Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-859/14 (M. H.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-859/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP 859/14 rješavajući zahtjev Mirada Hadžiahmetovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 22/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirada Hadžiahmetovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirad Hadžiahmetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 24. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 076584 13 Pžp od 15. januara 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Pr 076584 12 Pr od 8. jula 2013. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odložiti izvršenje novčane kazne izrečene Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Pr 076584 12 Pr od 8. jula 2013. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Pr 076584 12 Pr od 8. jula 2013. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 076584 13 Pžp od 15. januara 2014. godine, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 84. stav 2. Zakona o poreskoj upravi FBiH, a u vezi sa čl. 11.

a) i 11. st. 4, 5 i 6 Zakona o doprinosima, te je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 500 KM i obavezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 20 KM.

3. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je tokom provedenog postupka utvrđeno da apelant, kao direktor društva i odgovorno lice „Hadžiahmetović“ d.o.o. Zenica nije u propisanom roku podnio nadležnoj Poreskoj ispostavi Zenica specifikacije uz isplatu plata zaposlenika u radnom odnosu za period od 1. aprila o 31. avgusta 2012. godine, a što je propisano odredbama čl. 11a) i 11. st. 4, 5 i 6. Zakona o doprinosima.

4. Općinski sud nije prihvatio apelantove navode da ga Poreska uprava prisiljava na obavezan rad, jer on ne želi biti direktor društva „Hadžiahmetović d.o.o. Zenica i time njegov uposlenik, što je u suprotnosti sa odredbama člana II/2 i II/3. c) Ustava Bosne i Hercegovine, te da, s obzirom da navedeno društvo ne radi, nema sredstava na računu, pa nisu postojali objektivni uslovi da se izvrši obračun i isplata plata, te nakon toga podnesu specifikacije uz isplatu plata Poreskoj upravi.

5. Općinski sud je istakao da je, prema Podacima iz Registra poslovnih subjekata Poreske uprave FBiH od 2. oktobra 2012. godine, apelant osnivač i direktor društva „Hadžiahmetović“ d.o.o. Zenica, dakle voljno je osnovao društvo i postao njegovim direktorom, pa je odgovoran za zakonitost poslovanja društva, prema odredbama Zakona o privrednim društvima, te se ne može braniti da ga Poreska uprava prisiljava na obavezan rad, jer neće da primi njegovu odjavu, odnosno da ga razriješi dužnosti. Naime, Poreska uprava nema takva ovlaštenja prema važećim propisima, nego organi društva za čije je funkcionisanje odgovoran direktor, odnosno apelant.

6. Takođe je istaknuto da je neosnovan i apelantov navod da društvo „Hadžiahmetović“ d.o.o. Zenica ne postoji, jer nema sredstava na računu i ne posluje. Naime, prema navedenim Podacima iz registra poslovnih subjekata Poreske uprave FBiH od 2. oktobra 2012. godine, navedeno društvo pravno postoji, a kako je obaveza podnošenja specifikacija uz isplatu plata propisana citiranim odredbama Zakona o doprinosima jasna i u slučajevima kada plate nisu isplaćene, Općinski sud je zaključio da je i ovaj osnov apelantove odbrane neosnovan. Specifikacija uz isplatu plate je poreska prijava, koja je kao takva propisana odredbom člana 31. stav 2. Pravilnika o postupku podnošenja poreskih prijava, pa su se u radnji apelanta, nepodnošenjem ove specifikacije, stekla obilježja prekršaja iz člana 84. stav 2. Zakona o poreskoj upravi FBiH u vezi sa čl. 11 a) i 11. st. 4, 5 i 6. Zakona o doprinosima kojim je propisana novčana kazna za odgovorno lice u pravnom licu koje ne podnese poresku prijavu Poreskoj upravi na način propisan ovim ili bilo kojim drugim poreskim zakonima FBiH.

7. Općinski sud je apelanta, primjenom člana 84. stav 2. Zakona o poreskoj upravi FBiH kaznio u minimalnom iznosu propisane kazne za prekršaj za koji ga je oglasio krivim.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju drugostepenog rješenja naveo da se iz sadržaja apelantove žalbe protiv prvostepenog rješenja vidi da se ona odnosi na osporavanje činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud. S obzirom da, prema odredbi člana 61. Zakona o prekršajima FBiH, pogrešno ili nepotpuno činjenično stanje ne predstavlja osnov za žalbu, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo da ne bude držan na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije. Ističe da Kantonalni sud nije odlučio o navodima njegove žalbe, s obzirom da je žalbu podnio zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne zbog pogrešno i nepotpuno činjeničnog stanja, kako je to Kantonalni sud naveo u obrazloženju svog rješenja. Naime, apelant smatra da ga je Općinski sud oglasio krivim iako nije utvrdio da je navedeni prekršaj učinio sa umišljajem što je obavezan element prekršaja prema članu 9. Zakona o prekršajima, te da nije uvažio činjenicu da je on stvarno raskinuo radni odnos, ali ga Poreska uprava FBiH ne želi brisati iz svog registra zaposlenih čime ga prisiljava na obavezan rad i na taj način stvara obavezu isplate plate koja inače ne bi ni postojala. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazložio.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, apelant traži da se naloži odgađanje izvršenja novčane kazna koja mu je izrečena u pravosnažno okončanom prekršajnom postupku, do donošenja odluke Ustavnog suda. Ustavni sud ukazuje da apelant u suštini traži od Ustavnog suda da obustavi prinudno izvršenje rješenja, kojim mu je izrečena novčana kazna, a ovo rješenje osporava predmetnom apelacijom. Međutim, Ustavni sud ukazuje da o ovako postavljenom zahtjevu, koji se temelji isključivo na tvrdnjama o povredi ustavnih prava, ne može odlučivati na način na koji to traži apelant, jer bi u suprotnom Ustavni sud prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Budući da apelant, dakle, osim tvrdnji koji se tiču merituma apelacije, nije ponudio nikakve argumente i dokaze koji bi išli u prilog zaključku da je donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-859/14 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio