 2011. do 2013. godine, djelovali kao organizovana grupa, organizovana radi vršenja krivičnih djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga, čiju aktivnost je organizovao i kontrolisao osumnjičeni S. R. i u kojoj su apelant i drugi osumnjičeni imali određenu ulogu i zadatak kao pripadnici zločinačkog udruženja. Okružni sud je posebno istakao činjenicu da su osumnjičeni kao ovlašćena službena lica, bili zaposleni u Odjeljenju za sprečavanje organizovanog kriminaliteta i borbu protiv neovlašćene proizvodnje i prometa droga, Odsjeku za borbu protiv neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga u označenom vremenskom periodu i da su pružili logistiku i policijsku zaštitu licu G. B., kao i drugim licima, prilikom nabavke i prodaje opojne droge koju su za sebe uzimali iz predmeta u kojima su postupali kao ovlašćena službena lica, prilikom vršenja pretresa i oduzimanja opojne droge, što su, kako je zaključio Okružni sud, vanredne okolnosti. Na taj način su osumnjičeni kod građana i društva u cjelini doveli u sumnju ne samo svoj rad, nego i rad pravosudnih institucija. Okružni sud je zaključio da sve navedeno u svojoj ukupnosti predstavlja vanredne okolnosti koje bi rezultirale stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, zbog čega su ispunjeni posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačke g) ZKP RS.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 012872 13 Kv p od 21. oktobra 2013. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i drugih osumnjičenih koje su podnesene protiv navedenog rješenja od 18. oktobra 2013. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Okružni sud utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta i drugih osumnjičenih u kojim su navedene povrede Krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, čime su u osnovi osporili postojanje opšteg uslova za određivanje pritvora, to jeste postojanje osnovane sumnje, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga.
10. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 012872 13 Kv 2 od 15. novembra 2013. godine apelantu i drugoj dvojici osumnjičenih produžio pritvor koji im je određen rješenjem sudije za prethodni postupak tog suda od 18. oktobra 2013. godine, tako da po tom rješenju pritvor može da im traje još dva mjeseca, i to apelantu do 06:30 časova tj. najduže do 16. januara 2014. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo tom sudu dostavilo obrazložen pismeni prijedlog od 11. novembra 2013. godine da se produži pritvor apelantu i drugim osumnjičenim za još dva mjeseca, smatrajući da i dalje egzistiraju razlozi iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP RS. Nakon što je prijedlog za produženje pritvora dostavljen osumnjičenim i njihovim braniocima Okružni sud je održao ročište, shodno članu 200 stav 2 ZKP RS, u prisustvu specijalnog tužioca, apelanta i drugih osumnjičenih i njihovih branilaca.
11. Okružni sud je dalje naveo da je razmotrio prijedlog da se produži pritvor i sve navode koje su iznijeli tužilac, apelant i drugi osumnjičeni i njihovi branioci u pogledu razloga zbog kojih se predlaže produženje pritvora i u odnosu na stanje spisa, te je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, opisano u naredbi za sprovođenje istrage, kao i da u odnosu na apelanta postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačka b) i g) ZKP RS, zbog kojih mu je pritvor i određen i koji i dalje egzistiraju, te je neophodno da se apelantu produži pritvor budući da se ista svrha ne bi mogla postići bilo kojom mjerom blažom od pritvora.
12. Okružni sud je u obrazloženju dalje istakao da osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo proizilazi iz brojnih dokaza koji su prikupljeni u dotadašnjem toku istrage, a naročito zapisnika o ispitivanju apelanta i drugih osumnjičenih, zapisnika o saslušanju svjedoka, zapisnika o pretresanju stana-kuće apelanta i drugih osumnjičenih, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta, zapisnika o prikupljanju obavještenja od svjedoka i dr. Imajući u vidu navedene dokaze Okružni sud je utvrdio da jasno proizlazi zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant izvršio to krivično djelo.
13. U odnosu na razlog za određivanje pritvora prema članu 197 stav 1 tačka b) ZKP RS Okružni sud je istakao da taj pritvorski razlog predstavlja koluzijsku opasnost koja u širem smislu označava opasnost od negativnog uticaja osumnjičenih na kvalitet krivičnog postupka, tj. istrage. Okolnost da je u daljnjem toku istrage u odnosu na apelanta i druge osumnjičene potrebno da se saslušaju svjedoci, do kojih se došlo analizom dijela prijava (analizirano 50 prijava) a s kojima su osumnjičeni radili kao ovlašćena službena lica, zatim svjedoke radne kolege osumnjičenih, kao i svjedoke do kojih će tužilaštvo doći daljnjom analizom prijava (oko 70 prijava), koje zbog obimnosti dokazne građe nisu analizirane i za koje svjedoke identitet nije pouzdano utvrđen, a koji imaju saznanja u vezi sa predmetnim događajem, po ocjeni Okružnog suda su osnovani razlozi prema navedenoj zakonskoj odredbi. Okružni sud je dalje istakao da su apelant i drugi osumnjičeni bili zaposleni kao kriminalistički inspektori u CJB Banjaluka, da poznaju brojne svjedoke i da bi boravkom na slobodi mogli da utiču na njih. Takođe je navedeno da je apelant pokušao da utiče na svjedoke, što proizilazi iz izjava svjedoka M. Đ. i N. S. Okružni sud je zaključio da izneseni navodi u svojoj ukupnosti predstavljaju konkretnu opasnost od negativnog uticaja osumnjičenih na daljnji tok istrage i ujedno su okolnosti koje predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli da utiču na svjedoke, čime su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora po članu 197 stav 1 tačka b) ZKP RS. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS Okružni sud je naveo da i dalje postoje isti razlozi koje je detaljno naveo u rješenju kojim je određen pritvor.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja od 15. novembra 2013. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 012872 13 Kž od 28. novembra 2013. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora obrazloženo na str. 4 do 6 pobijanog rješenja navođenjem do tada prikupljenih dokaza s kojima su se apelant i drugi osumnjičeni, kao i njihovi branioci, upoznali na ročištu održanom povodom prijedloga Tužilaštva da se produži pritvor. Iz navedenih dokaza, kako je naveo Vrhovni sud, prvostepeni sud je pravilno zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje je osumnjičen. Tvrdnje žalbi osumnjičenih da njihovoj odbrani nije bilo omogućeno da se upozna sa sadržajem tonskog zapisa presretnutog razgovora osumnjičenog S. Đ. i A. N. koji je obezbijedila Državna agencije za istrage i zaštitu (SIPA) po ocjeni Vrhovnog suda nisu osnovane. Shodno članu 55 stav 1 ZKP RS branilac tokom istrage ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog a da to pravo braniocu može da se uskrati ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo da dovede u opasnost cilj istrage. U konkretnom slučaju, kako je utvrdio Vrhovni sud, Tužilaštvo je imajući u vidu cilj istrage odbrani osumnjičenih uskratilo mogućnost uvida u navedeni dokaz, a što je u skladu s navedenom zakonskom odredbom. Vrhovni sud je, takođe, kao neosnovane odbio žalbene prigovore apelanta i osumnjičenog O. S. da je za svakog od osumnjičenih trebalo posebno da obrazloži na kojim dokazima se zasniva osnovana sumnja za svakog od njih, jer je pobijano rješenje iz dokaza Tužilaštva postojanje osnovane sumnje za sve osumnjičene detaljno obrazložilo. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i obrazložio zašto postoje razlozi da se produži pritvor iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP RS. Dalje je Vrhovni sud naveo da prihvata kao pravilno i obrazloženje prvostepenog suda u odnosu na pritvorske razloge iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS gdje je prvostepeni sud istakao da se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna a da način i okolnosti izvršenja krivičnog djela predmetno krivično djelo čine tako teškim da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 14 Kv 3 od 15. januara 2014. godine, koje je potvrđeno Rješenjem tog suda broj 11 0 K 012872 14 Kž 2 od 23. januara 2014. godine, na osnovu člana 200 stav 3 ZKP RS apelantu i drugim osumnjičenim produžen je pritvor za još tri mjeseca, tako da po tom rješenju može da traje najduže do 16. aprila 2014. godine i to za apelanta do 6:30 časova. U navedenom rješenju Vrhovnog suda je istaknuto da je prema naredbi Tužilaštva od 26. decembra 2013. godine proširena istraga na nova krivična djela i nove osumnjičene. Tako je navedenim rješenjem apelantu produžen pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a stav 2 KZ RS u vezi s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 istog zakona u sticaju sa krivičnim djelima zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 3, tjelesne povrede iz člana 155 stav 1, teške tjelesne povrede iz člana 156 stav 1, iznuđivanja iskaza iz člana 358 stav 2 u vezi sa stavom 1, povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 359 stav 1 i protivzakonitog prisvajanja stvari prilikom vršenja pretresanja ili sprovođenja izvršenja iz člana 366 stav 1 KZ RS. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je Tužilaštvo 10. januara 2014. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora za još tri mjeseca iz razloga sadržanih u odredbi člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP RS. Ročište za izjašnjenje apelanta i drugih osumnjičenih i njihovih branilaca povodom navedenog prijedloga održano je 10. januara 2014. godine pred Okružnim sudom (kao prvostepenim sudom) u smislu člana 200 stav 5 ZKP RS. Na predmetnom ročištu branilac apelanta je osporio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP RS, a apelant je u cijelosti prihvatio argumente svog branioca.
16. Vrhovni sud je istakao da je nakon što je razmotrio prijedlog za produženje pritvora u smislu člana 200 stav 3 ZKP RS, te analizirao dokaze sadržane u spisu predmeta Okružnog suda utvrdio da je Prijedlog osnovan. Postojanje osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela za koja se provodi istraga, kako je utvrdio Vrhovni sud, rezultat je pravilne i sveobuhvatne analize brojnih dokaza pribavljenih u dotadašnjem toku istrage i to iskaza svjedoka i dokaza materijalne prirode. Istaknuto je da iskazi brojnih svjedoka (u dotadašnjem toku istrage saslušan 71 svjedok) s aspekta sadržaja, rezultati vještačenja tjelesnih povreda kod svjedoka M. O. te u vezi s tim iskazi svjedoka A. J., A. T. i R. K., zatim iskazi brojnih svjedoka koji su prisustvovali pretresima u kojima su osumnjičeni postupali kao ovlašćena službena lica (u pogledu propusta u vršenju te procesne radnje), zatim iskaz svjedoka S. L. (da su osumnjičeni primjenjivali fizičku silu i nanosili povrede te iznuđivali da potpiše unaprijed pripremljenu izjavu na zapisnik u vezi s prometom opojne droge) i u vezi s tim iskazi svjedoka čija su imena precizirana, kao i brojni materijalni dokazi koji su, takođe, precizirani, po ocjeni Vrhovnog suda predstavljaju dovoljan osnov za zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela za koja se protiv njih provodi istraga.
17. Vrhovni sud je dalje utvrdio da činjenična utvrđenja na kojima je zasnovan zaključak da postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP RS koji su sadržani u prethodnim rješenjima o određivanju i produženju pritvora u neizmijenjenom obliku i dalje postoje, zbog čega je prijedlog Tužilaštva da se produži pritvor iz navedenih pritvorskih razloga osnovan. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP RS Vrhovni sud je naveo da je Tužilaštvo 26. decembra 2013. godine naredbom proširilo istragu protiv apelanta i drugih osumnjičenih, kao i protiv novih osumnjičenih, takođe inspektora MUP RS. Proširenje istrage na druga lica kao osumnjičene i na druge radnje, te potreba da se saslušaju svjedoci poimenično označeni u prijedlogu za produženje pritvora (ukupno 110 svjedoka), kao i saslušanje svjedoka inspektora MUP RS a sve u vezi s iskazima svjedoka inspektora N. L. i M. Đ., brata osumnjičenog S. Đ., koji su saglasni u tvrdnjama da je bilo pokušaja da se izvrši uticaj u istražnom postupku, predstavljaju okolnosti, kako je zaključio Vrhovni sud, koje opravdavaju produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP RS. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS Vrhovni sud je istakao težinu djela s aspekta zakonom zaprijećene kazne, duži vremenski period izvršenja i brojnost radnji za koje se osumnjičeni terete (od 2011. do 2013. godine) kao i činjenicu da su osumnjičeni bili ovlašćena službena lica MUP RS i da je njihov zadatak bio otkrivanje i sprečavanje izvršenja krivičnih djela za koja su i sami osumnjičeni.
18. Vrhovni sud je zaključio da je zakonska mogućnost da se produži pritvor preko tri mjeseca u fazi istrage u smislu odredbe člana 200 stav 3 ZKP RS u konkretnom predmetu ostvarena, s obzirom na težinu djela, posmatrano kroz zaprijećenu kaznu i druge navedene okolnosti, što predstavlja naročito važne razloge za produženje pritvora u smislu citirane zakonske odredbe. Činjenica da se radi o izuzetno obimnoj istrazi (do tada saslušan 71 svjedok i pribavljeni brojni materijalni dokazi) i da je uslijedilo proširenje istrage po naredbi Tužilaštva od 26. decembra 2013. godine na nova djela i više osumnjičenih, po mišljenju Vrhovnog suda, potvrđuju opravdanost prijedloga za produženje pritvora prema navedenoj zakonskoj odredbi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant poziva na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 c) Evropske konvencije. Apelant smatra da redovni sudovi nisu pouzdano utvrdili da postoji osnovana sumnja u odnosu na djela koja se apelantu stavljaju na teret, te da su proizvoljno ocijenili dokaze u pogledu postojanja posebnih zakonskih uslova za pritvor iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP RS. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je njegovoj odbrani, suprotno odredbi člana 55 ZKP RS, uskraćeno pravo da izvrši uvid u dokaze iz kojih proizlaze osnove sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, odnosno nije bio upoznat sa sadržinom iskaza pojedinih svjedoka. Apelant navodi da mu prilikom određivanja pritvora nije bio omogućen uvid posebno u dokaz (iskaz osumnjičenog S. Đ.) koji je u smislu člana 55 stav 1 ZKP RS zapakovan u poseban omot, a čije bi otkrivanje moglo da dovede u opasnost cilj istrage i koji je prema stanovištu sudije za prethodni postupak suštinski dokaz na osnovu kojeg je sud utvrdio da postoji osnovana sumnja. Također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer mu nije ostavljeno razumno vrijeme da se upozna s prijedlogom Tužilaštva za produženje pritvora prije održavanja ročišta. Istakao je da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) s posebnom pažnjom moraju da se razmotre iskazi lica koja imaju naročite interese i motive u predmetu (predmet Labita protiv Italije, presuda od 6. aprila 2000. godine), a što je u konkretnom slučaju iskaz osumnjičenog S. Đ. Osim toga, prema praksi Evropskog suda kvalitet osnovane sumnje kao uslova za određivanje pritvora, jednak je rangu osnovane sumnje koji se traži za podizanje optužnice (predmet O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine), a kvalitet dokaza kojima se utvrđuje postojanje „osnovane sumnje“ mora da bude ranga „van razumne sumnje“ u vezi s čim se pozvao i na odluku Ustavnog suda broj AP 1885/13 od 24. maja 2013. godine. Apelant u konkretnom slučaju osporava i da postoje „važni razlozi“ da se produži pritvor, zbog čega je po apelantovom mišljenju povrijeđen i član 200 stav 3 ZKP RS. Takođe je naveo da su iste sudije Vrhovnog suda donijele rješenje od 15. januara 2014. godine kojim je apelantu produžen pritvor i rješenje od 28. novembra 2013. godine kojim su odlučivali o žalbi protiv rješenja Okružnog suda, čime je povrijeđen član 37 stav 1 d) ZKP RS jer su iste sudije već „učestvovali u donošenju odluke“. Dalje je istakao da su dvoje istih sudija Okružnog suda učestvovali u donošenju rješenja tog suda od 15. novembra 2013, godine (kojim je produžen pritvor) i od 21. oktobra 2013. godine (kojim su odlučivali o žalbi protiv rješenja o određivanju pritvora).
20. Apelant je naveo povredu prava na nepristrasan sud zagarantovanog članom 6 stav 1 Evropske konvencije, zatim povredu prava na presumpciju nevinosti i principa in dubio pro reo, zagarantovanog članom 6 stav 2 Evropske konvencije, kao i prava na odbranu iz člana 6 stav 3 c) Evropske konvencije.
21. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da bi daljnjim zadržavanjem apelanta u pritvoru za njega mogle da nastupe neotklonjive posljedice „posebno u slučaju ako uspije sa apelacijom koja se vodi kod Ustavnog suda pod brojem AP 5223/13“.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani navodi o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja se apelant u apelaciji pozvao. U pogledu prigovora da u vrijeme donošenja rješenja o produženju pritvora protiv apelanta nije bio ispunjen opšti uslov – postojanje osnovane sumnje, Vrhovni sud je istakao da je takav prigovor neosnovan, jer je postojanje opšteg uslova za određivanje, a onda i produženje pritvora činjenično pitanje, dakle pitanje koje se tiče kvantuma i kvaliteta dokaza priloženih uz prijedlog tužioca da se produži pritvor.
23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u odnosu na apelantove navode da su dvoje istih sudija učestvovali u vijeću tog suda kada su donesena rješenja od 21. oktobra 2013. godine (kojim su odbijene žalbe branilaca apelanta i drugih osumnjičenih na rješenje sudije za prethodni postupak kojim je određen jednomjesečni pritvor) i od 15. novembra 2013. godine (kojim je produžen pritvor), s aspekta relevantnih odredaba ZKP RS nije bilo razloga za izuzeće navedenih sudija (sudija Srđan Force i Vesna Antonić). Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. U odgovoru Tužilaštva je istaknuto da su neosnovani navodi apelanta da su rješenja o određivanju i produženju pritvora donesena bez pouzdanog utvrđivanja osnovane sumnje za određivanje i produženje pritvora i obrazloženja razloga zbog čega se pritvor određuje ili produžava. Dalje je navedeno da je lišavanje slobode i pritvaranje apelanta izvršeno na zakonit način i u zakonom propisanom postupku. Nakon lišavanja slobode apelant je odmah obaviješten na jeziku koji razumije o razlozima lišavanja slobode i optužbama protiv njega. Dalje, apelant je u zakonom predviđenom roku izveden pred nadležni sud, te mu je omogućeno da se izjasni o prijedlogu za određivanje, odnosno produženje pritvora, odnosno omogućeno mu je da se izjasni kako o činjenicama koje su ukazivale da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, tako i o pritvorskim razlozima, te je imao pravo da uloži žalbu nadležnom sudu, kako bi sud razmotrio zakonitost i osnovanost lišavanja slobode, a koje pravo je apelant u toku postupka koristio. Istaknuto je da su u pogledu apelanta ispoštovana sva prava propisana ZKP RS, te zagarantovana Evropskom konvencijom, a posebno pravo da odmah i na jeziku koji razumije bude obaviješten o razlozima za njegovo lišavanje slobode i o svakoj optužbi protiv njega. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
25. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) relevantne odredbe glase:
Član 383a. st. 1. i 2.
Organizovani kriminal (1) Ko učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, kao pripadnik zločinačkog udruženja, ako za pojedino krivično djelo nije predviđena teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje tri godine.
2) Ko kao pripadnik zločinačkog udruženja učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje pet godina. (...)
26. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Član 24.
Sastav suda (5) U vijeću sastavljenom od troje sudija sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom i donosi druge odluke van glavnog pretresa.
Član 37. stav 1. tačka d) Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
(d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom (…) Član 55. st. 1, 2. i 3.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) Tokom istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, radi obavještavanja branioca.
(3) Nakon podizanja optužnice, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
Član 197. stav 1. tač. b) i g) i stav 2.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz tačke b) stav 1. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 200. st. 1, 2, 3. i 5.
Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje.
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.
(5) Prijedlog za produženje pritvora iz st. 3. i 4. ovog člana podnosi se posredstvom prvostepenog suda koji će prije dostavljanja spisa sa prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Srpske osumnjičenog saslušati o razlozima zbog kojih se produženje pritvora predlaže.
VI.Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 13 Kž od 28. novembra 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2013. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Takođe, apelant je dopunom apelacije osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 14 Kž 2 od 23. januara 2014. godine, koje je apelant primio 28. januara 2014. godine a dopunu apelacije podnio 7. februara 2014. godine, to jeste u roku od 60 dana. Na kraju, apelacija i dopuna apelacije u odnosu na navode o povredi ovih prava ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije
31. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima o produžavanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da na pitanje da li apelant ima ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može da se da odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba da se sagleda na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, da se utvrdi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
32. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već je u trenutku podnošenja apelacije doneseno samo rješenje kojim je apelantu produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju „utvrđenje osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na veb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 26).
33. U skladu s navedenim, imajući u vidu odredbe člana 18 stav 3 tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, preuranjena.
VII.Meritum
34. Apelant pobija osporena rješenja zbog navodnih povreda prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c. i st. 3 i 4 Evropske konvencije.
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
36. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
37. U konkretnom slučaju apelant je osoba koja je lišena slobode i nalazi se u pritvoru na osnovu odluka redovnih sudova o određivanju i produženju pritvora, pa se poziva na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti prekršeno, zato što u postupku određivanja i produženja pritvora nije pouzdano utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i zbog kojih mu je određen i produžen pritvor. S tim u vezi, apelant je istakao da njemu i njegovoj odbrani nisu dostavljeni dokazi na osnovu kojih je utvrđeno da postoji osnovana sumnja kao opšti uslov za određivanje i produženje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKP RS u odnosu na krivična djela koja su apelantu stavljena na teret. Takođe smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeni i posebni pritvorski razlozi kao i „naročito važni razlozi“ za produženje pritvora.
38. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5 stav 1c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već mora da se procijeni da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Shodno daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca. Takođe je navedeno da ovi standardi ne pretpostavljaju da policija, u vrijeme hapšenja, ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi mogla da se podigne optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičene osobe koja je pritvorena po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu da budu dovoljne u vrijeme lišavanja slobode, ne treba da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5 stav 1c. zahtijeva da postoji „osnovana“ a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačka 31). Ustavni sud podsjeća i da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom.
39. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor najprije produžen rješenjem Okružnog suda za još dva mjeseca na osnovu člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKP RS. Nakon toga pritvor je produžen rješenjem Vrhovnog suda za još tri mjeseca na osnovu člana 200 stav 3 ZKP RS. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud o produženju pritvora odlučio nakon što je pred Okružnim sudom kao prvostepenim sudom u smislu člana 200 stav 5 ZKP RS održano ročište na kom su saslušani apelant i drugi osumnjičeni i njihovi branioci u vezi s prijedlogom Tužilaštva da se produži pritvor.
40. Dalje Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima da osnovana sumnja nije utvrđena, jasno prezentirali dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog da se produži pritvor na osnovu kojih su Okružni i Vrhovni sud utvrdili da postoji osnovana sumnja. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima dato vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveden zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio inkriminisane radnje koje su mu stavljene na teret kao opšteg uslova iz člana 197 stav 1 ZKP RS za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da osporena rješenja o produženju pritvora nisu u suprotnosti s odredbama ZKP RS i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja opšteg uslova za određivanje pritvora iz člana 197 stav
1 ZKP RS.
41. U odnosu na posebne razloge za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP RS Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju Okružni i Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, utvrdili da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za produženje mjere pritvora apelantu i drugim osumnjičenim, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoji koluziona opasnost kao pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP RS. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud (odlučujući o produženju pritvora za još tri mjeseca) ukazao da se u konkretnom slučaju radi o obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata veći broj osumnjičenih, da je potrebno da se ispita veliki broj svjedoka (do tada je bio ispitan 71 svjedok, a nakon proširenja istrage je potrebno ispitati preko 100 svjedoka), kao i da su određeni svjedoci – inspektori MUP RS saglasno potvrdili da je na njih vršen uticaj od strane apelanta i drugih osumnjičenih. Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud donoseći rješenja o produženju pritvora argumentirano obrazložili razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati istragu utjecanjem na svjedoke. U odnosu na pritvorske razloge iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP RS Okružni i Vrhovni sud su istakli težinu djela, duži vremenski period izvršenja i brojnost radnji, te činjenicu da su apelant i drugi osumnjičeni upravo osumnjičeni za krivična djela na čijem otkrivanju i sprečavanju su bili dužni da rade kao ovlašćena službena lica. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud detaljno ispitao i obrazložio postojanje razloga zbog kojih je ostvarena mogućnost primjene zakonske odredbe člana 200 stav 3, pri tome ističući težinu djela posmatrano kroz zaprijećenu kaznu kao i razloge za koje je utvrdio da predstavljaju „naročito važne razloge“. U takvom zaključku Vrhovnog suda, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju da postoji važan i značajan opšti interes koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelant i ostali osumnjičeni u konkretnom slučaju lišeni slobode u postupku koji je propisan zakonom kada postoji opravdana sumnja da su izvršili krivično djelo, u okviru značenja člana 5 stav 1c. i stav 3 Evropske konvencije.
42. Ustavni sud dalje ukazuje da član 5 stav 4 Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora da bude nezavisan i nepristran i koji mora da ima nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može da vodi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76 i 77; i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, da pruži „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, a koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kom učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora da bude donesena brzo.
43. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda, postupak koji se vodi na osnovu člana 5 stav 4 Evropske konvencije u principu treba, u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na okolnosti istrage koja je u toku, takođe da zadovoljava osnovne zahtjeve pravičnog suđenja. Iako u nacionalnom pravu ovaj zahtjev može da se zadovolji na različite načine, koji god da se način odabere potrebno je da se obezbijedi da druga stranka ima uvid u očitovanja koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost da daje primjedbe na njih (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Brandstetter v. Austria od 28. avgusta 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67; i Garcia Alva v. Germany od 13. februara 2001. godine, presuda broj 23541/94). Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje u habeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora da bude adversaran (Sanchez-Reisse protiv Švajcarske [1986. god.] i Wloch protiv Poljske [2000. god.]). U tom smislu, [apelant] mora da ima pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv Belgije [1989. god.]) i mora da dobije sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Niedbala protiv Poljske [2000. god.]).
44. U kontekstu navedenih stavova Ustavi sud prevashodno zapaža, vezano za apelantove navode o povredi člana 37 stav 1 d) ZKP, da se nije radilo o situacijama da je sudija „u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom“. Činjenica da su pojedine sudije učestvovale u donošenju rješenja o produženju pritvora ili u žalbenom postupku u konkretnom slučaju ne pokreću pitanja prema navedenom članu budući da iste sudije nisu učestvovale u donošenju odluke kao i u postupku u kom se ta odluka pobija pravnim lijekom. Zatim, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju, za razliku od navedenih predmeta Evropskog suda za ljudska prava u kojim je utvrđena povreda člana 5 stav 4 Evropske konvencije, u konkretnom slučaju apelantu su dostavljeni prijedlozi Tužilaštva da se produži pritvor prije održavanja ročišta, u skladu sa zahtjevom konkretnog postupka za hitno postupanje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je pred Okružnim sudom povodom oba zahtjeva Tužilaštva da se produži pritvor održano ročište na kom su apelant i njegov branilac kao i ostali osumnjičeni i njihovi branioci imali mogućnost da osporavaju navode Tužilaštva BiH vezane za produženje pritvora, što su i činili. Osim toga apelantova odbrana je nakon toga podnosila žalbe protiv rješenja kojima je apelantu produžen pritvor, o kojima je odlučivalo vijeće u skladu s odredbama člana 200 st. 2 i 3
ZKP RS.
45. U pogledu apelantovih navoda da mu prije određivanja pritvora, kao ni kasnije prilikom produženja pritvora nije dostavljen dokaz o iskazu osumnjičenog S. Đ. koje je Tužilaštvo dostavilo Okružnom sudu, kao i da mu nije omogućen uvid u iskaze određenih svjedoka, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 55 stav 1 ZKP RS regulisano kao opšte pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo da pristupi samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali i to pravo može da mu se uskrati ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo da dovede u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulisano u stavu 3 ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2 istog člana propisano da će izuzetno od stava 1 ovog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Okružni sud, nakon što je izvršio uvid u dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog a koje je decidno naveo u obrazloženju rješenja o određivanju pritvora, postupio u skladu s predmetnim odredbama ZKP RS, te da su apelant i njegov branilac, iako im taj dokaz nije bio dostavljen, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem svih dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je Okružni sud povodom prijedloga Tužilaštva da se odredi pritvor apelantu održao ročište na kom su apelant i njegov branilac bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je tužilac prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor obrazložio i sadržinu tog dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost. Zatim, Ustavni sud zapaža da je ove apelantove navode Okružni sud razmotrio i u žalbenom postupku, u smislu garancija člana 5 stav 4 Evropske konvencije, i dao razloge zašto je odluka o određivanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelant neosnovano poziva na to da mu nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na određivanje i produženje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant nesporno bio upoznat sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrio Vrhovni sud i dao razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, te odredbu člana 55 stav 1 prema kojoj braniocu može da se uskrati razmatranje spisa i razgledanje predmeta ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo da dovede u opasnost cilj istrage, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog kao i Vrhovnog suda budući da je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da je, u smislu stava 2 navedenog člana, Tužilaštvo sudiji za prethodno saslušanje dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant praktično traži da mu se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6 Evropske konvencije, a koji apelantu, u smislu odredbe člana 55 stav 3 ZKP RS, treba da budu dostupni nakon podnošenja optužnice. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao gotovo identična pitanja u vezi s primjenom odredbe člana 47 ZKP BiH, a koja po svom sadržaju odgovara odredbi člana 55 ZKP RS (vidi Ustavni sud, Odluka AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na veb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovog prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
46. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c. i st. 3 i 4 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje o neophodnosti da se produži mjera pritvora u postupku koji je propisan zakonom, u kom je apelantu data mogućnost da osporava dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, što je apelant u konkretnom postupku i činio.
48. Na osnovu člana 18 stav 3 tačka l) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra apelantov prijedlog zahtjeva da se donese privremena mjera.
50. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić