Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-196/14 (O. S.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Habeas corpus – postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-196/14
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 196/14, rješavajući apelaciju O. S. i Srđana Radulovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tačka l), člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija O. S. i Srđana Radulovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 012872 14 Kž 2 od 23. januara 2014. godine, broj 11 0 K 012872 14 Kv 3 od 15. januara 2014. godine i broj 11 0 K 012872 13 Kž od 28. novembra 2013. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 012872 13 Kv 2 od 15.
novembra 2013. godine, broj 110 K 012872 13 Kv p od 21. oktobra 2013. godine i broj 11 0 K 012872 13 Kpp 4-p od 18. oktobra 2013.
godine u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O. S. i Srđana Radulovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 012872 14 Kž 2 od 23. januara 2014. godine, broj 11 0 K 012872 14 Kv 3 od 15. januara 2014. godine, broj 11 0 K 012872 13 Kž od 28. novembra 2013. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 012872 13 Kv 2 od 15.
novembra 2013. godine, broj 110 K 012872 13 Kv p od 21. oktobra 2013. godine i broj 11 0 K 012872 13 Kpp 4-p od 18. oktobra 2013.
godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. O. S. (u daljnjem tekstu: apelant S) iz Kostajnice, kojeg zastupa Marinko M. Brkić, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. januara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 012872 13 Kž od 28. novembra 2013. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 012872 13 Kv 2 od 15. novembra 2013. godine, broj 110 K 012872 13 Kv p od 21. oktobra 2013. godine i broj 11 0 K 012872 13 Kpp 4-p od 18. oktobra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. februara 2014. godine i protiv rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 14 Kž 2 od 23. januara 2014. godine i broj 11 0 K 012872 14 Kv 3 od 15. januara 2014. godine. Dopunom apelacije od 4. aprila 2014. godine apelant je urgirao da se postupak po apelaciji što prije okonča. Apelant je, takođe, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio puštanje apelanta iz pritvora na slobodu do donošenja odluke o apelaciji. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 196/14.
2. Srđan Radulović (u daljnjem tekstu: apelant Radulović) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 14 Kž 2 od 23. januara 2014. godine, broj 11 0 K 012872 14 Kv 3 od 15. januara 2014. godine i broj 11 0 K 012872 13 Kž od 28. novembra 2013. godine i rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 012872 13 Kv 2 od 15. novembra 2013. godine, broj 110 K 012872 13 Kv p od 21. oktobra 2013. godine i broj 11 0 K 012872 13 Kpp 4-p od 18. oktobra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3, 7. i 10. aprila 2014. godine urgirajući da se postupak po apelaciji što prije okonča. Apelant je, takođe, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio puštanje apelanta iz pritvora na slobodu do donošenja odluke o apelaciji. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 941/14. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju oba apelaciona predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 196/14.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 3. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Okružni sud je odgovor na apelaciju za apelanta S. dostavio 10. aprila 2014. godine, dok za apelanta Radulovića nije dostavio odgovor. Vrhovni sud i Tužilaštvo, takođe, nisu dostavili odgovore na apelacije.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Rješenjem Okružnog suda (sudija za prethodni postupak) broj 11 0 K 012872 13 Kpp 4
- p od 18. oktobra 2013. godine prema apelantu S. i apelantu Raduloviću (u daljnjem tekstu: apelanti) i osumnjičenom M. K. (u daljnjem tekstu: osumnjičeni) zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo - organizovani kriminal iz člana 383a. stav 2 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa krivičnim djelom - nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 istog zakona, na osnovu člana 197 stav 1 tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) određen je pritvor u trajanju od najduže jedan mjesec, koji se računa od časa lišavanja slobode, i to apelantu S. počev od 16. oktobra 2013. godine u 6.10 časova, a apelantu Raduloviću počev od 16. oktobra 2013. godine u 6 časova.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sudija za prethodni postupak po prijemu prijedloga Specijalnog tužilaštva od 17. oktobra 2013. godine za određivanje pritvora protiv apelanata i osumnjičenog održao ročište na koje je pozvao tužioca, apelante i osumnjičenog, te njihove branioce da se izjasne o navodima iz prijedloga Tužilaštva. Dalje je istaknuto da iz prikupljenih dokaza u toj fazi istrage proizilazi osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Osnovanu sumnju, kako je navedeno, potvrđuju do tada pribavljeni dokazi, i to iskazi svjedoka A.N., N.S., N.Sa, te svjedoka M.Đ., kao i iskaz osumnjičenog S.Đ. Radi istrage zapisnik o saslušanju svjedoka M.Đ. i zapisnik o ispitivanju osumnjičenog S.Đ., se u smislu člana 55 ZKPRS nalaze u posebnoj zatvorenoj koverti na kojoj je naznačeno „Službena tajna“. Navedene zapisnike je sudija za prethodni postupak pročitao i potvrdio da se iz tih iskaza vide tačno naznačene lokacije i mjesta na kojima su vršeni pretresi, da su naznačena imena lica od kojih su novac ili droga oduzeti, koliko je novca uzeto prilikom svakog pretresa i koliko su apelanti i osumnjičeni zadržali za sebe, a da on nije bio evidentiran u zapisniku o pretresu itd. Okružni sud je, u smislu člana 55 stav 2 ZKPRS, zatvorenu kovertu uložio u spis, a u obrazloženju su dati kratki navodi radi obavještavanja apelanata i osumnjičenog i njihovih branilaca o navedenim iskazima. Po ocjeni Okružnog suda, u toj fazi istrage otkrivanje u cijelosti predmetnih iskaza bi moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Dalje je istaknuto da se radi samo o privremenom uskraćivanju prava branilaca apelanata na razmatranje i tog dijela spisa, da se odnosi samo na fazu istrage, dok je tužilac u obavezi da ukine navedena ograničenja čim prestanu razlozi i potreba za tim o čemu će bez odlaganja obavijestiti sud, a sud će o tome obavijestiti branioce i omogućiti im da se upoznaju sa navedenim iskazima. Okružni sud je dalje naveo da se, po ocjeni tog suda, ne nalazi nijedan razlog da osumnjičeni S.Đ., kao ovlašćeno službeno lice MUP-a RS, radeći zajedno sa svojim kolegama, sada osumnjičenim, iznese u svom iskazu činjenice i okolnosti koje ukazuju na njihovo nezakonito postupanje a da navedeno nije tačno, budući da je upozoren prije davanja iskaza da mu se stavlja na teret krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a. stav 2 KZRS u vezi sa krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 KZRS. Okružni sud je zaključio da iz navedenih dokaza proizilazi osnovana sumnja za svakog apelanta da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret kako je to propisano članom 197 stav 1 ZKPRS.
9. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, Okružni sud je naveo da je potrebno saslušati svjedoke, posebno lice G.B., da postoji osnovana bojazan da bi apelanti i osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uticati na svjedoke posebno na pomenuto lice, i to svojim položajem i autoritetom kao kriminalistički inspektori. Takođe je navedeno da se u daljem toku istrage mora izvršiti uvid u predmete koji su označeni kodnim imenom i u druge predmete na kojima su radili apelanti, zatim, uvid u potvrde o privremenom oduzimanju opojnih droga, te saslušati sva lica od kojih je opojna droga oduzimana, kao i lica kod kojih je vršen pretres a koja su poznata osumnjičenim. Zbog toga, postoji osnovana bojazan da bi apelanti boravkom na slobodi pronašli ta lica prije nego što ona budu saslušana i na njih izvršili određeni pritisak u smislu davanja iskaza. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, Okružni sud je naveo da je i taj razlog ispunjen, jer se za krivično djelo za koje su apelanti osumnjičeni može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Okružni sud je zaključio da je time ispunjen i objektivni uslov za postojanje navedenog pritvorskog razloga. Okružni sud je, takođe, istakao da su način izvršenja krivičnog djela i njegove posljedice posebno teške zbog činjenice da su apelanti i osumnjičeni u vremenskom periodu od 2011. do 2013. godine djelovali kao organizovana grupa, organizovana radi vršenja krivičnih djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga, čiju aktivnost je organizovao i kontrolisao apelant Radulović i u kojoj su apelant S. i osumnjičeni imali određenu ulogu i zadatak kao pripadnici zločinačkog udruženja. Okružni sud je posebno istakao činjenicu da su apelanti, kao ovlašćena službena lica, bili zaposleni u Odjeljenju za sprečavanje organizovanog kriminaliteta i borbu protiv neovlašćene proizvodnje i prometa droga, Odsjeku za borbu protiv neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga u označenom vremenskom periodu i da su pružili logistiku i policijsku zaštitu licu G.B., kao i drugim licima, prilikom nabavke opojne droge i njene prodaje a koju su za sebe uzimali iz predmeta u kojima su postupali kao ovlašćena službena lica, prilikom vršenja pretresa i oduzimanja opojne droge, što su, kako je zaključio Okružni sud, vanredne okolnosti. Na taj način su apelanti kod građana i društva u cjelini doveli u sumnju ne samo svoj rad nego i rad pravosudnih institucija. Okružni sud je zaključio da sve navedeno u svojoj ukupnosti predstavlja vanredne okolnosti koje bi rezultirale stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda radi čega su ispunjeni posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačke g) ZKPRS.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 012872 13 Kv p od 21. oktobra 2013. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanata i osumnjičenog koje su podnesene protiv navedenog rješenja od 18. oktobra 2013. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Okružni sud utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelanata u kojim su navedene povrede Krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, čime su u osnovi osporili postojanje opšteg uslova za određivanje pritvora, to jeste postojanje osnovane sumnje, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga.
11. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 012872 13 Kv 2 od 15. novembra 2013. godine apelantima i osumnjičenom produžio pritvor koji im je određen rješenjem sudije za prethodni postupak tog suda od 18. oktobra 2013. godine, tako da im po tom rješenju pritvor može trajati još dva mjeseca, i to apelantu S. do 6.10 časova, a apelantu Raduloviću do 6 časova, tj. najduže do 16. januara 2014. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo tom sudu dostavilo obrazložen pismeni prijedlog od 11. novembra 2013. godine za produženje pritvora apelantima i osumnjičenom za još dva mjeseca, smatrajući da i dalje egzistiraju razlozi iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKPRS. Nakon što je prijedlog za produženje pritvora dostavljen apelantima i osumnjičenom i njihovim braniocima, Okružni sud je održao ročište, shodno članu 200 stav 2 ZKPRS, u prisustvu specijalnog tužioca, apelanata i osumnjičenog i njihovih branilaca.
12. Okružni sud je dalje naveo da je razmotrio prijedlog za produženje pritvora i sve navode iznesene kako od tužioca, tako i apelanata i osumnjičenog i njihovih branilaca u pogledu razloga zbog kojih se predlaže produženje pritvora i u odnosu na stanje predmetnog spisa, te je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, opisano u naredbi za sprovođenje istrage, kao i da u odnosu na apelante postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačka b) i g) ZKPRS, zbog kojih im je pritvor i određen i koji i dalje egzistira, te je apelantima pritvor neophodno produžiti budući da se ista svrha ne bi mogla postići bilo kojom mjerom blažom od pritvora.
13. Okružni sud je u obrazloženju dalje istakao da osnovana sumnja da su apelanti počinili predmetno krivično djelo proizilazi iz brojnih dokaza prikupljenih u dotadašnjem toku istrage a naročito zapisnika o ispitivanju apelanata i osumnjičenog, zapisnika o saslušanju svjedoka, zapisnika o pretresanju stana-kuće apelanta Radulovića i drugih osumnjičenih, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od apelanata, zapisnika o prikupljanju obavještenja od svjedoka i dr. Imajući u vidu navedene dokaze, Okružni sud je utvrdio da jasno proizilazi zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti izvršili predmetno krivično djelo.
14. U odnosu na razlog za određivanje pritvora prema članu 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, Okružni sud je istakao da taj pritvorski razlog predstavlja koluzijsku opasnost koja u širem smislu označava opasnost od negativnog uticaja osumnjičenih na kvalitet krivičnog postupka, tj. istrage. Okolnost da je u daljnjem toku istrage u odnosu na apelante i drugog osumnjičenog potrebno saslušati svjedoke, do kojih se došlo analizom dijela prijava (analizirano 50 prijava), sa kojima su osumnjičeni radili kao ovlašćena službena lica, zatim, svjedoke radne kolege osumnjičenih, kao i svjedoke do kojih će Tužilaštvo doći daljnjom analizom prijava (oko 70 prijava), koje zbog obimnosti dokazne građe nisu analizirane i za koje svjedoke identitet nije pouzdano utvrđen, a koji imaju saznanja u vezi sa predmetnim događajem, po ocjeni Okružnog suda, osnovani su razlozi prema navedenoj zakonskoj odredbi. Okružni sud je dalje istakao da su apelanti i osumnjičeni bili zaposleni kao kriminalistički inspektori u CJB Banja Luka, da poznaju brojne svjedoke i da bi boravkom na slobodi mogli uticati na njih. Takođe je navedeno da su apelanti pokušali uticati na svjedoke što proizilazi iz izjava svjedoka M.Đ. i N.S. Okružni sud je zaključio da izneseni navodi u svojoj ukupnosti predstavljaju konkretnu opasnost od negativnog uticaja apelanata i osumnjičenog na daljnji tok istrage i ujedno su okolnosti koje predstavljaju naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant i osumnjičeni boravkom na slobodi mogli uticati na svjedoke, čime su ispunjeni uslovi za određivanje pritvora po članu 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, Okružni sud je naveo da i dalje postoje isti razlozi koje je detaljno naveo u rješenju kojim je određen pritvor.
15. Odlučujući o žalbi apelanata protiv rješenja od 15. novembra 2013. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 012872 13 Kž od 28. novembra 2013. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora obrazloženo na str. 4. do 6. pobijanog rješenja navođenjem do tada prikupljenih dokaza sa kojima su se apelanti i osumnjičeni i njihovi branioci upoznali na ročištu održanom povodom prijedloga specijalnog tužioca za produženje pritvora. Iz navedenih dokaza, kako je naveo Vrhovni sud, prvostepeni sud je pravilno zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo za koje su osumnjičeni. Tvrdnje žalbi apelanata i osumnjičenog da njihovoj odbrani nije bilo omogućeno da se upozna sa sadržajem tonskog zapisa presretnutog razgovora osumnjičenog S.Đ. i A.N. obezbijeđenog od Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), po ocjeni Vrhovnog suda, nisu osnovane. Prema članu 55 stav 1 ZKPRS, branilac tokom istrage ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog, a da se to pravo braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. U konkretnom slučaju, kako je utvrdio Vrhovni sud, specijalni tužilac je, imajući u vidu cilj istrage, odbrani osumnjičenih uskratio mogućnost uvida u navedeni dokaz, a što je u skladu s navedenom zakonskom odredbom. Vrhovni sud je, takođe, kao neosnovane odbio žalbene prigovore apelanata da je za svakog od osumnjičenih trebalo posebno obrazložiti na kojim dokazima se zasniva osnovana sumnja za svakog od njih, jer je pobijano rješenje iz dokaza specijalnog tužioca postojanje osnovane sumnje za sve osumnjičene detaljno obrazložilo. Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i obrazložio postojanje razloga za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. Dalje je Vrhovni sud naveo da prihvata kao pravilno i obrazloženje prvostepenog suda u odnosu na pritvorske razloge iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS gdje je prvostepeni sud istakao da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna a da način i okolnosti izvršenja krivičnog djela predmetno krivično djelo čine tako teškim da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 14 Kv 3 od 15. januara 2014. godine, koje je potvrđeno Rješenjem tog suda broj 11 0 K 012872 14 Kž 2 od 23. januara 2014. godine, na osnovu člana 200 stav 3 ZKPRS protiv apelanata i osumnjičenog produžen je pritvor za još tri mjeseca tako da po tom rješenju može trajati najduže do 16. aprila 2014. godine, i to za apelanta S. do 6.10 časova, a apelanta Radulovića do 6 časova. U navedenom rješenju Vrhovnog suda je istaknuto da je, prema naredbi Tužilaštva od 26. decembra 2013. godine, proširena predmetna istraga na nova krivična djela i nove osumnjičene. Tako je navedenim rješenjem protiv apelanata produžen pritvor zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a. stav 2 KZRS u vezi sa krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 istog zakona u sticaju sa krivičnim djelima zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 3, tjelesne povrede iz člana 155 stav 1, teške tjelesne povrede iz člana 156 stav 1, iznuđivanja iskaza iz člana 358 stav 2 u vezi sa stavom 1, povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 359 stav 1 i protivzakonitog prisvajanja stvari prilikom vršenja pretresanja ili sprovođenja izvršenja iz člana 366 stav 1 KZRS. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je Tužilaštvo 10. januara 2014. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora za još tri mjeseca iz razloga sadržanih u odredbi člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKPRS. Ročište za izjašnjenje apelanata i osumnjičenog i njihovih branilaca povodom navedenog prijedloga održano je 10. januara 2014. godine pred Okružnim sudom (kao prvostepenim sudom) u smislu člana 200 stav 5 ZKPRS. Na predmetnom ročištu branioci apelanata su osporili postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKPRS, a apelanti su u cijelosti prihvatili argumente svojih branilaca.
17. Vrhovni sud je istakao da je nakon što je razmotrio prijedlog za produženje pritvora u smislu člana 200 stav 3 ZKPRS, te analizirao dokaze sadržane u spisu predmeta Okružnog suda utvrdio da je prijedlog osnovan. Postojanje osnovane sumnje da su apelanti i osumnjičeni počinili krivična djela za koja se sprovodi istraga, kako je utvrdio Vrhovni sud, rezultat je pravilne i sveobuhvatne analize brojnih dokaza pribavljenih u dotadašnjem toku istrage, i to iskaza svjedoka i dokaza materijalne prirode. Istaknuto je da iskazi brojnih svjedoka (u dotadašnjem toku istrage saslušan 71 svjedok) sa aspekta sadržaja, rezultati vještačenja tjelesnih povreda kod svjedoka M.O., te u vezi s tim iskazi svjedoka A.J., A.T. i R.K., zatim, iskazi brojnih svjedoka koji su prisustvovali pretresima u kojima su apelanti i osumnjičeni postupali kao ovlašćena službena lica (u pogledu propusta u vršenju te procesne radnje), zatim, iskaz svjedoka S.L. (o primjeni fizičke sile i nanošenju povreda od osumnjičenih i iznudi da potpiše unaprijed pripremljenu izjavu na zapisnik u vezi sa prometom opojne droge) i u vezi s tim iskazi svjedoka čija su imena precizirana, kao i brojni materijalni dokazi koji su, takođe, precizirani, po ocjeni Vrhovnog suda, predstavljaju dovoljan osnov za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti i osumnjičeni počinili krivična djela za koja se protiv njih sprovodi istraga.
18. Vrhovni sud je dalje utvrdio da činjenična utvrđenja na kojima je zasnovan zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKPRS koja su sadržana u prethodnim rješenjima o određivanju i produženju pritvora u neizmijenjenom obliku i dalje postoje zbog čega je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora iz navedenih pritvorskih razloga osnovan. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, Vrhovni sud je naveo da je Tužilaštvo 26. decembra 2013. godine naredbom proširilo istragu protiv apelanata i osumnjičenog, kao i protiv novih osumnjičenih, takođe inspektora MUP-a RS. Proširenje istrage na druga lica kao osumnjičene i na druge radnje, te potreba saslušanja svjedoka poimenično označenih u prijedlogu za produženje pritvora (ukupno 110 svjedoka), kao i saslušanje svjedoka inspektora MUP-a RS a sve u vezi sa iskazima svjedoka inspektora N.L. i M.Đ., brata osumnjičenog S.Đ., koji su saglasni u tvrdnjama o pokušanom izvršenju uticaja u predmetnom istražnom postupku predstavljaju okolnosti, kako je zaključio Vrhovni sud, koje opravdavaju produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, Vrhovni sud je istakao težinu djela sa aspekta zakonom zaprijećene kazne, duži vremenski period izvršenja i brojnost radnji za koje se osumnjičeni terete (od 2011. do 2013. godine), kao i činjenicu da su apelanti i osumnjičeni bili ovlašćena službena lica MUP-a RS i da je njihov zadatak bio otkrivanje i sprečavanje izvršenja krivičnih djela za koja su i sami osumnjičeni.
19. Vrhovni sud je zaključio da je zakonska mogućnost produženja pritvora preko tri mjeseca u fazi istrage u smislu odredbe člana 200 stav 3 ZKPRS u konkretnom predmetu ostvarena s obzirom na težinu djela, posmatrano kroz zaprijećenu kaznu i druge navedene okolnosti, što predstavlja naročito važne razloge za produženje pritvora u smislu citirane zakonske odredbe. Činjenica da se radi o izuzetno obimnoj istrazi (do tada saslušan 71 svjedok i pribavljeni brojni materijalni dokazi) i da je uslijedilo proširenje istrage po naredbi Tužilaštva od 26. decembra 2013. godine na nova djela i više osumnjičenih, po mišljenju Vrhovnog suda, potvrđuju opravdanost prijedloga za produženje pritvora prema navedenoj zakonskoj odredbi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant S. poziva na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 2 i 3 Evropske konvencije.
21. Apelant S. smatra da je prijedlog za određivanje pritvora zasnovan na „nepotvrđenim činjenicama i apsolutno nedovoljnoj argumentaciji, ali i na dijelu dokaza i procesne građe koja nije bila dostupna braniocima osumnjičenih“. On smatra da je stav Tužilaštva u navedenom prijedlogu „proizvoljan i iskonstruisan“ i u suprotnosti sa zaključcima iz tog prijedloga. Apelant S. dalje navodi kao nespornu činjenicu da je izjava osumnjičenog S. Đ. bila i da je još uvijek nedostupna braniocima apelanata i osumnjičenog. Stoga su u ovom krivičnom predmetu, odnosno pobijanim rešenjima o utvrđivanju i produženju pritvora, povrijeđena apelantova prava, i to: pravo na odbranu, pravo na slobodu ličnosti i pravo na pravično suđenje. Zatim je apelant S. detaljno u apelaciji iznio navodne propuste suda koji su i doveli do navedenih povreda njegovih ustavnih prava na način kako su izneseni u rješenjima sudova o određivanju i produženju pritvora. U suštini, apelant S. zaključuje da sud nije obrazložio, niti dokazao da u konkretnom slučaju postoje kako opšti, tako i posebni uslovi pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) i tačka g) ZKPRS za određivanje i produženje pritvora. On navodi da je njegovom braniocu onemogućen pristup dokazima Tužilaštva, a na kojim dokazima i činjenicama je izveden odlučni zaključak o postojanju osnovane sumnje u ovom krivičnopravnom događaju. I pored toga, u osporenim rješenjima o produženju pritvora nije potvrđena početna osnova ni sumnja iz još uvijek „sakrivenog“ iskaza osumnjičenog S. Đ. od 15. oktobra 2013. godine. Posebno, tužilac još uvijek nije saslušao osumnjičene G. B. i braću M. i D. D. kao lica koja se dovode u vezu sa navodno organizovanom kriminalnom grupom i za koju grupu su navodno i prodavali opojnu drogu heroin. Sumirajući sve izvedene dokaze, apelant S. smatra da najmanje 48 od ukupno 54 nova dokaza se uopšte ne odnose na apelanta S. Osim toga, u vanpretresnom veću Okružnog suda i na ročištu od 15. novembra 2013. godine sudila su dvojica sudija koji su sudili i u vanpretresnom vijeću tog suda, a koje je odlučivalo o žalbama branilaca izjavljenih protiv rješenja sudije za prethodni postupak Okružnog suda o određivanju prvog pritvora. Iz navedenih razloga, apelantu S. je, pored ostalih procesnih i osnovnih prava, povrijeđeno i pravo o „presumpciji nevinosti“ iz člana 3 stav 1 ZKPRS i člana 6 stav 2 Evropske konvencije“. Apelant ukazuje na stav Ustavnog suda izražen u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 566/08 od 12. juna 2008. godine i na stavove koji su iznijeti u odlukama Evropskog suda u Strazburu u predmetima: Trzaska protiv Poljske (presuda od 11.7.2000. godine) i Ilijakov protiv Bugarske (presuda od 26. jula 2001. godine). U vezi sa postojanjem organizovane kriminalne grupe i radnjama u izvršenju ili saizvršenju krivičnog djela iz člana 224 stav 1 KZRS, apelant S. smatra da Tužilaštvo u dosadašnjoj fazi postupka nije dokazalo da su apelant S., kao i druga osumnjičena lica bila povezana „relativno čvršćim vezama“. Nesporne činjenice da su pritvorena lica i osumnjičeni S. Đ. radili u istoj organizacionoj jedinici policije i na istim poslovima ne mogu biti dovoljan osnov za zaključak da su oni bili organizovani i „čvrsto povezani“ u kriminalnu grupu. Pored toga, apelant S. navodi da, zbog animoziteta sa osuđivanim A. N. i osumnjičenim S.Đ,. on nije mogao biti član te grupe.
22. Imajući u vidu sve date razloge u ovoj apelaciji i uvažavajući činjenice iz procesne dokumentacije, apelant S. predlaže da Ustavni sud usvoji ovu apelaciju i da utvrdi da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana 5 stav 1 c) i stav 3 i 4 Evropske konvencije i člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i da se, na osnovu te odluke, ukinu osporena rješenja uz obavezu da Vrhovni sud, kao drugostepeni krivični sud, donese novu odluku.
23. Apelant Radulović se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 i člana 6 Evropske konvencije. On navodi da se u obrazloženju rješenja o određivanju pritvora Okružnog suda od 18. oktobra 2013. godine samo paušalno navodi da je apelant Radulović u vremenskom periodu od 2011. godine do 2013. godine na području RS radi sticanja finansijske dobiti, te radi vršenja krivičnih djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga, kao ovlašćeno službeno lice MUP-a RS, organizovao i rukovodio zločinačkim udruženjem u čijem sastavu su bila još četiri službena lica MUP-a RS. Dalje, apelant Radulović smatra da su paušalne prirode i navodi da su ova službena lica uzimala za sebe opojnu drogu marihuanu iz predmeta, kao što je predmet pod kodnim nazivom „Kanon“ i drugim predmetima na kojima su radili, odnosno dogovorili se da svako od njih pronađe lice koje bi za udruženje nabavljalo i prodavalo veće količine opojne droge heroin, a novac od prodane droge da su dijelili između sebe na sedmičnom nivou. Dakle, kako zaključuje apelant Radulović, Okružni sud u svom rješenju 18. oktobra 2013. godine samo uopšteno navodi da iz prikupljenih dokaza proizilazi postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti čime je zadovoljen opšti uslov za određivanje pritvora. Sud je u istom rješenju obrazložio i postojanje posebnih razloga za pritvor iz člana 197 stav 1 tač. b) i g), navodeći uopšteno da razlog za određivanje pritvora po tački b) postoji zbog činjenice da još uvijek, prema podacima u spisu, nije saslušano lice B. G. kao pripadnik zločinačkog udruženja. Što se tiče razloga za određivanje pritvora po tački g), sud samo uopšteno navodi da su ispunjeni kumulativni uslovi i da postoje vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu apelanta Radulovića i drugih osumnjičenih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda na području Banje Luke, a i šire. Apelant Radulović zaključuje da sud prilikom određivanja pritvora i njegovog produženja nije vodio računa o postojanju zakonskih uslova za određivanje pritvora. Sud je proizvoljno zaključio postojanje osnovane sumnje da je on počinio krivično djelo za koje se tereti samo na osnovu subjektivnih dokaza (izjava svjedoka) čiji navodi nisu potkrijepljeni nijednim materijalnim dokazom. Branioci apelanta Radulovića nisu mogli da procijene zakonitost pritvora, jer im sud nije dozvolio uvid u zapisnik Specijalnog tužilaštva broj T19 KZT 0000510 od 15. oktobra 2013. godine. Osim toga, apelant Radulović smatra da u njegovom slučaju nisu postojali ni posebni razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tač.
b) i g) jer on, kako navodi u apelaciji, nijednom konkretnom radnjom nije uticao, niti pokušao uticati na bilo kog svjedoka, niti je pokušao ukloniti tragove krivičnog djela. U pogledu postojanja pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, u konkretnom slučaju, po mišljenju apelanta Radulovića, nema nijedan konkretan dokaz koji bi potkrijepio stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda i mira, niti je na bilo koji sličan ili još teži slučaj stvorio takvu stvarnu prijetnju. Takođe, apelant Radulović smatra da su razlozi za produženje pritvora nezakoniti, jer se zasnivaju samo na pretpostavkama da je on počinio krivično djelo i da bi on ometao istragu uticajem na svjedoke, odnosno samo se pretpostavlja da bi apelantovo puštanje na slobodu dovelo do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda i mira, jer se za te tvrdnje ne daje nijedan konkretan i logičan odgovor. Apelant dalje smatra da je nedopustivo da sud bazira postojanje opštih i posebnih razloga za određivanje i produženje pritvora samo na subjektivnim izjavama svjedoka, na postojanju apstraktne opasnosti o navodnom uticaju na svjedoke i saučesnike, odnosno da bi stvarno došlo do remećenja javnog reda i mira ako bi apelant bio pušten na slobodu. Apelant Radulović zaključuje da mu je povrijeđeno načelo „presumcije nevinosti“ (član 6 Evropske konvencije), čime se pritvor pretvara u kaznu, što je nedopustivo. Dopunom apelacije od 9. aprila 2014. godine apelant Radulović navodi da proširenje istrage na nova krivična djela ukazuje da dosadašnja istraga nije bila brza, djelotvorna i adekvatna, što samo potvrđuje tezu apelacije da nije bilo osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora, pa ni posebnih zakonskih uslova.
24. Imajući sve navedeno u vidu, apelant predlaže da Ustavni sud zatraži kompletan spis ovog krivičnog predmeta, te da se povodom ove apelacije hitno postupi i donese odluka kojom će se apelacija usvojiti kao osnovana, a ukinuti sva osporena rješenja, te da se naloži Okružnom i Vrhovnom sudu da odmah donesu novu odluku u skladu sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
25. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da prava apelanta S. nisu povrijeđena, jer je njegovom braniocu omogućen uvid u dokaze, dok drugi osumnjičeni i njihovi branioci takvo pravo nisu ni koristili. Takođe, na ročištu za izjašnjenje o prijedlogu Tužilaštva i braniocima i osumnjičenim je dozvoljeno izjašnjavanje o osnovanosti prijedloga Tužilaštva u pogledu posebnih pritvorskih razloga, koje pravo su osumnjičeni iskoristili i o čemu su kao dokaz u spisu CD, video-snimak, kao i prepis CD. Vijeće Okružnog suda, nakon održanog ročišta, jednoglasno je odlučilo da u spisu predmeta ima dovoljno dokaza koji ukazuju na osnovanu sumnju da su osumnjičeni počinili predmetno krivično djelo. Isto tako vijeće je utvrdilo postojanje i posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tač. b) i g) KZRS o čemu je u osporenim rješenjima dato obrazloženje. Dakle, nije povrijeđeno nijedno ustavno pravo apelanta S. iz navedenih razloga, pa Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
26. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) relevantne odredbe glase:
Član 383a. st. 1. i 2.
Organizovani kriminal (1) Ko učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, kao pripadnik zločinačkog udruženja, ako za pojedino krivično djelo nije predviđena teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje tri godine.
2) Ko kao pripadnik zločinačkog udruženja učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje pet godina. (...)
27. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Član 24.
Sastav suda (5) U vijeću sastavljenom od troje sudija sud odlučuje o žalbama protiv rješenja kada je to određeno ovim zakonom i donosi druge odluke van glavnog pretresa.
Član 55. st. 1, 2. i 3.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) Tokom istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, radi obavještavanja branioca.
(3) Nakon podizanja optužnice, branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
Član 197. stav 1. tač. b) i g) i stav 2.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
(2) U slučaju iz tačke b) stav 1. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 200. st. 1, 2, 3. i 5.
Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje.
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.
(5) Prijedlog za produženje pritvora iz st. 3. i 4. ovog člana podnosi se posredstvom prvostepenog suda koji će prije dostavljanja spisa sa prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Srpske osumnjičenog saslušati o razlozima zbog kojih se produženje pritvora predlaže.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije
30. U konkretnom slučaju apelant S. osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 13 Kž od 28. januara 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je datirano 28. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 15. januara 2014. godine, pa proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Takođe, apelant S. je dopunom apelacije od 18. februara 2014. godine osporio i Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 14 Kž 2 od 23. januara 2014. godine, pa kako je apelacija podnesena 18. februara 2014. godine, proizilazi da je i dopuna apelacije podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Takođe, apelant Radulović je apelacijom podnesenom 3. marta 2014. godine osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 012872 14 Kž 2 od 23. januara 2014. godine iz čega proizilazi da je i navedena apelacija podnesena u roku od 60 dana. Konačno, obje apelacije u odnosu na navode o povredi ovih prava ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije
32. U vezi sa navodima apelanata da im je osporenim rješenjima o produžavanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje imaju li apelanti ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
33. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanata još nije okončan, već je u trenutku podnošenja apelacije doneseno samo rješenje kojim je apelantu produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju „utvrđenje osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanata, u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisu.ba, tačka 26).
34. U skladu s navedenim, imajući u vidu odredbe člana 18 stav 3 tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, preuranjena.
VII.Meritum
35. Apelanti pobijaju osporena rješenja zbog navodnih povreda prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
37. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
38. U konkretnom slučaju apelanti su lica koja su lišena slobode i koja se nalaze u pritvoru na osnovu odluka redovnih sudova o određivanju i produženju pritvora, pa se pozivaju na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Apelanti smatraju da im je pravo na slobodu i sbezbjednost ličnosti prekršeno, zato što u postupku određivanja i produženja pritvora nije pouzdano utvrđeno da postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i zbog kojih im je određen i produžen pritvor. S tim u vezi, apelanti su istakli da apelantima i njihovim odbranama nisu dostavljeni dokazi na temelju kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKPRS u odnosu na krivična djela koja su apelantima stavljena na teret. Takođe, apelanti smatraju da su konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeni i posebni pritvorski razlozi, kao i „naročito važni razlozi“ za produženje pritvora.
39. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5 stav 1c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca. Takođe je navedeno da ovi standardi ne pretpostavljaju da policija, u vrijeme hapšenja, ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičenog lica koje je pritvoreno po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne treba da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr., za podizanje optužnice (vidi, Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5 stav 1c. zahtijeva da postoji „osnovana“, a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A broj 182, tačka 31). Ustavni sud podsjeća i da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom.
40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantima i osumnjičenom pritvor najprije produžen rješenjem Okružnog suda za još dva mjeseca na osnovu člana 197 stav 1 tač. b) i g) ZKPRS. Nakon toga pritvor je produžen rješenjem Vrhovnog suda za još tri mjeseca na osnovu člana 200 stav 3 ZKPRS. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud o produženju pritvora odlučio nakon što je pred Okružnim sudom kao prvostepenim sudom u smislu člana 200 stav 5 ZKPRS održano ročište na kojem su saslušani apelanti i osumnjičeni i njihovi branioci u vezi s prijedlogom Tužilaštva za produženje pritvora.
41. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima da osnovana sumnja nije utvrđena, jasno prezentovali dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog za produženje pritvora na osnovu kojih su Okružni i Vrhovni sud utvrdili postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima dato vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveden zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili inkriminisane radnje koje su im stavljene na teret kao opšteg uslova iz člana 197 stav 1 ZKPRS za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja o produženju pritvora nisu u suprotnosti sa odredbama ZKPRS i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja opšteg uslova za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKPRS.
42. U odnosu na posebne razloge za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju Okružni i Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, utvrdili da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za produženje mjere pritvora apelantima i osumnjičenom, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud (odlučujući o produženju pritvora za još tri mjeseca) ukazao da se u konkretnom slučaju radi o obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata veći broj osumnjičenih, da je potrebno ispitati veliki broj svjedoka (do tada je bio ispitan 71 svjedok, a nakon proširenja istrage je potrebno ispitati preko 100 svjedoka), kao i da su određeni svjedoci – inspektori MUP-a RS saglasno potvrdili da je na njih vršen uticaj od apelanata i osumnjičenog. Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud, donoseći rješenja o produženju pritvora, argumentovano obrazložili razloge iz kojih proizilazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati istragu uticanjem na svjedoke. U odnosu na pritvorske razloge iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, Okružni i Vrhovni sud su istakli težinu djela, duži vremenski period izvršenja i brojnost radnji, te činjenicu da su apelanti i osumnjičeni upravo osumnjičeni za krivična djela na čijem otkrivanju i sprečavanju su bili dužni da rade kao ovlašćena službena lica. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud detaljno ispitao i obrazložio postojanje razloga zbog kojih je ostvarena mogućnost primjene zakonske odredbe člana 200 stav 3, pri tome ističući težinu djela posmatrano kroz zaprijećenu kaznu, kao i razloge za koje je utvrdio da predstavljaju „naročito važne razloge“. U takvom zaključku Vrhovnog suda, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanti i osumnjičeni u konkretnom slučaju lišeni slobode u postupku propisanom zakonom kada postoji opravdana sumnja da su izvršili krivično djelo, u okviru značenja člana 5 stav 1c. i stav 3 Evropske konvencije.
43. Ustavni sud dalje ukazuje da član 5 stav 4 Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76 i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, takođe, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, a koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
44. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, postupak koji se vodi na osnovu člana 5 stav 4 Evropske konvencije u principu treba, u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na okolnosti istrage koja je u toku, takođe, zadovoljavati osnovne zahtjeve pravičnog suđenja. Iako se u nacionalnom pravu ovaj zahtjev može zadovoljiti na različite načine, koji god da se način odabere potrebno je obezbijediti da druga stranka ima uvid u očitovanja koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Brandstetter v.. Austrija od 28. avgusta 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67, i Garcia Alva v. Njemačka od 13. februara 2001. godine, presuda broj 23541/94). Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje u habeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora biti adversaran (Sanchez-Reisse protiv Švajcarske [1986. god.] i Wloch protiv Poljske [2000. god.]). U tom smislu, [apelant] mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv Belgije [1989. god.]) i mora dobiti sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Niedbala protiv Poljske [2000. god.]).
45. U kontekstu navedenih stavova Ustavi sud prvenstveno zapaža, vezano za navode apelanata o povredi člana 37 stav 1d) ZKP, da se nije radilo o situacijama da je sudija „u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom“. Činjenica da su pojedine sudije učestvovale u donošenju rješenja o produženju pritvora ili u žalbenom postupku u konkretnom slučaju ne pokreću pitanja prema navedenom članu budući da iste sudije nisu učestvovale u donošenju odluke, kao i u postupku u kojem se ta odluka pobija pravnim lijekom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da za razliku od navedenih predmeta Evropskog suda za ljudska prava u kojim je utvrđena povreda člana 5 stav 4 Evropske konvencije, u konkretnom slučaju apelantima su dostavljeni prijedlozi Tužilaštva za produženje pritvora prije održavanja ročišta, u skladu sa zahtjevom konkretnog postupka za hitno postupanje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je pred Okružnim sudom povodom oba zahtjeva Tužilaštva za produženje pritvora održano ročište na kojem su apelanti i njihovi branioci, kao i osumnjičeni i njegov branilac imali mogućnost da osporavaju navode Tužilaštva BiH vezane za produženje pritvora, što su i činili. Osim toga, odbrana apelanata je nakon toga podnosila žalbe protiv rješenja kojima je apelantima produžen pritvor o kojima je odlučivalo vijeće u skladu s odredbama člana 200 st. 2 i 3
ZKPRS.
46. U pogledu navoda apelanata da im prije određivanja pritvora, kao ni kasnije prilikom produženja pritvora nije dostavljen dokaz o iskazu osumnjičenog S.Đ., koje je Tužilaštvo dostavilo Okružnom sudu, kao i da im nije omogućen uvid u iskaze određenih svjedoka, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 55 stav 1 ZKPRS regulisano kao opšte pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulisano u stavu 3 ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2 istog člana propisano da će izuzetno od stava 1 ovog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je Okružni sud, nakon što je izvršio uvid u dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog a koje je decidirano naveo u obrazloženju rješenja o određivanju pritvora, postupio u skladu s predmetnim odredbama ZKPRS, te da su apelanti i njihovi branioci, iako im predmetni dokaz nije bio dostavljen, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem svih dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa proizilazi da je Okružni sud povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantima održao ročište na kojem su apelanti i njihovi branioci bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je tužilac prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor obrazložio i sadržinu predmetnog dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost. Dalje, Ustavni sud zapaža da je ove navode apelanata Okružni sud razmotrio i u žalbenom postupku, u smislu garancija člana 5 stav 4 Evropske konvencije, i dao razloge zašto je odluka o određivanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelanti neosnovano pozivaju na to da im nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na određivanje i produženje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su apelanti nesporno bili upoznati sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrio Vrhovni sud i dao razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, te odredbu člana 55 stav 1 ZKPRS prema kojoj se braniocu može uskratiti razmatranje spisa i razgledanje predmeta ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog, kao i Vrhovnog suda budući da je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da je, u smislu stava 2 navedenog člana, Tužilaštvo sudiji za prethodno saslušanje dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branilaca. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacija proizilazi da apelanti praktično traže da im se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6 Evropske konvencije, a koji apelantima, u smislu odredbe člana 55 stav 3 ZKPRS, treba da budu dostupni nakon podnošenja optužnice. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući sopstvenu praksu u predmetu koji je pokretao gotovo identična pitanja u vezi s primjenom odredbe člana 47 ZKPBiH, a koja po svom sadržaju odgovara odredbi člana 55 ZKPRS (vidi, Ustavni sud, Odluka AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisu.ba), Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti apelanata iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje o neophodnosti produženja mjere pritvora u postupku propisanom zakonom u kojem je apelantima dana mogućnost da osporavaju dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, što su apelanti u konkretnom postupku i činili.
49. Na osnovu člana 18 stav 3 tačka l) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog zahtjeva apelanata za donošenje privremene mjere.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić