Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-699/14 (M. G.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Uporedive situacije
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Razvod braka
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-699/14
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 699/14, rješavajući apelaciju Milijane Grujić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milijane Grujić, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 021585 13 Gž od 29. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 P 021585 11 P od 30. aprila 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milijana Grujić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 11. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 021585 13 Gž od 29. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 021585 11 P od 30. aprila 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Osnovnog suda i Okružnog suda te Borislava Raševića (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u postupku, zatraženo je 24. februara te 4. i 17. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju 10. marta i 2. aprila 2014. godine, dok Okružni sud nije odgovorio na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Osnovni sud je donio Presudu broj 89 0 P 008776 09 P od 15. januara 2010. godine, koja je postala pravomoćna 24. februara 2010. godine (u daljnjem tekstu: Presuda od 15. januara 2010. godine), kojom je razveden brak između apelantice i tuženog (stav prvi izreke presude). Istom presudom je odlučeno da se zajedničko dijete apelantice i tuženog (u daljnjem tekstu: mldb. A. R.), rođena 2007. godine, povjerava na odgoj, čuvanje i vaspitanje tuženom - ocu i zakonskom zastupniku (stav drugi izreke presude). Apelantica, majka mldb. A. R. je obavezana da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. A.R. mjesečno plaća 15% od plaće koju ostvaruje u radnom odnosu (stav treći izreke presude).
Parnični postupak okončan osporenim presudama
6. Osnovni sud je Presudom broj 89 1 P 021585 11 P od 30. aprila 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 021585 13 Gž od 29. novembra 2013. godine, odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj se povjeri na zaštitu i vaspitanje mldb. A.R. te da se, slijedom toga, „naredi“ tuženom da apelantici preda mldb. A. R. na zaštitu i vaspitanje u roku od osam dana od dana donošenja presude. Odbijen je i preostali apelantičin tužbeni zahtjev u pogledu obavezivanje tuženog na plaćanje za izdržavanje mldb. A. R.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je apelantica 10. maja 2011. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi „povjeravanja mldb. A. R. na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje“ (vsp: 1.500,00 KM). Apelantica je u podnesenoj tužbi navela da su se nakon donošenja presude od 15. januara 2010. godine prilike izmijenile u odnosu na „tadašnje stanje stvari“, te da ona „više nije saglasna“ da mldb. A. R. i dalje živi s ocem – tuženim. Osnovni sud je istakao da je nakon ocjene provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. S tim u vezi Osnovni sud je naveo mnogobrojne dokaze koje je proveo i među kojima su i Izvještaj Centra za socijalni rad Pale broj 03-544-304.4/09 od 13. juna 2011. godine, zapisnik s ročišta održanog u postupku razvoda braka od 17. decembra 2009 .godine u predmetu broj 89 0 P 008776 09 P, nalaze i mišljenja vještaka dr. Dragana Jovanović i vještaka psihologa mr. Tatjane Gradišić od 12. marta 2012. godine, kao i tima vještaka, doktora, neuropsihijatra i psihologa Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tim vještaka iz KCUS) od 26. jula 2012. godine. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je proveo dokaze saslušanja sedam poimenično navedenih svjedoka kao i zaposlenice Centra za socijalni rad Pale te apelantice i tuženog.
8. Navedeno je da je apelantica svoj tužbeni zahtjev zasnovala na navodima da je presudu od 15. januara 2010. godine Osnovni sud donio na osnovu „isključivo subjektivnih elemenata a to su saglasnosti majke - apelantice i lične ocjene postupajućeg sudije, ali bez provođenja stručne analize tadašnje situacije sa aspekta interesa djeteta“. U vezi s tim Osnovni sud je istakao da je na osnovu uvida u zapisnik s pripremnog ročišta od 17. decembra 2009. godine u postupku razvoda braka (između apelantice i tuženog) utvrđeno da su stranke postigle Sporazum u vezi s povjeravanjem mldb. A. R. te da je apelantica, koja je bila u pratnji svog punomoćnika - advokata Alme Prnjavorac, postavila zahtjev da se mldb. A. R. umjesto njoj povjeri na odgoj, čuvanje i vaspitanje ocu (jer je dijete duži period kod oca) uz apelantičinu obavezu da doprinosi za izdržavanje.
9. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je Centar za socijalni rad Pale dostavio Izvještaj broj 03-544- 304.4/09 od 13. juna 2011. godine u kojem je, između ostalog, navedeno da je stručni tim Centra zaključio da razlozi koje je istakla apelantica u prilog promjeni ranije donesene presude nisu takve prirode i intenziteta da bi uticali na razvoj mldb. A. R., te da u toku postupka nije došlo do novih činjenica koje bi dovele do drugačijeg prijedloga. Pored toga Osnovni sud je istakao da je vještak dr. Dragan Jovanović, specijalista psihijatrije, u svom nalazu između ostalog naveo da se apelantica od prije 15-ak godina liječi od bipolarnog afektivnog poremećaja koji spada u privremene duševne bolesti i da se kod apelantice radi o formi bolesti koja je po toku i prognozi povoljna, te da je duže od tri godine u potpunoj i stabilnoj remisiji. Navedeno je da je ovaj vještak u svom nalazu zaključio da je apelantica moralno, zdravstveno i stručno kompetentna i podobna za ispunjenje obaveza zaštite i vaspitanja mldb. A. R. Dalje je navedeno da je vještak mr. sci. Tatjana Dragišić, specijalista medicinske psihologije, u svom nalazu navela da na osnovu intervjua, psihološke opservacije i odnosa prema mldb. A. R., nisu dobijeni podaci koji bi ukazivali da je apelantica neadekvatan roditelj. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je 26. jula 2012. godine tim vještaka - doktora, neuropsihijatra i psihologa KCUS provedeno vještačenje kojim je urađena psihijatrijsko-psihološka procjena apelantice i tuženog, te mldb. A. R. Navedeno je da je u zaključku ovog nalaza istaknuto da je psihijatrijsko-psihološkom eksploracijom duševnog zdravlja i strukture ličnosti apelantice i tuženog utvrđeno da su oba roditelja podjednako emotivno vezani za dijete, da oboje ispunjavaju uvjete i podobni su da, u pogledu zdravstvenog stanja, ekonomske i socijalne situacije budu staratelji djeteta. Međutim, navedeno je da je u odnosu na duševno zdravlje tuženi podobniji za staratelja jer je apelantici unazad 15 godina dijagnosticiran bipolarni afektivni poremećaj zbog čega je bolnički i ambulantno liječena. Dalje je navedeno da je činjenica da je zadnje tri godine u apelantičina bolest u remisiji i da je ona radno sposobna, ali se sa sigurnošću ne može tvrditi da li će ili neće imati psihičke krize u budućnosti, te da li će u svakom trenutku biti sposobna da samostalno odgaja dijete. Osim toga, Osnovni sud istakao da apelantičin prigovor da dva člana tima vještaka KCUS-a, i to dr. Čurčić i Fadilpašić, nisu vještaci, nije osnovan jer je su oni dio tima vještaka iz KCUS-a koji predstavlja ustanovu za vještačenje.
10. Osnovni sud je istakao da je odredbama člana 89. Porodičnog zakona propisano da će novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio. S tim u vezi je navedeno da je pravosnažnom presudom od 15. januara 2010. godine mldb. A. R. povjerena na odgoj, čuvanje i vaspitanje tuženom, ocu i zakonskom zastupniku. Razlozi kojima se sud vodio odlučujući o povjeravanju mldb. A. R. zasnivaju se na dokazima koji su provedeni u toku tog postupka, te mišljenju Centra za socijalni rad Pale. Navedeno je da je Osnovni sud u tom postupku ocijenio da otac (tuženi) ispunjava sve uslove za pravilan odgoj i vaspitanje mldb. A. R., koja je od prestanka bračne zajednice živjela s njim. Navedeno je da su svi elementi potrebni za odluku suda o povjeravanju djeteta postojali u predmetu kojim je razveden brak između apelantice i tuženog, te da je mldb. A. R. povjerena ocu, uz saglasnost apelantice i tuženog o povjeravanju djeteta, ali i poštujući subjektivni element, odnosno preciziranje tužbe na glavnoj raspravi što predstavlja tužbeni zahtjev. Istaknuto je da je Osnovni sud saglasnost roditelja o povjeravanju mldb. A. R. naveo kao okolnost koja je bila izražena u toku glavne rasprave, te koja je samo olakšala stav Osnovnog suda na osnovu provedenih dokaza, pa ostaje nepoznato šta je to sud trebao da učini imajući u vidu navode tužbe da je odluka suda donesena bez provođenja stručne analize.
11. Osnovni sud je također naveo da apelantica traži da sud preispita svoju raniju odluku te da u vezi s tim ni jednim zakonom nije data u nadležnost prvostepenom sudu da preispituje svoje ranije donesene odluke. Naime, kako je dalje istakao Osnovni sud, u situaciji kao što je konkretna, kada postoji pravosnažna odluka suda o povjeravanju mldb. djeteta ocu, tužbenim zahtjevom se ne može tražiti a niti se takav zahtjev može usvojiti da se mldb. dijete povjeri majci, a usvajanje ovakvog postavljenog tužbenog zahtjeva bi došlo do situacije da egzistiraju dvije odluke suda. Nadalje je Osnovni sud istakao da sve i da je tužbeni zahtjev pravilno postavljen, odnosno da se traži izmjena odluke o povjeravanju mldb. A. R., nije nastupila ni jedna okolnost koja bi ukazivala na izmjenu postojeće odluke. Navedeno je da mldb. A. R. ima pet i po godina, živi sa ocem, njegovom majkom i sestrom u kući u Palama.
12. Osim toga, kako je dalje naveo Osnovni sud, nesporno je da apelantica viđa dijete vikendom, te da je tuženi brižan roditelj koji svo vrijeme posvećuje mldb. A. R., što su potvrdili i mnogobrojni svjedoci koji su saslušani tokom postupka, a što niti jedni dokazom nije osporeno. Nadalje je Osnovni sud detaljno obrazložio istorijat apelantičine bolesti i istakao da iz njega proizlazi zašto je prihvatio nalaz i mišljenje tima vještaka KCUS-a, odnosno zaključak iz njihovog nalaza da se sa sigurnošću ne može utvrditi da apelantica neće ponovo imati psihičku krizu u doglednoj budućnosti. Također je Osnovni sud istakao da je obrazložio dokaze - nalaze vještaka pod pretpostavkom da je apelantičin tužbeni zahtjev pravilno postavljen. Naime, prema odredbama člana 89. stav 1. Porodičnog zakona novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud će donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira koji je sud ranije o tome odlučivao. S tim u vezi, Osnovni sud je naglasio da apelantičin stav kako više nije saglasna da kćerka živi sa ocem-tuženim nije okolnost na osnovu koje se može donijeti nova odluka. S tim u vezi je navedeno da Porodični zakon reguliše način povjeravanja djeteta jednom od roditelja, a za promjenu takve odluke su bitne izmijenjene okolnosti. Te okolnosti moraju biti jasne i nedvosmislene da bi ih sud mogao tretirati kao okolnosti koje su se promijenile od vremena donošenja prvobitne odluke. Osnovni sud je istakao da tokom postupka nije mogao da utvrdi nijednu okolnost koja se promijenila, jer bez obzira na veliki broj provedenih dokaza u ovom predmetu nikakve okolnosti koje su bile baza za odluku o povjeravanju djeteta ne ukazuje da se bilo šta promijenilo osim subjektivnog stava apelantice o nesaglasnosti s odlukom o povjeravanja djeteta tuženom. Nesaglasnost ili saglasnost bilo koje strane ne može biti temelj za odluku suda o povjeravanju djeteta niti za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer, po ocjeni Osnovnog suda, nisu ispunjeni zakonski uvjeti predviđeni odredbom člana 89. stav 1. Porodičnog zakona, za izmjenu odluke o povjeravanju mldb. A. R., pa je iz svih gore navedenih razloga sud odlučio kao u izreci presude.
13. Pored toga, Osnovni sud je istakao da je na pripremnom ročištu odbio prijedlog apelantice za provođenje dokaza saslušanjem advokata Alme Prnjavorac koja je bila njen punomoćnik u brakorazvodnoj parnici, s obzirom da je smatrao da je to svjedočenje irelevantno za predmetnu odluku suda, budući da je apelantica lično bila prisutna na ročištu u postupku razvoda braka kada je izmijenila svoj tužbeni zahtjev, te uviđaj na licu mjesta na obje lokacije s obzirom da navedeni dokaz nije od uticaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Osnovni sud je istakao da je cijenio sve provedene dokaze u postupku, ali da je zaključio da oni ne mogu uticati na drugačiju odluku suda.
14. Okružni sud je u svojoj odluci ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda i to kako iz postupka povodom kojeg je donesena ožalbena presuda tako i iz postupka koji je proveden prilikom razvoda braka između apelantice i tuženog. Navedeno je da je, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice, u smislu odredaba člana 89. stav 1. Porodičnog zakona, Osnovni sud utvrđivao i razmatrao sve okolnosti koje su od uticaja na odluku o povjeravanju mldb. A. R., kako objektivne prirode (ekonomske, stambene i imovinske uslove), tako i okolnosti subjektivnog značaja (uzrast djeteta, odnos apelantice i tuženog prema djetetu, njihove emocionalne odnose, dotadašnju njegu i brigu o djetetu), pa je utvrdio da se okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija odluka o povjeravanju mldb. A. R. ocu nisu izmijenile u odnosu na ranije donesenu odluku. Po mišljenju Okružnog suda, ovakva odluka Osnovnog suda je pravilna i zasnovana na izvedenim dokazima i nije dovedena u sumnju apelanticinim žalbenim navodima.
15. Osim toga, Okružni sud je naglasio da je utvrdio da apelantica nije izjavila žalbu na Presudu od 15. januara 2010. godine, pa da slijedom toga nije ni postojala mogućnost da se u tom postupku ispita da li je sporazum između nje i tuženog bio u interesu mldb. A.R., te da stoga u ovom postupku ne može osporavati pravilnost ranije pravosnažne odluke, na čemu se insistira u žalbi, već samo dokazivati da su se okolnosti na osnovu kojih je ranija odluka donesena izmijenile, u smislu odredbi člana 89. Porodičnog zakona. Međutim, po zaključku Okružnog suda, apelantica u tužbi a ni tokom postupka nije navela niti dokazala ni jednu okolnost koja se promijenila u odnosu na vrijeme kada je donesena ranija odluka, koja bi iziskivala izmjenu ranije odluke, niti je dokazala tvrdnju da je saglasnost za povjeravanje mldb. A. R. tuženom dala pod pritiskom.
16. Nadalje je navedeno da su neosnovani i apelantičini žalbeni navodi koji se odnose na nalaz tima vještaka KCUS, koji se odnose na zaključak da se sa sigurnošću ne može tvrditi da apelantica neće imati psihičke krize u budućnosti i da će u svakom trenutku biti sposobna da samostalno odgaja dijete, s obzirom da je na glavnoj raspravi jedan od vještaka dala objašnjenje za svoj stav da je tuženi podobniji za starateljstvo u odnosu na apelanticu, zato što je kod postavljene dijagnoze kod majke (bipolarni afektivni poremećaj) hipotetično moguće da dođe do aktuelizacije ponovne epizode bolesti. Također je Okružni sud naglasio da su neosnovani apelantičini navodi da je navedeno vještačenje neregularno, jer ga je sačinilo troje ljekara, a ne ustanova, iz razloga što je vještačenje sačinio tim vještaka KCUS, kome je, kao stručnoj ustanovi, Osnovni sud povjerio vještačenje, čemu se apelantica nije protivila. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da je vještačenje neregularno jer je u timu vještaka samo jedan sudski vještak, s obzirom da je vještačenje povjereno stručnoj ustanovi, a apelantica stručne sposobnosti tima koji je obavio vještačenje nije osporavala, niti osporava žalbom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navodi da su donesenim odlukama redovni sudovi povrijedili njeno pravo na pravično suđenje zbog „zanemarivanja brojnih dokaza“, zatim zbog donošenja odluke na „nekim dokumentima koji nisu ni izvedeni kao dokazi u postupku“ te onemogućavanjem apelantici „da izvede neke dokaze na takve okolnosti koje su sudovi kasnije uzeli da ih apelantica nije dokazala“. Osim toga, apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju jer joj je donesenim odlukama suštinski „oduzeto pravo da, kao podobna majka, njeguje i vaspitava svoje mldb. dijete“ u periodu kada je djetetu majka najpotrebnija, te je na taj način dovedena u neravnopravan položaj „sa ostalim roditeljima“. Apelantica je istakla da će „dodatno i u dopuni obrazloženja iznijeti detaljne činjenične i pravne argumente za svoje tvrdnje o učinjenim povredama“. Apelantica, nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, nije dostavila dopunu.
b) Odgovor na apelaciju
18. Osnovni sud je istakao da apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog „zanemarivanja brojnih dokaza i da je odluka donesena na nekim dokumentima koji nisu izvedeni kao dokazi u postupku“, mada nije navela koji su to dokumenti, odnosno dokazi. Osnovni sud je naglasio da je prvostepena odluka donesena isključivo na temelju dokaza koji su izvedeni u toku postupka, a ne na temelju nekih dokumenata koji nisu izvedeni tokom postupka, kako to apelantica neosnovano navodi.
19. Tuženi je u svom odgovoru istakao da apelantica nije konkretizovala navode o povredi prava na pravično suđenje, te da su i njeni navodi o diskriminaciji neosnovani i paušalni. Slijedom toga, tuženi je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.
V. Relevantni propisi
20. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02 i 41/08) relevantne odredbe glase:
Član 72.
Presudom kojom se brak [ ] razvodi, sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece [ ].
Član 89. stav 1.
(1) Novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud će donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio.
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 89 1 P 021585 13 Gž od 29. novembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. decembra 2013. godine a apelacija je podnesena 11. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelantica pobija presude Okružnog suda broj 89 1 P 021585 13 Gž od 29. novembra 2013. godine i Osnovnog suda broj 89 1 P 021585 11 P od 30. aprila 2013. godine, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana iz čl. II/3e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 6. i
14. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se sudski postupak tiče povjeravanja i izdržavanja djeteta, dakle predmeta građansko-pravne prirode, te je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
29. U vezi s apelantičinim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 19/05, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
31. U vezi s navedenim Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo opsežan dokazni postupak, te u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, a koji je bio bitan za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno.
32. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 89. Porodičnog zakona, između ostalog, propisano da će novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio. Dovodeći u kontekst navedene odredbe Porodičnog zakona s ovim slučajem, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud u ranije vođenom postupku radi razvod braka apelantice i tuženog donio presudu od 15. januara 2010. godine kojom je, u smislu odredbi člana 72. Porodičnog zakona, odlučio i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju mldb. A. R. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tražila da se odluka izmijeni jer je smatrala da su se promijenile okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja presude od 15. januara 2010. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica promijenjene okolnost, kako to proizlazi iz osporenih presuda redovnih sudova, temeljila na „svojoj saglasnosti“ odnosno na činjenici da „više nije saglasna da mldb. A. R. bude sa ocem“.
33. Ustavni sud, u vezi s tim, zapaža da je prvostepeni sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza među kojima su i Izvještaj Centra za socijalni rad Pale od 13. juna 2011. godine, zapisnik s ročišta održanog u postupku razvoda braka od 17. decembra 2009 .godine, nalaza i mišljenja vještaka dr. Dragana Jovanovića od 12. marta 2012. godine, vještaka psihologa mr. Tatjane Gradišić od 12. maja 2012.godine, nalaza i mišljenja tima vještaka KCUS-a od 26. jula 2012. godine, zapisnika o saslušanju svjedoka šest svjedoka i zaposlenice Centra za socijalni rad Pale kao i iskaza apelantice i tuženog, zaključio da se okolnosti koje su postojale u vrijeme kada je donesena presuda Osnovnog suda od 15. januara 2010. godine, nisu izmijenile. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud prilikom razvoda braka između apelantice i tuženog, u skladu s odredbama člana 72. Porodičnog zakona, odlučio i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju mldb. A. R. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prilikom donošenja osporene odluke jasno ukazao da je prvenstveno vodio računa o interesu mldb. A. R. Naime, Osnovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je tuženi podoban roditelj koji se adekvatno brine o mldb. A. R., te da je, pri tome, taj sud cijenio i činjenicu da apelantica ima pravo koje i koristi da se redovno viđa sa mldb. A. R.
34. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da se okolnosti na osnovu kojih je odlučeno o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju mldb. A. R. u vrijeme donošenja presude od 15. januara 2010. godine nisu izmijenile, što predstavlja temelj za izmjenu ranije donesene presude. Za navedeno utvrđenje Osnovni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
35. Zatim, Ustavni sud zapaža da je ovakve zaključke Osnovnog suda u cijelosti potvrdio i Okružni sud, ocijenivši da je u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoju odluku. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da apelantičin prigovor da je sud odbio njen zahtjev za saslušanje advokata Alme Prnjavorac ne predstavlja okolnost zbog koje bi se donijela drugačija odluka, pogotovo kada je Osnovni sud obrazložio zašto je taj prijedlog odbio, dajući za to jasne razloge, koje je ponovio i Okružni sud, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu detaljne i jasne razloge Osnovnog suda, koje je kao pravilne prihvatio i Okružni sud, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova pri donošenju odluke o odbijanju apelantičinog tužbenog zahtjeva za povjeravanju mldb. A. R. njoj na staranje, te odluke u pogledu tuženikove obaveze da doprinosi izdržavanju djeteta.
36. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja redovnih sudova jasno proizlazi da su pri donošenju odluke o odbijanju apelantičinog zahtjeva za izmjenu odluke o povjeravanju mldb. A. R. tuženom na staranje vodili računa o najboljim interesima mldb. A.R., u smislu relevantnih odredbi Porodičnog zakona, dajući detaljno i jasno obrazloženje u tom smislu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta propisano da „u svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja“. Dakle, iz navedenog proizlazi da su u konkretnom slučaju ispoštovane, kako relevantne odredbe Porodičnog zakona, tako i standardi propisani Konvencijom o pravima djeteta. Naročito, Ustavni sud naglašava da u osporenim odlukama nema ničega što ukazuje na to da će apelantica biti spriječena da na odgovarajući način njeguje i ostvaruje kontakte s mldb. A. R.
37. Stoga Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije u vezi s pravom na pravično suđenje
38. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer je prema njenom mišljenju različito tretirana u odnosu na „druge roditelje“, budući da joj je „onemogućeno pravo da kao podoban roditelj njeguje i vaspitava svoje dijete“. Iako apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u vezi pravom na pravično suđenje.
39. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
40. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
41. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
42. Dovodeći u vezu garancije prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s apelantičinim navodima, te imajući u vidu da odredbe Porodičnog zakona (da će nadležni sud novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio) imaju opći karakter (primjenu u svim slučajevima), Ustavni sud smatra da apelantica nije dostavila dokaze koji bi ukazivali na to da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u analognoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud smatra da je u ovakvoj vrsti postupaka, s obzirom na njegovu specifičnost i uvjetovanost odluke suda postojanjem promijenjenih prilika (što podrazumijeva utvrđivanje specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja kako u pogledu ličnosti i socijalnog statusa roditelja tako i ličnosti i potreba malodobne djece o čijem povjeravanju sud odlučuje u ovakvoj vrsti predmeta), teško dokaziva tvrdnja o analognosti situacije, pa se apelantičine paušalne tvrdnje o povredi prava na nediskriminaciju, bez dostavljanja konkretnih dokaza, ne mogu ocjenjivati.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantici nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije budući da su osporene odluke donesene nakon provedenog postupka u kojem je utvrđeno da ne postoje promijenjene prilike u odnosu na one koje su postojale u vrijeme donošenja presude kojom je odlučeno o povjeravanju mldb. A. R na zaštitu i vaspitanje tuženom – ocu.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantičino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelantica nije ponudila nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz odluka donesenih u predmetnom parničnom postupku.
46. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić