Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1745/11 („Volksbank Leasing“ d.o.o. Sarajevo i S. V.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Porez
  • Žalba
  • Prekršajni postupak
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1745/11

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1745/11, rješavajući apelaciju „Volksbank Leasing“ d.o.o. Sarajevo i Slobodana Vujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Volksbank Leasinga“ d.o.o. Sarajevo i Slobodana Vujića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Pr 007511 10 Pzp od 31.

januara 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065- 1-Pr-09-001120-I od 1. aprila 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Volksbank Leasing“ d.o.o. Sarajevo i Slobodan Vujić (u daljnjem tekstu: „VB Leasing“ i apelant Vujić ili apelanti), koje zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 15. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Pr 007511 10 Pzp od 31. januara 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-1-Pr-09-001120-I od 1. aprila 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u relevantnom periodu, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO) zatraženo je 8. januara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 13. januara 2014. godine, UIO 28. januara 2014. godine. Općinski sud, kojem je apelacija na odgovor dostavljena 10. januara 2014. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. UIO je Rješenjem broj 04/5-3/IV-17-Up-11-1/09 od 3. marta 2009. godine utvrdila razrez dodatne obaveze za apelanta „VB Leasing“ u visini od 659.981,00 KM. Žalba protiv ovog rješenja, kao i drugostepenog rješenje odbijena je konačnim Rješenjem UIO broj 01/4 UP/II-487/09 od 21. augusta 2009. godine. Apelant je protiv konačnog rješenja UIO tužbom pred Sudom BiH pokrenuo upravni spor. Prema stanju spisa, u vrijeme pokretanja prekršajnog postupka po ovoj tužbi nije bilo odlučeno.

6. Općinski sud je Rješenjem broj 065-1-Pr-09-001120-I od 1. aprila 2009. godine apelanta „VB Leasing“, kao pravno lice, a apelanta Vujića, kao odgovorno lice, proglasio odgovornim da su počinili prekršaj iz člana 38. stav 2. i člana 39. stav 5. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), pa im je, na osnovu člana 67. stav 1. tačka 3. i stav 2. istog zakona, a primjenom člana 19. stav 3. Zakona o prekršajima BiH izrekao novčane kazne, i to apelantu „VB Leasing“ 200.000,00 KM, a apelantu Vujiću 20.000,00 KM. Apelanti su proglašeni odgovornim jer je u postupku kontrole, koja je obavljena u periodu od 21. januara do 12. februara 2009. godine, utvrđeno i konstatirano zapisnikom o kontroli broj 04/5-3IV-17-UP-11/09 od 13. februara 2009. godine da apelant „VB Leasing“ nije izvršio obračun i uplatu poreza na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) u periodu od 1. decembra 2006. do 30. aprila 2008. godine u ukupnom iznosu od 567.608,00 KM.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je UIO 12. oktobra 2009. godine izdala prekršajne naloge navedenih brojeva protiv apelanata zbog prekršaja iz člana 38. stav 2. i člana 39. stav 5. Zakona o PDV, jer apelant „VB Leasing“ u označenom vremenskom periodu nije izvršio obračun i uplatu PDV u označenom iznosu. Naime, apelant „VB Leasing“ na osnovu isporuke predmeta lizinga po osnovu zaključenih ugovora sa osiguravajućom kućom, ugovora o finansijskom i operativnom lizingu sa klijentima, te ostale dokumentacije koja je pobrojana u zapisniku o kontroli, kao osiguranik– korisnik osiguranja predmeta lizinga koje je u njegovom vlasništvu do otplate posljednje rate, nije obračunao PDV na troškove kasko-osiguranja po ispostavljenim mjesečnim obavještenjima o dospijeću anuiteta. S obzirom na to da je apelant „VB Leasing“ ugovorene troškove kasko-osiguranja predmeta lizinga platio u svoje ime i za svoj račun osiguravajućem društvu, te po osnovu ispostavljenih mjesečnih obavještenja naplatio ih od klijenata-kupaca, koji predstavljaju sastavni dio naknade koju korisnik lizinga plaća za predmet lizinga jer su direktno povezani sa cijenom predmeta lizinga, apelantu „VB Leasing“ je stavljeno na teret da je, u skladu sa članom 20. stav 1. i stav 2. Zakona o PDV, propustio da troškove kasko-osiguranja uključi u osnovicu za obračun PDV na način da ispostavi mjesečna obavještenja o dospijeću anuiteta sa obračunatim PDV, čime je učinio prekršaj iz člana 38. stav 2. i člana 39. stav

5. Zakona o PDV.

8. Na usmenoj raspravi provedeni su dokazi uvidom u materijalne dokaze koje su predložili apelanti i UIO, koji su u obrazloženju taksativno pobrojani, te su saslušani predloženi svjedoci, pa je ocjenom provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, odlučeno kao u izreci rješenja. Općinski sud nije prihvatio apelantov prijedlog da se zastane sa prekršajnim postupkom do okončanja upravnog spora pred Sudom BiH protiv rješenja UIO kojim je utvrđena dodatna porezna obaveza apelantu „VB Leasing“. U vezi s tim je ukazano da upravni spor jeste oblik sudske kontrole nad upravom, ali da se u konkretnom slučaju radi o dva odvojena postupka koji se vode pred odvojenim sudovima, kao i da odluka u upravnom sporu ne predstavlja prethodno pitanje od kojeg bi zavisila odluka u ovom predmetu. Također, ovakav zahtjev ocijenjen je i kao usmjeren na izbjegavanje utvrđivanja prekršajne odgovornosti i povećanja troškova prekršajnog postupka, odnosno pokušaj da se dođe do zastare vođenja prekršajnog postupka.

9. Općinski sud je ukazao da apelant „VB Leasing“ nije registriran kao osiguravajuća kuća i kao posrednik u osiguranju, već je registriran kao društvo sa ograničenom odgovornošću, te posluje po općim načelima. Na temelju uvida u ugovor o finansijskom lizingu, koji je kao primjer uložen u spis, utvrđeno je da je on zaključen između apelanta „VB Leasing“ i M.P (primalac lizinga), da je polisa auto kasko-osiguranja zaključena između apelanta „VB Leasing“ i M.P., te da je ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji zaključen između označenog osiguravajućeg društva i apelanta „VB Leasing“ s tim da je apelant „VB Leasing“ osiguranik po ugovoru o poslovno-tehničkoj saradnji. S obzirom na to da je predmet lizinga u vlasništvu davaoca lizinga sve do otplate posljednje lizingrate, nakon čega prelazi u vlasništvo kupca, i fakture na premiju osiguranja glase na davaoca lizinga, što je i utvrđeno na nesumnjiv način na temelju uvida u navedene materijalne dokaze. Dalje, Općinski sud je ukazao da je članom 4. stav 1. i stav 3. tačka 3. Zakona o PDV propisano da je promet dobara prenos prava raspolaganja na stvarima licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik, odnosno da se prometom dobara smatra isporuka na osnovu ugovora o iznajmljivanju na određeni period na osnovu ugovora o kupoprodaji sa odgođenim plaćanjem kojim je predviđeno da se pravo vlasništva prenosi najkasnije otplatom posljednje rate. Dalje, ukazano je da je članom 20. stav 1. i stav 2. tačka 1. Zakona o PDV regulirano da je porezna osnovica prometa dobara i usluga oporezivi iznos naknade koju porezni obveznik prima ili treba da primi za isporučeno dobro ili pruženu uslugu, odnosno da se u poreznu osnovicu uračunavaju svi zavisni troškovi. Dalje, ukazano je da je članom 17. stav 1. tačka 6. Zakona o PDV propisano da porezna obaveza nastaje za svaku izmjenu u poreznoj osnovici prema članu 20. navedenog zakona, kada se izda faktura ili drugi dokument, pa je, shodno navedenom, zaključeno da je ovlašteni organ, tj. UIO, pravilno izvršio i obračunao PDV. Po ocjeni Općinskog suda, UIO je pravilno utvrdila da apelant „VB Leasing“, kao davalac lizinga, koji je i stvarni vlasnik predmeta lizinga, ne može prefakturirati primaocu lizinga bez obračuna PDV, već ih mora uključiti u ukupnu naknadu po osnovu predmeta lizinga i na tako izvršenu osnovicu izvršiti obračun PDV.

10. Dalje, Općinski sud je ukazao da je apelant „VB Leasing“, ako je imao nedoumicu u vezi sa primjenom Zakona o PDV, u skladu sa članom 50. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja mogao zatražiti obavezujuće mišljenje, te da bi, u skladu sa članom 51. istog zakona, dobio i odgovor. Shodno navedenim zakonskim odredbama, Općinski sud je, također, zaključio i da izjašnjenje UIO – Sekretarijat Upravnog odbora na dopis Udruženja za lizing od 18. juna 2008. godine, dopisi UIO – Sektor za poreze od 16. novembra 2005. godine i 22. novembra 2005. godine koji su upućeni Udruženju društava za lizing, zapisnik sa sastanka sa predstavnicima UIO od 15. februara 2007. godine, odgovor UIO - Sektor za poreze od 11. februara 2008. godine u formi obavještenja ne predstavljaju obavezujuća mišljenja, suprotno apelantovim tvrdnjama da je postupao u skladu sa ovim dokumentima prilikom obračuna PDV. Također, ukazano je i da nisu prihvaćena pisana mišljenja navedenih revizorskih kuća, jer suprotnoj strani nije omogućeno prisustvo svjedoka koji bi potvrdili navode iz mišljenja, zbog čega je suprotna strana bila onemogućena da ospori navode iz mišljenja.

11. Najzad, prilikom odmjeravanja kazni Općinski sud je ukazao da su prekršaji za koje su apelanti proglašeni krivim kažnjivi shodno članu 67. stav 1. tačka 3. Zakona o PDV kojim je propisana novčana kazna u iznosu od 50%, što u konkretnom slučaju iznosi 283.804,00 KM, a u stavu 2. istog člana da istoj kazni podliježe i odgovorno lice u pravnom licu. Dalje, Općinski sud je ukazao da je članom 19. stav 3. Zakona o prekršajima BiH propisano da se zakonom može propisati odgovornom licu u pravnom licu novčana kazna u najvećem iznosu od 20.000,00 KM a pravnom licu od 200.000,00 KM. S obzirom na to da su Zakonom o PDV propisane veće novčane kazne od maksimalnih, Općinski sud je pri odmjeravaju kazni primijenio Zakon o prekršajima BiH, te izrekao kaznu kao u izreci rješenja, odnosno potvrdio novčane kazne iz prekršajnih naloga koje je odmjerio primjenom člana 11. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH.

12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 Pr 007511 10 Pzp od 31. januara 2011. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su apelanti prvostepeno rješenje osporavali zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, povreda materijalnih propisa o prekršaju, te odluke o sankciji. Ocjenjujući navode žalbe koji su se odnosili na bitnu povredu prekršajnog postupka, Kantonalni sud je naveo da apelanti u žalbi nisu naveli u čemu se sastoje navodne bitne povrede prekršajnog postupka iz člana 62. Zakona o prekršajima, pa iz tog razloga sud nije mogao ispitati ove žalbene razloge iz tog osnova. Dalje, u obrazloženju rješenja je istaknuto da je žalba u pretežnom dijelu izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što, u smislu člana 61. Zakona o prekršajima, nije dopušten žalbeni osnov, pa da se sud i nije mogao upustiti u meritorno razmatranje ovih navoda. Najzad, neosnovanim je ocijenjen i žalbeni prigovor koji se ticao visine izrečenih kazni kojima su apelanti ukazivali da su one drakonske, te da Općinski sud nema usklađenu kaznenu politiku jer je u sličnom predmetu za iste prekršaje izrekao znatno blaže kazne. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud odluku o kazni zasnovao na članu 67. stav 1. tačka 3. i stavu 2. istog člana Zakona o PDV, te članu 19. stav 3. Zakona o prekršajima BiH. Također, ukazano je da je taj sud zapazio razliku u pogledu kažnjavanja za isti prekršaj, ali da nije u poziciji da preinačuje prvostepeno rješenje u pogledu sankcije. U vezi s tim je ukazano da, u skladu sa članom 68. stav 2. Zakona o prekršajima FBiH, drugostepeni sud može preinačiti rješenje o prekršaju ako utvrdi da je, zbog bitne povrede prekršajnog postupka ili povrede materijalnog propisa o prekršaju, izrečena sankcija nepravilna, što nisu okolnosti konkretnog slučaja, te da, u skladu sa članom 63. tačka 5. Zakona o prekršajima FBiH, povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je sud odlukom o sankciji prekoračio ovlaštenja koja ima prema zakonu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski, opširni apelacioni navodi se svode na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti, između ostalog, ukazuju na okolnost da je prekršajni postupak proveden iako postupak u upravnom sporu još nije bio okončan, te da samim tim još uvijek nije bilo pravosnažno utvrđeno postojanje obaveze plaćanja PDV od pravnog lica, zbog čega su apelanti tražili da se prekršajni postupak prekine. U tom smislu, apelanti smatraju i da je suštinsko pitanje koliku nadležnost ima prvostepeni prekršajni sud u ovakvim i sličnim prekršajima, odnosno da li je prekršajni sud ovlašten da utvrđuje postojanje porezne obaveze u situaciji kada upravni spor još nije okončan. Dalje, apelanti tvrde da se Kantonalni sud u žalbenom postupku uopće nije osvrnuo na brojne žalbene navode, već je samo konstatirao da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, pri čemu osporeno rješenje ne sadrži niti jedan razlog o suštini problema i očiglednim propustima prvostepenog rješenja. S tim u vezi, apelanti smatraju i da je član 61. Zakona o prekršajima protivan Ustavu BiH. Apelanti smatraju da je i primjena Zakona o PDV bila proizvoljna. Za apelante su sporni troškovi koji su nastali nakon izvršenog prometa, tj. predaje vozila korisniku lizinga, te jedini problem za apelante predstavlja naplaćivanje premija osiguranja i troškova bankarske provizije prilikom ovakvih plaćanja korisnicima lizinga na koje iznose je UIO u upravnom postupku pravnom licu razrezala dodatnu poreznu obavezu. Ističu da su tokom postupka bezuspješno ukazivali da je stav UIO o postojanju ove obaveze protivan Zakonu o PDV, kao i da su postupali u skladu sa instrukcijama koje su od UIO pribavljene putem Udruženja društava za lizing. Po njihovom mišljenju, stav redovnih sudova da ove instrukcije nemaju karakter obavezujućih mišljenja je neprihvatljiv. Apelanti smatraju da je nezakonitost dodatne obaveze koja se tiče premije kasko-osiguranja očigledna kada se ima u vidu da je, shodno članu 25. stav 1. Zakona o PDV, regulirano da su usluge osiguranja i reosiguranja, uključujući i prateće usluge, oslobođene od PDV, što je potvrđeno i nalazima revizorskih kuća koji su predočeni u toku postupka. Najzad, apelanti ukazuju da, u skladu sa članom 61. Zakona o prekršajima, žalba na prvostepeno rješenje može biti izjavljena i samo zbog odluke o kazni, pa da je neprihvatljiv stav Kantonalnog suda da je po žalbi u ovom dijelu moguće odlučivati samo kada postoji bitna povreda odredaba prekršajnog postupka ili povreda materijalnog propisa o prekršaju.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao, između ostalog, da je u obrazloženju rješenja navedeno da se žalba apelanata u pretežnom dijelu odnosila na nedopušteni žalbeni osnov iz člana 61. Zakona o prekršajima, kojim je predviđeno da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog bitnih povreda prekšajnog postupka, bitne povrede materijalnog propisa o prekršaju ili zbog odluke o sankciji, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, a navedenim zakonom nije predviđeno da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pošto su apelanti izjavili žalbu u pretežnom dijelu po tom osnovu, drugostepeni sud se nije upuštao u meritorno rješavanje žalbenih navoda iz tog žalbenog osnova. Istaknuto je još da je Kantonalni sud dao ocjenu žalbenih navoda apelanata koji se odnose na druge žalbene osnove, što proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja. Kantonalni sud je naveo da osporenim rješenjima nisu prekršena prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali, predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije.

15. UIO je u odgovoru na apelaciju istakla da postojanje upravnog rješenja nije pravni osnov za pokretanje prekršajnog postupka, jer se u prekršajnom postupku utvrđuje da li su u nekom činjenju ili nečinjenju sadržana bitna obilježja prekršaja koja se osobi koja je u pitanju stavljaju na teret. Zbog toga činjenica da je u konkretnom slučaju donijeto konačno upravno rješenje, a ne i pravosnažna odluka suda sama po sebi nije dovoljna za zaključak o nedokazanosti bitnih činjenica i pravnih navoda iz navedenih prekršajnih naloga, po kojim je i pokrenut prekršajni postupak. Dalje, ukazano je da je apelantima u postupku omogućeno da zatraže sudsko odlučivanje po prekršajnim nalozima, čime im je omogućen pristup sudu pune jurisdikcije, kao i da su imali mogućnost da prvostepeno rješenje osporavaju žalbom. Dalje, ukazano je da su apelantima izrečene novčane kazne u skladu s relevantnim odredbama materijalnog prava. Najzad, UIO je uz odgovor na apelaciju dostavila i presudu Suda BiH od 22. septembra 2011. godine kojom je tužba apelanata u upravnom sporu protiv rješenja kojima je utvrđena dodatna porezna obaveza odbijena kao neosnovana, kao i presudu Suda BiH od 5. decembra 2011. godine kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za preispitivanje navedene presude Suda BiH.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o porezu na dodatnu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav 1. i stav 3. tačka 3.

Promet dobara Promet dobara je, u smislu ovog zakona, prijenos prava raspolaganja na stvarima (u daljnjem tekstu: dobra) licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik.

Promet dobara u smislu ovog zakona, smatra se i:

3. isporuka dobara na osnovu ugovora o iznajmljivanju na određeni period na osnovu kupoprodajnog ugovora s odgođenim plaćanjem kojim je predviđeno da se pravo vlasništva prenosi najkasnije otplatom posljednje rate;

Član 20. stav 1. i stav 2. tačka 2.

Poreska osnovica kod prometa dobara i usluga Poreska osnovica (u daljnjem tekstu: osnovica) prometa dobara i usluga jeste oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima i uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara i usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

U osnovicu se uračunavaju i:

2. svi sporedni troškovi koje obveznik obračunava primaocu dobara i usluga (provizije, troškovi pakiranja, prijevoza, osiguranja i drugi vanredni troškovi koje isporučilac obračunava kupcu);

Član 25. stav 1.

Finansijske i novčane usluge Sljedeće se oslobađa od plaćanja PDV-a:

1.usluge osiguranja i reosiguranja, uključujući i prateće usluge posrednika i agenata (zastupnika) u osiguranju;

Član 38. stav 2.

Period obračunavanja PDV-a Obveznik je dužan obračunati PDV za odgovarajući poreski period na osnovu ukupnog prometa dobara i usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu.

Član 39. st. 1. 2. i 5 Podnošenje prijave za plaćanje PDV-a i plaćanje poreza Obveznici su dužni svoju PDV obavezu obračunati za određeni poreski period navesti u mjesečnoj PDV prijavi.

Prijavu iz stava 1. ovog člana obveznik podnosi do 10-og u mjesecu po isteku poreskog perioda.

Lica iz Poglavlja III. ovog zakona, koja podliježu obavezi plaćanja PDV-a, također plaćaju PDV u rokovima iz stava 2. ovog člana.

Član 67. stav 1. tačka 3. i stav 2.

Prekršaji Svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj. Poreski obveznik koji:

3. ne obračuna i ne plati ili pogrešno obračuna i plati PDV u skladu sa stavom 2. člana 38. i stavom 5. člana 39. ovog zakona bit će novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neplaćenog ili pogrešno obračunatog iznosa, a minimalno u iznosu od 100 KM;

Ovlašteno lice koje radi za pravno lice podliježe istoj novčanoj kazni kao i pravno lice kako je propisano prethodnim stavom.

17. Zakon o postupku indirektnog oporezivanja („Službeni glasnik BiH“ broj 89/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 50.

(Mišljenja UIO) (1) Lica koja imaju obaveze indirektnih poreza mogu podnositi zahtjeve za mišljenja UIO a u vezi sa značajnim pitanjima koja se odnose na indirektne poreze.

(2) Zahtjevi za mišljenja podnose se UIO prije preduzimanja radnji koje utiču na nastanak prava i obaveza po osnovu indirektnih poreza ili podnošenja prijava za indirektne poreze ili poštovanja bilo kojih drugih obaveza indirektnih poreza.

(3) Neće se uzeti u razmatranje zahtjevi za mišljenje koji nisu u skladu s uslovima navedenim u stavu (2) ovog člana, ali u vezi s tim UIO će poslati obavještenje podnosiocu zahtjeva.

(4) Na zahtjev za mišljenje odgovara direktor UIO.

(5) Podnošenje zahtjeva za mišljenje ne prekida rokove poštivanja obaveza indirektnih poreza propisanih zakonima o indirektnim porezima.

(6) UIO će donijeti interna uputstva za daljnji postupak u vezi s davanjem odgovora na zahtjeve za mišljenje, uključujući postavljanje rokova za odgovore i plaćanje troškova.

Član 51.

(Posljedice mišljenja) (1) Mišljenja će biti obavezujuća za organizacione jedinice UIO koje su nadležne za naplatu indirektnih poreza u vezi s licem koje je tražilo mišljenje.

(2) Kriteriji dati u mišljenju UIO odnosit će se na ono lice koje je uputilo zahtjev sve dok se ne izmijene okolnosti ili bilo koji drugi podaci sadržani u upitu.

(3) Kriteriji UIO u mišljenjima će se primjenjivati sve dok se u zakonu, sudskom postupku ili postupku po žalbi oni ne izmijene. Izmjene u sudskom ili upravnom postupku treba objaviti prije njihovog stupanja na snagu za one koji su primili mišljenje.

(4) Mišljenja u vezi s neriješenim žalbama, prigovorima ili postupcima koji su već pokrenuti po prijemu zahtjeva, ako ih je dao UIO, neće biti obavezujuća.

(5) Mišljenja nisu predmet žalbi.

18. Zakon o prekršajima („Službeni glasnik BiH“ broj 41/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 19.

(Novčana kazna) (...)

(3) Zakonom se može propisati fizičkom licu novčana kazna u najvećem iznosu od 10.000,00 KM, odgovornom licu u pravnom licu novčana kazna u najvećem iznosu od 20.000,00 KM, a pravnom licu novčana kazna u najvećem iznosu od 200.000,00 KM (...)

19. Zakon o prekršajima Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 31/06 i 37/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 61.

Osnovi za žalbu Rješenje o prekršaju može se pobijati zbog:

1) bitnih povreda prekršajnog postupka, 2) povrede materijalnog propisa o prekršajima ili 3) odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu.

Član 63. tačka 5.

Povreda materijalnog propisa o prekršaju Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen, s obzirom na to da li:

5) odlukom o sankciji, ili drugoj mjeri sud je prekoračio ovlaštenja koja ima prema zakonu.

Član 66.

Odlučivanje o žalbi (1) Odlučujući o žalbi drugostepeni sud može rješenje o prekršaju potvrditi, preinačiti ili ukinuti.

(2) Drugostepeni sud putem pošte dostavlja strankama prijepise svog rješenja i vraća spis predmeta prvostepenom sudu.

Član 68. stav 2.

Preinačenje rješenja o prekršaju (2) Drugostepeni sud može preinačiti rješenje o prekršaju ako utvrdi da je zbog bitne povrede prekršajnog postupka ili povrede materijalnog propisa o prekršaju izrečena sankcija u rješenju o prekršaju nepravilna.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 Pr 007511 10 Pzp od 31. januara 2011. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 22. februara 2011. godine a apelacija je podnesena 15. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Najzad, iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, iz navoda apelacije proizlazi da apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da su im povrijeđena njihova prava iz člana 13. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i posebno svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

28. Ustavni sud ukazuje da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1732/11 od 12. marta 2014. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, tj. utvrđivanje prekršajne odgovornosti pravnog lica koje se bavi poslovima lizinga i odgovornog lica u pravnom licu zbog prekršaja iz čl. 38. i 39. Zakona o PDV. Naime, i u tom slučaju, kao i u konkretnom predmetu, UIO je prilikom kontrole utvrdila da apelant nije obračunao PDV na troškove kasko-osiguranja po ispostavljenim mjesečnim obavještenjima o dospijeću anuiteta, koje je u svoje ime i za svoj račun uplatio osiguravajućem društvu, a po osnovu ispostavljenih mjesečnih obavještenja naplatio ih je od klijenata-kupaca, te koji predstavljaju sastavni dio naknade koju korisnik lizinga plaća za predmet lizinga jer su direktno povezani sa cijenom predmeta lizinga.

29. U citiranoj odluci Ustavni sud je, razmatrajući navode apelanata da se prekršajni postupak nije mogao voditi dok se ne okonča upravni spor pred Sudom BiH, zaključio (tačka 33) „(...) da su redovni sudovi u predmetnom prekršajnom postupku postupali u skladu sa ovlaštenjima propisanim relevantnim odredbama Zakona o prekršajima, pri čemu nije bilo nikakvih procesnih smetnji za vođenje prekršajnog postupka prije odlučenja Suda BiH po tužbi apelanata u upravnom sporu, na čemu apelanti i u apelaciji insistiraju. Uz to, Ustavni sud podsjeća da je UIOBiH u odgovoru na apelaciju informirao Ustavni sud da je, u međuvremenu, Sud BiH donio odluku kojom je odbio tužbu apelanata, pa se, s obzirom i na tu okolnost, dodatno potvrđuje neosnovanost ovog prigovora“. S obzirom na identičan navod i u konkretnom slučaju, kao i činjenicu da je UIO obavijestila Ustavni sud da je upravni spor pred Sudom BiH okončan tako što je tužba apelanata odbijena kao neosnovana, kao i da je odbijen kao neosnovan i zahtjev za preispitivanje ove odluke, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju ne postoje razlozi da odstupi od citiranog stava.

30. Dalje, u citiranoj odluci Ustavni sud je, razmatrajući navode apelanata da Kantonalni sud nije razmotrio sve njihove žalbene navode, ukazao (tačka 34): „(...) da su odredbama člana 61. Zakona o prekršajima propisani osnovi za žalbu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je u obrazloženju upravo pojasnio da su se žalbeni navodi apelanata, uglavnom, odnosili na nedopušteni žalbeni osnov, odnosno na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, te se stoga drugostepeni sud o tim navodima i nije mogao izjasniti, pri čemu je još istaknuto da apelanti u žalbi nisu precizirali u čemu se sastoje navodne bitne povrede prekršajnog postupka da bi se žalbeni navodi usmjereni u tom pravcu mogli ispitati. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o prekršajima kojima je jasno regulirano postupanje po žalbi, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja Kantonalnog suda ne proizlazi proizvoljnost u bilo kom segmentu stoga što se Kantonalni sud osvrnuo na žalbene prigovore iz dopuštenog osnova, koje je sasvim jasno i argumentirano obrazložio. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je prekršajni postupak proveden u skladu sa Zakonom o prekršajima, da tokom postupka nije bilo procesnih nedostataka, da je apelantima bilo omogućeno da predlažu dokaze i da učestvuju u postupku, te da koriste pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju, te da u procesnom smislu u predmetnom postupku nije bilo kršenja prava apelanata.“ S obzirom na to da su i u konkretnom slučaju argumenti apelanata na kojim zasnivaju tvrdnju da je Kantonalni sud propustio da se izjasni o svim žalbenim navodima identični, te da iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda ne proizlazi da su izostali razlozi i obrazloženja niti postoji bilo što što bi uputilo na proizvoljnost u postupanju, Ustavni sud smatra da nema razloga da i u konkretnom slučaju odstupi od citiranog stava.

31. Ustavni sud dalje zapaža da su u konkretnom slučaju apelanti istakli i da odluka o sankciji u skladu sa Zakonom o prekršajima predstavlja samostalan žalbeni osnov, pa da je pogrešan stav Kantonalnog suda da prvostepeno rješenje može preinačiti samo kada utvrdi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo ili kada su utvrđene povrede pravila postupka, kao i da je Kantonalni sud i sam konstatirao da postoji neujednačena politika prvostepenog suda kažnjavanja u identičnoj pravnoj stvari. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporenog rješenja Kantonalnog suda ukazano da u konkretnom slučaju ne postoji ni povreda odredaba postupka, kao i da materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno, ukazujući pri tom da povreda materijalnog prava postoji i kada je sud odlukom o sankciji prekoračio ovlaštenje koje po zakonu ima. S obzirom na to da su apelantima u konkretnom slučaju izrečene novčane kazne, kao sankcije ustanovljene Zakonom o prekršajima, unutar okvira utvrđenog članom 19. stav 3. istog zakona, te da sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje samostalno o visini kazne, ocjenjujući težinu prekršaja, stepen prekršajne odgovornosti, olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim navode apelanata ni u ovom dijelu.

32. Dalje, u citiranoj odluci Ustavni sud je, ispitujući identične navode apelanata, kao i u konkretnom slučaju, o postojanju prekršajne odgovornosti ukazao (tačka 35): „(...) da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe Zakona o PDV, prije svega, odredbe čl. 3, 4. i 20. navedenog zakona, kojima je propisano kada se PDV obračunava, šta se podrazumijeva pod prometom dobara i usluga i, konačno, šta predstavlja poreznu osnovicu naplate PDV i da je upravo u tim segmentima došlo do propusta pravnog lica, u smislu obračuna PDV prilikom prometa dobara i usluga, te dodatnih troškova. Dalje, vezano za tvrdnje apelanata da se na iznos kasko-osiguranja ne obračunava PDV, shodno odredbi člana 25. stav 1. Zakona o PDV, Ustavni sud zapaža da su se i o ovim navodima redovni sudovi izjasnili u svojim odlukama. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim prigovorom istakli da se navedena odredba ne odnosi na pravno lice, budući da ono ne obavlja djelatnost osiguranja ili reosiguranja, niti je posrednik u osiguranju, odnosno agent, zbog čega se citirana odredba ne može primijeniti na apelante u smislu oslobađanja od plaćanja PDV. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelant - pravno lice koje je registrirano kao društvo sa ograničenom odgovornošću posluje po općim načelima, te da je stoga bilo u obavezi da u izlaznim fakturama obračuna PDV, a što je pravno lice propustilo da učini. Konačno, imajući u vidu sadržaj odredaba materijalnog prava koje su primijenjene u konkretnom slučaju, kao i činjenično stanje koje je utvrđeno tokom postupka, Ustavni sud zapaža da ni u navedenim segmentima, suprotno tvrdnjama apelanata, nije bilo proizvoljnosti.“ Imajući u vidu navode iz apelacije, kao i razloge i obrazloženja iz osporenih rješenja, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju u potpunosti primjenjiv citirani stav. Pri tome u konkretnom slučaju apelanti su još ukazali i da su postupali po zvaničnim stanovištima pribavljenim od UIO putem Udruženja društava za lizing, pa da u njihovom postupanju nema protivpravnosti, a da su redovni sudovi propustili da utvrde da li su oni i pravno obavezujući ili ne. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje, suprotno tvrdnjama apelanata, da su u prvostepenom postupku ovako pribavljena stanovišta provedena kao materijalni dokazi, da su dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog kojih nemaju karakter pravno obavezujućih mišljenja u smislu čl. 50. i 51. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Isto vrijedi i u pogledu pisanih mišljenja navedenih revizorskih kuća na što apelanti, također, ukazuju kao dokaz o nepostojanju njihove prekršajne odgovornosti.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni prekršajni postupak proveden uz garancije koje pruža pravo na pravično suđenje, te da u okviru predmetnog postupka nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na efektivni pravni lijek

35. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku, budući da su protiv prvostepenog rješenja izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je razmotrio žalbene navode apelanata i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Činjenica da žalba nije rezultirala uspjehom apelanata ne može voditi ka zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u prekršajnom postupku, koji je proveden uz poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, utvrdili odgovornost apelanata za počinjeni prekršaj, shodno relevantnim odredbama Zakona o PDV, za šta su u obrazloženjima rješenja dali jasna i argumentirana obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti niti u jednom segmentu.

37. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efektivni pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu kada je apelantima bila na raspolaganju mogućnost da izjave žalbu protiv osporenog prvostepenog rješenja koju su apelanti i koristili, te kada je Kantonalni sud razmotrio žalbene navode apelanata i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

39. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić