Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1945/11 („Solana“ d.d. Tuzla)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o privatizaciji preduzeća · čl. 1
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o agenciji za privatizaciju · čl. 11
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o dopunama Zakona o agenciji za privatizaciju
- Zakon o dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 23
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 23
- Zakon o agenciji za privatizaciju
Predmeti (1)
AP-1945/11
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1945/11, rješavajući apelaciju „Solane“ d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija “Solane” d.d. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901625 09 Rev 2 od 28. decembra 2010.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Solana“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Tuzle, podnio je 4. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901625 09 Rev 2 od 28. decembra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda i HTP „Sunčana obala“ Neum (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. marta 2014. godine, dok je pošiljka adresirana na tuženog vraćena sa naznakon „nepoznat“.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Stavom 1. presuda Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901625 04 Ps i broj 07 58 Ps 901663 04 Ps od 4. decembra 2006. godine utvrđeno je da je apelant, kao pravni sljednik preduzeća „Rudnici soli i solane Tuzla“, vlasnik hotela „Salinas“ u Neumu, izgrađenog na nekretnini označenoj na način preciziran u presudi. Stavom 2. naloženo je tuženom da preda u posjed i na slobodno raspolaganje apelantu predmetnu nekretninu iz stava 1. izreke. Stavom 3. naloženo je brisanje upisa u teretnom listu „C“ pod 2. i 3. u zk. uložak preciziran u presudi i upisa trajnog prava korištenja u korist pod 1. Hotel „Salinas“ d.o.o. Neum i pod tačkom
2. HTP „Sunčana obala“ d.o.o Neum. Stavom 4. utvrđeno je da su ništavi upisi osnivanja Ugostiteljsko-turističkog preduzeća „Salinas“ - Društvo sa ograničenom odgovornošću Neum i Rješenje Višeg suda u Mostaru broj U/I-755/96 od 30. augusta 1996. godine u registarskom ulošku I-8640 Mostar, te upis promjene naziva po Rješenju Višeg suda u Mostaru broj U/I-257/99 od 1. aprila 1999. godine u registarskom ulošku I-9563 Mostar, te naloženo brisanje iz sudskog registra UTP „Salinas“ d.o.o Neum i tuženog, a sve u roku od 30 dana. Stavom 5. obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.900,00 KM, sve u roku od 30 dana.
6. Dalje, u obrazloženju je navedeno da su u postupku provedeni brojni dokazi precizirani u obrazloženju presude, te da je, između ostalog, na osnovu preciziranih dokaza utvrđeno: da je pravni prednik apelanta „Rudnici soli-SolanaTuzla“(u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanta) dobio građevinsku i upotrebnu dozvolu za objekt hotela „Salinas“ u Neumu, te da je iz tog razloga apelant aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, da je u zk. dokumentima preciziranim u presudi upisano pravo trajnog korištenja u korist pravnog prednika apelanta, da je po prijavi od 2. decembra 1997. godine donijeto rješenje o osnivanju društva za ograničenom odgovornošću, odnosno tuženog 23. decembra 1997. godine, čiji su osnivači „Glumina banka“ d.d. Zagreb, Općina Neum i UTP Hotel „Salinas“ d.o.o. Neum sa određenim sredstvima svakog pojedinačnog ulagača, da rješenje nikada nije uručeno tuženom a da je oglas o osnivanju objavljen u „Narodnim novinama“ HR Herceg-Bosne 3. februara 1998. godine, da je rješenjem Višeg suda u Mostaru od 1. aprila 1999. godine izvršeno usaglašavanje navedenog upisa sa Zakonom o preduzećima, a da je 14. aprila 1999. godine to rješenje uručeno tuženom, te oglašeno u „Narodnim novinama“ HNŽ-Kanton Mostar 8. augusta 1999. godine. Dalje je navedeno da je taj sud prilikom odlučivanja došao do saznanja i utvrdio da je do registracije preduzeća UTP Hotel „Salinas“ d.o.o Neum došlo na temelju Uredbe o privremenom organiziranju i poslovanju gospodarskih subjekata i organizacijskih oblika pravnih osoba na teritoriji HRHB kojom je u članu 5. propisano da prijavu za upis u sudski registar pravna osoba nastala na tamelju te uredbe podnosi u roku od 15 dana od dana donošenja Odluke o organiziranju putem ovlaštene osobe, te da uz prijavu podnosi i saglasnost Odjela gospodarstva HRHB za privremeno organiziranje.
7. S tim u vezi Općinski sud je naveo da iz stanja registarskog upisa proizlazi da je odluka o organizaciji navedenog preduzeća donijeta 26. jula 1994. godine uz saglasnog Općinskog vijeća Neum od 23. septembra 1994. godine i Ministarstva trgovine, turizma i poduzetništva od 27. jula 1997. godine, kao i da se radi o privremenom organiziranju. Dalje, obrazloženo je da je ovako organizirano preduzeće na osnovu ugovora o osnivanju tuženog, sa osnivačima „Glumina banka“ d.d. Zagreb i Općinom Neum izvršila upis novog društva mješovitog kapitala u registarski uložak preciziran u presudi a u istom ulošku je 1. aprila 1999. godine izvršeno usaglašavanje sa federalnim Zakonom o preduzećima, te je navedeno objavljeno u „Narodnim novinamaHNŽ“, a ne i u „Službenim novinama FBiH“, što je bila obaveza suda. Dalje, navedeno je i da je u toku postupka utvrđeno da je odluka o samoorganiziranju djelatnika Hotela „Salinas“ d.o.o Neum od 26. jula 1994. godine protivna odredbama navedene uredbe o privremenom samoorganiziranju, jer radnici koji su izvršili samoorganiziranje nisu bili ni tada, niti 1991. godine radnici pravnog prednika apelanta osim lica poimenično navedenog u presudi, a što proizlazi kako iz iskaza samih lica, tako i iz uvida u uvjerenje Fonda PIO.
8. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski su je istakao da je nesporno utvrdio da je stvarni vlasnik poslovnog objekta Hotel „Salinas“ apelant, te da je predmetnu presudu zasnovao na odredbama člana 41. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Općinski sud je naveo i da je, shodno navedenom, ocijenio da je neosnovan prigovor tuženog o stvarnoj nenadležnosti ovog suda za utvrđivanje prava vlasništva, jer se sporna nekretnina nalazi na području Općine Neum a iz razloga da se u ovom sporu radi o sporu između privrednih subjekata za čije je rješavanje isključivo nadležan sud u Mostaru sa privrednim odjeljenjem kao jedini sud u Hercegovačko-neretvanskom kantonu sa privrednim odjeljenjem, što je propisano odredbama Zakona o redovnim sudovima FBiH i Izmjenama i dopunama Zakona o sudovima HNK Mostar. Navedeno je i da je neosnovana tvrdnja tuženog da apelant, koji je sada u cijelosti privatiziran, nije aktivno legitimiran u ovom sporu, jer je u toku postupka dokazan pravni interes za podnošenje tužbe i poništenje izvršenih upisa u registru bivšeg Višeg suda u Mostaru, jer se pitanje imovine pravnog prednika apelanta treba riješiti shodno odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća i uz saglasnost Federalne agencije za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija). Prema obrazaloženju Općinskog suda, tuženi se neosnovano poziva i na dopis iz 1998. godine kojim je pozvao apelanta da urede međusobne odnose u skladu sa Uredbom Vlade FBiH o spornoj imovini, jer u toku postupka, kako je naveo Općinski sud, nije dokazao da je takav akt uručen tužitelju, niti da je nadležna Agencija donijela bilo kakve odluke o načinu i postupku privatizacije sporne nekretnine. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je donio odluku kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene odluke tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 007-0-Pž-07-000-060 od 17. jula 2007. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je tužbeni zahtjev naveden u st. 1, 2, 3. i 4. osporene presude odbijen u cijelosti dok je preinačena i odluka o troškovima na način da je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 3.934,70 KM. U obrazaloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te, između ostalog, navedeno da se u konkretnom slučaju radi o činjenici da je tuženi došao u posjed imovine pravnog prednika apelanta na osnovu ništavog pravnog posla, ali da je krucijalna stvar u konkretnom slučaju to da je pravni prednik apelatna privatiziran i da se pitanje sporne imovine moralo raspraviti sa aspekta više zakona iz oblasti privatizacije kao lex specialis, jer od toga zavisi i apelantova aktivna legitimacija, a što je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud zanemario prilikom donošenja svoje presude.
10. S tim u vezi, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je članom 2. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća propisano da početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka sa kojim oni ulaze u proces privatizacije i koji se sastoji od 1) pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa; 2) neutralnog podbilansa koji sadrži vrijednost stanova i stvari sa pripadajućim kapitalom za koje je aktom nadležnog organa pokrenut postupak restitucije i 3) aktivnog podbilansa koji sadrži stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu uključene u podbilanse iz tač. 1. i 2. ovog člana. Navedeno je i da je članom 3. ovog zakona propisano da, u slučajevima kada dva ili više preduzeća u svojim početnim bilansima iskazuju ista prava, iste stvari, iste obaveze i kapital, neće ući u proces privatizacije dok se u skladu sa posebnim propisima ne odredi način raspolaganja spornom imovinom, dok je Uredbom o načinu raspolaganja spornom imovinom, kada dva ili više preduzeća u svojim početnim bilansima iskazuju ista prava, bilo propisano da su ta preduzeća bila dužna da prije pripreme početnog bilansa i programa i privatizacije urede svoje međusobne odnose, uključujući diobu stvari, prava, kapitala i obaveza, i to ugovorom, a u slučaju kada ne mogu postići sporazum i potpisati ugovor o diobi, svako preduzeće uključuje posjedovanu imovinu na osnovu odluke nadležne agencije. Dalje je navedeno da je članom 18.k. Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izredu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju propisano da je preduzeće dužno iz poslovnih knjiga isknjižiti stvari koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom preduzeća, i za taj iznos umanjiti iznos kapitala srazmjernom učešću pojedinih oblika kapitala u ukupnom kapitalu, a odredbom tačke p. istog člana propisano je da, ukoliko se do prihvatanja početnog bilansa od nadležne Agencije ne naplate iskazana potraživanja u aktivnom podbilansu kojima je rok naplate istekao, iskazuju se kao sumnjiva ili sporna koja se nakon odobravanja programa privatizacije preduzeća isknjižava.
11. Kantonalni sud je, u vezi s navedenim zakonskim odredbama, obrazložio da je nesporno da je u konkrentom slučaju Agencija postupala u skladu sa navedenim propisima, pa je prvo donijela Odluku o usvajanju početnog bilansa i programa privatizacije apelanta, te utvrdila strukturu kapitala u aktivnom podbilansu, te u toj odluci izričito navela da iz aktivnog podbilansa do konačnog rješenja OHR-a o pitanju dvojno iskazane imovine privremeno isključuje imovinu i pripadajući iznos kapitala odmarališta u Neumu, odnosno spornih nekretnina. Navedeno je i da je, nakon toga, Agencija donijela rješenje o odobravanju privatizacije i početnog bilansa apelanta u kojem je navela iznos državnog i iznos privatnog kapitala, kao i iznos trajnog uloga, te da je potencirala da se iz aktivnog podbilansa isključuje imovina i pripadajući iznos kapitala odmarališta u Neumu, te tačkom 3. tog rješenja naložila apelantu da, radi usklađivanja vrijednosti kapitala sa stanjem utvrđenim početnim bilansom, izvrši knjiženja u poslovnim knjigama koja su data u prilogu tog rješenja, a tačkom 4. naložila je apelantu da do okončanja privatizacije završi započeti postupak utvrđivanja i evidentiranja prava vlasništva na nekretninama. Kantonalni sud je naveo da, s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da apelant nikada nije postupio prema nalogu Agencije da završi započeti postupak utvrđivanja i evidentiranja prava vlasništva na spornim nekretninama do završetka privatizacije, prema zaključku Kantonalnog suda, to sporne nekretnine i nisu bile predmet privatizacije apelanta, pa samim time ne mogu biti ni njegovo vlasništvo, niti apelant može imati aktivnu legitimaciju za potraživanje njihovog povrata i upisa vlasništva. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
12. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 58 0 Ps 901625 07 Rev od 27. marta 2009. godine reviziju uvažio, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje uz obrazloženje da je taj sud prilikom donošenja osporene presude mimo odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrđivao nove činjenice koje se odnose na proces privatizacije i prihvatio dokaze na koje apelant nije imao mogućnost da se izjasni i ponudi kontradokaze osim u odgovoru na tužbu.
13. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Pž-09-000 005 od 28. septembra 2009. godine kojom je žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da ostaje pri stavu iskazanom u ukinutoj odluci u vezi sa ništavosti pravnog posla samoorganiziranja, budući da lica koja su to organiziranje izvršila nisu bila zaposlenici pravnog prednika apelanta, ali da, s tim u vezi, između ostalog, odustaje od stava o nedostatku aktivne legitimacije na apelantovoj strani. Ovo stoga što, ako je predmetni pravni posao ništav, onda iz tog ništavog pravnog posla nije moglo ništa ni proizaći, pa tako ni tuženi nije mogao raspolagati spornim nekretninama zbog čega je tuženi, prema mišljenju Kantonalnog suda, shodno odredbama člana 104. Zakona o obligacionim odnosima dužan apelantu vratiti sve ono što je primio na osnovu ništavog pravnog posla sa svim pravnim posljedicama koje iz toga proizlaze a to je brisanje upisa navedenih u izreci prvostepene presude. Navedeno je da je nesumnjivo da sporna nekretnina nije ni bila predmet privatizacije, ta da njena privatizacija i zavisi od ishoda konkretnog spora.
14. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 58 0 Ps 901 625 09 Rev 2 od 28. decembra 2010. godine reviziju uvažio, nižestepene presude preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti, te obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da je pravni prednik apelanta bio pravni sljednik nekadašnjeg preduzeća „Rudnici soli i Solana Tuzla“ i da je bio nosilac prava na nekretninama i imovini svojih pravnih prednika, ali da, nasuprot stavu nižestepenih sudova, taj sud smatra da je osnovana revizija u dijelu u kojem se ukazuje na nedostatak aktivne legitimacije apelanta kao pravnog sljednika na ovoj imovini. Navedeno je da se nedostatak aktivne legitimacije ogleda u činjenici da sporne nekretnine nisu ušle u apelantov kapital kao dioničkog društva nastalog privatizacijom državnog kapitala. Vrhovni sud navodi da je, s tim u vezi, apelant istakao da su sporne nekretnine ušle u kapital pravnog prednika apelanta u vrijeme ranije izvršene vlasničke transformacije iz 1991. godine, ali da, preme mišljenju tog suda, apelant iz navedene privatizacije neosnovano crpi aktivnu legitimaciju za sve postavljene zahtjeve.
15. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je Zakonom o društvenom kapitalu („Službeni list SFRJ“ br. 84/89 i 46/90), te Zakonom o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. 40/89 i 46/90), koji su važili u vrijeme vlasničke transformacije na koju se apelant poziva, bila regulirana pitanja vlasničke transformacije društvenih preduzeća, te da je tada napušten nevlasnički koncept društvenog vlasništva i omogućeno prikupljanje kapitala, između ostalog, i putem formiranja mješovitih dioničkih društava, kakav je bio i pravni prednik apelanta. Vrhovni sud je naveo da, međutim, putem navedene vlasničke transformacije pravni prednik apelanta nije stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama koje su činile temeljni kapital tog društva, jer je u navedenom postupku vlasničke transformacije izvršena privatizacija preduzeća putem otkupa internih dionica, a pravni prednik apelanta je mogao, nakon te privatizacije iz 1991. godine, tražiti utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama, tj. zgradi odmarališta koja nije bila uknjižena. Vrhovni sud je naveo da ni pravni prednik apelanta, a niti sam apelant, nije do danas zatražio uknjižbu prava vlasništva, tako da sporni objekt nikada nije upisan u zemljišne, već samo u katastarske knjige. Dalje, navedeno je da je nakon stupanja važećeg Zakona o privatizaciji preduzeća otpočela, između ostalih, i privatizacija apelanta, budući da je apelant preduzeće sa mješovitim kapitalom, te da ni tom prilikom apelant nije postao vlasnik spornih nekretnina, budući da ni tada sporne nekretnine nisu ušle u kapital apelanta koji je privatiziran, nego su, na osnovu relevantnih propisa, izdvojene iz početnog bilanca, jer su pravo na njih polagali i apelant i tuženi. Vrhovni sud je zaključio da je, zbog navedenog, apelant izgubio položaj pravnog sljedništva u odnosu na sporne nekretnine, te da iz tog razloga nije aktivno legitimiran u konkretnom sporu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Navodi da je nesporno da je vlasnik spornih nekretnina koje su privatizirane još u vrijeme njegovog pravnog prednika, te da se iz sve dokumentacije vidi da imovina koja je izdvojena iz kapitala ne predstavlja sporne nekretnine, jer državni kapital iz početnog bilansa nije umanjen za kompletan iznos knjigovodstvene vrijednosti spornih nekretnina od 2.916.041,00 KM, što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja dokaz da je Agencija priznala da je sporna nekretnina privatizirana, te da je zbog toga nesporno i da se nalog Agencije o isknjiženju i rješavanju statusa ne odnosi na sporne nekretnine. Apelant navodi i da je tuženi na osnovu ništavog pravnog posla na prevaru došao do spornih nekretnina, što je Vrhovni sud zanemario, te da mu je i na taj način prekršeno i pravo na pravično suđenje i na imovinu, jer je Vrhovni sud legalizirao nezakonite radnje i postupke učinjene u toku rata.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu, jer je osporena presuda donesena na osnovu relevantnih zakona i Ustava.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 6/98) relevantne odredbe glase Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
19. U Zakonu o privatizaciji preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) relevantne odredbe glase: Član 2.
Odobravanje i provođenje privatizacije, u skladu sa ovim zakonom, vrše Agencija Federacije Bosne i Hercegovine za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija Federacije) i agencije kantona-županija za privatizaciju (u daljnjem tekstu:
kantonalna-županijska agencija), osnovane posebnim zakonom.
Član 11.
(1) Privatizacija preduzeća u skladu sa ovim zakonom vrši se prodajom kapitala ili imovine, kao i dionica i udjela preduzeća u drugom pravnom licu.
(2) O načinu privatizacije odlučuje i postupak privatizacije preduzeća provodi nadležna agencija.
Član 15.
Ugovor sa kupcem o prodaji dionica ili udjela preduzeća u pismenom obliku zaključuje nadležna agencija iz člana 11. stav 2. ovog zakona.
20. U Zakonu o agenciji za privatizaciju („Službene novine FBiH“ br. 18/96, 2/02) relevantne odredbe glase:
Članak 1.
Ovim zakonom osniva se Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija Federacije) i uređuje njen pravni položaj, sjedište, djelatnost i nadležnost, upravljanje i rukovođenje, financiranje, kao i osnivanje i osnove ustroja i nadležnosti kantonalnih agencija za privatizaciju.
21. U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ broj 12/98) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se postupak i način pripreme početnih bilansa stanja: preduzeća iz člana 1. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97) i banaka iz člana 3. Zakona o privatizaciji banaka, u cilju privatizacije i poravnanja obaveza i potraživanja u međusobnim odnosima preduzeća, banaka i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 2.
Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljem tekstu: subjekti) sa kojim ulaze u proces privatizacije. Početni bilans stanja se sastoji od: 1. Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekata, kao i vrijednost prava i obaveze za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana. 2.
Neutralnog podbilansa koji sadrži vrijednost stanova i stvari sa pripadajućim kapitalom, za koje je aktom nadležnog organa pokrenut postupak restitucije. 3.
Aktivnog podbilansa stanja koji sadrži vrijednosti stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu uključene podbilanse iz tač. 1. i 2. ovog člana. Subjekti mogu prema svojim potrebama stvari i prava i kapital i obaveze iskazivati i u analitičkom obliku (podbilansi) u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 3.
U slučajevima kada dva ili vise preduzeća u svojim početnim bilansama iskazuju ista prava, iste stvari, iste obaveze i isti kapital, neće ići u proces privatizacije dok se, u skladu sa posebnim propisima, ne odredi način raspolaganja nad spornom imovinom.
22. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ broj 47/06) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Preostale stvari, prava i obaveze u pasivnom podbilansu kao i stvari, prava i obaveze koje preduzeće nije iskazalo i /ili koje su prodate od strane preduzeća po izvršnosti programa privatizacije, a za koje se naknadno utvrdi da su trebale biti iskazane u početnom bilansu preduzeća, postaju vlasništvo Federacije/kantona, odobrenjem programa privatizacije i početnog bilansa stanja od strane nadležne agencije za privatizaciju.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901 625 09 Rev 2 od 28. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 29. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
29. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku utvrđenja, vraćanja u posjed i poništenja upisa spornih nekretnina, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava.
30. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je utvrdio da nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju. U odnosu na ove navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 2178/10 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2178/10 od 5. novembra 2013. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje u slučaju kada su apelanti „Soda so“ d.d. Poliuretanska hemija „Polihem“ - Tuzla u stečaju i „Soda so“ d.d. Izocijantna hemija TDI - Tuzla u stečaju osporili odluke redovnih sudova kojim je utvrđeno da apelanti nisu aktivno legitimirani da traže povrat imovine, odnosno hotela „Stella“ u Neumu za koju su apelanti smatrali da je privatizacijom postala njihovo vlasništvo a koji su tuženi „Salus- Hotel Stella“ Neum uknjižili na svoje ime na osnovu Uredbe o privremenom samoorganiziranju, jer je Ustavni sud ustanovio da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da predmetne nekretnine nisu bile obuhvaćene procesom privatizacije, nego da su izdvojene iz bilansa zbog toga što su i apelanti i tuženi u navedenom predmetu polagali pravo na tu nekretninu, a do okončanja privatizacije nije riješeno to pitanje, te da su iz tog razloga apelanti izgubili aktivnu legitimaciju u tom sporu.
33. U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da „smatra da su u obrazloženju presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda dati jasni i precizni razlozi za primjenu relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i niza drugih materijalnih propisa koji reguliraju proces privatizacije. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba navedenih propisa na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud nije ustanovio nikakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelanti nisu imali aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju, budući da je nesporno utvrđeno da pravni prednik apelanata nije postupio po nalogu Agencije za privatizaciju i do okončanja privatizacije nije dovršio postupak utvrđenja i evidentiranja prava vlasništva na spornim nekretninama koje zbog toga i nisu bile predmet privatizacije pravnog prednika apelanata, pa samim tim ne može biti vlasništvo ni današnjih apelanata bez obzira na to što su nastali privatizacijom njegovog pravnog prednika. Data obrazloženja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, pa Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije“.
34. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju Vrhovni sud zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju, jer sporne nekretnine nisu bile obuhvaćene programom i planom privatizacije i nisu postale apelantova imovina, Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primijeniti stav Ustavnog suda iskazan u navedenoj Odluci broj AP 2178/10, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje dato u Odluci broj AP 2178/10. Pri tome Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da se nalog Agencije ne odnosi na sporne nekretnine i da je dokaz da su one privatizirane u tome što nije naloženo isknjiženje ukupne vrijednosti te nekretnine. Ovo stoga što iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju (rješenja Agencije o odobravanju programa privatizacije i početnog bilansa od 27. septembra 2000. godine, te naloga Agencije za knjiženje kao sastavni dio navedenog rješenja) jasno proizlazi da se nalog Agencije odnosi na sporne nekretnine i da je isknjižena njihova kompletna vrijednost od 2.916,041,24 KM.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu i kada obrazloženje osporenih odluka u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da su dati jasni i precizni razlozi za zaključak sudova da apelant nije imao aktivnu legitimaciju u konkretnom predmetu.
39. Također, Ustavni sud zaključuje da, zbog istih razloga, nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić