Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1191/14 (R.Č.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1191/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-1191/14, rješavajući zahtjev R.Č. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e). i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 22/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev R.Č. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. R.Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kog zastupa Ajlen Bajrić, advokat iz Bihaća, podnio je 17. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 004258 13 Rev od 12. decembra 2013. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se „do završetka postupka po apelaciji odlaže pravno dejstvo“ osporene presude Vrhovnog suda, te zabranjuje iseljenje njega i članova njegove porodice na osnovu rješenja Federalnog ministarstva odbrane –Zajedničke komande Vojske Federacije, broj 29- 99-1-34-9-805/04 od 26. maja 2004. godine.

2. Općinski sud u Bihaću je presudom broj 17 0 P 004258 12 P 3 od 26. oktobra 2012. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 004258 12 Gž3 od 24. aprila 2013. godine, obavezao Federaciju BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da sa apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji stana bliže označenoga u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) na kom apelant ima stanarsko pravo, odnosno da, ukoliko tužena to ne učini u roku od 30 dana, predmetna presuda u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji spornoga stana pa da se apelant na temelju iste može uknjižiti kao vlasnik u ZK uredu Općinskog suda u Bihaću. Iz obrazloženja presuda proizilazi da je u postupku utvrđeno da je apelantu sporni stan dodijeljen na temelju odluka tuženog iz 1997. godine od kada je apelant sa porodicom i koristio sporni stan. Nadalje, ukazano je da je naknadno utvrđeno da su ove odluke protivne zakonu i ništave, pa da je, s obzirom da ništavost djeluje od početka, apelant bespravni korisnik spornoga stana od dana kada je u isti uselio, a u svakom slučaju od 17. marta 2003. godine kada je utvrđeno da je ugovor o korištenju spornog stana nadovjeren suprotno zakonu. Nadalje, ukazano je da je tužena propustila da, shodno rokovima od tri odnosno pet godina iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) računajući najkasnije od 17. marta 2003. godine, pokrene pred nadležnim organom postupak iseljenja apelanta, a zbog čega je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu. S obzirom da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, zaključeno je da apelant, u skladu sa članom 7. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, može istaći zahtjev za kupovinu spornoga stana.

3. Vrhovni sud je presudom broj 17 0 P 004258 13 Rev od 12. decembra 2013. godine uvažio reviziju tužene i prvostepenu i drugostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. U obrazloženju presude je ukazano da su nižestepeni sudovi previdjeli pravno relevantnu činjenicu da je protiv apelanta vođen postupak pred upravnim organom nakon što je Komisija za kontrolu ugovora ustanovila da je njegov ugovor o korištenju stana protivan zakonu, da je u tom postupku rješenjem tužene od 26. maja 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem od 21. jula 2004. godine, utvrđeno da je apelantu, kao privremenom korisniku, prestalo pravo korištenja spornoga stana i da je dužan napustiti ga u roku od 15 dana od prijema rješenja. Vrhovni sud je ukazao da je apelant nesumnjivo primio rješenje od 26. maja 2004. godine jer je protiv njega izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem od 21. jula 2004. godine. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije nesmetano koristio sporni stan osam godina u smislu člana 30. ZSO, a zbog čega se ne može smatrati da je tokom stanovanja i od dana 17. marta 2003. godine, kada je ugovor o korištenju stana proglašen suprotnim zakonom, mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi.

4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je osporena presuda zasnovana isključivo na tvrdnji da je protiv njega vođen postupak pred upravnim organom nakon što je Komisija za kontrolu ugovora ustanovila da je njegov ugovor o korištenju stana protivan zakonu. Apelant ukazuje da se radi o aktu Federalnog ministarstva odbrane ZK VF 29-99-1-34-9-805 od 26. maja 2004. godine, da nije učestvovao u postupku donošenja ovog akta kao stranka, da ovaj akt nikad nije stekao stvarnu pravosnažnost jer mu nikad nije dostavljena odluka po žalbi na ovaj akt. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da bi osporena presuda Vrhovnog suda mogla ohrabriti tuženu da pokrene postupak njegovog iseljenja i članova njegove porodice iz spornoga stana a zbog čega bi se bukvalno našli na ulici jer nemaju drugi dom čime bi im bila nanijeta nenadoknadiva šteta. Također, apelant je istakao da su supruga i on ljekari, da zajedno imaju preko 50 godina radnog staža i da nisu stekli ništa više od spornoga stana, da su roditelji dvoje punoljetne djece koja su nezaposlena. Na temelju navedenih razloga apelant smatra da je opravdano donošenje privremene mjere kojom bi, do završetka postupka po apelaciji bilo odloženo dejstvo presude Vrhovnog suda, te zabranjeno njegovo iseljenje i članova i njegove porodice na osnovu rješenja Federalnog ministarstva odbrane broj 29-99-1-34-9-805/04 od 26. maja 2004. godine.

5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. U konkretnom slučaju apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje pravosnažne presude do okončanja postupka po njegovoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

9. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

10. U konkretnom slučaju, osim navoda koji se tiču merituma spora, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem odnosno apelant ne nudi razloge koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Također, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, kao ni iz apelantovih navoda ne može se zaključiti da je pokrenut postupak izvršenja osporene presude, kao ni akta Federalnog ministarstva odbrane na koji apelant ukazuje u apelaciji. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1191/14 (R.Č.) | Sudska praksa | Aktio