Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1742/12 (G. J.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1742/12

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1742/12, rješavajući apelaciju Gojka Jarčevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1 i 2 i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Gojka Jarčevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je u toku kod Okružnog suda u Banjoj Luci u predmetu broj 11 0 U 013001 13 U.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odlaganja donese odluku u predmetu po apelantovoj tužbi protiv Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci broj 1047883443 od 10. septembra 2013.

godine, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Gojku Jarčeviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gojko Jarčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila N. Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu ostvarivanja prava na invalidsku penziju.

2. Apelant je podneskom od 19. marta 2014. godine tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će Ustavni sud narediti Republici Srpskoj i Fondu za PIORS da na osnovu Rješenja Fonda za PIORS - Filijala Banja Luka broj IN-I047883448 od 23. maja 2010. godine [...], odmah donesu rješenje kojim će odlučiti o visini apelantove penzije i da mu odmah počne isplaćivati penziju utvrđenu navedenim rješenjem a da mu, počev od 30. aprila 2010. godine, isplati sve dospjele a neisplaćene obroke penzije, utvrđene tim rješenjem, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom za svaki neisplaćeni mjesečni iznos penzije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22 stav 2 Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), Fonda za PIORS - Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: Fond) i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) zatraženo je 6. decembra 2012. godine, 18. februara i 5. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Odjeljenje je dostavilo odgovor na apelaciju 27. decembra 2012. godine, Fond 10. i 20. marta 2014. godine i Okružni sud 17. decembra 2012. godine, 28. februara i 17. marta 2014. godine.

5. Odgovori na apelaciju su dostavljeni podnosiocu apelacije 5. marta 2014. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelant je 15. juna 2000. godine Fondu podnio zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.

8. Rješenjem Fonda broj 1047883443 od 24. aprila 2003. godine odbijen je apelantov zahtjev zbog toga što je, na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja stručnog organa vještačenja u oblasti PIO od 4. aprila 2003. godine utvrdio da kod apelanta invalidnost ne postoji.

9. Apelant je izjavio žalbu protiv navedenog rješenja od 24. aprila 2003. godine, ali je njegova žalba odbijena Rješenjem Odjeljenja broj 1047883443 od 29. oktobra 2003. godine.

10. Presudom Okružnog suda broj U-6/04 od 10. juna 2004. godine usvojena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Odjeljenja broj 1047883443 od 29. oktobra 2003. godine, osporeni akt poništen i predmet vraćen na ponovni postupak, između ostalog, i iz razloga što su pomenuti nalaz, ocjena i mišljenje stručnog organa vještačenja, na kojem su zasnovana rješenja i prvostepenog i drugostepenog organa, nejasni, nepotpuni i neobrazloženi, i kao takvi nisu se mogli uzeti u obzir kao vjerodostojni dokazi o tome da li apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. U predmetnoj presudi Okružni sud je dao jasne upute drugostepenom organu u skladu sa kojim je ovaj bio u obavezi da postupi.

11. Iz stanja spisa proizilazi da su nakon toga upravni organi vodili više setova postupaka u kojima je Fond donio tri rješenja (broj 1047883443 od 22. aprila 2008. godine, broj IN-1047883443 od 23. maja 2010. godine i broj 1047883443 od 9. jula 2013. godine) protiv kojih je apelant izjavljivao žalbe, koje su odbijene rješenjima Odjeljenja (broj 1047883443 od 1. oktobra 2004. godine, broj 1047883443 od 9. decembra 2006. godine, broj 1047883443 od 7. jula 2009. godine, broj 1047883443 od 14. maja 2010. godine, broj IN- 1047883443 od od 30. septembra 2010. godine, broj 1047883443 od 23. februara 2012. godine i broj 1047883443 od 17. juna 2013. godine), odnosno u kojima je Okružni sud donosio presude (broj U-841/05 od 27. juna 2006. godine, broj 011-0-U-07-000 203 od 23. oktobra 2007. godine, broj 11 0 U 001879 09 U od 23. novembra 2009. godine, broj 11 0 U 05329 10 U od 23. decembra 2011. godine i broj 11 0 U 009523 12 U od 28. maja 2013. godine) kojima je usvajao apelantove tužbe, poništavao drugostepena rješenja i predmet vraćao drugostepnom organu na ponovni postupak.

12. Iz stanja spisa proizilazi da je u konačnici Odjeljenje donijelo Rješenje broj 1047883443 od 10. septembra 2013. godine protiv kojeg je apelant tužbom od 4. novembra 2013. godine ponovo pokrenuo upravni spor. Predmetna tužba je registrovana pod poslovnim brojem 11 0 U 013001 13 U. Prema stanju u spisu, postupak po apelantovoj tužbi je u toku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant je veoma detaljno opisao hronologiju predmetnog postupka do podnošenja apelacije, istaknuvši da su mu postupanjem organa uprave povrijeđena prava zagarantovana Evropskom konvencijom, kao i Ustavom Bosne i Hercegovine. Apelant je, takođe, istaknuo da su njegova prava tim više povrijeđena zbog činjenice da je Fond donio rješenje kojim priznaje pravo apelantu na invalidsku penziju počev od 30. aprila 2010. godine, ali do [dana podnošenja apelacije], i pored postojanja tog rješenja, apelantu nije počela isplata penzije. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava, naredi Republici Srpskoj da u predmetu Fonda za PIORS broj 1047883443 okočna upravni postupak na način da prizna apelantu prava na invalidsku penziju počev od 15. juna 2000. godine pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uslovi. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud naredi Republici Srpskoj da mu isplati iznos od 10.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, kao priznanje za nepravdu koju je pretrpio usljed povrede zagarantovanih prava, sa dodatnom zateznom kamatom od 10% počev od dana podnošenja apelacije, kao i da mu isplati troškove postupka pred Ustavnim sudom u iznosu od 5.000,00 KM i izrekne novčanu kaznu Fondu za PIORS i odgovornom licu Fonda zbog povrede zagarantovanih prava.

14. Apelant je u dopuni apelacije od 19. marta 2014. godine opisao hronologiju predmetnog postupka nakon podnošenja apelacije, kako je već navedeno u dijelu odluke o činjeničnom stanju, te istaknuo da žalba nije usmjerena na postupanje Okružnog suda u Banjoj Luci, koji je, ipak, za ovih 14 godina donio šest presuda povodom upravnog spora radi rješenja ovog problema, ali, očigledno, Fond PIO ne poštuje navedene presude. Pored toga, apelant je predložio da Ustavni sud naredi Republici Srpskoj, Fondu za PIORS da odmah i bez odlaganja donese rješenje o visini invalidske penzije. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naredio Republici Srpskoj i Fondu za PIORS da, na osnovu Rješenja Fonda za PIORS - Filijala Banja Luka broj IN-I047883448 od 23. maja 2010. godine [...], odmah donesu rješenje kojim će odlučiti o visini penzije apelanta i da mu odmah počne isplaćivati penziju utvrđenu navedenim rješenjem a da mu, počev od 30. aprila 2010. godine, isplati sve dospjele a neisplaćene obroke penzije, utvrđene tim rješenjem sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom za svaki neisplaćeni mjesečni iznos penzije.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju od 17. decembra 2012. godine, 28. februara i 17. marta 2014. godine opisao hronologiju predmetnog postupka, između ostalog, istaknuvši da se pred tim sudom vodi novi spor po [apelantovoj] tužbi, zaveden kao predmet broj 11 0 U 013001 13 U [...].

16. Odjeljenje je u odgovoru na apelaciju od 27. decembra 2012. godine obavijestilo Ustavni sud da se kompletan spis [konkretnog] predmeta nalazi kod Okružnog suda u Banjoj Luci radi rješavanja upravnog spora pokrenutog [apelantovom] tužbom protiv rješenja Odjeljenja od 23. februara 2012. godine, te je predložilo da se apelacija odbije.

17. U odgovoru na apelaciju od 10. i 20. marta 2014. godine Fond je opisao hronologiju predmetnog postupka, između ostalog, istaknuvši da [apelant] koristi svoja prava na podnošenje žalbe, kao i tužbe, i time upravlja postupkom, pri čemu su organi Fonda u postupcima ostvarivanja prava iz PIO postupali, a i dalje postupaju, u skladu sa propisima kojim se regulišu upravni postupak i upravni spor.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/02 i 87/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Pri vođenju postupka i rješavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica, niti suprotno javnom interesu.

