Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-307/13 (Ž. M. i Z. M.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-307/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP 307/13, rješavajući zahtjev Željka Manojlovića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 22/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Željka Manojlovića i Zahide Manojlović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Manojlović i Zahida Manojlović (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Mirsad Seferagić, advokat iz Cazina, podnijeli su 23. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 018403 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 002221 09 Gž od 21. septembra 2011. godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-520/02 od 19. decembra 2008. godine. Apelanti su 11. novembra 2013. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji zabranio izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda broj P-520/02 od 19. decembra 2008. godine koje je određeno rješenjem Općinskog suda broj 20 0 I 018334 11 I od 31. oktobra 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-520/02 od 19. decembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 01 0 P 002221 09 Gž od 21. septembra 2011. godine, obavezani su apelanti kao tuženi-protivtužitelji da tužiteljima-protivtuženim Sejadu i Nerki Džaferović (u daljnjem tekstu: tužitelji) na jednake dijelove na ime sticanja bez osnova plate iznos od 24.282,89 KM sa zateznom kamatom počev od 14. oktobra 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i da im nadoknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, sve u roku od 30 dana nakon dostave prepisa te presude (stav 1. izreke). Zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan (stav 2. izreke). Istom presudom u cijelosti je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da sud obaveže tužitelje da im isplate iznos od 28.000,00 KM na ime stanarine za korištenje njihove kuće sa zakonskom zateznom kamatom i da im nadoknade troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da su tužitelj Sejad Džaferović i „TKA“ Cazin 15. januara 1998. godine zaključili ugovor o korištenju stana koji je ranije bio dodijeljen apelantu Željku Manojloviću kao bivšem radniku „TKA“ Cazin i to rješenjem od 4. septembra 1987. godine. Apelanti su zajedno sa članovima svoje porodice predmetni stan koristili do kraja 1994. godine kada su ga zbog rata napustili i otišli u SAD. Tužitelji su u posjed predmetnog stana uvedeni 16. januara 1998. godine od strane općinskog organa na osnovu ugovora o korištenju stana. Dalje je utvrđeno da su tužitelji zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je potvrđen od strane kantonalnog pravobranioca. U momentu kada su tužitelji stupili u posjed predmetnog stana on je bio devastiran i neuslovan za stanovanje. Općinski sud je utvrdio da su Odlukom Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. i 5. maja 2001. godine, donesenom po apelaciji apelanta Željka Manojlovića poništeni svi akti na osnovu kojih je apelantu Željku Manojloviću prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu u postupcima po njegovom zahtjevu za povrat stana upućenom općini Cazin 1999. godine i da je navedenom odlukom naloženo da se predmetni stan vrati u posjed apelantu Željku Manojloviću. Utvrđeno je da su tužitelji stan napustili 20. septembra 2002. godine a da su apelanti nakon toga ušli u posjed stana kojeg su i otkupili. Općinski sud je također utvrdio da je predmetni stan prije ulaska tužitelja bio devastiran i neuslovan za stanovanje, zbog klizanja terena od 1989. godine, te je bilo neophodno izvođenje određenih građevinskih radova i ulaganje novčanih sredstava kako bi se osposobio za stanovanje.

4. Vrhovni sud je presudom broj 20 0 P 018403 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanata protiv presude Kantonalnog suda od 21. septembra 2011. godine.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo i to odredbu člana 18. a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) u vezi sa odredbama čl. 210. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekst: ZOO) kada su obavezali apelante da tužiteljima na ime neophodnih troškova u stanu isplate precizirani iznos. Navedeno je da su tužitelji stanarsko pravo na predmetnom stanu stekli po tada važećem propisu (Zakon o stambenim odnosima) i oni nisu znali niti su mogli znati da će kasnijom izmjenom propisa (donošenjem Zakona o prestanku primjene) biti podvrgnuta ocjeni nadležnih organa zakonitost njihovog stanarskog prava, što je na kraju rezultiralo konačnim gubitkom predmetnog stana (odluka Ustavnog suda broj U-14/00). Stoga je Vrhovni sud zaključio da su neosnovani revizijski prigovori apelanata da su tužitelji bili nesavjesni i nezakoniti posjednici predmetnog stana. Dalje je navedeno da član 18.a. Zakona o prestanu primjene pravo na povrat uloženih sredstava na ime neophodnih troškova u stanu daje nosiocu stanarskog prava čije je stanarsko pravo prestalo u skladu s tim zakonom, a tužitelji upravo imaju taj status. Stoga je neosnovan revizijski prigovor apelanata da tužitelji nisu bili vlasnici stana pa da im se nisu mogla priznati ulaganja kao savjesnim vlasnicima. S tim u vezi, kako je zaključio Vrhovni sud, neosnovan je i paušalan revizijski prigovor da je neopravdano odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata jer su tužitelji prema navodima revizije stanovali u stanu koji nikada nije bio njihov.

6. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su u zahtjevu za donošenje privremene mjere istakli da je Općinski sud rješenjem broj 20 0 I 018334 11 I od 31. oktobra 2013. godine odredio izvršenje pravomoćne presude tog suda broj P- 520/02 od 19. decembra 2008. godine i to prodajom predmetnog stana. Apelanti su istakli da ako bi došlo do prodaje njihovog stana za njih bi mogla nastupiti nenadoknadiva šteta. Zbog toga su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio predmetno izvršenje do donošenja konačne odluke po apelaciji.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelanti traže da Ustavni sud „zabrani izvršenje“. Iz navedenog proizilazi da apelanti traže obustavu izvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda kojim je dozvoljeno izvršenje na stanu apelanata. S tim u vezi Ustavni sud smatra da razlozi koje su apelanti naveli kao osnov za donošenje privremene mjere a to su navodi koji se tiču merituma predmeta, kao i navodi da bi u slučaju prodaje stana za apelante mogla nastati nenadoknadiva šteta, ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa u izvršenju pravomoćne i izvršne presude, odnosno ne predstavljaju razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-307/13 (Ž. M. i Z. M.) | Sudska praksa | Aktio