Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1276/12 („Dženeks“ d.o.o. Lukavac,J. V. i „Eco-Energi“ d.o.o. Mostar i Ž. Đ.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1276/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Dženeks“ d.o.o. Lukavac protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006082 10 U od 20. februara 2012. godine;
Jadranka Vila protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004960 11 U od 22. marta 2012. godine;
„Eco-Energi“ d.o.o. Mostar protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004693 11 UVP 2 od 31. augusta 2012. godine;
Ž. Đ. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 000526 09 UVP od 3. novembra 2010. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1276/12
„Dženeks“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, kojeg zastupa Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić, advokati iz Tuzle, podnio je 6. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 006082 10 U od 20. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. U predmetnoj upravnoj stvari je apelantu utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, koje je prema odredbi člana 2. Odluke o naknadi za korištenje gradskog građevinskog zemljišta Opštine Lukavac svrstano u „B“ zonu, te je konstatovano da je predmetna naknada obračunata u skladu sa kriterijima iz te Odluke. S tim u vezi je zaključeno da se neosnovanima ukazuju apelantovi navodi u pogledu zakonitosti i ustavnosti navedene Odluke, budući da je ona donesena u skladu sa odredbama člana 73. st. 1. i 2. Zakona o građevinskom zemljištu, kao i u tom smislu apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (U-29/07 od 15. aprila 2008. godine), imajući u vidu da se ona ne odnosi na naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta nego na komunalnu taksu za isticanje firme.
2. AP-1467/12
Jadranka Vila (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 23. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004960 11 U od 22. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelantice koju je podnijela protiv akta upravnog organa u predmetu zabrane bespravne gradnje. U predmetnoj upravnoj stvari je apelantici naloženo da ukloni stambeni objekat, koji se nalazi u obuhvatu nacionalnog spomenika i koji je izgrađen bez odobrenja za građenje, te da uspostavi prijašnje stanje. S tim u vezi je utvrđeno da apelantica, prilikom izgradnje navedenog objekta, nije ispunjavala zakonske uslove iz Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou FBiH (član 40. stav 6. i član 64. stav 1.). Slijedom navedenog je zaključeno da je neosnovano pozivanje apelantice na odredbu člana 53. stav 2. navedenog Zakona (prema kojoj za odobrenje za gradnju nije potrebno pribaviti za radove redovitog održavanja), budući da je u konkretnom slučaju izvršila generalnu rekonstrukciju predmetnog objekta bez pribavljenih dokumenata i odobrenja za gradnju.
3. AP-3622/12
„Eco-Energi“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, podnio je 17. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004693 11 UVP 2 od 31. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u upravnoj stvari u kojoj je odbijen apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za gradnju mini hidroelektrane. Naime, zaključeno je da je neosnovan navod apelanta da on nije bio dužan uz zahtjev za izdavanje odobrenja za gradnju podnositi novu vodoprivrednu suglasnost jer je ranije izdata iz 1998. godine i dalje važeća. S tim u vezi je istaknuto da je apelant, nakon dobivanja prvobitne saglasnosti, promijenio i Glavni projekt, slijedom čega je zaključeno da je potrebno da se pribavi i nova slaglasnost. Također je navedeno da je postojeća suglasnost istekla 2000. godine, budući da apelant do 2000. godine nije pribavio građevinsku dozvolu, te time nije ispunio zakonski uslov iz odredbe člana 114. stav 6. Zakona o vodama FBiH da bi vodoprivredna suglasnost iz 1998. godine još bila validna i važila u sadašnje vrijeme.
4. AP-4185/12
Ž. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Jezera, podnio je 4. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 000526 09 UVP od 3. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu revizije dodjele gradskog građevinskog zemljišta. U predmetnoj upravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao da ima pravni osnov za korištenje predmetnog zemljišta, niti su to pravo imali njegovi pravni prednici. Naprotiv, zaključeno je da je sporno zemljište upisano sa pravom raspolaganja u korist Opštine Jezero, odnosno da se radi o nekretnini u društvenom vlasništvu, slijedom čega je odlučeno o tužbenom zahtjevu u smislu odredbe člana 29. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Na kraju je navedeno da nema osnova za reviziju u smislu odredaba čl. 87. i 88. Zakona o građevinskom zemljištu, shodno primjenom odredbe člana 41. sada važećeg istoimenog zakona, jer apelant nije imao pravo korištenja, odnosno nije bio vlasnik tog zemljišta na dan ili prije 6. aprila 1992. godine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1276/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na dom itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić