Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-709/11 (V. L.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-709/11

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 709/11, rješavajući apelaciju Vojke Lizdek, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vojke Lizdek podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 001275 09 Rev od 25. novembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P001275 08 Gž od 24. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 001275 04 P od 23. jula 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vojka Lizdek (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mokrog, koju zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. februara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 001275 09 Rev od 25. novembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P001275 08 Gž od 24. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 001275 04 P od 23. jula 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja apelacije, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i GP „Zvijezda“ d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: tužilac), kao učesnika u postupku, zatraženo je 12. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. februara 2014. godine, Okružni sud 21. februara 2014. godine, Osnovni sud 25. februara 2014. godine i tužilac 20. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Postupajući u pravnoj stvari GP „Zvijezda“ d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv apelantkinje radi raskida ugovora i predaje u posjed, Osnovni sud je donio Presudu broj 89 0 P 001275 04 P od 23. jula 2008. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužioca i raskinut Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana broj 06-5/02 od 23. januara 2002. godine zaključen između tužioca kao izvođača radova i apelantkinje kao udružioca sredstava o izgradnji dvosobnog stana na k.č. broj 1054/45 k.o. Pale (bliže oznake navedene u izreci presude). Dosljedno tome, apelantkinji je naloženo da tužiocu vrati i preda u posjed i na slobodno raspolaganje stan na k.č. broj 1054/45 k.o. Pale (bliže oznake navedene u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan) u koji se bespravno uselila, u roku od 30 dana od donošenja presude. Izrekom iste presude je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da mu apelantkinja na razliku uplaćenih iznosa i konačne cijene stana utvrđene ugovorom o udruživanju sredstava za izgradnju od 23. januara 2002. goine, koji je trebala platiti najkasnije do 22. februara 2002. godine, plati kamatu u visini od 1% za svaki dan zakašnjenja, što iznosi 22.287,60 KM. Protivtužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se ugovor o udruživanju sredstava održi na snazi, pa da se dosljedno tome obaveže tužiocu isplatiti iznos od 25.291,50 KM odbijen je kao neosnovan. Djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa uplaćenog na ime cijene stana, pa je tužilac obavezan da apelantkinji vrati iznos od 9.000,00 KM dok je odbijen kao neosnovan za iznos od 49.000,00 KM.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac tužbu utemeljio na odredbama čl. 65 i 125 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer ispunjenje ugovora od apelantkinje nije izvršeno u roku, pa je ugovor suštinski već prestao važiti. Apelantkinja je osporila postavljeni tužbeni zahtjev i istakla protivtužbeni zahtjev. Osnovni sud je, nakon izvođenja velikog broja dokaza tužioca i apelantkinje, te njihove ocjene u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužilac sa apelantkinjom zaključio ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana (u daljnjem tekstu: ugovor o udruživanju) i da apelantkinja nije ispunila ugovorenu obavezu iz člana 4 navedenog ugovora, odnosno da je na ime cijene za izgradnju stana tužiocu uplatila iznos od 9.000,00 KM a bila je obavezna da mu uplati iznos od 43.291,40 KM. Dalje je utvrđeno da je tužilac u više navrata pozivao apelantkinju da izmiri svoju obavezu a da je ona, umjesto toga, u avgustu 2004. godine provalila i sa porodicom bespravno se uselila u sporni stan. S tim u vezi, Osnovni sud je pri donošenju odluke u ovom dijelu ocijenio da su ispunjeni uslovi propisani odredbama čl. 124 i 125 ZOO, te je ugovor o udruživanju raskinuo zbog neispunjenja obaveze. Osnovni sud je istakao da je u odredbi člana 124 ZOO propisano da u dvostranim ugovorima, u slučaju neispunjenja obaveze jedne strane, druga strana može zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavom, te da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je tužilac od apelantkinje prvenstveno zahtijevao ispunjenje obaveze. Naime, iz opomena od oktobra 2003. i maja 2004. godine proizilazi da je tužilac opominjao apelantkinju, zahtijevajući da uplati sredstva koja duguje. Zatim, u odredbi člana 125 stav . ZOO je propisano da povjerilac, dakle tužilac, može izjaviti da raskida ugovor ukoliko očekivano ispunjenje obaveze nije dobio u razumnom roku. S tim u vezi, u postupku je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da je apelantkinja ugovor zaključila sa tužiocem, da je dio sredstava za kupovinu stana isplatila Sreti Baričaninu, koji je u vrijeme zaključenja ugovora bio direktor preduzeća „Alumina“ d.o.o. Mokro, da Sreto Baričanin nije imao saglasnost tužioca za zamjenu stana na petom spratu za stan na drugom spratu, da je apelantkinja zatim od tužioca dobila novi ugovor o kupovini stana na drugom spratu a iz sadržaja tog ugovora jasno proizilazi da se ne radi o zamjeni stanova, kako je apelantkinja tokom postupka tvrdila. Zapravo, apelantkinja, po ocjeni prvopstepenog suda, u konkretnoj situaciji nije postupila sa pažnjom koja se zahtijeva u prometu, shodno članu 61 ZOO. Naime, na osnovu izvedenih dokaza je utvrđeno da je apelantkinja preuzimala radnje radi zaključenja spornog ugovora sa Sretom Baričaninom koji nije imao ovlašćenje za preuzimanje bilo kakve obaveze ili prava iz spornog ugovora. Stoga je primjenom citiranih odredbi ZOO tužbeni zahtjev tužioca za raskid Ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana broj 06-5/02 od 23. januara 2002. godine usvojen i navedeni ugovor raskinut. Drugi tužbeni zahtjev tužioca se odnosi na predaju u posjed i na slobodno raspolaganje, pa je sud u tom dijelu odluku donio na temelju odredbe člana 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Navedenom odredbom je propisano da vlasnik može zahtijevati povrat individualno određene stvari s tim što vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo svojine i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tužene (apelantkinje). S tim u vezi je navedeno da je u postupku utvrđeno da se apelantkinja u sporni stan uselila na temelju spornog ugovora i bez saglasnosti tužioca, koji je pravo svojine na stanu stekao gradnjom. Kako je apelantkinja u posjedu spornog stana bez saglasnosti tužioca, u obavezi je da iz njega iseli i preda ga tužiocu u posjed. Treći tužbeni zahtjev se odnosi na isplatu kamate, koji je sud odbio kao neosnovan, jer iz opomena tužioca (od oktobra 2003. i maja 2004.) proizilazi da je od apelantkinje tražio broj tekućeg računa kako bi vratio uplaćeni avans, pri čemu nije tražio kamatu, pa je ocijenjeno da je ovaj tužbeni zahtjev tužioca neosnovan.

7. Rješavajući protivtužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana broj 06-5/02 od 23. januara 2002. godine održi na snazi i da tužiocu, shodno tome, isplati novčani iznos od 25.291,50 KM kao ostatak duga, ocijenjeno je da nije osnovan, prije svega zbog svih razloga usljed kojih je usvojen tužbeni zahtjev tužioca za raskid tog istog ugovora, kao i zbog toga što apelantkinja nije ispunila svoju obavezu prema tužiocu. Naime, u postupku je utvrđeno da je apelantkinja Sreti Baričaninu na ime cijene stana uplatila iznos od 49.000,00 KM, koji je tužiocu od tog iznosa uplatio 9.000,00 KM, pa je zahtjev za održavanje ugovora na snazi, po ocjeni Osnovnog suda, neosnovan. Osim toga, kako je navedeno u obrazloženju presude, iz Presude Osnovnog suda Sokolac broj K-256/02 od 17. decembra 2002. godine, koji je izveden kao dokaz na glavnoj raspravi, utvrđeno je da je vođen i okončan krivični postupak protiv Srete Baričanina, kojom je proglašen krivim da je u oktobru 2001. godine, s namjerom da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist lažnim prikazivanjem činjenica, apelantkinju doveo u zabudu da je sporni stan (svojina tužioca) njegova svojina i na taj način je naveo da mu isplati novčani iznos od 58.000,00 KM, čime je počinio krivično djelo prevare. Istom presudom je Sreto Baričanin obavezan da apelantkinji u svojstvu oštećene isplati novčani iznos od 58.000,00 KM. Donoseći ovakvu odluku u pogledu protivtužbenog zahtjeva apelantkinje, sud je, između ostalog, imao u vidu da je riješen imovinskopravni zahtjev apelantkinje. Budući da je apelantkinja pored osnovnog istakla i alternativni protivtužbeni zahtjev, u slučaju da se perthodnom (glavnom) ne udovolji, i to na način da joj tužilac vrati 58.000,00 KM, Osnovni sud je ocijenio da je djelimično osnovan, jer je u postupku nesporno utvrđeno da je Sreto Baričanin u ime apelantkinje na ime cijene stana tužiocu uplatio iznos od 9.000,00 KM, pa je u toj visini protivtužbeni zahtjev usvojen uz zakonsku zateznu kamatu počev od 7. septembra 2004. godine.

8. Okružni sud je, odlučujući o žalbama tužioca i apelantkinje, donio Presudu broj 89 0 P001275 08 GŽ od 24. juna 2009. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, kojom je žalba apelantkinje djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena na način što je tužilac obavezan da apelantkinji vrati iznos od 9.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. januara 2002. godine umjesto od 7. septembra 2004. godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U pogledu žalbenih prigovora apelantkinje da joj nisu dostavljeni dokazi koje je tužilac izveo tokom glavne rasprave, Okružni sud je istakao da, prema stanju spisa, kao i zapisnika sa ročišta, proizilazi da su apelantkinji dostavljeni svi dokazi koji su izvedeni tokom postupka i da je imala jednak i ravnopravan tretman sa drugom stranom. Što se tiče žalbenog prigovora koji se odnosi na ocjenu dokaza, Okružni sud je obrazložio da su svi dokazi izvedeni u postupku pravilno i brižljivo ocijenjeni, pojedinačno i u međusobnoj vezi, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Vrhovni sud je Presudom broj 89 0 P 001275 09 Rev od 25. novembra 2010. godine reviziju apelantkinje odbio. Obrazlažući presudu Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepenog postupka koja je drugostepeni sud prihvatio u pogledu odluke o glavnoj stvari, ali ne i odluke o zakonskoj zateznoj kamati ocjenjujući da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Nakon ponavljanja zakonskih odredaba na temelju kojih su donesene prvostepena i drugostepena presuda, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju tužilac kao izvođač sa apelantkinjom kao naručiocem 23. januara 2001. godine zaključio ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana, da je utvrđena cijena stana (član 3 ugovora), da će se plaćanje iznosa od 43.291,50 KM izvršiti sa danom potpisivanja ugovora, a preostali iznos u roku od 30 dana od dana potpisivanja ugovora. S obzirom na sadržaj ugovora, kako je dalje navedeno, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da su ugovorne strane ugovorile ispunjenje obaveze u roku, koji je bitan sastojak predmetnog ugovora, te su za zaključak u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i djelimične osnovanosti protivtužbenog zahtjeva naveli jasne razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud.

10. U pogledu neosnovanosti navoda revizije da su počinjene povrede odredaba parničnog postupka zbog nedostavljanja apelantkinji izvoda iz zapisnika o saslušanju svjedoka u krivičnom postupku protiv Srete Baričanina i što prvostepeni sud nije ocijenio iskaz finansijskog vještaka Rade Savića, Vrhovni sud je istakao da je konkretni krivični postupak pokrenut po krivičnoj prijavi apelantkinje koja je kao oštećena u tom postupku učestvovala, pa joj je stoga poznata i sadržina dokaza. Osim toga, u tom pravcu nije isticala prigovore pred prvostepenim sudom. Što se tiče iskaza navedenog vještaka, Vrhovni sud je naveo da taj dokaz, s obzirom na činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, nije od odlučnog značaja za odluku o sporu. Vrhovni sud je najzad istakao da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode koji su odlučni za odluku o sporu, navodeći dovoljne i valjane razloge koje je kao pravilne usvojio i Vrhovni sud. Osim toga, nisu osnovane tvrdnje revizije da je drugostepeni sud morao na raspravi „izvesti potrebne dokaze“ jer su u postupku koji je prethodio donošenju presude stranke izvele brojne dokaze koje su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili, činjenično utvrđenje sudova je u skladu sa izvedenim dokazima a drugostepeni sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantkinja ukazuje da joj je u postupku iz kog su proizašle osporene presude prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih navoda apelantkinja je istakla bitne povrede odredaba parničnog postupka koje se ogledaju u narušavanju principa jednakosti i ravnopravnosti pred sudom u prihvatanju i izvođenju dokazne građe. S tim u vezi je istaknuto da je u postupku, osim sprovođenja dokaza saslušanjem vještaka kojeg je predložila apelantkinja, saslušan i vještak Rade Savić, kojeg je odredio sud, ali da njegov nalaz nije ocijenjen, niti je u presudi izvršena ocjena njegovog svjedočenja iz čega, po mišljenju apelantkinje, proizilazi da je sud počinio bitnu povredu postupka. Zatim, nisu joj dostavljeni svi dokazi koje je predložio tužilac, dokumentacija iz krivičnog predmeta protiv Srete Baričanina, a koji su izvedeni na glavnoj raspravi. Navodi da, prema odredbama ZPP, nije bila dužna da pribavlja dokaze suprotne strane, čime je prekršeno načelo jednakosti i ravnopravnosti pred sudom „u iznošenju dokazne građe“. Osim navedenog, apelantkinja kršenje prava na pravično suđenje obrazlaže pogrešnom i nepotpunom ocjenom izvedenih dokaza, kao i zaključcima koje su izvedeli redovni sudovi, iznoseći svoje viđenje povodom izvedenih dokaza, ukazujući da su sudovi napravili „propuste“ u ocjeni dokaza a stoga i u pravilnom utvrđenju činjeničnog stanja. Smatra da su razlozi presuda u suprotnosti sa izvedenim dokazima, a stoga i sa primijenjenim materijalnim pravom. Naime, sud nije primijenio odredbe materijalnog prava koje je trebalo da primijeni. Sve navedene okolnosti je isticala u žalbi i reviziji, ali drugostepeni i trećestepeni sud su samo površno i bez stvarnog razmatranja prvostepenu presudu potvrdili.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelantkinje na koja ukazuje u apelaciji, u kojoj hronološki obrazlaže predmetni materijalnopravni odnos i postupke pred sudom koji su prethodili donošenju konačne presude, ponavljajući navode koje je isticala tokom postupka pred redovnim sudovima. Imajući u vidu da se u apelaciji ponavljaju navodi isticani tokom postupka o kojima je taj sud dao svoju ocjenu i iznio u pobijanoj presudi, pokazuje se kao bespotrebno ponavljanje razloga koji su detaljno obrazloženi i koji su taj sud opredijelili da donese takvu presudu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovaana.

13. Okružni sud je u odgovoru istakao da u cijelosti ostaje kod navoda, razloga i zaključaka iznesenih u presudi tog suda kojom nisu povrijeđene odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije.

14. Osnovni sud je ostao kod razloga datih u svojoj presudi i ocijenio da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje.

15. Tužilac je u odgovoru predložio da se apelacija odbaci jer u postupku pred redovnim sudovima nije došlo do povrede prava na koje apelantkinja u apelaciji ukazuje, a razlog za podnošenje apelacije vidi u njenom nezadovoljstvu konačnom presudom suda.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 101.

Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se izvode neposredno pred sudom, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 102.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 124.

U dostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 125. stav 1.

Kad ispunjenje obaveza u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni svoju obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

18. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno odredene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktickoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 0 P 001275 09 Rev od 25. novembrta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 22. decembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantkinja pobija presude redovnih sudova ukazujući da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak u kojem je apelantkinja učestvovala pred redovnim sudovima odnosio na raskid ugovora, predaju u posjed i isplatu, dakle, na postupak građanskopravne prirode čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

26. Suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, odlučujući o zahtjevu iz tužbe i protivtužbe, povrijedili procesne odredbe narušavanjem principa jednakosti i ravnopravnosti pred sudom u pogledu prihvatanja i ocjene dokazne građe, što je kao posljedicu imalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje a stoga i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U postupku o žalbi i reviziji istakla je kršenje prava na obrazloženu odluku.

27. U vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava u pogledu prihvatanja i ocjene dokazne građe, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Ustavni sud u vezi sa ocjenom dokaza naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8 ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123 ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenju zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

29. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije u ovom dijelu odnose na narušavanje principa jednakosti i ravnopravnosti pred sudom u iznošenju, prihvatanju i ocjeni dokazne građe. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti će se miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

30. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, u toku postupka (glavnoj raspravi) sproveo veliki broj dokaza koji su predloženi i izvedeni kako od tužioca, tako i od apelantkinje. S tim u vezi, Osnovni sud je, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, koji dokazi su prihvaćeni i iz kojih razloga, kao i koji dokazi nisu prihvaćeni i razloge za takav stav. U tom kontekstu Ustavni sud uočava da je apelacijom posebno ukazano na nedostavljanje dokaza iz krivičnog predmeta, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Međutim, iz prvostepene presude proizilazi da je prilikom izvođenja dokaza izvršen uvid u krivičnu Presudu istog suda broj K-256/02 od 17. decembra 2002. godine kojom je okončan krivični postupak protiv okrivljenog Srete Baričanina i kojom je on proglašen krivim da je apelantkinju doveo u zabludu po osnovu kupovine stana, čime je počinio krivično djelo prevare. Istom presudom je okrivljeni obavezan da apelantkinji, kao oštećenoj u tom postupku, isplati iznos od 58.000,00 KM, čime je riješen i njen imovinskopravni zahtjev. Osim toga, Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju, pojašnjavajući razloge nedostavljanja ovih dokaza apelantkinji, istakao da se odnose na „čitanje iskaza svjedoka i oštećene“ (apelantkinje) u konkretnom krivičnom predmetu u kom je apelantkinja učestvovala kao stranka (oštećena). Takođe su Okružni sud i Vrhovni sud, ocjenjujući identičan žalbeni i revizioni prigovor, u obrazloženjima svojih odluka naveli da iz predmeta spisa proizilazi da su apelantkinji dostavljeni svi dokazi koji su izvedeni tokom postupka, te da apelantkinja, koja je predložila pokretanje krivičnog postupka protiv Srete Baričanina i koja je u tom postupku učestvovala, zna za sadržaj tih dokaza, a osim toga, pred prvostepenim sudom nije isticala prigovore u tom pravcu. Takođe je na žalbeni i revizioni prigovor u pogledu propusta prvostepenog suda da ocijeni iskaz finansijskog vještaka Rade Savića jasno navedeno da taj dokaz, s obzirom na utvrđenje suda koje je proisteklo na temelju velikog broja izvedenih dokaza, nije od odlučnog značaja za ishod spora.

31. Ustavni sud naglašava da jednakost i ravnopravnost stranaka pred sudom u kontekstu građanskog postupka znači da se svakoj strani mora dati razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj i da stranke imaju mogućnost da saznaju i komentarišu sve izvedene dokaze. Budući da je pred prvostepenim sudom sproveden veoma obiman dokazni postupak i da je apelantkinja imala uvid u sve dokaze na kojima se zasnivaju presude koje se osporavaju apelacijom, da joj je (kao i drugoj strani) omogućeno aktivno učestvovanje u postupku predlaganjem i izvođenjem dokaza, davanjem primjedbi, korišćenjem pravnih lijekova (redovnih i vanrednih), Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je apelantkinja drugačije tretirana u odnosu na tužioca, te da je narušen princip jednakosti i ravnopravnosti u odnosu na apelantkinju, zbog čega je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

32. Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja navedeni princip dovela u vezu sa pravom na obrazloženu odluku na čije kršenje je ukazala u kontekstu odluka o žalbi i reviziji, smatrajući da su sudovi, potvrđujući prvostepenu presudu, imali površan pristup. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu, prije svega, proizilazi da je apelantkinja identične navode (kojima je ukazivala na bitne povrede postupka) isticala u žalbi i reviziji. Okružni sud je, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod a Vrhovni sud na svaki revizioni navod koji je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na sve tri instance u obrazloženju svojih odluka na temelju sprovedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja naveli jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je zahtjev tužioca osnovan, kao i razloge zbog kojih je ocijenjeno da je alternativni protivtužbeni zahtjev osnovan samo u dosuđenoj visini (9.000,00 KM), te da se stav redovnih sudova koji je zasnovan na relevantnim odredbama ZOO i ZOSPO ne može smatrati proizvoljnim. Naime, u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica ili kod primjene materijalnog prava, Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelantkinje nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih principa, Ustavni sud ne može konstatovati da osporene presude redovnih sudova krše ustavna prava apelantkinje, nego upravo suprotno, sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je odbijen njen protivtužbeni zahtjev.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, pri čemu je tužiocu i apelantkinji data jednaka mogućnost u predlaganju i izvođenju dokazne građe, u smislu principa jednakosti i ravnopravnosti u postupku, i kada su sudovi u postupku o redovnom i vanrednom pravnom lijeku naveli detaljna i jasna obrazloženja uz relevantnu primjenu procesnog i materijalnog prava.

37. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-709/11 (V. L.) | Sudska praksa | Aktio