Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1696/11 (T. K. i Š. K.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Nekretnina
- Posjed
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1696/11
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1696/11, rješavajući apelaciju Teufika Kurtovića i Šuhre Kurtović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b, člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Teufika Kurtovića i Šuhre Kurtović.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 004150 10 Gž od 14. februara 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Teufika Kurtovića i Šuhre Kurtović, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 004150 10 Gž od 14. februara 2011.
godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004150 02 P od 26. aprila 2010. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Teufik Kurtović i Šuhra Kurtović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantkinja) iz Prijedora, koje zastupa Milan Mrđa, advokat iz Prijedora, podnijeli su 11. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 004150 10 Gž od 14. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 004150 02 P od 26. aprila 2010. godine. Punomoćnik apelanata je 29. jula 2013. godine obavijestio Ustavni sud da je prvoapelant umro, a da je drugoapelantkinja njegova nasljednica. Iz navedenog proizilazi da su se stekli uslovi za nastavak postupak u odnosu na prvoapelanta u smislu odredbe člana 63 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Okružnog suda, Osnovnog suda i Izeta, Armina i Armine Dautović (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi) zatraženo je 19. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pismeno koje je poslano tuženim se vratilo sa naznakom „nepoznata adresa“.
3. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 22. marta 2013. godine, 3. i 10. marta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelanti su 24. maja 2002. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih radi utvrđivanja jačeg prava na posjed i predaje u posjed nekretnine.
6. Do donošenja prvostepene presude Osnovni sud je zakazao 11 ročišta. Apelanti nisu pristupili na ročište zakazano za 12. maj 2008. godine zbog problema u pogledu dostavljanja poziva za ročište.
7. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 004150 02 P od 26. aprila 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi jače pravo na posjed na nekretninama, i to k.č. broj 5256/1, „ Ograda“, njiva III klase, površine 3.977 m2, upisana u p.l. broj 1998 k.o. Prijedor I u korist apelanata, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelanti na osnovu presude upišu kao posjednici na označenim nekretninama sa po 1/2 dijela posjeda, ili da apelantima predaju u posjed dio parcele k.č. broj 5256/1, površine 1.080 m2, što je na skici lica mjesta označeno plavom bojom i obilježeno brojevima 3, 4, 5 i 6, koja čini sastavni dio presude. Apelanti su obavezani da tuženim nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.844,00 KM u roku od 30 dana.
8. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na jačem pravu na posjed, a jače pravo na posjed ima onaj ko ima jaču pravnu osnovu. Oni su tvrdili da im to pravo pripada na osnovu ugovora od 20. jula 1985. godine i 30. novembra 2001. godine.
9. Navedeno je da je uvidom i čitanjem ugovora o kupoprodaji od 20. jula 1985. godine i 30. novembra 2001. godine utvrđeno da navedeni ugovori ne mogu biti valjan pravni osnov za sticanje u smislu člana 41 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO).
10. Ukazano je da ugovor o prometu nepokretnosti, kakav je ugovor o kupoprodaji, mora biti sačinjen u pisanoj formi. Istaknuto je da je odredbom člana 72 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njime obavezuju. Istaknuto je da predmetni ugovor od 20. jula 1985. godine ne sadrži potpise ugovarača, te se stoga smatra da nije ni zaključen. Dalje, kupoprodajni ugovor od 30. novembra 2001. godine zaključen između prvoapelanata i drugotuženog i trećetužene se odnosi na nekretnine označene kao k.č. broj 5256 iz p.l br. 1770/02, k.o. Prijedor I, a ne na nekretninama iz p.l. br. 1998/02, k.o. Prijedor I koje su predmet spora.
11. Osnovni sud je naveo da Zakon o prometu nepokretnosti u članu 9, osim obavezne pisane forme, zahtijeva i da potpisi stranaka budu ovjereni kod nadležnog suda. U konkretnom slučaju je utvrđeno da potpisi ugovarača nisu ovjereni od nadležnog suda u skladu sa odredbama člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti slijedom čega navedeni ugovor i ne proizvodi pravno dejstvo.
12. Takođe je istaknuto da apelanti nisu dokazali da im je sporna nekretnina bila predana u posjed dobrovoljno od prednika tuženih Semke Dautović kada je eventualno zaključen usmeni ugovor iz 1985. godine, jer su sami naveli da su ušli u posjed navedenih nekretnina tek 1996. godine, nakon povratka kući poslije rata u BiH. Prema tome, po mišljenju suda, apelanti nemaju valjan pravni osnov, niti zakonit način sticanja predmetne nekretnine zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
13. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu 24. maja 2010. godine koju je Okružni sud Presudom broj 77 0 P 004150 10 Gž od 14. februara 2011. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ugovori o prodaji od 20. jula 1985. godine i od 30. novembra 2001. godine ne ispunjavaju zakonske uslove propisane odredbama ZOSPO i Zakonom o prometu nepokretnosti da bi poslužili kao pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom zemljištu. Navedeno iz razloga što ugovor od 20. jula 1985. godine nisu potpisali ugovarači, niti ga je ovjerio sud pa ne ispunjava uslove iz člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti, jer nema potpisa na ugovoru.
15. U odnosu na ugovor od 30. novembra 2001. godine koji je zaključen između apelanata i drugotuženog i trećetužene a odnosi se na nekretnine iz p.l. br. 1770/02 k.o. Prijedor, istaknuto je da apelanti tokom postupka, u smislu odredbe člana 123 stav 1 ZPP, nisu izvodili dokaze kako bi dokazali da se radi o istim nekretninama. Takođe, po mišljenju suda, sve i da se radi o istom zemljištu, ono se još uvijek, prema nalazu i mišljenju vještaka geometra od 12. oktobra 2009. godine u p.l. broj 1998 k.o. Prijedor, vodi na imenu pokojne Semke Dautović pa tuženi-prodavci prvotuženi i trećetužena u momentu zaključenja ugovora nisu mogli na apelante prenijeti više prava na predmetnom zemljištu nego što su i sami imali.
16. Prema tome, apelanti nisu dokazali da su na zakonit način na osnovu pravnog posla (kupovinom) u smislu člana 20 stav 1 ZOSPO stekli pravo svojine na predmetnom zemljištu, a niti su dokazali da imaju pravni osnov po kom drže u posjedu parcelu k.č. broj 5256/1, površine 1.850 m2, niti da imaju pravni osnov po kom bi trebalo da im se preda u posjed dio ove parcele u površini od 1.080 m2, koju u posjedu drže tuženi u smislu odredbe člana 37 i 41 stav 2 ZOSPO.
17. Okružni sud je naveo da se neosnovano žalbom osporava prvostepena presuda iz razloga što nisu salušani tuženi. Istaknuto je da je sud usvojio prijedlog apelanata i odredio izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, ali kako su tuženi uredno obaviješteni posredstvom svog punomoćnika o ročištu za glavnu raspravu i kako se na ročište nisu odazvali, sud je, ocjenjujući da se odredbe člana 167 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ne mogu primijeniti nikakve prisilne mjere prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja, niti se stranka može prisiliti na davanje iskaza u smislu člana 164 navedenog zakona, odlučeno je da se sasluša samo stranka koja je pristupila na ročište, odnosno apelanti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ističu da su u sudskom postupku koji je trajao enormno dugo prvostepeni i drugostepeni sud apelantima onemogućili ostvarivanje njihovih prava a naročito u pogledu prijedloga apelanata da se tuženi saslušaju u svojstvu parničnih stranaka, posebno da se saslušaju drugotuženi i trećetužena koji su potpisali i ovjerili ugovor kod notara, primili kupoprodajnu cijenu i u naravi priznali tužbeni zahtjev. Smatraju da bi saslušanjem tuženih ishod postupka bio sasvim drugačiji za apelante, a naročito imajući u vidu sačinjavanje ugovora kod ovlašćenog notara.
b) Odgovor na apelaciju
19. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje kod pravnog stava izraženog u svojoj odluci.
20. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo hronologiju postupanja suda u navedenom predmetu. Istaknuto je da je sud kontinuirano postupao u predmetnom postupku osim u periodu reorganizacije pravosuđa, te da su brojna odlaganja u periodima kada je postupanje u predmetu bilo u toku bila mimo uticaja suda i bila su vezana za okolnosti na strani apelanata i tuženih. Ukazano je da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:
Sticanje prava svojine Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasledivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na nacin i pod uslovima odredenim zakonom.
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno odredene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar ciji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
Član 41.
Lice koje je pribavilo individualno odredenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, 21/92, 3/93 i 18/94 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) relevantne odredbe glase: Član 9.
(1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.
(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase: Sastavljanje isprave Član 72. stav 1.
(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.
U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 164.
Sud će odlučiti da se sasluša samo jedna stranka, ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove pozivu suda.
Član 167.
Ne mogu se primijeniti nikakve prinudne mjere prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja niti se stranka može prinuditi na davanje iskaza.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 77 0 P 004150 10 Gž od 14. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 17. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 11. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
28. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli tužbu 24. maja 2002. godine, a postupak je okončan presudom Okružnog suda od 14. februara 2011. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao osam godina i osam mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
29. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu imajući u vidu pravna i činjenična pitanja koja je trebalo riješiti. Pored toga, Ustavni sud nalazi da apelanti nisu doprinijeli dužini trajanja postupka, jer iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da su apelanti koristili metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Štaviše, apelanti su urgirali da se predmetni postupak što prije okonča.
30. U odnosu na doprinos redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je od momenta podnošenja tužbe (24. maj 2002. godine) prvostepeni sud svoju presudu donio 26. aprila 2010. godine, odnosno nakon proteka perioda od sedam godina i 11 mjeseci. Pri tome Ustavni sud primjećuje da su u predmetnom postupku postojale objektivne okolnosti u pogledu dostave poziva za ročište tuženima koje su mogle uticati na dužinu postupka. Međutim, i pored navedenih okolnosti, Ustavni sud ne može prihvatiti da period od sedam godina i 11 mjeseci, koliko je bilo potrebno prvostepenom sudu da donese svoju odluku, zadovoljava princip razumnog roka, pa čak i ako se uzmu u obzir razlozi koje je ponudio prvostepeni sud a koji se tiču reorganizacije pravosuđa. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10 i 11, stav 19). U odnosu na Okružni sud, Ustavni sud smatra da je ovaj sud žalbu apelanata riješio u relativno kratkom vremenskom roku. Stoga, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka a priori suprotna principu «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da se može u cijelosti pripisati Osnovnom sudu.
31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
32. U vezi sa ovim dijelom navoda apelanata, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelanti tražili da se utvrdi da imaju jače pravo na posjed na nekretnini k.č. broj 5256/1, površine 3.977 m2, upisana u p.l. broj 1998. k.o. Prijedor, te da se na osnovu presude upišu kao posjednici na označenim nekretninama. Apelanti su svoje pravo jačeg posjeda na predmetnim nekretninama zasnivali na ugovorima o prodaji od 20. jula 1985. godine i od 30. novembra 2001. godine. Međutim, u toku postupka utvrđeno je da ugovor od 20. jula 1985. godine ne ispunjava zakonske uslove jer ga nisu potpisali ugovarači, niti ga je ovjerio sud zbog čega ne ispunjava uslove iz člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti. U odnosu na ugovor od 30. novembra 2001. godine, utvrđeno je da su predmet tog ugovora druge nekretnine, a ne nekretnine koje su predmet spora, te da apelanti u pogledu navedenog nisu izvodili dokaze kojim bi dokazali da se radi o istim nekretninama. Pri tome su redovni sudovi ocijenili da čak i da se radilo o istim nekretninama, predmet tog ugovora su bile nekretnine koje se vode na imenu prednika tuženih zbog čega oni u momentu zaključenja ugovora sa apelantima na njih nisu mogli prenijeti više prava nego što su ga i oni sami imali. Takođe, Okružni sud je dao obrazloženje na navode apelanata o tome zbog čega u postupku nisu saslušani tuženi. Naime, Okružni sud je naveo da se, u smislu odredbi ZPP, ne može primijeniti nikakva prisila prema stranci koja se nije odazvala pozivu radi saslušanja (član 167 ZPP), kao i da stoga sud može donijeti odluku da se sasluša samo stranka koja je pristupila ročištu (član 164 ZPP). Ustavni sud smatra da navedena obrazloženja koja su za svoje odluke ponudili redovni sudovi ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti su u toku cijelog predmetnog postupka imali mogućnost da dokazuju svoje tvrdnje na kojima su zasnovali svoj tužbeni zahtjev. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali detaljno i jasno obrazloženje zbog čega su zaključili da u konkretnom slučaju apelanti nisu dokazali da imaju jače pravo na posjed na predmetnim nekretninama, kao i zbog čega predmetni ugovori o prodaji ne mogu poslužiti kao osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
35. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Ostali navodi
36. Vezano za navode apelanata o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim svojih paušalnih navoda o povredi ovih prava, nisu obrazložili u čemu nalaze povredu ovih prava, niti su ponudili argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak ukupno trajao osam godina i osam mjeseci od čega pred prvostepenim sudom sedam godina i 11 mjeseci pri čemu prvostepeni sud nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
38. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
39. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić