Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2412/11 (R. A.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-2412/11
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2412/11, rješavajući apelaciju Ramiza Aljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ramiza Aljića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 004715 11 Kž od 23. februara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 004715 09 K od 28. oktobra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ramiz Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Salih Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. juna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 004715 11 Kž od 23. februara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 004715 09 K od 28. oktobra 2010. godine. Apelant je 30. juna 2011. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor 24. decembra 2013. godine, Tužilaštvo 27. decembra 2013. godine, a Kantonalni sud 13. januara 2014. godine.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 21. marta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 004715 09 K od 28. oktobra 2010. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i izrečena mu je uvjetna osuda s tim što mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 700,00 KM i određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Presudom je apelant obavezan na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 300,00 KM za troškove precizirane u presudi, u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant 5. juna 2008. godine u parnični spis tog suda broj Mal-1815/04, kao dokaz da je kao advokat opunomoćenik tuženog Sabrije Husića u tom predmetu koji se ticao duga tuženog JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla, uz podnesak kojim zahtijeva zakazivanje pripremnog ročišta, predao punomoć od 4. juna 2008. godine sa upisanim lažnim rukopisnim potpisom „Sabrija Husić“ u rubriciranom prostoru vlastodavca iako je znao da Sabrija Husić nije vlastoručno potpisao ovu punomoć, niti ga je ovlastio da ga zastupa pred sudom u navedenom predmetu. U tom kontekstu je navedeno da se apelantu, došavši u njegovu advokatsku kancelariju povodom navedenog postupka, obratila Enesa Husić (jer je pročitala da apelant besplatno zastupa stranke u „komunalnim“ predmetima), koja mu je saopćila da je tuženi u tom predmetu njen muž Sabrija Husić, koji je umro i o toj činjenici predočila izvod iz matične knjige umrlih sa podatkom da je umro 22. juna 2007. godine. Utvrđeno je i da je nakon toga Enesa Husić, i pored saopćavanja navedenih činjenica apelantu, po apelantovom zahtjevu u rubriciranom prostoru za vlastodavca navedene punomoći, u apelantovom prisustvu, vlastoručno upisala rukopisni potpis „Sabrija Husić“ kao da je navedeno lice davalac punomoći apelantu. Utvrđeno je i da su apelant i Enesa Husić potpisali i ugovor o poslovnoj saradnji od 4. juna 2008. godine prema kojem apelant u parničnoj stvari broj Mal-1815/05 zastupa živog supruga Enese Husić iako je ona prije potpisivanja ugovora još jednom upozorila apelanta da joj je suprug umro.
7. Općinski sud je obrazložio da nije prihvatio apelantovu odbranu koja se zasnivala na svjedočenju svjedoka poimenično navedenog u presudi, koji je u svom iskazu naveo da je Enesa Husić tražila da joj apelant da bjanko punomoć kako bi je odnijela suprugu da je potpiše, te da se vrlo brzo vratila sa potpisanom punomoći, kao i da apelantu nije bilo poznato da je suprug Enese Husić umro. Općinski sud je istakao da nije prihvatio navedeno svjedočenje kao vjerodostojno, budući da suprotno proizlazi iz ostalih provedenih dokaza, te i zbog činjenice da navedeni svjedok pomaže apelantu u radu sa strankama u njegovoj advokatskoj kancelariji (u vezi s čim je izjavio da u kancelariju svakodnevno dolazi desetak stranaka pa, prema mišljenju Općinskog suda, nije vjerovatno da bi od toliko stranaka zapamtio baš Enesu Husić), te je zbog toga u prijateljskim odnosima sa apelantom i da je zainteresiran za ishod spora. Općinski sud je, dalje, naveo da je uvidom u spis predmeta tog suda broj Mal.1815/04, tačnije u zapisnik od 7. aprila 2009. godine, utvrdio da je u zapisniku konstatirano da je apelant 4. juna 2008. godine dobio „punomoć za zastupanje tuženog Sabrije Husića iz koje očito proizlazi da potpis vlastodavca u punomoći ne može biti potpis tuženog Sabrije Husića iz razloga što je on u momentu potpisivanja punomoći bio mrtav. Zbog toga, sud istu punomoć smatra neurednom i kao takva ona ne može proizvoditi nikakve pravne posljedice“. Navedeno je i da je taj sud odbio apelantov prijedlog za provođenje dokaza vještačenjem vještaka grafološke struke na okolnost da li je Enesa Husić krivotvorila potpis svoga muža u navedenom postupku male vrijednosti, kao i uvid u ugovor o poslovnoj saradnji, jer je Općinski sud smatrao da provođenje ovih dokaza nije od odlučnog značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari i nije u direktnoj vezi sa predmetom optužbe u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekli svi elementi bića krivičnog djela krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1. KZBiH, jer je apelant upotrijebio lažnu ispravu kao pravu pri čemu je bio svjestan da se radi o lažnoj ispravi, budući da mu je bilo poznato da je lice koje je na predmetnoj ispravi označeno kao vlastodavac umrlo, a da je punomoć potpisala supruga umrlog, te je isti sud apelantu izrekao kaznu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude i apelant i Tužilaštvo su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 32 0 K 004715 11 Kž od 23. februara 2011. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a žalbu Tužilaštva uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni tako da je apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM i apelanta obavezao da je uplati u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude uz navođenje da će, ako apelant kaznu ne plati u ostavljenom roku, sud bez odlaganja donijeti odluku da će se novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora, i to tako što će se za svakih započetih 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U odnosu na usvajanje žalbe Tužilaštva, Kantonalni sud je naveo da je ta žalba osnovana, budući da smatra da, prema činjenicama predmeta, načinu izvršenja djela, kao i u odnosu na samog apelanta, izrečena uvjetna kazna nije ekvivalentna počinjenom djelu, te je kaznu preinačio na način preciziran u dispozitivu.
9. U odnosu na apelantove žalbene navode, Kantonalni sud je, između ostalog, obrazložio da su neosnovani apelantovi navodi da je izvod iz matične knjige umrlih na ime Sabrije Husića nezakonit, jer je od dana njegovog izdavanja proteklo više od šest mjeseci a fotokopija nije ovjerena, da iskaz Enese Husić nije mogao biti korišten kao dokaz, jer je ona krivotvoreći potpis svog supruga učinila krivično djelo i da mu je nezakonito uskraćeno provođenje dokaza vještačenjem vještaka grafološke struke. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da predmetni izvod iz matične knjige umrlih nije nezakonit dokaz, budući da se radi o dokazu koji je nadležni tužilac ovjerio kao vjerodostojan i saglasan matičnoj knjizi, kao i da je svjedok Enesa Husić prije svjedočenja upozorena ne samo da je davanje lažnog iskaza krivično djelo nego i da nije dužna odgovarati na pojedina pitanja ako bi je istinitost odgovora izložila krivičnom gonjenju, nakon čega je navedeni svjedok, ipak, pristala da svjedoči i položila zakletvu. Navedeno je i da je neosnovan apelantov navod da mu je nezakonito odbijen prijedlog za provođenje vještačenja vještaka grafološke struke i uvid u ugovor o poslovnoj saradnji, sve shodno odredbama člana 278. stav 2. ZKPFBiH, prema kojem sud može odbiti provođenje dokaza ako smatra da je nepotreban. Kantonalni sud je naveo i da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pri tome je ponovio utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da su činjenice pravilno i potpuno utvrđene i da je na tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Prema ocjeni Kantonalnog suda, sve navedeno nesumnjivo ukazuje da je apelant počinio krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 1. KZFBiH, jer je, znajući da punomoć nije potpisao Sabrija Husić i da se radi o lažnoj ispravi, tu ispravu upotrijebio i uz podnesak kojim je zahtijevao zakazivanje pripremnog ročišta pred Općinskim sudom u predmetu broj Mal-1815/04 tu punomoć predao u spis. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su protiv njega korišteni nezakoniti dokazi kao što je kopija izvoda iz matične knjige umrlih kojem je protekao rok i koji je ovjerio tužilac koji uopće nije nadležan za ovjeru dokumenata, te da su time sudovi prihvatili fikciju da je Sabrija Husić umro, a za to nije bilo nikakvih dokaza. Smatra i da je potpisivanjem ugovora o poslovnoj saradnji Enesa Husić svojevoljno pristala na njegovo zastupanje, a da sudovi nisu htjeli da izvrše uvid u taj ugovor, jer su ga smatrali irelevantnim. Apelant navodi i da činjenica da je sama Enesa Husić krivotvorila potpis svog supruga ne može biti stavljena na teret apelantu, jer on nije to znao pošto je mislio da joj je suprug živ. Smatra i da su nezakonito postupili sudovi kada su odbili njegov prijedlog za vještačenje potpisa Enese Husić u parničnom predmetu male vrijednosti, čime mu je nastala materijalna šteta. Zbog navedenog, apelant smatra da ničim nije dokazano da je on počinio djelo koje mu je stavljeno na teret i da su u takvoj situaciji sudovi morali presuditi u njegovu korist. Također, smatra da je cjelokupan postupak koji je vođen protiv njega nezakonit, jer nikada nije izdata naredba za provođenje istrage protiv njega. Apelant smatra i da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek prekršeno time što njegova žalba Kantonalnom sudu nije dala rezultate u njegovu korist.
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da apelant ničim ne dokazuje svoje tvrdnje.
12. Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi, te je ponovio razloge date u svojoj presudi i naveo da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
13. Tužilaštvo je navelo da je apelantu u toku postupka koji je vođen protiv njega omogućeno fer i pravično suđenje i da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
14. U Krivičnom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 373. stav 1.
Krivotvorenje isprave (1) Ko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili ko lažnu ili preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
15. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 278.
Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 K 004715 11 Kž od 23. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. maja 2011. godine a apelacija je podnesena 13. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2 i člana 13. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da apelant apelacijom osporava odluke donesene u tom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
24. Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u odnosu na zakonitost dokaza, izvoda iz matične knjige umrlih i svjedočenja Enese Husić, koji su provedeni, odnosno iz razloga što nije prihvaćen njegov prijedlog za provođenje vještačenja vještaka grafološke struke vezano za parnični postupak male vrijednosti, zbog čega smatra da nije dokazano da je počinio djelo za koje je osuđen i da su sudovi trebali donijeti odluku u njegovu korist.
25. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), već da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud, također, podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švajcarske u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Šviajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi argumentirano obrazložili svoje odluke o pitanju apelantove krivice i pri tome dali detaljne odgovore u vezi sa apelantovim prigovorom o zakonitosti izvoda iz matične knjige umrlih (na način da je tužilac potvrdio/ovjerio vjerodostojnost kopije sa originalom, te da je ovaj dokaz u cijelosti potvrđen iskazima svjedoka i materijalnim dokazima preciziranim u presudi) i svjedočenjem Enese Husić (da je upozorena prije svjedočenja da je davanje lažnog iskaza krivično djelo i da nije dužna odgovarati na pitanja koja bi je izložila krivičnom gonjenju) pozivajući se na odredbe čl. 16. i 296. ZKPFBiH, kojim su regulirana pitanja ocjene i primjene dokaza na kojima se presuda zasniva. Ustavni sud primjećuje i da su redovni sudovi dali razloge zašto su odbili provođenje dokaza vještačenjem vještaka grafološke struke (smatrajući ga nepotrebnim u konkretnom predmetu) pozivajući se na odredbe člana 278. ZKP, koje apelant ponavlja i u apelaciji, pa Ustavni sud smatra da su data obrazloženja, s obzirom na sadržaj navedene odredbe i činjenična utvrđenja do kojih su došli redovni sudovi, u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da u navedenim okolnostima nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta, i to, kako proizlazi iz stanja predmeta, u skladu sa odredbama ZKP. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da su svi dokazi, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju provedeni u skladu sa relevantnim odredbama ZKPFBiH, da su redovni sudovi detaljno opisali postupak njihovog provođenja, te su, ocjenjujući dokaze posebno i dovodeći ih u međusobnu vezu, izveli zaključak o apelantovoj krivici. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode o nezakonitosti navedenih dokaza i s tim u vezi proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.
27. Ustavni sud, također, smatra neosnovanim i apelantov navod da je kompletan postupak protiv njega vođen nezakonito, jer nije izdata pismena naredba o provođenju istrage protiv njega. Ovo stoga što Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da navedeno pitanje pokrene u postupku pred redovnim sudovima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je apelant, istina, dostavio dopis Općinskom sudu u kojem je naveo da nije izdata pismena naredba o provođenju istrage, ali da apelant u toku kako pripremnog, tako ni u toku glavnog ročišta pred redovnim sudovima nije pokretao navedeno pitanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju izostalo preispitivanje ovih navoda u postupku pred redovnim sudovima zbog čega Ustavni sud zaključuje da se apelant, shodno dosadašnjoj praksi Ustavnog suda u sličnim slučajevima (vidi, npr., Odluku Ustavnog suda broj AP 4675/10 od 22. oktobra 2013. godine, tačka 29, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), na ove tvrdnje ne može sa uspjehom pozivati u postupku pred Ustavnim sudom. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da u vezi sa ovim pitanjem iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi upućivalo da je istražni postupak vođen bez adekvatne naredbe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
28. U vezi sa apelantovim navodima da je u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama prekršen princip in dubio pro reo i presumpcija nevinosti, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana i pri tome dati obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
29. U konkretnom slučaju, u kontekstu elaboracije iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant nesporno počinio krivično djelo za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku, koje je prihvatio i Kantonalni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da su sudovi postupali s predubjeđenjem o apelantovoj krivici, da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. Pri tome Ustavni sud podsjeća na sadržaj odredaba člana 373. stav 1. KZFBiH kojim su propisane alternativne radnje za ispunjenje bića krivičnog djela krivotvorenja isprave, prema kojima se navedeno krivično djelo može počiniti na način da se izradi lažna isprava ili preinači prava isprava s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili da se lažna ili preinačena isprava upotrijebi kao prava ili da se nabavi radi upotrebe. Pošto je u konkretnom slučaju nesporno dokazano da je apelant znao da se radi o krivotvorenoj ispravi i da ju je, i pored toga, upotrijebio u parničnom postupku male vrijednosti preciziranom u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da su, u konkrentom slučaju, nesumnjivo ispunjeni elementi bića krivičnog djela izvršenjem alternativno postavljene radnje propisane odredbama navedenog člana KZFBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer mu je izrečena novčana kazna, i ove navode vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava u vezi sa navodno nezakonito pribavljenim dokazima. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, te zaključak o nekršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek, odnosno na žalbu u krivičnom postupku
32. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer žalba koju je podnio nije rezultirala odlukom u njegovu korist.
33. Relevantne odredbe Evropske konvencije glase:
Član 13.
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima […].
Član 2. Protokola broj 7 stav 1.
Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje uređuje se zakonom.
34. Ustavni sud primjećuje da iz navedenih odredaba Evropske konvencije ne proizlazi da pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao ni pravo na žalbu u krivičnim stvarima predviđeno članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ne podrazumijevaju da će taj pravni lijek - žalba rezultirati odlukom redovnog suda u korist osuđenog, nego da podrazumijeva obavezu države da zakonskim putem osigura podnošenje pravnog lijeka protiv odluke donesene u sudskom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju koristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju, odnosno da je podnio žalbu drugostepenom sudu koji je o svim pitanjima žalbe dao odgovore u svojoj presudi, te da, u kontekstu navedenog, činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao odlukom u apelantovu korist sama po sebi nije dovela do kršenja navedenih prava.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali argumentirana obrazloženja u pogledu zakonitosti dokaza koji su provedeni u predmetnom postupku, kao i razloge zašto su odbili pojedine apelantove prijedloge za izvođenje dokaza, te kada su zaključak o apelantovoj krivici utemeljili na provedenim dokazima, a Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta nije našao ništa što bi upućivalo da je procesno i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, niti da je bilo koja činjenica vezana za apelantovu krivicu ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo.
37. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je apelant koristio pravni lijek koji mu je, shodno zakonskim odredbama, bio na raspolaganju i kada taj pravni lijek nije rezultirao odlukom u apelantovu korist.
38. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić