Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1190/12 (Vakufska direkcija u Sarajevu i drugi)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1190/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantae u Sarajevu i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vakufska direkcija u Sarajevu, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 000667 11 Gž od 12. januara 2012. godine;
Borisav Pljevaljčić, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 003005 11 Gž od 22. maja 2012. godine;
Ratko Damjanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 002463 11 Rev od 14. juna 2012. godine;
Veldina Jelovac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001580 11 Rev od 17. jula 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1190/12
Vakufska direkcija u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 000667 11 Gž od 12. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnina, pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, te da su tuženi, a među njima i apelantica, dužni priznati i trpiti da se nekretnine, opisane u izreci prvostepene presude, izdvoje iz zk. ul. 539 k.o. SP Miričina i upišu u poseban zk. ul. na ime tužitelja sa dijelom 1/1. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe člana 18., 28. i 32. Ustava Islamske zajednice u BiH, te istakao da kako je tužitelj kao tuženu označio „Islamska zajednica u BiH, Vakufska direkcija u Sarajevu, Vakuf Džamije u Miričini“, to se ni nastojanje apelantice da kroz iznesene žalbene navode ospori pravilnost takvog označenja apelantice u konkretnoj situaciji nije moglo prihvatiti osnovanim, jer je označenje Islamske zajednice u BiH, te Vakufske direkcije u Sarajevu, tj. apelantice, bilo u skladu sa navedenim odredbama Ustava Islamske zajednice u BiH, kako je to pravilno našao i prvostepeni sud, a to što je pri tome dodato i „Vakuf Džamije u Miričini“ imalo je karakter samo bližeg označenja tužene Islamske zajednice u BiH, Vakufske direkcije u Sarajevu, vezano za predmetni spor. Također, Kantonalni sud je ukazao na to da nekretnine obuhvaćene tužbenim zahtjevom tužitelja ne predstavljaju nekretnine koje su bile predmetom ugovora o darovanju zaključenog 18. augusta 1961. godine, a na osnovu kog ugovora je izvršena uknjižba Vakuf Džamije „Miričina“, sa dijelom od 1/12 u zk.ul 539 k.o. SP Miričina, već da slijedi da se tužbeni zahtjev tiče nekretnina za koje je prvostepeni sud utvrdio da ih tužitelj koristi još od 1978. godine po osnovu naslijeđa iza smrti svog oca i na kojima je sagradio i stambeni objekat. Shodno tome, Kantonalni sud je naglasio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužitelj savjestan posjednik predmetnih nekretnina duže od 20 godina, te da mu stoga po osnovu dosjelosti (održaja) pripada i traženo utvrđenje stečenog prava vlasništva sa dijelom 1/1 na tim nekretninama, a shodno odredbi člana 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Isto tako, Kantonalni sud je citirao i odredbu člana 77. st. 2. i 3. navedenog zakona, te naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da je na tuženima bio teret osporavanja zakonske pretpostavke savjesnosti posjeda, pa time i teret dokazivanja da tužitelj nije bio savjestan posjednik predmetne nekretnine, a što apelantica tokom postupka ničim nije dokazala.
2. AP-2862/12
Borisav Pljevaljčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 30. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 003005 11 Gž od 22. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi predaju u posjed nekretnine, navedene u izreci prvostepene presude, te da se odriče ostalih parcela koje su navedene u ugovoru između braće, umrlog S.P. (prednika tuženih) i B.P., tj. apelanta, u korist tuženih sa zadržanim pravom uknjiženja u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da navedeni petitum koji je postavljen od strane apelanta, nema zakonskog uporišta u Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), te da je prvostepeni sud trebao da vrati tužbu apelantu na ispravku i dopunu shodno odredbi člana 336. u vezi sa odredbom člana 53. Zakona o parničnom postupku. Shodno tome, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, po mišljenju tog suda, pravilno rezonovao, da se u konkretnom slučaju nije radilo o tužbi iz odredbe člana 37. ZOSPO, već prije svega o izvršenju ugovora o diobi zaključenog u toku 1977. godine između apelanta i njegovog brata. Nadalje, Okružni sud je citirao odredbe člana 94. Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti i člana
82. Zakona o premjeru katastra nekretnina i naglasio da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da je apelant prekludiran u svom zahtjevu u smislu citiranih zakonskih odredbi, bez obzira i da su sporne nekretnine ugovorom o diobi pripale njemu u posjed. Konačno, Okružni sud je konstatovao da su tuženi na spornim nekretninama stekli pravo vlasništva, a što je vidljivo na osnovu rješenja o nasljeđivanju u smislu odredbi čl. 20. i 36. ZOSPO.
3. AP-3551/12
Ratko Damjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, podnio je 9. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 002463 11 Rev od 14. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva i to na 1/2 nekretnina, pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, što je apelant dužan priznati i trpiti da se kao vlasnik upiše tužitelj. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je, u suštini, naveo da u konkretnom slučaju proizilazi da se tužitelj nalazi u neprekidnom posjedu spornih nekretnina već duže 20 godina, tj. od 1974. godine od kada je upisan u posjedovnom listu kao posjednik, kao i da je uživao svoje vlasničko pravo naočigled apelanta, bez njegovog protivljenja. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na to da kako je, dakle, proteklo vrijeme od 20 godina kroz koje je tužitelj bio savjestan posjednik spornih nekretnina, te da kako apelant nije dokazao nesavjesnost posjeda tužitelja, a koja se pretpostavlja, to je samim tim u smislu odredbe člana 32. stav 2. u vezi sa odredbom člana 77. stav 3. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.
4. AP-3672/12
Veldina Jelovac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnijela je 22. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001580 11 REV od 17. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je njen pravni prednik O.J. prilikom zaključenja ugovora o kupovini od 10. januara 1955. godine, kupio nekretninu označenu kao k.č. 23/70, te da je slijedom prednjeg utvrđenja tuženi dužan trpiti da bude brisan kao sukorisnik na navedenoj nekretnini u korist apelantice. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da su odluku o odbijanju predmetnog tužbenog zahtjeva, odnosno sticanja prava vlasništva po osnovu pravnog posla-ugovor, nižestepeni sudovi pravilno donijeli primjenom pravila o teretu dokazivanja, kao i da iz predloženih i izvedenih dokaza i po mišljenju Vrhovnog suda ne proizilazi da je predmet bilo pismenog ili usmenog ugovora bila k.č. 23/70, te da su stoga sudovi pravilno postupili kada su primjenom odredbe člana 123. u vezi sa odredbom člana 126. zakona o parničnom postupku odbili tužbeni zahtjev, jer usvajanje tužbenog zahtjeva prema označenom tuženom po navedenom pravnom osnovu ne omogućava ni jedna norma materijalnog prava. Također, Vrhovni sud je citirao odredbe člana 30. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa i čl. 4. i 96. st. 1. i 2. Zakona o građevinskom zemljištu, te konstatovao da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili i kada su primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava, odbili tužbeni zahtjev za priznanje prava vlasništva na k.č. 23/70 i po osnovu dosjelosti.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1190/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić