Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-12/12 (R.M.,M. B. i B. H. i S. B. i J. M.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-12/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije R.M. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

R.M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000828 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine;

Milenko Bandur, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 007481 11 Gž od 8. novembra 2011. godine;

Bajro Hodžić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002125 09 Gž od 4. novembra 2011. godine;

Salih Bušatlić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 000577 11 Gž od 13. decembra 2011. godine;

Jadranka Mikulić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 000339 10 Rev od 21. februara 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-12/12

R.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Vahid Čamdžić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000828 10 Rev od 13. oktobra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade štete na zemljištu, pobliže preciziranom u izreci prvostepene presude, isplati iznos od 450,00 KM, dok je apelant odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa dosuđenog u stavu prvom izreke drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da je drugostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja da je na apelantovoj parceli postavljen dalekovodni stub uz odobrenje nadležne službe i da apelantu nije isplaćena nikakva naknada, ocijenio da apelantu kao vlasniku i posjedniku zemljišta na kome je postavljen stub pripada pravo na naknadu štete u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, jer je postupanjem tuženog na navedeni način došlo do uspostavljanja služnosti na apelantovom zemljištu, a u tom slučaju prema odredbama čl. 56. i 70. navedenog zakona apelantu bi pripadala naknada za umanjenu tržišnu vrijednost zemljišta i naknada štete. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud našao da se predmetna šteta prema nalazu i mišljenju vještaka poljoprivredne struke ogleda u zauzimanju zemljišta postavljanjem betonskog stuba i nemogućnosti apelanta da mehanizacijom obrađuje dio zemljišta oko stuba u površini od 15 m2, zbog čega su povećani i manipulativni troškovi oko obrade tog dijela zemljišta i umanjeni prihodi sa te površine. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe čl. 12. stav 1., 56. i 70. navedenog zakona, kada je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-378/12

Milenko Bandur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 24. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 007481 11 Gž od 8. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete na vozilu, kao i na ime naknade nematerijalne štete, isplati određene novčane iznose. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizilazi da je vozač vozila „Mercedes“ već bio na lijevoj saobraćajnoj traci kada je apelant otvorio vrata svog vozila i nije mogao izbjeći udar u otvorena vrata s obzirom na putanju koju je imalo vozilo, pa je očito da vozač vozila osiguranog kod tuženog nije odgovoran za štetu koju je pretrpio apelant zbog otvaranja vrata na vozilu koje je nepravilno parkirao za 0,60 metara od trotoara, tako da je otvaranjem vrata prouzročio saobraćajnu nesreću, radi čega je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog odbijen shodno odredbi člana 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-440/12

Bajro Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnio je 30. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002125 09 Gž od 4. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati na ime štete nastale dana 2. maja 2005. godine protupravnim oduzimanjem i odvođenjem stoke u vlasništvu tužitelja, određeni novčani iznos. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe čl. 154., 155. i 185. Zakona o obligacionim odnosima, te je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog da se sasluša svjedok A.A. jer je prijedlog podnesen na glavnoj raspravi kada se dokazi ne mogu predlagati osim u slučaju iz odredbe člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku, a neznanje adrese svjedoka nije smetnja da se predloži saslušanje na pripremnom ročištu. Također, Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a da to što apelant u žalbi navodi da je nepravilno primijenjeno materijalno pravo jer je trebalo naložiti vraćanje ovaca, a eventualno da se plati realna šteta, nije osnovano, zato što je apelant bio dogovorio vraćanje oduzetih ovaca i jagnjadi od čega je odustao i u toku postupka nije ponovo predložio da ih vrati, pa se onda da zaključiti da on ne želi vratiti oduzete ovce i jagnjad.

4. AP-987/12

Salih Bušatlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 16. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 000577 11 Gž od 13. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade materijalne štete pričinjene na službenom vozilu isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude Apelacioni sud je, pored ostalog, naglasio da je sam apelant izjavio da su tačni navodi iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, tj. da je uslijed neprilagođene brzine u krivini izgubio kontrolu nad vozilom, prešao na lijevu saobraćajnu traku i udario u vozilo koje se kretalo iz suprotnog pravca i tako izazvao predmetnu štetu, kao i da je pravilnom primjenom materijalnog prava apelant obavezan da tužitelju naknadi materijalnu štetu koju je nema sumnje prouzrokovao krajnjom nepažnjom, jer kod odgovornosti za naknadu štete nije relevantan psihički odnos štetnika prema šteti, jer bi to bilo suprotno samom načelu pravičnosti i osnovnim postulatima obligacionog prava na kojima se temelji obaveze naknade. Shodno navedenom, konstatovano je da se osnovanost predmetnog potraživanja tužitelja zasniva na odredbama čl. 108. i 110. Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kao i odredbama čl. 158., 172., 178., 185. stav 2. i 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

5. AP-2228/12

Jadranka Mikulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gruda, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 13. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 000339 10 Rev od 21. februara 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 22. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano na to da su nižestepeni sudovi, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovali na činjenici, da osnovom izvedenih dokaza i to prvenstveno nalaza vještaka saobraćajne i mašinske struke nije utvrđeno da je oštećenje na vozilu apelantice nastalom udarom teretnog vozila, što znači da se predmetna nesreća nije dogodila, pa su u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa odredbom člana 7. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti u cijelosti odbili tužbeni zahtjev.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-12/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-12/12 (R.M.,M. B. i B. H. i S. B. i J. M.) | Sudska praksa | Aktio