Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1735/11 (Š. D.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prekid postupka
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1735/11
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1735/11, rješavajući apelaciju Šukrije Dupčanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Šukrije Dupčanina.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 97 0 P 000031 10 Gž od 26. januara 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Šukrije Dupčanina podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 97 0 P 000031 10 Gž od 26. januara 2011. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P- 41/2000-I od 8. aprila 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šukrija Dupčanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine podnio je 14. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 97 0 P 000031 10 Gž od 26. januara 2011. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-41/2000-I od 8. aprila 2010. godine. Apelant je podneskom od 4. januara 2012. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Apelacionog i Osnovnog suda, te od zakonskog zastupnika tuženog Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni i Osnovni sud, te zakonski zastupnik tuženog su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 3. marta do 2. aprila 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Irfan Selimović i pravna prednica apelanta Fatima Dupčanin (u daljnjem tekstu: tužitelji) su 24. novembra 1988. godine posredstvom opunomoćenika tužbom pokrenuli parnični postupak protiv tuženih SIZ-a za lokalne puteve, MZ Rašljani i GIK-a Brčko radi naknade štete pričinjene na njihovoj imovini od izvođača radova GIK Brčko, a prilikom rekonstrukcije puta Rašljani – Maoča, koji graniči sa zemljištem tužitelja.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj P-1737/88-I od 27. decembra 1994. godine predmetni postupak je prekinut zbog vanrednih okolnost – ratnih djejstava. Istim rješenjem je odlučeno da će postupak biti nastavljen po prijedlogu stranaka.
7. Iz priloženih dokaza proizlazi da je tužiteljica Fatima Dupčanin nakon prekida postupka umrla, tako da je apelant, kao njen pravni sljednik, podneskom od 9. februara 2000. godine zatražio nastavak prekinutog postupka, a podneskom od 16. oktobra 2001. godine uputio je urgenciju Osnovnom sudu.
8. Osnovni sud je rješenjem od 20. novembra 2003. godine od opunomoćenika tužitelja Irfana Selimovića, te od apelanta zatražio da urede tužbu, odnosno da izvrše ispravku, u smislu označenja tačne adrese tuženih, odnosno preciziranja tuženih, zajedno sa njihovim sjedištem, te da dostave dokaze o tome da li tuženi i dalje egzistiraju kao pravna lica, jer su se od podnošenja tužbe promijenile okolnosti.
9. Opunomoćenik tužitelja je podneskom od 28. novembra 2003. godine obavijestio prvostepeni sud da otkazuje punomoć (prema stanju spisa umrlom) tužitelju Irfanu Selimoviću.
10. Podneskom od 1. decembra 2003. godine apelant je uredio tužbu u subjektivnom smislu na način što je sebe označio kao tužitelja, a kao tuženog Distrikt Brčko BiH, te precizirao tužbeni zahtjev.
11. Osnovni sud je Rješenjem broj P-41/2000-I od 25. augusta 2004. godine pozvao apelanta da u roku od osam dana uredi tužbu od 1. decembra 2003. godine, što je apelant blagovremeno i učinio, istovremeno označavajući kao tuženog i GIK Brčko.
12. Na ročištu održanom 11. novembra 2004. godine apelant je informirao sud da je i tužitelj Irfan Selimović preminuo, te da on ima pravni interes da se postupak nastavi. Na istom ročištu apelant je povukao tužbu u odnosu na tuženog GIK Brčko.
13. Tokom 2006. godine, u periodu od januara do juna, Osnovni sud je održao pet ročišta, a tokom 2007. godine jedno, i to u maju.
14. Nakon održana dva ročišta u januaru i februaru 2008. godine (na ročištu održanom u januaru 2008. godine apelant je ponovo precizirao tužbeni zahtjev), Osnovni sud je donio Presudu broj P- 41/2000-I od 20. februara 2008. godine, usvojivši u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev .
15. Odlučujući o žalbi tuženog Apelacioni sud je Rješenjem broj 097-0-Gž-08-000218 od 2. februara 2009. godine žalbu usvojio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da u prvostepenom postupku nisu bile stvorene ni procesnopravne pretpostavke za vođenje postupka, budući da opunomoćenik tužitelja nije mogao otkazati punomoć umrlim tužiteljima, kao što je to učinio, na šta ga je prvostepeni sud propustio upozoriti. Pored ostalog, prvostepeni sud, na temelju Rješenja o nasljeđivanju broj O-346/96 od 29. 12. 1997. godine iza umrle tužiteljice Fatime Dupčanin, nije mogao pouzdano utvrditi da je apelant njen jedini nasljednik, pa ove procesne propuste prvostepeni sud u ponovnom postupku mora otkloniti, kako bi se stvorile prije svega procesnopravne pretpostavke za nastavak postupka.
16. U ponovnom postupku, a nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ broj 8/09), prvostepeni sud je pozvao apelanta da u skladu sa odredbama novog ZPP-a uredi tužbi, što je apelant blagovremeno učinio.
17. Pismenim podneskom od 2. marta 2009. godine opunomoćenik umrlih tužitelja Irfana Selimovića i Fatime Dupčanin povukao je tužbu u odnosu na tužitelja Irfana Selimovića, a u odnosu na Fatimu Dupčanin postupak je nastavio apelant, kao njen pravni sljednik.
18. Nakon tri održana ročišta (februar, mart i april 2010. godine) Osnovni sud je donio Presudu broj P-41/2000-I od 8. aprila 2010. godine kojom je stavom 1. izreke presude odbijen apelantov tužbeni zahtjev, dok je stavom 2. izreke odlučeno da svaka strana snosi svoj dio troškova. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon savjesne i brižljive ocjene svih provedenih dokaza (koje je Osnovni sud taksativno naveo na str. 4. i 5. obrazloženja presude) zajedno i u međusobnoj vezi, u smislu odredbe člana 8. ZPP, Osnovni sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev neosnovan. Osnovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbe čl. 7. i 239. ZPP koje je citirao i koje je imao u vidu prilikom odlučenja, te istakao da provedeni dokazi nisu mogli dovesti do drugačijeg odlučenja, naglasivši da apelant u ponovljenom postupku nije predložio niti jedan novi dokaz koji bi ukazivao na osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Shodno navedenom, Osnovni sud je primjenom odredbi o teretu dokazivanja odlučio kao u izreci presude. U vezi s troškovima postupka sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj dio troškova, shodno odredbi člana 119. ZPP.
19. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Apelacioni sud je donio Presudu broj 97 0 P 000031 10 Gž od 26. novembra 2011. godine kojom je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u stavu 1. izreke, dok je žalba tuženog usvojena i osporena presuda preinačena u stavu 2. izreke presude tako što je apelant obavezan da naknadi troškove postupka.
20. Obrazlažući stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, Apelacioni sud je pojasnio da je apelant u predmetnom sporu tražio da mu tuženi naknadi štetu u iznosu od 7.900,00 KM, jer je 1986. godine prilikom rekonstrukcije puta oštećen pristupni put na nekretnini koja je u to vrijeme bila u vlasništvu apelantovog pravnog prednika , koja je sanirana 1999. godine, tako što je apelant angažirao DOO „Oglavina“ Brčko kao izvođača radova sa kojim je apelant zaključio ugovor o izvođenju radova 10. juna 1999. godine, te za izvršene radove platio iznos od 7.900,00 KM, prema računu od 25. augusta 1999. godine. Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da, prema činjenicama na kojima je apelant zasnovao tužbeni zahtjev (a tužbeni zahtjev se identificira po tužbenom prijedlogu i činjenicama na kojima se prijedlog zasniva) konkretni spor se odnosi na naknadu štete. U takvom sporu, kako je u obrazloženju istaknuto, odgovornost za šteta po principu subjektivne odgovornosti (odgovornost po načelu krivice) nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protivpravnu štetnu radnju zbog koje je šteta nastala osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice, a navedene pretpostavke čije postojanje oštećeni mora dokazati moraju se ispuniti kumulativno.
21. Sa druge strane, kako je u obrazloženju pojašnjeno, kod objektivne odgovornosti (odgovornost bez krivice) oštećeni mora dokazati postojanje uzročne veze između opasne stvari ili opasne djelatnosti i nastale štete, bez dokazivanja štetnikove nedopuštene radnje. Apelacioni sud je, imajući u vidu navedeno, istakao da se za sve oblike odgovornosti za štetu zahtijeva postojanje uzročne veze između nekog uzroka i nastale štete, a da od uzroka štete zavisi o kojoj je odgovornosti riječ, subjektivnoj ili objektivnoj. U tom pravcu je navedeno da apelant u žalbi tvrdi da je dokazao postojanje štete, što nije sporno, ali da kod objektivne odgovornosti, na kojoj apelant istrajava, to je samo jedna od pretpostavki, budući da je apelant za objektivnu odgovornost tuženog morao dokazati da konkretna šteta potječe od opasne stvari ili djelatnosti, te postojanje uzročne veze između nastale štete i štetne radnje. Još je naglašeno da, budući da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari vođen prema odredbama novog ZPP koji je stupio na snagu 31. marta 2009. godine, saglasno njegovim odredbama, apelant je morao iznijeti činjenice i pribaviti dokaze radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica, jer sud po službenoj dužnosti ne može utvrđivati činjenice na koje se stranke nisu pozvale, osim u slučaju kada je u pitanju zahtjev kojim stranke ne mogu raspolagati. S obzirom na to da apelant u ponovnom postupku nije predložio niti jedan drugi dokaz, osim ranije provedenih dokaza, koji se odnose samo na utvrđenje činjenice oštećenja konkretnog pristupnog puta 1986. godine, na šta je pravilno ukazao i prvostepeni sud, i po ocjeni drugostepenog suda, čine se neosnovanim apelantove tvrdnje da je osporenom odlukom povrijeđena njegova pravna i imovinska sigurnost. S obzirom na sve navedeno, Apelacioni sud je apelantovu žalbu ocijenio neosnovanom, potvrđujući u tom dijelu prvostepenu presudu, shodno odredbama člana 335. ZPP.
22. U dijelu odluke o troškovima postupka Apelacioni sud je ocijenio da je žalba tuženog opravdana, te je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu. Naime, Apelacioni sud je zaključio da je odluka o troškovima donesena proizvoljnom primjenom odredaba člana 119. ZPP, jer je tuženi na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. aprila 2010. godine predao prvostepenom sudu troškovnik, pa je pravilnom primjenom relevantnih odredaba ZPP apelant, s obzirom na to da je izgubio predmetni spor, dužan da protivnoj stranci naknadi troškove postupka. Apelacioni sud je, shodno odredbi člana 344. ZPP, preinačio odluku o troškovima, te saglasno odredbama člana 119. stav 1, te čl. 120. i 129, sve iz ZPP, te člana 11. Zakona o Pravobranilaštvu Distrikta Brčko BiH, obavezao apelanta na naknadu troškova postupka, shodno vrijednosti spora i predloženom troškovniku (preciznije na strani 5. osporene presude).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je podnio tužbu za naknadu štete 1988. godine i da je dokazni postupak bio okončan, ali da presuda nije donesena zbog rata, što je odložilo rješavanje spora. Navodi da su iz spisa izgubljeni važni dokazi, nalaz vještaka i neki drugi dokumenti kojima je dokazano da je tuženi apelantu nanio štetu. Za apelanta je neshvatljivo da je postupak trajao skoro 30 godina, i to zbog očigledne opstrukcije sudova. Smatra da je tokom postupka nesporno dokazao da je pretrpio materijalnu štetu, ali zbog jednoumlja sudstva i tuženog, apelant svoje pravo na naknadu štete ne može da ostvari. Osim toga, apelant je obavezan i na naknadu troškova postupka, što je za apelanta potpuno neprihvatljivo.
b) Odgovor na apelaciju
24. Apelacioni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju iznio hronologiju postupka, taksativno navodeći sve procesne radnje koje su redovni sudovi i stranke u predmetnom postupku preduzimali, ocijenivši apelaciju potpuno neosnovanom.
25. Osnovni sud je u podnesku od 6. marta 2014. godine naveo da će odgovor na apelaciju dostaviti naknadno nakon što se sa bolovanje vrati postupajući sudija.
26. Osnovni sud je u naknadno dostavljenom odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da ne stoje apelantovi navodi da je postupak predugo trajao, da se po predmetu predugo postupalo i da u spisu nedostaju odgovarajući dokumenti kod nesporne činjenice da apelant nije dokazao da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Istaknuto je još da je odluka donesena prema raspoloživim dokazima u spisu i u skladu sa Zakonom.
27. Tuženi je u odgovoru na apelaciju iznio hronologiju postupka, navodeći da su redovni sudovi u periodu od šest godina proveli dva prvostepena i dva drugostepena postupka, a da se dužina postupka može staviti na teret apelantu, zbog njegovog neblagovremenog postupanja u postupku. Tuženi je i ostale apelantove navode ocijenio neosnovanim, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o parničnom postupku SFRJ („Službeni list SFRJ“ broj 4/77) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 214. st. 1. i 2.
Prekid postupka uzrokuje to da prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.
Za trajanja prekida postupka sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku (...) Član 215. stav 4.
Rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresiranu stranku teći u cijelosti iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka.
29. U Zakonu o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 208 (1) Nakon prijema tužbe obavljaju se pripreme za glavnu raspravu.
(2) Te pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe tuženiku na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
(3) Pripremanjem glavne rasprave rukovodi sudija. U toku pripremanja glavne rasprave stranke mogu upućivati podneske u kojima će navesti činjenice koje namjeravaju iznijeti na glavnoj raspravi te dokaze čije izvođenje namjeravaju predložiti.
30. U Zakonu o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 8/09 i 31/10) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 119. Stav 1.
(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove Član 120 (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjerit će se po toj tarifi.
Član 129. st. 1, 2. i 3.
(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja. (2) Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.
(3) O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.
Član 239.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 97 0 P 000031 10 Gž od 26. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija navedene presude jer smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, iako apelant to nije eksplicitno istakao, iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut radi naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda, «pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 32/05).
A) Činjenično stanje i primjena prava
39. Apelant smatra da su sudovi, donoseći osporene odluke, povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, a ti se navodi u suštini svode na apelantovo nezadovoljstvo činjenicom da je njegov tužbeni zahtjev odbijen, dovodeći to u kontekst sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom procesnog prava.
40. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene procesnog prava.
42. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja, imajući u vidu sve provedene dokaze i okolnost da apelant u ponovnom postupku nije ponudio niti jedan novi dokaz, zaključili da apelant ponuđenim dokazima nije dokazao uzročno-posljedničnu vezu između nastale štete i štetne radnje, naglasivši da je apelant morao dokazati da konkretna šteta potječe od opasne stvari, odnosno u konkretnom slučaju opasne djelatnosti. U tom kontekstu je još pojašnjeno da samo postojanje štete, što je apelant tokom postupka nesporno dokazao, nije dovoljno jer postojanje štete predstavlja samo jednu pretpostavku koja mora postojati da bi se neko obavezao na naknadu štete, što nije dovoljno kada je riječ o objektivnoj odgovornosti na kojoj je apelant tokom postupka insistirao. Imajući u vidu takve okolnosti, redovni sudovi su apelantov tužbeni zahtjev odbili iz procesnih razloga, primjenom odredaba čl. 7. i 239. ZPP. U vezi s apelantovim prigovorom kojim ukazuje da su iz spisa nestali neki važni dokazi, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka, Ustavni sud zapaža da ovaj prigovor apelant nije isticao tokom postupka da bi se redovni sudovi o tom prigovoru mogli izjasniti, pa se samim tim ovaj prigovor u ovoj fazi postupka čini neutemeljenim. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da predlaže dokaze, te da eventualno traži novo vještačenje, a što tokom postupka evidentno nije učinio propustivši na taj način da tužbeni zahtjev potkrijepi relevantnim dokazima. Upravo je nedostatak relevantnih dokaza kojim bi dokazao osnovanost potraživanja i bio osnovni razlog što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U vezi sa dosuđenim troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, imajući u vidu da je apelant u cijelosti izgubio parnicu, te da je tuženi blagovremeno sudu dostavio opredijeljeni troškovnik, preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu obavezujući apelanta na naknadu troškova postupka. Imajući u vidu sadržaj odredaba ZPP na koje se Apelacioni sud pozvao prilikom odlučenja o troškovima postupka, Ustavni sud ni u ovom dijelu odlučenja ne vidi proizvoljnost.
43. Imajući u vidu sve navedeno, te ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u segmentima činjeničnog utvrđenja, odnosno primjene procesnog prava, na koje je apelant neosnovano ukazao. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani. B) Pravo na pravično suđenje u „razumnom roku“
44. Ustavni sud će dalje ispitati opravdanost apelantovih navoda o kršenju prava na suđenje u „razumnom roku“, kao segmentu prava na pravično suđenje.
a)Relevantni principi
45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
46. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
47. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
b) Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud zapaža da su predmetni postupak pokrenuli tužitelji krajem 1988. godine, koji do početka ratnih dešavanja u BiH nije bio okončan, zatim, da je u decembru 1994. godine rješenjem Osnovnog suda postupak prekinut, te da je nastavljen po apelantovom prijedlogu u februaru 2000. godine. Iako apelant u navodima apelaciju ukazuje na dužinu postupka počev od podnošenja tužbe (kraj 1988. godine), Ustavni sud podsjeća da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Isto tako, Ustavni sud uočava da je predmetni postupak pokrenula pravna prednica apelanta Fatima Dupčanin, koja je nakon prekida postupka umrla (iz priloženih dokaza nije vidljivo kada je tačno umrla, osim da je Rješenje o nasljeđivanju broj O-346/96 doneseno 29. decembra 1997. godine). Imajući u vidu tu okolnost, Ustavni sud smatra da apelant sve do smrti tužiteljice Fatime Dupčanin i nije imao pravni legitimitet da osporava predmetni postupak sa aspekta njegove dužine trajanja. Imajući u vidu i tu okolnost, Ustavni sud će predmetni postupak ocijeniti od momentu apelantovog uključenja u predmetni postupak, a to je februar 2000. godine, kada je podnio prijedlog za nastavak postupka, pa do njegovog okončanja, u januaru 2011. godine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 343/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 18). Dakle, s obzirom na navedeno, relevantni period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste skoro 11 godina.
c) Analiza dužine trajanja postupka
49. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, može govoriti o nešto složenijem predmetu. Navedeno i stoga što je od podnošenja tužbe u parničnom postupku bilo uključeno više stranaka, pri čemu treba uzeti okolnost da su tužitelji tokom trajanja postupka umrli.
50. Ocjenjujući, prije svega, apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da je i sam jednim dijelom doprinio dužini postupka, prije svega zato što je zahtjev za nastavak postupka, kao pravni sljednik tužiteljice Fatime Dupčanin, podnio tek u februaru 2000. godine, tako da se period od stjecanja legitimiteta da preuzme predmet (kraj decembra 1997. godine) do podnošenja prijedloga, dakle, period od nešto duže od dvije godine, može staviti na teret apelantu, budući da u navedenom periodu u nedostatku prijedloga za nastavak postupka sud objektivno i nije mogao da postupa u predmetu. Isto tako, Ustavni sud primjećuje da je apelant po nalozima suda u dva navrata podnescima uređivao tužbu, koje je blagovremeno dostavljao sudu, ali ne uvijek precizno i tačno kako je od njega traženo, što se, također, odrazilo na dužinu trajanja postupka, jer je prvostepeni sud bio prinuđen da apelantu vraća podneske na ponovnu doradu. Uz to, treba napomenuti da je apelant više puta precizirao tužbeni zahtjev, što je dodatno otežalo rad sudu.
51. S druge strane, analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da su tokom postupka postojale objektivne okolnosti (prekid postupka) koje su sprečavale Osnovni sud da postupa u predmetu. Međutim, Ustavni sud, isto tako, zapaža i pasivnost prije svega Osnovnog suda u pojedinim fazama postupka kada je predmet bio «aktivan». U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da su Osnovnom sudu trebale skoro tri godine od momenta kada je apelant podnio prijedlog za nastavak postupka da uoči nedostatke u tužbi, te da apelantu vrati tužbu na uređenje, i to dva puta u razmaku od skoro godinu dana, budući da apelant nakon prvog vraćanja nije u potpunosti postupio po nalogu suda. Ustavni sud, također, zapaža da je Osnovni sud u periodu od novembra 2004. godine do februara 2008. godine preduzimao određene procesne radnje održavši više ročišta (novembar 2004. godine, pet ročišta u 2006. godini, jedno ročište tokom 2007. godine i januar i februar 2008. godine), ali da su pauze između ročišta bile neprihvatljivo duge, tako da je Osnovni sud svoju prvu presudu donio nakon osam godina od podnošenja prijedloga za nastavak postupka, što je samo po sebi neprihvatljivo dug period, za šta Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao relevantno obrazloženje.
52. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepenu presudu ukinuo Apelacioni sud (februar 2009. godine), između ostalog, i zbog procesnih propusta prvostepenog suda. Ustavni sud zapaža da je ponovni postupak na dvije instance okončan relativno brzo, za nešto kraće od dvije godine, što ne može biti opravdanje za cjelokupnu dužinu predmetnog postupka. Imajući u vidu sve navedeno i činjenicu da je apelant i sam jednim dijelom doprinio da postupak traje tako dugo, Ustavni sud smatra da se dužina predmetnog postupka u odlučujućem dijelu može staviti na teret, prije svega, Osnovnom sudu, koji je bio dužan da djelotvorno kontrolira i vodi postupak i da u smislu odredbe člana 10. ZPP (koja je u nepromijenjenom tekstu u svim odredbama ZPP koje su se tokom postupka mijenjale) postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova. Ustavni sud posebno naglašava da je Osnovni sud prilikom postupanja morao imati u vidu činjenicu da se radi o predmetu koji je započeo još 1988. godine, te da na efikasniji način rješava probleme procesne prirode koji su u postupku evidentno postojali.
53. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka, zbog pasivnosti Osnovnog suda u pojedinim fazama postupka, te procesnih propusta navedenog suda, ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u «razumnom roku» kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
54. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanju i pogrešnu primjenu procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, imajući u vidu da je predmetni postupak ukupno trajao skoro 22 godine, odnosno od momenta kada se apelant uključio u postupak kao pravni sljednik tužiteljice skoro punih 11 godina, za šta, i pored određenog doprinosa samog apelanta, najveći teret odgovornosti leži na Osnovnom sudu zbog njegove pasivnosti i nedjelotvornog kontroliranja postupka.
56. Isto tako, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev iz procesnih razloga primjenom odredaba o teretu dokazivanja, za šta su redovni sudovi dali jasno i konkretno obrazloženje, koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.
57. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić