Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1300/12 (D. P.,M. M., E. B. i E. M. i G. P. i „Metalplast“ d.o.o. Tešanj)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1300/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-1300/12, rješavajući apelacije Darka Pudara i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Darko Pudar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 040402 11 REV od 15. marta 2012. godine;
Mevka Mujčinović, Enesa Bristić i Enes Mujčinović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000420 11 REV od 24. januara 2012. godine;
Gordana Pekija, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001314 11 REV od 6. septembra 2012. godine;
„Metalplast“ d.o.o. Tešanj, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 011097 12 GŽ od 12. oktobra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1300/12 Darko Pudar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Maja Škoro advokatica iz Mostara, podnio je 9. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 040402 11 REV od 15. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da tuženi „Žitopromet“ d.d. Mostar kao prodavac sa njim kao nosiocem stanarskog prava zaključi ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, a kojim ugovorom prodavac prodaje, a apelant kao kupac kupuje stan u Mostaru za cijenu od 18.000,00 KM koju je apelant dužan platiti certifikatom. U postupku je utvrđeno da je na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog 1999. godine sa GP „Hercegovina-
Visokogradnja“ Mostar, Općina Mostar Zapad stekla pravo raspolaganja na stambenom objektu u kojem se nalazi predmetni stan, te da tuženi nikada nije bio nosilac prava raspolaganja na navedenom stanu. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da tuženi u konkretnom slučaju nije pasivno legitimisan, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan primjenom člana 7. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
2. AP-2304/12
Mevka Mujčinović, Enesa Bristić i Enes Mujčinović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradačca, koje zastupa Faruk Abdulahović advokat iz Gradačca, podnijeli su 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000420 11 REV od 24. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev S.M. kao umrlog prednika apelanata kojim je tražio da se poništi ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 2003. godine između S.M. umrlog prednika apelanata kao prodavca i tuženog S.M. kao kupca, da se odredi uspostava zemljišno-knjižnog stanje kakvo je bilo prije zaključenja navedenog ugovora, te da se izvrši brisanje prava na nekretninama sa imena tuženog. U postupku je utvrđeno da je sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između stranaka 2003. godine i ovjeren kod nadležnog suda, te da je u tom ugovoru, prema ocjeni suda, iskazana prava volja ugovornih strana. Sud je zaključio da su neosnovani navodi prednika apelanata da je sporni ugovor zaključen samo prividno, kao obezbjeđenje za vraćanje novca koji je prednik apelanata ranije pozajmio od tuženog, budući da iz dokaza u spisu proizilazi da se prednik apelanata saglasio da na ime tog dugovanja tuženom prenese u vlasništvo svoje nekretnine.
3. AP-4097/12
Gordana Pekija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec advokati iz Prijedora, podnijela je 28. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001314 11 REV od 6. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka prvotuženog Opštine Prijedor o prodaji poslovnog prostora u Prijedoru, te da se poništi ugovor zaključen 2007. godine između prvotuženog i Z.T. kao drugotuženog o kupoprodaji spornog poslovnog prostora, te da se u zemljišnoj knjizi i katastru uspostavi stanje koje je bilo prije zaključenja pomenutog ugovora. U postupku je utvrđeno da je apelantica bila dugogodišnji zakupac predmetnog poslovnog prostora i da joj je pripadalo pravo preče kupnje, te da je apelantica na ponudu prvotuženog o prodaji poslovnog prostora odgovorila podneskom u kojem je navela da prihvata ponudu pod uslovom da joj se priznaju uložena sredstva u predmetni poslovni prostor i osigura saglasnost Pravobranilaštva Republike Srpske na ugovor o kupoprodaji. Međutim, prema ocjeni suda, apelantica navedenu ponudu nije prihvatila u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da nije istovremeno predložila iznos kupoprodajne cijene, a osim toga, prema odredbama člana 41. ZOO ponuda se smatra odbijenom ukoliko ponuđeni izjavi da prihvata ponudu a istovremeno predloži da se ona u nečemu izmijeni ili dopuni. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan.
4. AP-4457/12
„Metalplast“ d.o.o. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Halep advokat iz Tešnja, podnio je 18. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 011097 12 GŽ od 12. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja R.N. i utvrđeno da je raskinut je ugovor o kupoprodaji kioska koji je zaključen 2005. godine između apelanta kao prodavca i tuženog R.N. kao kupca. U postupku je utvrđeno da se predmetnim ugovorom apelant obavezao da će tuženom u određenom fiksnom roku izgraditi i montirati eloksirani kiosk, ali da nije ispunio svoju obavezu u ugovorenom roku, niti naknadno, pa je sud zaključio da su ispunjeni uslovi za raskid predmetnog ugovora u smislu čl. 124., 125. stav 1. i 132. stav 2. ZOO.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1300/12.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić