Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-187/11 (Ž. G.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-187/11
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 187/11, rješavajući apelaciju Žarka Gavrića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Žarka Gavrića izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 000320 10 Rev od 4. novembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Žarko Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 11. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 000320 10 Rev od 4. novembra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/'09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 10. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužena, posredstvom Pravobranilaštva Republike Srpske, dostavili su odgovor na apelaciju 18. i 27. februara 2014. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 17. marta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 000320 08 P od 19. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 000320 09 Gž od 21. aprila 20190. godine, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete i tužena obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati, i to: za pretrpljene fizičke bolove iznos od 11.000,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 60.000,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti iznos od 9.000,00 KM i za strah iznos od 4.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate. Na ime naknade materijalne štete u vezi sa troškovima liječenja nastalih u Belgiji apelantu je dosuđeno 58.598,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2005. godine pa do konačne isplate.
7. Apelant je u tužbi naveo da je ranjen kao pripadnik Vojske Republike Srpske 20. februara 1993. godine, da su kao posljedica ranjavanja kod njega nastupile teške tjelesne povrede i da je kao krajnja posljedica nastupio gubitak vida oba oka, odnosno invalidnost prve grupe sa 100% invaliditeta. Tužena u odgovoru na tužbu nije osporila pravni osnov tužbenog zahtjeva u pogledu potraživanja naknade nematerijalne štete, ali je osporila kao previsoko postavljenu visinu tužbenog zahtjeva, ističući da nije u skladu sa sudskom praksom. Pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva u pogledu potraživanja materijalne štete tužena je osporila u cijelosti.
8. Osnovni sud je nakon izvedenog dokaznog postupka, prije svega medicinske dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke sprovedenih u postupku – oftalmologa i specijaliste neurohirurgije i psihijatrije, utvrdio da je apelant u štetnom događaju zadobio teške tjelesne povrede i da stepen umanjenja opšte životne sposobnosti iznosi 90% a ogleda se u gubitku čula vida. Prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete Osnovni sud je ocijenio intenzitet i dužinu trajanja bolova, strah i stepen umanjenja opšte životne sposobnosti, lična svojstva i osobine apelanta, rukovodeći se načelom pravičnosti i slobodne ocjene, posebno vodeći računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, a sve u smislu odredbe člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Osnovni sud je ocijenio da na visinu naknade nematerijalne štete ne utiče samo vrsta povrede već veća oštećenost važnog životnog organa od zadobivene povrede. Kod apelanta se, naime, radi o važnom organu – očima koji su jedan od najvažnijih organa ljudskog organizma. Obrazlažući dosuđenu visinu nematerijalne štete zbog umanjenja opšte životne sposobnosti od 90% u iznosu od 60.000,00 KM, Osnovni sud je istakao da navedeno umanjenje obuhvata ograničenja u životnim aktivnostima apelanta koje bi po redovnom toku stvari ostvarivao, pri čemu se podrazumijeva vršenje aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uslovima, i u pravilu je trajnog karaktera. Ovaj vid štete, kako je dalje navedeno, obuhvata duševne patnje u psihičkom ili tjelesnim području i, prema mišljenjima vještaka, kod apelanta je to umanjenje trajno, budući da je potpuno izgubio vid i da stoga ima povećane fizičke napore, nesposoban je za rad a bio je auto-prevoznik i ograničen je u svim životnim aktivnostima koje je ostvarivao do momenta ranjavanja. Osim toga, neophodna mu je tuđa njega i briga, pa je Osnovni sud ocijenio da mu za ovaj vid štete dosudi iznos od 60.000,00 KM, primjenom odredbe člana 200 ZOO. Ocijenjeno je i to da je apelantu, prema Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, priznat status RVI I grupe i da su mu priznata prava na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć, ortopedski dodatak i druga prava u skladu sa Zakonom o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. Takođe, sve ostale vidove nematerijalne (fizički bolovi, duševni bolovi zbog naruženosti, strah itd.) i materijalne štete Osnovni sud je utemeljio na odredbi člana 200 ZOO u vezi sa odredbama čl. 173 i 174 ZOO.
9. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 89 1 P 000320 09 Gž od 21. aprila 2010. godine kojom je žalba kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe prema kojima je prvostepeni sud apelantu dosudio previsoke iznose po svim vidovima nematerijalne štete, budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je apelantu priznat status RVI I grupe sa 100% invaliditeta i I stepen oštećenja organizma trajno. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud visinu naknade nematerijalne štete odredio pravilno, u skladu sa odredbama člana 200 stav 1 ZOO, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja – lična svojstva, dužinu i intenzitet trajanja pretrpljenih bolova, trajno umanjenje životne aktivnosti i stepen naruženosti, pri čemu je imao u vidu nalaze i mišljenja sudskih vještaka medicinske struke. Stoga je, po mišljenju Okružnog suda, materijalna satisfakcija za pretrpljenu neimovinsku štetu po svim njenim vidovima pravično određena zbog čega je žalbu odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužene, donio Presudu broj 89 1 P 000320 10 Rev od 4. novembra 2010. godine kojom je revizija djelimično uvažena, presuda Okružnog suda preinačena djelimičnim uvažavanjem žalbe tužene, i to u dijelu naknade nematerijalne štete dosuđene na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, tako što je dosuđeni iznos od 60.000,00 KM snižen na iznos od 30.000,00 KM. U preostalom dijelu revizija tužene je odbijena. Obrazlažući stav u pogledu djelimične osnovanosti revizije, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepena presuda u dijelu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 200 ZOO, na što je tužena revizijom osnovano ukazala. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da naknada nematerijalne štete ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi jer se njom ne postiže uspostavljanje onog stanja kakvo je postojalo prije prouzrokovanja štete. Ona je po svojoj prirodi satisfakcija koja se daje oštećenom za povredu njegovih nematerijalnih dobara i predstavlja moralno zadovoljstvo oštećenog. Vrhovni sud je zatim naveo da su povrede koje je apelant zadobio jako teške, jer je izgubio vid na oba oka i ovisan je o pomoći drugih lica, ali imajući u vidu da je u vrijeme ranjavanja bio u starosnoj dobi od 41 godine i da će još relativno dug period trpjeti posljedice ranjavanja, ocijenjeno je da je naknada od 30.000,00 KM adekvatna pretrpljenim duševnim bolovima i da odgovara opšteprihvaćenoj sudskoj praksi u pogledu dosuđivanja ovog vida naknade nematerijalne štete. Ocjenjujući ostale dosuđene vidove nematerijalne štete (strah, bol i naruženost), Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi postupili pravilno pri čemu su dali razloge koje je i sam prihvatio, naglašavajući da prigovor tužene o previsoko dosuđenim naknadama za ove vidove štete nije osnovan, zbog čega je revizija u preostalom dijelu odbijena i drugostepena presuda potvrđena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant je ukazao da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, ističući da je osporena presuda bez jasne pravne i činjenične argumentacije. S tim u vezi, apelant je ukazao da u osporenoj presudi Vrhovnog suda nedostaje obrazloženje zbog kojeg je taj sud, u dijelu odluke kojom je reviziju tužene prihvatio (nematerijalne štete zbog umanjenja opšte životne aktivnosti), našao pogrešnu primjenu odredbe člana 200 ZOO. Osim toga, revizija tužene je ukazala na previsoke iznose dosuđene naknade nematerijalne štete po svim njenim vidovima, a Vrhovni sud je, preinačavajući samo jedan vid nematerijalne štete, postupao van granica iznijetih u reviziji, čime je, po apelantovom mišljenju, prekoračio ovlašćenja koja ima prema članu 241 Zakona o parničnom postupku. Apelant je naglasio da je stav Vrhovnog suda proizvoljan i paušalan, jer u osporenoj presudi kojom je preinačen dosuđeni iznos za ovaj vid štete, osim konstatacije o „opšteprihvaćenoj sudskoj praksi“, nije identifikovano čija sudska praksa je u pitanju, čime mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u presudi jasno obrazloženi razlozi zbog kojih je revizija tužene djelimično usvojena i drugostepena presuda preinačena na način što je naknada nematerijalne štete apelantu smanjena sa 60.000,00 KM na iznos od 30.000,00 KM. S tim u vezi je navedeno da ova odluka nije donesena proizvoljno, kako apelant želi prikazati, već je ocijenjeno sve ono što su u vezi s povredom i njenom težinom utvrdili nižestepeni sudovi. Praksa Vrhovnog suda, kako je dalje navedeno, koja je potvrđena nizom odluka, jedinstveno je prihvatila da se i kod najtežih oblika ratnih povreda (paraplegičara) maksimalna naknada po svim vidovima nematerijalne štete, a ne samo umanjenja životne aktivnosti, kreće od 35.000,00 KM do 40.000,00 KM. Nije tačan apelantov navod da sud nije mogao ocijeniti dosuđenu naknadu za ovaj vid štete, budući da je revident istakao da odluku pobija u cijelosti, tako da se revizija morala ispitati sa stanovišta pravilne primjene materijalnog prava u skladu sa članom 241 ZPP. Osporenom odlukom Vrhovni sud ni u kom slučaju ne stavlja građane u neravnopravan položaj jer obrazloženje sadrži dovoljno jasne pravne razloge, a osim toga, svaki slučaj dosuđivanja naknade zavisi od niza individualnih faktičkih činjenica, tako da ne postoji opšte pravilo o dosuđivanju naknade, već samo određeni kriterijumi orijentacionog karaktera kojih se taj sud dosljedno drži u svojoj praksi.
13. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da je Vrhovni sud u presudi jasno obrazložio da nematerijalna šteta nije ekvivalent i protivvrijednost povrijeđenog dobra, nego više satisfakcija po svim vidovima zakonom propisane štete. Prilikom primjene člana 200 ZOO Vrhovni sud je pravilno ocijenio sve okolnosti kada je odlučio o visini štete, imajući u vidu da je apelant ostvario i pravo na novčanu naknadu u vidu stalnog mjesečnog davanja invalidnine i tuđe njege i pomoći koja bi mogla biti oblik nadoknade radi poboljšanja njegovih povredom narušenih životnih vrijednosti. Predloženo je da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasu:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 240.
Revizija se može izjaviti:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;
2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.
Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 1 P 000320 10 Rev od 4. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 11. januara 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e), k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Apelant suštinski ukazuje da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, prije svega zbog pogrešne primjene materijalnog prava koje dovodi u vezu sa nedostatkom obrazloženja u pogledu primjene materijalnog prava i prekoračenjem ovlašćenja u postupku odlučivanja o reviziji. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, ili u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelant ukazao, ispitati da li je pobijana presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih i procesnopravnih propisa.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na objektivnoj odgovornosti tužene, koja u postupku povodom apelantove tužbe nije osporila osnov tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete (svih vidova), već je kao previsoko postavljenu osporila visinu tužbenog zahtjeva. Prvostepeni i drugostepeni sud su, polazeći od mišljenja vještaka medicinske struke koji su utvrdili da je kod apelanta došlo do umanjenja opšte životne aktivnosti od 90%, rukovodeći se načelom pravičnosti i slobodne ocjene, imajući u vidu lična svojstva i osobine apelanta, te značaj povrijeđenog dobra, primjenom odredbe člana 200 ZOO, apelantu na ime ovog vida štete dosudili iznos od 60.000,00 KM. S druge strane, Vrhovni sud je djelimičnim uvažavanjem revizije tužene preinačio drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe člana 200 ZOO), i to u dijelu naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti na način što je dosuđeni iznos od 60.000,00 KM za ovaj vid štete snizio na iznos od 30.000,00 KM. Ustavni sud zapaža da je za takav stav Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, naveo iscrpne razloge naglašavajući da naknada nematerijalne štete ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi jer se njom ne uspostavlja ono stanje koje je postojalo prije prouzrokovanja štete i predstavlja moralno zadovoljstvo oštećenog. S tim u vezi, Vrhovni sud je, imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku (stepen oštećenja, posljedice koje apelant zbog toga trpi, značaj povrijeđenog dobra) ocijenio da je naknada od 30.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti adekvatna pretrpljenim bolovima i da odgovara opšteprihvaćenoj sudskoj praksi u pogledu dosuđivanja ovog vida naknade štete.
25. U vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog umanjenja opšte životne aktivnosti u iznosu koji je tom presudom dosuđen, te da zadovoljava princip pravične novčane naknade (član 200 ZOO) i opšteprihvaćene sudske prakse. Pritom Ustavni sud podsjeća da se iznos naknade nematerijalne štete utvrđuje na osnovu specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja i njeni iznosi se kao fiksni ne mogu uspostaviti čak ni putem sudske prakse na koju je Vrhovni sud ukazao i, takođe, detaljno pojasnio svoj stav u odgovoru na apelaciju. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode koji se odnose na dosuđenu naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, kao jednog vida nematerijalne štete, smatra neosnovanim, ocjenjujući da su u osporenoj presudi navedeni jasni i konzistentni razlozi za stav koji se tiče pravične novčane naknade.
26. Osim navedenog, apelant ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužene, izašao izvan zakonskog okvira propisanog u odredbi člana 241 ZPP na način što je reviziju usvojio samo u jednom dijelu, a revizijiom na taj dio nije posebno ukazano. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 241 ZPP kojom je propisano da revizijski sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. S obzirom na to da je izjavljenom revizijom drugostepena presuda pobijana u cijelosti (a ne djelimično) i da revizijski sud na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud djelimičnim prihvatanjem revizije zbog pogrešne primjene materijalnog prava nije izašao izvan zakonskog ovlašćenja, već je, kako je navedeno, primjenom odredbe člana 250 stav 1 ZPP preinačio drugostepenu presudu, uz jasne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, na čiju primjenu, između ostalog, pazi po službenoj dužnosti. Pritom Ustavni sud ima u vidu da u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja i činjenica predmeta ne proizilazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, niti je apelant svojim navodima to doveo u pitanje. Stoga su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Apelant je ukazao da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava temelji na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava, takođe, neosnovani. Pravo na nediskriminaciju
29. Apelant ukazuje da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno pogrešnom primjenom materijalnog prava, konkretno konstatacijom Vrhovnog suda da mu je naknada dosuđena prema „opšteprihvaćenoj sudskoj praksi“ i da u vezi s tim nije navedeno koja i čija sudska praksa je primijenjena u konkretnom slučaju.
30. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
31. Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
32. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckh protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Prema praksi Evropskog suda, diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, strana 86, stav 4 tačka 42). Pri tome je nebitno je li diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantovanih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.
33. Ustavni sud napominje da se pitanjem „primjene sudske prakse“ bavio u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 25/05 (vidi, Ustavni sud Odluka broj AP 25/05 od 25. decembra 2005. godine, stav 48, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/06) u kojoj su apelanti problematizovali primjenu različite sudske prakse u identičnim predmetima. U navedenoj odluci je zaključeno da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u situaciji kada su sudovi, na različit način, na osnovu svojih dispozicija primijenili relevantne propise, ali je ta različitost u skladu sa principom pravne države iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, u toj odluci je Ustavni sud zaključio da su osporene presude zasnovane na relevantnim zakonima, te da stoga nije povrijeđen člana 6 stav 1 Evropske konvencije a samim tim nije potrebno ulaziti u pitanje je li postojao različit tretman, analogna situacija i osnova diskriminacije u pogledu građana koji su ostvarivali slična prava prema drugim presudama.
34. U konkretnom slučaju apelant je pravo na nediskriminaciju doveo u vezu sa stavom iz osporene presude prema kojem mu je dosuđeni iznos jednog vida nematerijalne štete, osim u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava (o čemu je bilo riječi u prethodnim stavovima ove odluke), snižen i zbog „opšteprihvaćene sudske prakse“. Ustavni sud je, razmatrajući kršenja ovih navoda, dakle dosuđenog iznosa jednog vida nematerijalne štete, u okviru prava na pravično suđenje utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, na osnovu dispozicije iz odredbe člana 250 stav 1 ZPP primijenio relevantne propise a različitost (standard opšteprihvaćene sudske prakse) na koju apelant ukazuje je u skladu sa principom pravne države iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine (mutatis mutandis, AP 25/05, stav 48).
35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio nikakav argumenat iz kojeg bi proizilazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je to vidljivo iz činjenica predmeta, pa su neosnovani navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada je Vrhovni sud svoju odluku u pogledu visine dosuđene naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti donio u skladu s relevantnim odredbama ZOO i ZPP.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.
38. Nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelant ne nudi nikakav drugi argumenat iz kojeg bi proizilazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.
39. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić