Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1363/12 (V. Đ. i drugi)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1363/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-1363/12, rješavajući apelacije V. Đ. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

V. Đ., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P

051577 11 REV 2 od 29. februara 2012. godine;

Rajko Vokić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 043319 11 REV od 13. marta 2012. godine;

Mirko Topalović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 006396 11 GŽ od 10. aprila 2012. godine;

Kasim Valentić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 002856 10 REV od 3. aprila 2012. godine;

„ALPINA FOGS“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 046812 11 REV od 13. marta 2012. godine;

Roberto Vujanović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004269 12 GŽ od 17. aprila 2012. godine;

Aleksandar Milojević, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 RS 017205 12 RSŽ od 7. maja 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1363/12

V. Đ. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banja Luke, podnijela je 16. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051577 11 REV 2 od 29. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice, da je tuženi vrati na iste ili druge odgovarajuće poslove i isplati joj novčana potraživanja iz radnog odnosa (plaće, topli obrok i doprinose iz PIO). U postupku je utvrđeno da je odlukom tuženog apelantica stekla status neraspoređenog radnika u trajanju od šest mjeseci, a da po isteku tog vremena kod tuženog nije postojalo slobodno radno mjesto na koje bi apelantica mogla biti raspoređena, pa joj je u skladu sa članom 32. stav 4. Zakona o radnim odnosima u državnim organima prestao radni odnos.

2. AP-2205/12

Rajko Vokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Jasna Babić advokatica iz Banja Luke, podnio je 12. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 043319 11 REV od 13. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelanta, te da se tužena obaveže da apelanta vrati na posao i uplati mu doprinose iz PIO. U postupku je utvrđeno da je prema naređenju Republičkog prosvjetnog inspektora iz 2006. godine Medicinska škola u Doboju poništila diplomu i svjedočanstvo izdato na apelantovo ime, a osim toga, prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tužene, nije predviđeno radno mjesto hemijskog tehničara-analitičara za koje je apelant posjedovao diplomu, pa je apelantu radni odnos prestao primjenom člana 113. stav 1. tačka 3. i stav 2. Zakona o radu.

3. AP-2220/12

Mirko Topalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Halep advokat iz Tešnja, podnio je 13. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 006396 11 GŽ od 10. aprila 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant kao vlasnik SZR „Električni mlin“ Kraševo je obavezan da tužitelju S.O. uplati doprinose za PIO za period od 2000. do 2007. godine, te da mu isplati naknadu za korištenje godišnjeg odmora za 2007. godinu. U postupku je utvrđeno da se u spornom periodu tužitelj nalazio u radnom odnosu kod apelanta, a da mu apelant nije isplaćivao naknade iz radnog odnosa, pa ga je sud u skladu sa odredbama člana 101. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i člana 2. i 19. Općeg kolektivnog ugovora obavezao da tužitelju isplati pomenute naknade.

4. AP-2319/12

Kasim Valentić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić advokat iz Zenice, podnio je 20. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 002856 10 REV od 3. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati naknadu toplog obroka, regresa za godišnji odmor i razlike plaća u ukupnom iznosu od 12.385,37 KM, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu navedenih naknada preko dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da su u konkretnom slučaju u pogledu iznosa naknada primjenjivane odredbe Pravilnika o radu tužene, te Ugovora o radu, a da nisu primijenjene odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kako je apelant u tužbi tražio, budući da je odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-28/08 utvrđeno da navedeni Kolektivni ugovor nije zaključen u skladu sa odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

5. AP-2327/12

„ALPINA FOGS“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedeljko Bursać advokat iz Sarajeva, podnio je 20. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 046812 11 REV od 13. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništena je odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelja Z.K. i naloženo apelantu da tužitelja vrati na poslove na kojima je ranije radio i isplati mu neisplaćene plaće i doprinose za PIO. U postupku je utvrđeno da apelant u prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelanta nije ispunio uslove propisane Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta jer nije pribavio suglasnost sindikata radnika, a osim toga, nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 87. Zakona o radu, tj. da s obzirom na svoj kapacitet i ekonomsko stanje nije mogao zaposliti tužitelja na neke druge poslove, zbog čega je odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelja nezakonita.

6. AP-2350/12

Roberto Vujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je 22. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004269 12 GŽ od 17. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud naloži tuženoj Upravi za indirektno oporezivanje da ga primi na rad, zaključi s njim ugovor o radu i rasporedi ga na poslove u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima, dok je odbačen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da odluči o njegovoj prijavi na interne oglase za popunjavanje radnih mjesta iz oktobra i decembra 2004. godine. U postupku je utvrđeno da je, prema odredbama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, apelant kao zaposlenik ranijih carinskih uprava od 1. januara 2004. godine postao zaposlenik države sve do donošenja konačne odluke o njegovom statusu, odnosno okončanja postupka organizacionog restrukturiranja tužene kroz interno oglašavanje, a budući da apelant nije izabran u postupku internog oglašavanja, ne pripada mu pravo na automatski prijem na neko od radnih mjesta za koja je se prijavio, niti tužena ima obavezu da ga primi na rad na način kako je to u tužbi tražio. Osim toga, sud je zaključio da je apelantova tužba u odnosu na prijem na interne oglase iz oktobra i decembra 2004. godine neblagovremene jer je apelant ovaj dio tužbenog zahtjeva postavio tek na pripremnom ročištu održanom u decembru 2011. godine, tj. po proteku roka propisanog članom 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.

7. AP-2694/12

Aleksandar Milojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, kojeg zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnio je 19. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 RS 017205 12 RSŽ od 7. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud naloži tuženom „Gas-

Petrol“ d.o.o Brčko da ga prijavi na zaposlenje kod Poreske uprave Republike Srpske-Područna jedinica Šamac sa 15. decembrom 2009. godine na radno mjesto točioca goriva i izvrši obračun u uplate svih zakonom propisanih poreza i doprinosa na zaradu, prema presudi Osnovnog suda u Modriči od 20. aprila 2010. godine, dok je dio istog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na period od 28. jula do 15. decembra 2009. godine odbačen kao neblagovremen. U postupku je utvrđeno da je postupak izvršenja presude Osnovnog suda u Modriči od 20. aprila 2010. godine kojom je odlučeno o apelantovim pravima iz radnog odnosa (povratak na posao i isplata neisplaćenih plaća) obustavljen jer je apelant prijedlog za izvršenje podnio neblagovremeno, tj. mimo zakonskog roka od 30 dana, pa je s tim u vezi predmetna apelantova tužba kojom traži uplatu doprinosa i poreza koji su vezani za ostvarivanje prava na platu (a koje pravo je apelant izgubio neblagovremenim podnošenjem prijedloga za izvršenje) neosnovana. Osim toga, sud je zaključio da je apelantova tužba (koja je podnesena 15. decembra 2010. godine) kojom je tražio uplatu doprinosa i poreza za period od 28. jula do 15. decembra 2009. godine neblagovremena jer je protekao rok iz člana 118. Zakona o radu kojim je propisano da je radnik dužan tužbu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa da podnese u prekluzivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu svojih prava.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1363/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1363/12 (V. Đ. i drugi) | Sudska praksa | Aktio