[...] Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

[...] Član 206.

Kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može doneti rešenje bez odlaganja (rešavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mesec dana računajući od dana predaje urednog zahteva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahteva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan doneti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva meseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

19. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

Ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu nije donio rješenje prvostepeni organ u roku utvrđenom zakonom, protiv čijeg akta nema mjesta žalbi.

Član 50.

Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

Član 59.

Sud postupa po zahtjevu hitno i na način kojim se, poštujući osnovna načela postupka obezbjeđuje efikasna zaštita prava i interesa građana.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja konačne odluke u njegovom predmetu povrijeđeno pravo na suđenje u «razumnom» roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na suđenje u razumnom roku

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Period koji se uzima u obzir

27. Ustavni sud, prije svega, smatra da je neophodno podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21 stav 6 Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. U konkretnom slučaju apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je u međuvremenu Okružni sud donio odluku povodom njegove tužbe, odnosno da li je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31 Pravila Ustavnog suda, dužinu predmetnog postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.

28. Predmetni postupak pokrenut je apelantovim zahtjevom 15. juna 2000. godine i, prema stanju u spisu, do donošenja ove odluke još nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva traje 13 godina i devet mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud ispitati sa aspekta donošenja odluke u razumnom roku.

b)Analiza dužine trajanja postupka

29. Ustavni sud zapaža da se postupak vodi povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo sprovesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

30. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka pred upravnim organima i Okružnim sudom.

31. U pogledu postupanja organa uprave i Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ donosio rješenja u više navrata (24. aprila 2003. godine, 22. aprila 2008. godine, 23. maja 2010. godine i 9. jula 2013. godine) , a da je drugostepeni upravni organ, odlučujući o apelantovim žalbama, donosio rješenja (29. oktobra 2003. godine, 1. oktobra 2004. godine, 9. decembra 2006. godine, 7. jula 2009. godine, 14. maja 2010. godine, 30. septembra 2010. godine, 23. februara 2012. godine, 17. juna 2013. godine i 10. septembra 2013. godine) kojima je odbijao apelantove žalbe kao neosnovane, nakon čega je Okružni sud svojim presudama (10. juna 2004. godine, 27. juna 2006. godine, 23. oktobra 2007. godine, 23. novembra 2009. godine, 23. decembra 2011. godine i 28. maja 2013. godine) usvajao apelantove tužbe, poništavao drugostepena rješenja i predmet vraćao drugostepenom organu na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snose organi uprave, koji nisu vodili postupak na način kako je propisno Zakonom o upravnom postupku (čl. 6 i 14).

32. Dakle, ocjenjujući ponašanje organa uprave i Okružnog suda, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka, koji traje 13 godina i devet mjeseci i koji još uvijek nije okončan, može u odlučujućem dijelu pripisati organima uprave. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Budući da se predmet u vrijeme donošenja predmetne odluke nalazio pred Okružnim sudom povodom apelantove tužbe u upravnom sporu, iako nije utvrdio odgovornost tog suda u pogledu dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da je svrsishodno naložiti Okružnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u apelantovom predmetu. Pitanje naknade nematerijalne štete

34. U smislu člana 74 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, [...], na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

35. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Imajući u vidu da navedeni postupak traje 13 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.950,00 KM, koju mu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

36. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije iz čega proizilazi da troškove sastava apelacije isključivo snose apelanti.

Ostali navodi

37. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u «razumnom roku» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, koje apelant dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje, budući da se ti navodi temelje na istim razlozima. VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada postupak pred upravnim organima i sudom u upravnom sporu traje 13 godina i devet mjeseci i kada još uvijek nije okončan, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret upravnim organima, koji nisu vodili postupak na način kako je propisano Zakonom o upravnom postupku.

39. Na osnovu člana 59 st. 1 i 2 i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. S obzirom na odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1742/12 (G. J.) | Sudska praksa | Aktio