Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1565/11 (S. B., J. B. i L. B.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1565/11

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1565/11, rješavajući apelaciju Stjepana Balte i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Stjepana Balte, Janje Bajkuša i Ljubice Barić podnesene protiv:

-Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008327 06 Gž od 16. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2491/03 od 21. juna 2006. godine i -Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009850 06 Gž od 24. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2492/03 od 21. juna 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Stjepan Balta, Janja Bajkuša i Ljubica Barić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo i Emir Kukić, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 1. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 008327 06 Gž od 16. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2491/03 od 21. juna 2006. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1565/11.

2. Također, apelanti su 1. aprila 2011. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 P 009850 06 Gž od 24. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda broj P-2492/03 od 21. juna 2006. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1566/11.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1565/11 i AP 1566/11 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1565/11.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u to vrijeme, u predmetu broj AP 1565/11 od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kate Balta, kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 10. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, u predmetu broj AP 1566/11 od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Darija Balte, kao zakonskog nasljednika tužitelja Ive Balte, zatraženo je 11. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. U predmetu broj AP 1565/11 Kantonalni sud je 18. marta 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 19. marta 2014. godine, dok Kata Balta nije u ostavljenom roku dostavila odgovor na apelaciju.

6. U predmetu broj AP 1566/11 Općinski sud je 25. marta 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 26. marta 2014. godine, dok Dario Balta nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Činjenično stanje u predmetu broj AP 1565/11

8. Presudom Općinskog suda broj P-2491/03 od 21. juna 2006. godine utvrđeno je da je tužiteljica Kata Balta (u daljnjem tekstu: tužiteljica) stekla dosjelošću pravo vlasništva na nekretninama, bliže navedenim u izreci presude, što su Ivo Balta (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda uknjiži kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbama člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 20 godina savjesnog posjeda. Općinski sud je ukazao da je među strankama sporno da li je za života Ilije Balte (tj. oca apelanata) među njegovim srodnicima postignut sporazum o diobi predmetnih nekretnina, te da li su, nakon izvršene diobe, u posjedu predmetnih nekretnina bili tužiteljicin suprug Jozo Balta, a nakon njegove smrti tužiteljica. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužiteljica na okolnost postojanja sporazuma o diobi nekretnina kao dokaz ponudila pisani tekst dogovora – sporazuma koji je sačinjen 30. augusta 1976. godine, koji se nalazi na poleđini prijavnog lista o promjeni posjedovnog stanja na zemljištu, koji je prednik stranaka Ilija Balta podnio 15. maja 1974. godine Općini Ilidža. Općinski sud je naveo da su predmetni sporazum potpisali Ilija Balta, Jozo Balta, Ivo Balta i Stjepan Balta, te da apelanti nijednim dokazom nisu doveli u sumnju postojanje vlastoručnih potpisa navedenih lica na tekstu sporazuma. Općinski sud je dalje naveo da je u prijavnom listu B konstatirano da je izvršeno cijepanje parcela na osnovu diobe nekretnina na terenu u skladu sa dogovorom – sporazumom od 30. augusta 1976. godine, te da je sačinjena skica parcela od 28. decembra 1976. godine. Također, Općinski sud je naveo da je po skici sa terena izvršena promjena u katastarskom operatu Općine Ilidža 1978. godine pod brojem 2/78. Pri tome Općinski sud je ukazao da su oblik i površina parcela iz skice sačinjene 1976. godine identični obliku i površini parcela u čijem posjedu je tužiteljica, te da je po posjedovnom stanju Jozo Balta, tj. tužiteljicin suprug, označen kao posjednik parcela koje su predmet tužbenog zahtjeva sa dijelom 1/1, osim jedne parcele čiji posjednik se vodi Zavod za izgradnju grada. Općinski sud je ukazao da izvodi iz katastra nekretnina predstavljaju javne isprave, te da se, shodno načelu pravne sigurnosti i pouzdanja u javne knjige, smatraju pravno valjanim. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da apelanti u toku postupka nisu dokazali suprotno, niti su dokazali da su osporili valjanost upisa i promjene podataka posjeda nekretnina, a što su imali mogućnost ukoliko su smatrali da upis nije valjan. Općinski sud je naveo da iz navedenog proizlazi da je na osnovu sporazuma stranaka od 30. augusta 1976. godine na terenu izvršena promjena posjeda nekretnina, što je konstatirano i u katastru nekretnina, te da od tada do izlaska sudske komisije u pratnji vještaka geodetske struke na lice mjesta 19. augusta 2004. godine nije došlo do pomjeranja uspostavljenih granica posjeda.

9. Dalje, Općinski sud je naveo da predmetni sporazum o diobi nekretnina ne predstavlja pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, ali da predstavlja osnov za ocjenu savjesnosti posjeda. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da nije prihvatio iskaze apelanata koji su izjavili da nije postojala dioba nekretnina i da je prvoapelant sve do 1992. godine obrađivao predmetne nekretnine, budući da su, po ocjeni suda, njihovi iskazi suprotni pisanoj dokumentaciji, tj. predmetnom sporazumu. Općinski sud je dalje naveo da su iskazi prvoapelanta i drugoapelantice u cijelosti protivrječni iskazima tužiteljice i prvotuženog koji su izjavili da je Ilija Balta za svog života podijelio nekretnine svojim sinovima na način kako je to evidentirano u katastru nekretnina, a da je kćerkama isplatio novčanu naknadu na ime njihovog udjela u dijelu nekretnina. Također, Općinski sud je naveo da su iskazi prvoapelanta i drugoapelantice suprotni iskazima svjedoka Mare Božić i Vlade Milišića, koji su u svojim iskazima potvrdili da je Ilija Balta za svog života podijelio nekretnine svojim sinovima i da su sporne nekretnine pripale tužiteljicinom suprugu. S druge strane, Općinski sud je naveo da nije prihvatio iskaze svjedoka Vinka Martinovića i Andrije Trogrlića, budući da su, po mišljenju suda, njihovi iskazi paušalni i kontradiktorni. Naime, Općinski sud je ukazao da je svjedok Vinko Martinović izjavio da ne zna ko je obrađivao zemljište koje se nalazi kod tužiteljicine kuće, ali da zna da stranke nisu izvršile diobu nekretnina zbog "primanja nekog dječijeg dodatka", dok je svjedok Andrija Trogrlić izjavio da mu je poznato da se "nešto dijelilo, ali da mu nije poznato da li izvršena fizička dioba, s tim da zna koliko je zemljišta po diobi pripalo tužiteljicinom suprugu i prvotuženom". Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je tužiteljica savjestan posjednik predmetnih nekretnina počev od 1976. godine, kada je izvršena fizička dioba nekretnina, pa dalje, te slijedom toga zaključio da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama po osnovu dosjelosti shodno odredbama člana 32. stav 2. Zakona vlasničkopravnim odnosima.

10. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 P 008327 06 Gž od 16. decembra 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao valjane razloge za svoje odlučenje, koje u cijelosti prihvata i taj sud. Kantonalni sud je dalje naveo da sporazum o diobi nekretnina predstavlja pouzdan dokaz da je do diobe predmetnih nekretnina zaista došlo, te da su stoga neosnovani žalbeni navodi apelanata kojima osporavaju savjasnost tužiteljice. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužiteljica sa svojim suprugom koristila zemljište koje je njen suprug dobio od svog oca, što je kod tužiteljice stvorilo uvjerenje da je vlasnik predmetnih nekretnina nezavisno od toga što su u zemljišnim knjigama druga lica upisana kao suvlasnici tih nekretnina. Pri tome Kantonalni sud je ukazao da je svrha instituta dosjelosti upravo u otklanjanju situacije postojanja trajnog nesklada između formalnog vlasnika neke nekretnine, kao što su apelanti, i stvarnog vlasnika, kao što je tužiteljica. Kantonalni sud je ukazao da se na taj način rješava problematika odnosa posjednika i vlasnika, te da se time pojednostavljuje pravno stanje, a istovremeno štiti pravni poredak. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poklonio vjeru iskazu svjedoka Vlade Milišića, koji je izjavio da je obrađivao zemljište tužiteljicinog supruga sve do 1992. godine, a ne iskazu prvoapelanta koji je tvrdio da je on obrađivao to zemljište, budući da je prvoapelant lično zainteresiran za ishod parnice, dok navedeni svjedok nije imao nikakvog interesa u predmetnom postupku. Također, Kantonalni sud je naveo da su irelevantni prigovori apelanata koji se odnose na ime tužiteljicinog supruga, odnosno da je (u izreci presude) trebalo da stoji da je tužiteljica "žena Joze", a ne "žena Ilije", s obzirom na to da je tako glasio tužbeni zahtjev, što ne može štetiti apelantima, tako da oni nemaju pravnog interesa za prigovor takve vrste. Činjenično stanje u predmetu broj AP 1566/11

11. Presudom Općinskog suda broj P-2492/03 od 21. juna 2006. godine utvrđeno je da je tužitelj Ivo Balta (u daljnjem tekstu: tužitelj) stekao dosjelošću pravo vlasništva na nekretninama, bliže navedenim u izreci presude, što su Kata Balta (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužitelj u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda uknjiži kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo, prije svega, da je predmetnu tužbu podnio Ivo Balta, koji je u toku postupka umro, tako da je "opunomoćenik kao njegovog zakonskog nasljednika označio Darija Baltu". Općinski sud je naveo da je odredbama člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 20 godina savjesnog posjeda. Općinski sud je ukazao da je među strankama sporno da li je za života Ilije Balte (tj. prednika stranaka) među njegovim srodnicima postignut sporazum o diobi predmetnih nekretnina, te da li je, nakon izvršene diobe, u posjedu predmetnih nekretnina bio tužitelj. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužitelj na okolnost postojanja sporazuma o diobi nekretnina kao dokaz ponudio pisani tekst dogovora – sporazuma koji je sačinjen 30. augusta 1976. godine, koji se nalazi na poleđini prijavnog lista o promjeni posjedovnog stanja na zemljištu, koji je prednik stranaka podnio 15. maja 1974. godine Općini Ilidža. Općinski sud je naveo da su predmetni sporazum potpisali Ilija Balta, Jozo Balta, Stjepan Balta i tužitelj, te da apelanti nijednim dokazom nisu doveli u sumnju postojanje vlastoručnih potpisa navedenih lica na tekstu sporazuma. Općinski sud je dalje naveo da je u prijavnom listu B konstatirano da je izvršeno cijepanje parcela na osnovu diobe nekretnina na terenu u skladu sa dogovorom – sporazumom od 30. augusta 1976. godine, te da je sačinjena skica parcela od 28. decembra 1976. godine. Također, Općinski sud je naveo da je po skici sa terena izvršena promjena u katastarskom operatu Općine Ilidža 1978. godine pod brojem 2/78. Pri tome Općinski sud je ukazao da su oblik i površina parcela iz skice sačinjene 1976. godine identični obliku i površini parcela u čijem posjedu je tužitelj, te da je po posjedovnom stanju tužitelj označen kao posjednik parcela koje su predmet tužbenog zahtjeva sa dijelom 1/1, osim jedne parcele čiji posjednik se vodi Zavod za izgradnju grada. Općinski sud je ukazao da izvodi iz katastra nekretnina predstavljaju javne isprave, te da se, shodno načelu pravne sigurnosti i pouzdanja u javne knjige, smatraju pravno valjanim. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da apelanti u toku postupka nisu dokazali suprotno, niti su dokazali da su osporili valjanost upisa i promjene podataka posjeda nekretnina, a što su imali mogućnost ukoliko su smatrali da upis nije valjan. Općinski sud je naveo da iz navedenog proizlazi da je na osnovu sporazuma stranaka od 30. augusta 1976. godine na terenu izvršena promjena posjeda nekretnina, što je konstatirano i u katastru nekretnina, te da od tada do izlaska sudske komisije u pratnji vještaka geodetske struke na lice mjesta 19. augusta 2004. godine nije došlo do pomjeranja uspostavljenih granica posjeda.

12. Dalje, Općinski sud je naveo da predmetni sporazum o diobi nekretnina ne predstavlja pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, ali da predstavlja osnov za ocjenu savjesnosti posjeda. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da nije prihvatio iskaze apelanata koji su izjavili da nije postojala dioba nekretnina i da je prvoapelant sve do 1992. godine obrađivao predmetne nekretnine, budući da su, po ocjeni suda, njihovi iskazi suprotni pisanoj dokumentaciji, tj. predmetnom sporazumu. Općinski sud je dalje naveo da su iskazi prvoapelanta i drugoapelantice u cijelosti protivrječni iskazima tužitelja i prvotužene koji su izjavili da je Ilija Balta za svog života podijelio nekretnine svojim sinovima na način kako je to evidentirano u katastru nekretnina, a da je kćerkama isplatio novčanu naknadu na ime njihovog udjela u dijelu nekretnina. Također, Općinski sud je naveo da su iskazi prvoapelanta i drugoapelantice suprotni iskazima svjedoka Mare Božić i Vlade Milišića, koji su u svojim iskazima potvrdili da je Ilija Balta za svog života podijelio nekretnine svojim sinovima i da su sporne nekretnine pripale tužitelju. S druge strane, Općinski sud je naveo da nije prihvatio iskaze svjedoka Vinka Martinovića i Andrije Trogrlića, budući da su, po mišljenju suda, njihovi iskazi paušalni i kontradiktorni. Naime, Općinski sud je ukazao da je svjedok Vinko Martinović izjavio da stranke nisu izvršile diobu nekretnina zbog "primanja nekog dječijeg dodatka", što je tužitelj u toku postupka poricao, dok je svjedok Andrija Trogrlić izjavio da mu je poznato da se "nešto dijelilo, ali da mu nije poznato da li je izvršena fizička dioba, s tim da zna koliko je zemljišta po diobi pripalo tužitelju i Jozi Balti (tj. suprugu prvotužene)". Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj savjestan posjednik predmetnih nekretnina počev od 1976. godine, kada je izvršena fizička dioba nekretnina, pa dalje, te slijedom toga zaključio da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama po osnovu dosjelosti shodno odredbama člana 32. stav 2. Zakona vlasničkopravnim odnosima.

13. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 P 009850 06 Gž od 24. decembra 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te na pravilnoj primjeni Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 77. navedenog zakona propisano da je posjed savjestan ako posjednik ne zna, niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, te da se savjesnost pretpostavlja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je onaj ko se poziva na nesavjesnost dužan to i dokazati, a što apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da dioba nekretnina nije izvršena, te da je prednik stranaka svojoj djeci dao samo određene placeve u svrhu izgradnje kuća. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sadržinu predmetnog sporazuma koji se nalazi na poleđini prijavnog lista o promjeni posjedovnog stanja na zemljištu, koji je prednik stranaka podnio 15. maja 1974. godine Općini Ilidža. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je do promjene upisa posjeda nekretnina došlo u skladu sa sadržajem sporazuma stranaka od 30. augusta 1976. godine, te da od tada pa do izlaska sudske komisije na lice mjesta 19. augusta 2004. godine nije došlo do pomjeranja uspostavljenih granica posjeda. S obzirom na to da apelanti izvedenim dokazima nisu doveli u sumnju vjerodostojnost prvoapelantovog potpisa na sporazumu o diobi na poleđini prijavnog lista o promjeni posjedovnog stanja, Kantonalni sud je naveo da su bez osnova i žalbeni navodi apelanata da je navedeni sporazum potpisalo drugo lice (koje ima isto ime), a ne prvoapelant. Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je sporne nekretnine koristio prvoapelant. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poklonio vjeru iskazu svjedoka Vlade Milišića, koji je izjavio da je obrađivao tužiteljevo zemljište sve do 1992. godine, a da je prvoapelant obrađivao zemljište koje mu je pripalo po diobi i u čijem posjedu se i nalazi. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poklonio vjeru iskazu svjedoka Mare Božić, čiji iskaz je ocijenio u sklopu drugih izvedenih dokaza, odnosno kada nije prihvatio iskaze ostalih svjedoka. Imajući u vidu izloženo, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužitelj bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina duže od 20 godina, tj. da je ispunio uvjete za stjecanje prava vlasništva na tim nekretninama shodno odredbama člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji broj AP 1565/11 apelanti navode da je prvostepenom presudom utvrđeno da je "Kata Balta žena Ilije" stekla pravo vlasništava na predmetnim nekretninama, umjesto "Kata Balta žena Joze" koja je ustvari tužiteljica u predmetnoj pravnoj stvari. Apelanti navode da su redovni sudovi dužni jasno i nedvosmisleno utvrditi da li osoba koja se pojavljuje kao tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje. S obzirom na to da je prvostepeni sud tu činjenicu u potpunosti previdio, a da drugostepeni sud uopće nije riješio o njihovom prigovoru istaknutom u tom pravcu (jer smatra da je irelevantan), apelanti navode da iz toga proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku (koje se odnose na aktivnu legitimaciju i postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje).

15. U apelaciji broj AP 1566/11 apelanti navode da je u uvodu prvostepene i drugostepene presude kao tužitelj naveden Ivo Balta i kao njegov zakonski nasljednik Dario Balta, dok je u izreci prvostepene presude navedeno da je tužitelj Ivo Balta stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. U vezi s tim, apelanti navode da je nedopustivo da je u uvodu i izreci presude kao tužitelj označen Ivo Balta, a Dario Balta kao njegov zakonski zastupnik kojeg u tom postupku zastupa opunomoćenik. Apelanti ukazuju da iz navedenog slijedi da tužitelja Ivu Baltu, koji je umro, niko nije zastupao u predmetnom postupku, a da je njegovog zakonskog nasljednika, koji nije stranka u tom postupku, zastupao opunomoćenik. Stoga, apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku koje se odnose na aktivnu legitimaciju, pravilnost zastupanja i postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje.

16. Dalje, apelanti u predmetnim apelacijama navode da je u prijavnom listu u rubrici "dosadašnje stanje" naveden "Stjepan Balta sin Joze", dok je prvoapelant "Stjepan Balta sin Ilije", a što ukazuje da prvoapelant uopće nije potpisnik sporazuma o diobi nekretnina, te da se na njega taj dokument ne može odnositi. S obzirom na navedeno, apelanti smatraju da u predmetnom postupku nije utvrđeno ko su stranke u postupku, odnosno ko ima aktivnu, a ko pasivnu legitimaciju. Apelanti dalje navode da su svjedoci Vinko Martinović i Andrija Trogrlić u svojim iskazima potvrdili da je svu zemlju obrađivao prvoapelant, a da su tužiteljica i tužitelj obrađivali samo zemljište oko njihovih kuća. S druge strane, apelanti navode da je svjedok Mara Božić dala dva potpuno različita iskaza, dok je svjedok Vlado Milišić izjavio da je dioba nekretnina izvršena 1966. godina, a da su sudovi, ipak, poklonili vjeru iskazima tih svjedoka. Konačno, apelanti navode da čak i da je tačna činjenica da su tužiteljica i tužitelj u posjedu predmetnih nekretnina od 1976. godine, ni tada nisu mogli steći dosjelošću pravo vlasništva na tim nekretninama, budući da su stranke 1992. godine izbjegle iz Bosne i Hercegovine, te da od tada niko nije u posjedu predmetnih nekretnina, niti ko te nekretnine, izuzev okućnice, obrađuje.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju broj AP 1565/11 Kantonalni sud je naveo da je taj sud ocijenio kao neosnovan prigovor apelanata u pogledu imena tužiteljice, budući da je tužiteljica živa osoba koja je saslušana u toku prvostepenog postupka, a ne njena svekrva (koja je umrla) i koja ima isto ime i prezime kao tužiteljica. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je u tužbenom zahtjevu i prvostepenoj presudi pogrešno napisano da je tužiteljica supruga Ilije, ali da to nikako nije moglo predstavljati razlog za drugačije odlučenje suda, budući da se radi o nebitnoj identifikaciji supružnika tužiteljice. U odnosu na navode apelanata o nejasnoći u pogledu označenog tuženog Stjepana Balta sina Joze ili Stjepana Balta sina Ilije, Kantonalni sud je ukazao da u toku postupka drugotuženi Stjepan Balta sin Ilije (tj. prvoapelant) nije istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, zatim, da je drugotuženi saslušan u toku postupka u svojstu parnične stranke i da je osporio pravo tužiteljice na predmetnim nekretninama negirajući izvršenu diobu, a što je sud sve ocijenio. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. U odgovoru na apelaciju broj AP 1565/11 Općinski sud je naveo da su osnovi za donošenje odluke tog suda navedeni u obrazloženju odluke, te da taj sud u cijelosti ostaje kod svoje odluke. Općinski sud smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata koja su navedena u apelaciji.

19. U odgovoru na apelaciju broj AP 1566/11 Kantonalni sud je naveo da je taj sud ispitao prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod svih razloga koji su navedeni u obrazloženju presude tog suda, te da smatra da je presuda tog suda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima.

20. U odgovoru na apelaciju broj AP 1566/11 Općinski sud je naveo da su osnovi za donošenje odluke tog suda navedeni u obrazloženju presude tog suda, te da taj sud u cijelosti ostaje kod svoje odluke. Općinski sud smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata koja su navedena u apelaciji.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 32.

Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 77. st. 2. i 3.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 P 008327 06 Gž od 16. decembra 2010. godine i Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 P 009850 06 Gž od 24. decembra 2010. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelanti su primili 1. februara 2011. godine, a apelacije su podnesene 1. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda, Pretto protiv Italije od 8. decembra 1983. godine).

30. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenili relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenih dokaznih postupaka u oba predmeta, utvrdio da su tužiteljica i tužitelj, kao savjesni posjednici, bili u posjedu predmetnih nekretnina preko 20 godina, te slijedom toga zaključio da su tužiteljica i tužitelj stekli dosjelošću pravo vlasništva na predmetnim nekretninama shodno odredbama člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud sud jasno ukazao da je na osnovu pisane dokumentacije - sporazuma od 30. augusta 1976. godine i podataka iz katastra nekretnina, te na osnovu iskaza tužiteljice, tužitelja i svjedoka Vlade Milišića i Mare Božić utvrdio da su predmetne nekretnine, prilikom diobe nekretnina prednika stranaka, dodijeljene tužiteljicinom suprugu i tužitelju, te da su u posjedu tih nekretnina bili tužiteljicin suprug, a nakon njegove smrti tužiteljica, odnosno da je u posjedu nekretnina koje su dodijeljene tužitelju bio tužitelj (od 1976. do 2004. godine). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, s druge strane, ukazao da nije prihvatio iskaze apelanata, niti iskaze svjedoka Vinka Martinovića i Andrije Trogrlića, koji su tvrdili suprotno, te u obrazloženju svoje odluke naveo detaljne i jasne razloge zašto nije prihvatio njihove iskaze. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom smislu.

32. Ustavni sud, dalje, zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbenim navodima apelanata koji se odnose na pogrešno napisano ime tužiteljicinog supruga, u obrazloženju svoje odluke dao detalje i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu navoda apelanata koji se odnose na navodno "nepravilno označavanje tužitelja u predmetnom postupku", Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati ove navode, budući da su apelanti propustili da te navode istaknu u žalbi protiv prvostepene presude, te na taj način pruže mogućnost drugostepenom sudu da se o tome izjasni (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Što se tiče navoda apelanata o tome "da predmetni sporazum o diobi nekretnina nije potpisao prvoapelant, već drugo lice", Ustavni sud ne nalazi da ovi navodi uopće pokreću pitanje nedostatka pasivne legitimacije prvoapelanta u predmetnom sudskom postupku, tako da su i ovi navodi potpuno neosnovani.

33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanje, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1565/11 (S. B., J. B. i L. B.) | Sudska praksa | Aktio