Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1930/11 (M. K. i F. K.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1930/11

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1930/11, rješavajući apelaciju Marinka Kukrike i Franje Kukrike, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b), članka 59. st. 1. i 2. i članka 62. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 24. travnja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Marinka Kukrike i Franje Kukrike.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000294 09 Rev od 6. siječnja 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-8/05 od 26. ožujka 2009. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan u roku od tri mjeseca donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, sukladno članku 74.

stavak 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marinko Kukrika i Franjo Kukrika (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 28. travnja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70-0-P- 000294 09 Rev od 6. siječnja 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-8/05 od 26. ožujka 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Esada Agovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. veljače 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 28. veljače i 18. ožujka 2014. godine.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su opunomoćenicima apelanata 20. ožujka 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1618/00 od 2. travnja 2004. godine raskinut je kupoprodajni ugovor zaključen između apelanata i tuženog o prodaji mini-linije za punjenje sokova, pa je tuženi obvezan apelantima vratiti iznos od 60.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 5. listopada 2000. godine pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.380,00 KM uz obvezu apelanata da tuženom predaju u posjed i vlasništvo mini-liniju za punjenje sokova koja je bila predmetom ugovora, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da su apelanti u tužbi naveli da su koncem studenog 1999. godine zaključili usmeni ugovor o kupoprodaji mini-linije za punjenje sokova za kupoprodajnu cijenu od 60.000,00 KM. Istaknuli su da su nakon montiranja mini-linije utvrdili da mini-linija ima nedostatke koji se ne mogu otkloniti pa stoga tužbom traže raskid ugovora i povrat uplaćenih sredstava.

8. Općinski sud je u dokaznom postupku, između ostalog, saslušao i tuženog koji je u svom iskazu naveo da su apelanti o svom trošku prevezli opremu, a dogovoreno je da će osobno sa svojim serviserom opremu staviti u funkciju. Tuženi je, također, istaknuo je da su prilikom servisiranja opreme uočeni određeni nedostaci za koje je on isplatio iznos od 2.000,00 KM nakon čega je izvršen popravak i oprema stavljena u funkciju. Dalje je naveo da su se nakon servisiranja apelanti ponovo javljali i obavijestili tuženog da imaju problem sa opremom pa kako mu nisu znali objasniti o čemu se radi, a on je osobno želio da im pomogne, te im je predložio zajedničku suradnju koja nije ostvarena. Pri tome je tuženi naveo da se radi o postrojenjima iz 1983. godine.

9. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su zaključile usmeni kupoprodajni ugovor o kupovini mini-linije za proizvodnju sokova za kupoprodajnu cijenu od 60.000,00 KM. Dalje je navedeno da nije sporno da su apelanti tuženom isplatili kupoprodajnu cijenu u cijelosti. Istaknuto je da je nalazima i mišljenjima vještaka A.Č. i Z.B. utvrđeno da predmetno postrojenje nije u funkciji, niti je bilo tragova nedavnog korištenja, da se radi o nefunkcionalnom postrojenju čija amortizacija iznosi više od 90% uz vrlo loše održavanje i neredovnu zamjenu potrošnog materijala. Ukazano je da je procijenjena vrijednost na dan davanja nalaza i mišljenja 30.000,00 KM. Stoga, kako iz iskaza apelanata i svjedoka Š.Č. proizlazi da su postrojenja nakon kupovine i montiranja bila neispravna i nefunkcionalna, Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan i da su se stekli uvjeti za raskid ugovora o kupoprodaji i da je tuženi dužan apelantima vratiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 60.000,00 KM a apelanti da tuženom predaju u posjed i vlasništvo linije za punjenje.

10. Općinski sud je naveo da su postrojenja prilikom kupovine bila oštećena kao i na dan davanja nalaza i mišljenja, što proizlazi iz iskaza tuženog koji je naveo da su apelanti postrojenja kupili bez njihovog stavljanja u funkciju, a da je nakon montiranja i puštanja linije u funkciju uočena neispravnost, te da je tuženi tom prilikom za popravak dao iznos od 2.000,00 KM. Po mišljenju Općinskog suda, ispunjeni su uvjeti za raskid i zbog činjenice da je tuženi apelantima prodao postrojenja proizvodnje 1983. godine, a nalazom i mišljenjem vještaka je utvrđeno da se radi o postrojenjima proizvodnje 1970. godine, pa su apelanti i na taj način dovedeni u zabludu u pogledu predmeta kupoprodajnog ugovora. Ukazano je da je pravo kupca da za ugovorenu cijenu dobije kupljenu stvar bez nedostataka a obveza prodavca je da proda stvar bez materijalnih nedostataka. Istaknuto je da u konkretnom slučaju proizlazi da mini-linija za proizvodnju sokova nije imala svojstva za namjenu koja su uočena prilikom stavljanja u funkciju kada je uočeno da je neispravna. Stoga, kako je trenutak stavljanja u funkciju bitan za ocjenu ispravnosti ili neispravnosti, sud je mišljenja da su apelanti tada ustanovili da se radi o neispravnim postrojenjima, te je stoga odlučio kao u dispozitivu presude.

11. Protiv prvostupanjske presude priziv je podnio tuženi koju je Kantonalni sud Presudom broj Gž-8/05 od 26. ožujka 2009. godine uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev apelanata.

12. U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno da je nesporno da su stranke zaključile usmeni kupoprodajni ugovor koncem studenog 1999. godine, kada su i preuzeli kupljenu mini-liniju za punjenje sokova. Istaknuto je da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da mini-linija ima nedostatke koji se ne mogu otkloniti, a koje su apelanti uočili odmah nakon montiranja mini-linije, to jeste u studenom 1999. godine, a tužbu su podnijeli 5. listopada 2000. godine.

13. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 481. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je kupac dužan primljenu stvar na uobičajen način pregledati, ili je dati na procjenu, čime je to prema redovitom tijeku stvari moguće, i o vidljivim nedostacima obavijestiti prodavca u roku od osam dana inače gubi pravo. Istaknuto je da apelanti sudu nisu pružili dokaz da su postupili po navedenoj zakonskoj odredbi, kao i prema odredbi čl. 488. i 489. ZOO, te da im stoga i ne pripada pravo raskida ugovora prema članku 490. ZOO.

14. Protiv drugostupanjske presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 70 0 P 000294 09 Rev od 6. siječnja 2011. godine odbio kao neutemeljenu.

15. U obrazloženju revizione presude se navodi da je drugostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja prema članku 126. Zakona o parničnom postupku pravilno izveo zaključak da apelanti nisu dokazali da su u roku od osam dana (članak 481. stavak 1. ZOO) nakon izvršene popravke (članak 483. ZOO) obavijestili tuženog da linija ima vidljive nedostatke za njezinu redovitu upotrebu i pozvali ga da je pregleda kako to nalaže odredba članka 484. stavak 1. ZOO. Istaknuto je da odredba članka 483. ZOO propisuje da, kada zbog nekog nedostatka dođe do opravke stvari, isporuke druge stvari, zamjene dijelova i slično, rokovi iz prethodna dva članka počinju teći od predaje opravljene stvari, predaje druge stvari, izvršene zamjene dijelova i slično. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno je drugostupanjski sud odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata dajući pri tome razloge koje je prihvatio i revizioni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da je sud rokove trebao računati u smislu odredbe članka 483. ZOO. Ističu da je pozivanje sudova na odredbe članka 481. stavak 1. ZOO apsolutno neutemeljeno, jer je jasno da je prodavatelj znao za nedostatke, a posebice godinu proizvodnje strojeva, tj. punionice, i da ih prilikom kupoprodaje nije istaknuo niti prijavio prodavatelju. Po njihovom mišljenju, drugostupanjski sud se trebao pozvati na odredbu članka 485. ZOO.

b) Odgovor na apelaciju

17. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03) relevantne odredbe glase:

Pregled stvari i vidljivi nedostaci Član 481. stav 1.

(1)Kupac je dužan da primljenu stvar na uobičajeni način pregleda ili je da na pregled, čim je to prema redovnom toku stvari moguće, i da o vidljivim nedostacima obavijesti prodavca u roku od osam dana, a kod ugovora u privredi bez odlaganja inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada.

Skriveni nedostaci Član 482.

(1)Kad se poslije prijema stvari od strane kupca pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari (skriveni nedostatak), kupac je dužan, pod prijetnjom gubitka prava, da o tom nedostatku obavijesti prodavca u roku od osam dana, računajući od dana kad je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi bez odlaganja.

(2)Prodavac ne odgovara za nedostatke koji se pokažu pošto protekne šest mjeseci od predaje stvari, izuzev kad je ugovorom određen duži rok.

Rokovi u slučaju opravke, zamjene i sl.

Član 483.

Kad je zbog nekog nedostatka došlo do opravke stvari, isporuke druge stvari, zamjene dijelova i slično, rokovi iz prethodna dva člana počinju teći od predaje opravljene stvari, predaje druge stvari, izvršene zamjene dijelova i slično.

Značaj činjenice da je prodavac znao za nedostatak Član 485.

Kupac ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kad nije izvršio svoju obavezu da stvar pregleda bez odlaganja, ili obavezu da u određenom roku obavijesti prodavca o postojanju nedostatka, kao i kad se nedostatak pokazao tek po proteku šest mjeseci od predaje stvari, ako je taj nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat.

Ispunjenje, sniženje cijena, raskid ugovora, naknada štete Član 488.

(1)Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o nedostatku može:

1)zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora);

2)zahtijevati sniženje cijene;

3)izjaviti da raskida ugovor.

(2)U svakom od ovih slučajeva kupac ima pravo i na naknadu štete.

(3)Pored toga, i nezavisno od toga, prodavac odgovara kupcu i za štetu koju je ovaj zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima, i to prema opštim pravilima i odgovornosti za štetu.

Neispunjenje ugovora u razumnom roku Član 489.

Ako kupac ne dobije zahtijevano ispunjenje ugovora u razumnom roku, zadržava pravo da raskine ugovor ili da snizi cijenu.

Kad kupac može raskinuti ugovor Član 490.

(1)Kupac može raskinuti ugovor samo ako je prethodno ostavio prodav-cu naknadni primjereni rok za ispunjenje ugovora.

(2)Kupac može raskinuti ugovor i bez ostavljanja naknadnog roka ako mu je prodavac poslije obavještenja o nedostacima saopštio da neće ispuniti ugovor ili ako iz okolnosti konkretnog slučaja očigledno proizilazi da prodavac neće moći ispuniti ugovor ni u naknadnom roku.

VI. Dopustivost

19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70- 0-P-000294 09 Rev od 6. siječnja 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu odluku apelanti su primili 9. ožujka 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. travnja 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelanti navode da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. Predmetni postupak se odnosi na postupak raskida kupoprodajnog ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

25. Apelanti, u suštini, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od redovitih sudova.

26. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska, pa se, iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise stoga što očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je presudom Općinskog suda usvojen tužbeni zahtjev apelanata za raskid usmenog kupoprodajnog ugovora zaključenog između apelanata i tuženog, a na temelju kojeg su apelanti od tuženog kupili mini-liniju za punjenje soka za kupoprodajnu cijenu od 60.000,00 KM. Općinski sud je kao razlog za donošenje svoje odluke naveo da su predmetna postrojenja nakon kupovine i montiranja bila neispravna i nefunkcionalna zbog čega je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanata utemeljen i da su se stekli uvjeti za raskid ugovora. Pored navedenog, prvostupanjski sud je naveo da su se stekli uvjeti za raskid ugovora i zbog činjenice da je tuženi apelantima prodao postrojenja proizvedena 1983. godine, a nalazom i mišljenjem vještaka je utvrđeno da se radi o postrojenjima iz 1970. godine, čime su apelanti dovedeni u zabludu u pogledu predmeta kupoprodajnog ugovora. Ustavni sud primjećuje da se u svojoj presudu Općinski sud nije pozvao ni na jednu relevantnu odredbu ZOO u odnosu na zaključak tog suda da su se stekli uvjeti za raskid predmetnog ugovora.

28. Međutim, rješavajući po prizivu tuženog, Kantonalni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za raskid ugovora u smislu odredbe članka 490. ZOO, budući da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da su postupili u smislu odredbe članka 481. stavak 1. ZOO. Naime, Kantonalni sud je ukazao da su nedostatke apelanti uočili odmah nakon montiranja mini-linije, odnosno u studenom 1999. godine, a da su tužbu podnijeli 5. listopada 2000. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, potvrđujući razloge koje je za svoju odluku dao Kantonalni sud, naveo da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da su u roku od osam dana (članak 481. stavak 1. ZOO) nakon izvršene popravke (članak 483. ZOO) obavijestili tuženog da linija ima vidljive nedostatke za njezinu redovitu upotrebu i pozvali ga da je pregleda kako to nalaže odredba članka 484. stavak 1. ZOO.

29. Dakle proizlazi da je Vrhovni sud u svojoj odluci precizirao da se rok od osam dana iz odredbe članka 481. stavak 1. računa od momenta nakon izvršene popravke (članak 483. ZOO). Međutim, Ustavni sud zapaža da ni Kantonalni niti Vrhovni sud u svojim odlukama nisu dali bilo kakvo obrazloženje u pogledu okolnosti koja je prvostupanjskom sudu bila jedan od osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva apelanata, da je tuženi apelantima prodao postrojenja proizvodnje 1983. godine, a da je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da se radi o postrojenjima proizvodnje 1970. godine, čime su apelanti dovedeni u zabludu u pogledu predmeta kupoprodajnog ugovora. Stoga, budući da se Kantonalni i Vrhovni sud u svojim odlukama, kojima je u konačnici odbijen tužbeni zahtjev apelanata, nisu na bilo koji način osvrnuli na ovu okolnost, Ustavni sud smatra da obrazloženje odluka navedenih sudova ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje u smislu odredbe članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

30. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda došlo do kršenja ustavnog prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije obzirom da obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje jer ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.

32. Na temelju članka 59. st. 1. i 2. i članka 62. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1930/11 (M. K. i F. K.) | Sudska praksa | Aktio