Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-872/14 (N. B.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-872/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-872/14, rješavajući zahtjev Nure Brkić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nure Brkić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nura Brkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šipova, koju zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnijela je 25. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 028301 13 Gž od 17. januara 2014. godine i rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 028301 12 P od 19. juna 2013. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravomoćnog rješenja Osnovnog suda broj 75 0 P 028301 12 P od 19. juna 2013. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 75 0 P 028301 12 P od 19. juna 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev Muje Fejzića, Esada Jusića, Paše Jusića i Rasima Bašića (u daljnjem tekstu: prvotužitelj, drugotužitelj, trećetužitelj i četvrtotužitelj ili tužitelji), te je utvrđeno da je apelantica smetala tužitelje u posljednjoj i nesmetanoj državini prava služnosti sezonskog puta, uspostavljenog za vrijeme obrađivanja parcele i sakupljanja ljetine, u obimu prevoza motornih vozila i svih vrsta poljoprivredne mehanizacije, sve u korist nekretnina tužitelja, koje su bliže naznačene u izreci presude, na način što je u septembru 2011. godine na svojoj parceli upisanoj u p.l. 33 k.o. Volari označenoj kao k.č. 45/1 njiva zv. „Palučak“ na ulazu u parcelu postavila betonske stubove raspona 2,39 m i na taj način potpuno spriječila tužiteljima prolazak težim poljoprivrednim mašinama koje su širine veće od 2,17 metara zbog svojih dimenzija i većeg zapremanja tovara iako je bila dužna uzdržavati se od postavljanja bilo kakvih prepreka vodeći računa o visini plodoreda duž puta pa je dosljedno tome apelantica obavezana da uspostavi pređašnje stanje tako što će ukloniti sve betonske stubove i metalne kapije na ulazu i izlazu iz navedene parcele, te stubove duž puta koji put se proteže uz među sa parcelom M.Š., a ubuduće se zabranjuje apelantici tako ili slično smetanje državine prava služnosti puta u navedenom obimu kako je prikazano na skici mjesta vještaka geodetske struke koja je sastavni dio odluke i to u roku od 8 dana. Apelantica je obavezana da tužiteljima na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 2.160,00 KM u roku od 15 dana, a preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja za naknadu troškova je odbijen.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da su tužitelji tužbu radi smetanja posjeda podnijeli 27. jula 2012. godine. Istaknuto je da nije sporno da su radnje za koje tužitelji tvrde da predstavljaju čin smetanja posjeda izvršene u mjesecu septembru 2011. godine. Osnovni sud je naveo da se može izvući zaključak da je prvotužitelj u julu 2012. godine saznao za radnje apelantice kada je i došlo do verbalnog sukoba između njega i jednog od sinova apelantice, te da je tada za navedeno saznao i trećetužitelj neposredno. Također je tada za smetanje saznao i četvrtotužitelj kome su djeca javila za navedeno. Istaknuto je da drugotužitelj nije dolazio u proteklom periodu u Volare, te da se može zaključiti da je on za radnje apelantice saznao od ostalih tužitelja. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 313. stav 5. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ broj 124/08) kojim je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja prava na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca.
4. Istaknuto je da iz iskaza svjedoka jasno proizlazi da su tužitelji predmetni put koristili (kao i drugi mještani) za prolaz većim poljoprivrednim mašinama, da tu nije bilo nikakvih kapija ni betonskih stubova koji su smetali, te da su tužitelji izgradnjom pomenutih ulaznih kapija i betonskih stubova onemogućeni da prolaze sa većim poljoprivrednim mašinama. Navedeno je da je apelantica predmetne kapije-metalna vrata i betonske stubove postavila svjesno ne vodeći računa o potrebama tužitelja vezano za izvoz ljetine, a koje pravo im je ranije bilo priznato i takvo ponašanje apelantice je po mišljenju Osnovnog suda protivpravno, urađeno jednostrano i njime je tužiteljima osujećeno njihovo pravo da se predmetnim putem koriste kako su to činili prije. Prema tome, po mišljenju Osnovnog suda apelantica je učinila smetanje posjeda kako to tvrde apelanti zbog čega je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u smislu odredbe člana 313. u vezi sa članom 307. Zakona o stvarnim pravima.
5. Protiv prvostepenog rješenja apelantica je podnijela žalbu koju je Okružni sud rješenjem broj 75 0 P 028301 13 Gž od 17. januara 2014. godine odbio kao neosnovanu. Apelantica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
6. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je u pogledu blagovremenosti podnošenja predmetne tužbe prvostepeni sud dao obrazloženje u svom rješenju koje je kao pravilno prihvatio Okružni sud. Istaknuto je da je radi razjašnjenja spornog, materijalno-pravnog odnosa između tužitelja i apelantice prvostepeni sud obavio uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke koji je sačinio skicu lica mjesta, koja je uvrštena kako sastavni dio izreke prvostepenog rješenja. Navedeno je da tom nalazu i mišljenju nisu prigovarale niti parnične stranke pa je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio predmetni nalaz i mišljenje kao objektivno realan i dat u skladu sa pravilima struke i nauke.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i to posebno odredbe člana 313. Zakona o stvarnim pravima. Također, smatra da je u predmetnom postupku povrijeđen princip pravne sigurnosti. Ističe da je u toku postupka isticala da je predmetna tužba neblagovremena. Navodi da apelanti niti jednim relevantnim dokazom nisu dokazali da su imali državinu prava služnosti sezonskog puta u obimu prevoza motornih vozila i svih vrsta poljoprivredne mehanizacije preko apelantičine nekretnine. Smatra da su redovni sudovi uslijed arbitrarnih stavova u pogledu samovlasti apelantice ugrozili njeno ustavno pravo na imovinu i zaštitu te imovine te ističe da je u cijelosti neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja jer je za povredu državine kao faktičke vlasti bita objektivni kriterij odnosno okolnost da postoji protupravan čin oduzimanja ili smetanja državine koji u konkretnom slučaju nije postojao. Ukazuje i da drugostepena presuda nije obrazložena.
8. U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere ističe da je ona žena starije životne dobi koja kao dobar domaćin i dobar komšija, kao i njeni preci, uvijek dozvoljavala svojim komšijama prolaz preko svoje nekretnine ograničavajući sebe u korištenju vlastite nekretnine i za to nikada nije tražila nikakvu naknadu. Zbog toga smatra da je nepravično zahtijevati od apelantice rušenje sagrađenog i uloženog i to od strane tužitelja koji u tom mjestu ne žive i nemaju prebivalište još od rata.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i ima opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Iz navedenog proizlazi da apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravomoćne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim zahtjeva kojim je predloženo odlaganje izvršenja pravomoćnog rješenja, nije ponudila razloge i dokaze koji bi po svom sadržaju i suštini Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje pravomoćne sudske odluke odnosno koji bi ukazivali da je donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić