Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-884/14 (H. R.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-884/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-884/14, rješavajući zahtjev Huseina Rahmanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 22/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Huseina Rahmanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Rahmanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zumreta Akagić Bavčić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 27. februara 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049106 12 Rev od 31. oktobra 2013. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da ne provodi izvršni postupak po prijedlogu M.P. za izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 049106 12 Rev od 31. oktobra 2013. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 049106 07 P od 30. decembra 2009. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev tužitelja M.P. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen u Sarajevu 6. aprila 2005. godine između „Nekretnine 2A“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i apelanta, ovjeren pred Općinskim sudom pod brojem OV-1302/05 od 6. aprila 2005. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) i da shodno tome ne proizvodi pravno dejstvo, te da se naloži apelantu da mu preda u posjed stan pobliže opisan u izreci predmetne presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u ispravnom stanju, oslobođen od lica i stvari u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i da mu drugotuženi i apelant na ime naknade za neosnovano bogaćenje isplaćuju određeni mjesečni iznos počev od 6. aprila 2005. godine sve do predaje u posjed stana, sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknade troškove parničnog postupka. Predmetnom presudom tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.240,00 KM.

3. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je u toku dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj kao prodavac sa Agencijom „Nekretnine Pelak“ d.o.o. kao kupcem 19. marta 2005. godine zaključio predugovor o kupoprodaji nekretnina kojim je prodao kupcu predmetni stan za kupoprodajnu cijenu od 29.000,00 KM. Također je utvrđeno da je članom 2. tog predugovora određeno da je prodavac kupcu na ime kapare platio iznos od 500,00 EUR na dan potpisivanja ugovora, a da će preostali dio kupoprodajne cijene isplatiti nakon dobijanja relevantne dokumentacije odnosno upisa u zemljišne knjige, dok se prodavac obavezao kupcu predati stan danom potpisa i ovjere tog predugovora. Nadalje, sud je utvrdio da je tužitelj od drugotuženog na ime „kupovnine“ zaprimio ukupan iznos od 8.629,00 KM, da se u vrijeme zaključivanja predugovora vodio ostavinski postupak iza umrle S.M., te da je rješenjem Općinskog suda broj O- 2148/04 od 9. juna 2006. godine tužitelj proglašen testamentarnim nasljednikom nad predmetnim stanom sa dijelom 1/1. Takođe, utvrdio je da je 6. aprila 2005. godine zaključen sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina, između drugotuženog kao prodavca i apelanta kao kupca, kojim je drugotuženi prodao, a apelant kupio predmetni stan za kupoprodajnu cijenu za 32.000 KM, te da je članom 2. tog ugovora utvrđeno da je apelant kao kupac prodavcu isplatio cjelokupan iznos kupoprodajne cijene na dan potpisivanja i ovjere ugovora. Pored toga, utvrdio je da je apelant ušao u posjed predmetnog stana koji koristi i sada.

4. Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i da sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 6. aprila 2005. godine između drugotuženog i apelanta nije apsolutno ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi sa tim, Općinski sud je konstatovao da je predmetni ugovor zaključen u skladu sa odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, kao i u skladu sa odredbom člana 72. ZOO odnosno potpisivanjem od strane ovlaštene osobe za prodavca i kupca. Takođe, konstatovao je da je apelant u dobroj vjeri zaključio predmetni ugovor, te da je u cjelosti isplatio drugotuženom kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed predmetnog stana. Shodno navedenom, po ocjeni Općinskog suda, apelant ni na koji način nije oštetio tužitelja, zbog čega je taj sud odlučio kao u izreci, ističući da je pri tome cijenio i činjenicu da je tužitelj od drugotuženog po osnovu zaključenog predugovora o kupoprodaji od 19. marta 2005. godine zaprimio novčani iznos od 8.629,00 KM.

5. Odlučujući povodom žalbe koju je tužitelj podnio protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 65 0 P 049106 10 Gz od 5. jula 2012. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno proveo postupak, te donio pravilnu i zakonitu odluku zasnovanu na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

6. Odlučujući o reviziji koju je tužitelj izjavio protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 049106 12 Rev od 31. oktobra 2013. godine kojom je revizija djelimično usvojena tako što su nižestepene presude preinačene na način da je utvrđeno da je apsolutno ništav sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen u Sarajevu 6. aprila 2005. godine između drugotuženog i apelanta, i da shodno tome ne proizvodi pravno dejstvo, te je apelantu naloženo da tužitelju preda u posjed predmetni stan u ispravnom stanju, oslobođen od lica i stvari u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu revizija je odbijena i određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da su nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno citirali odredbu člana 103. ZOO ali da je nisu pravilno primijenili na konkretan slučaj, na šta je revizija osnovano ukazala. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju cijenili samo formalnu valjanost spornog ugovora ali ne i njegovu materijalnu valjanost, i da su pri tome zauzeli stav da je sporni ugovor zaključen u pismenoj formi i da su potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu i da se samo iz tog razloga radi o pravno valjanom ugovoru. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi pri ocjeni pravne valjanosti spornog ugovora nisu cijenili jedno od osnovnih pravnih načela da niko ne može prenijeti na drugog više prava nego što ga sam ima. U vezi sa tim, Vrhovni sud je naveo da je u momentu zaključenja spornog ugovora prodavac (drugotuženi) nije bio vlasnik stana koga je prodao niti je imao ovlaštenje vlasnika stana da u njegovo ime proda stan. Naime, Vrhovni sud je istakao da je u tom momentu u KPU kao vlasnik predmetnog stana bila upisana tužiteljeva tetka S.M., dok se tužitelj na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza umrle tetke tek kasnije upisao kao vlasnik stana odnosno da u KPU kao vlasnik stana nikada nije bio upisan drugotuženi koji je stan prodao apelantu. Istakao je da se iz tog razloga apelant ne može s uspjehom pozvati na djelovanje načela povjerenja u javne knjige, tj. da je u dobroj vjeri kupio predmetni stan od prodavca. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da je apelant provjerom u KPU mogao utvrditi da drugotuženi koji mu je prodao stan nije i vlasnik stana. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je suprotno stavu nižestepenih sudova, zaključio da se radi o ništavom ugovoru u smislu člana 103. ZOO, te je zaključio je da je na osnovu odredbe člana 104. ZOO osnovan tužiteljev zahtjev da mu se taj stan vrati u posjed.

8. Apelant tvrdi da je osporenom odlukom proizvoljno ocjenjeno utvrđeno činjenično stanje, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, kao i da su u obrazloženju presude dati „nerazumljivi i protivrječni“ razlozi uslijed čega smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, tvrdi da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa tim, tvrdi da Vrhovni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj na osnovu testamenta bio vanknjižni vlasnik predmetnog stana u vrijeme zaključenja predugovora o kupoprodaji predmetnog stana sa agencijom koje se bavi prometom nekretnina i da je taj testament predstavljao uredan pravni osnov za zaključenje tog predugovora, te da je tužitelj primio kaparu, te kasnije iznos od 8.629,00 KM i da je stan predao u posjed kupcu. Apelant smatra da navedene činjenice upućuju na zaključak da tužitelj u konkretnom slučaju nije bio aktivno legitimisan za podnošenje tužbe protiv apelanta dok se ne riješi prethodno pitanje vezano za predugovor o kupoprodaji zaključen između tužitelja i kupca iz tog ugovora, niti je apelant bio pasivno legitimisan, a što Vrhovni sud nije uzeo u obzir. Takođe, tvrdi da Vrhovni sud nije dao „adekvatno“ obrazloženje za svoju odluku i da je u osporenoj presudi izostala brižljiva ocjena dokaza što je prouzrokovalo izvođenje pogrešnih zaključaka o odlučnim činjenicama.

9. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant obrazlaže činjenicom da bi izvršenjem osporene presude trpio nenadoknadivu štetu jer bi završio „na ulici“, te da je starije životne dobi, da stan koristi već duži vremenski period i da ga je kupio u dobroj vjeri u skladu sa pozitivnim propisima, a za kupovinu stana je isplatio veliki iznos novca, platio poraz na promet i uložio još 20.000 KM za privođenje stana namjeni, kao i da su nižestepeni sudovi donijeli odluke u njegovu korist, a da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e), II/3.k) i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U vezi sa apelantovim zahtjevom da Ustavni sud ne dozvoli provođenje postupka izvršenja presude Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljene na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant osim navoda koji se tiču merituma predmeta i navoda da bi izvršenjem osporene presude završio „na ulici“ i da je starije životne dobi, a da predmetni stan koristi već duži vremenski period, te da je za kupovinu i privođenje namjeni predmetnog stana isplatio veliki iznos novca, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Pri tome naprijed pomenuti apelantovi navodi bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je, u smislu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sami po sebi ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on regulisan Pravilima Ustavnog suda. Ovo tim prije što se, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, ne može zaključiti da je nakon okončanja parničnog postupka uopšte pokrenut postupak prinudnog izvršenja osporene presude Vrhovnog suda.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-884/14 (H. R.) | Sudska praksa | Aktio