Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1620/12 (M. O. i drugi)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1620/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-1620/12, rješavajući apelacije Mehmeda Omerovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mehmed Omerović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 003579 11 U od 16. februara 2012. godine;

K.Š., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002317 10 Uvp od 11. januara 2012. godine;

Mirza Lemeš, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004351 11 Uvp od 24. februara 2012. godine;

M.I., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 003903 11 Uvp od 11. aprila 2012. godine;

Senad Mizić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002167 10 Uvp od 30. marta 2012. godine;

Nijaz Berilo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 013231 11 Uvp od 13. septembra 2012. godine;

Grozda Grahovac, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 002297 12 U od 19. oktobra 2012. godine; Stipe Ljubić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007154 12 U od 13. novembra 2012. godine;

Vaso Lazić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 002638 12 Uvp od 19. septembra 2012. godine;

Dragan Puljić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003946 11 Uvp od 14. septembra 2012;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1620/12

Mehmed Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 30. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 003579 11 U od 16. februara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio invalidske penzije koji pada na teret Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje u određenom mjesečnom iznosu. U toku postupka je utvrđen osnov i visina penzije apelanta u skladu sa odredbom člana 32. stav 1. u vezi sa članom 45. st. 1. i 2. te članom 50. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te je utvrđen srazmjeran dio prijevremene invalidske penzije koji pada na teret bosansko-hercegovačkog nosioca osiguranja u skladu sa odredbama čl. 7. i

8. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja.

2. AP-1642/12

K.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Davor Bunoza, advokat iz Mostara, podnio je 4. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002317 10 Uvp od 11. januara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. juna 2012. i 17. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju u skladu sa Uredbom o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). U toku postupka je utvrđeno da je apelant ostvario pravo na porodičnu penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, te da nije spadao u krug lica iz člana 7. stav

3. Uredbe.

3. AP-1809/12

Mirza Lemeš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Njemačke, podnio je 16. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004351 11 Uvp od 24. februara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. juna 2012., 29. januara, 9. i 16. aprila, 26. novembra, te 9. i 17. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je zbog postojanja tjelesne onesposobljenosti priznato pravo na novčanu naknadu u određenom mjesečnom iznosu. U toku postupka je na osnovu nalaza, ocjena i mišljenja stručnog organa vještačenja utvrđeno da kod apelanta postoji fizička onesposobljenost u visini od 70% zbog povrede na radu, dok je bio osiguranik, čime su bili ispunjeni uslovi propisani članom 72.a. st. 1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

4. AP-2299/12

M.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 003903 11 Uvp od 11. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida po osnovu oboljenja očiju koje je zadobio kao pripadnik Vojske Republike Srpske. U toku postupka je utvrđeno da je apelant zadobio oboljenje očiju prije stupanja u Vojsku Republike Srpske, a koje se pogoršalo u toku vršenja vojnih dužnosti, te stoga nije bio ispunjen uslov iz člana 3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske.

5. AP-2513/12

Senad Mizić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 4. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002167 10 Uvp od 30. marta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao ranije zbog ukidanja radnog mjesta na koje je bio raspoređen, a ne zbog procesa reforme odbrane Bosne i Hercegovine, odnosno, neraspoređivanja na poslove i zadatke u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine, te stoga nije ispunjavao uslove za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima iz relevantnih odredbi Uredbe.

6. AP-3948/12

Nijaz Berilo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, podnio je 15. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 013231 11 Uvp od 13. septembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. novembra i 5. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju u određenom mjesečnom iznosu, te je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju po vojnim propisima. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu profesionalna vojna služba u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine prestala 31. marta 2002. godine zbog tehnološkog viška, i da mu je I kategorija invalidnosti utvrđena počev od 26. augusta 2010. godine, te stoga nije ispunjavao uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju propisane relevantnim odredbama Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine.

7. AP-4045/12

Grozda Grahovac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanskog Petrovca, podnijela je 23. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 002297 12 U od 19. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđena je preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja apelantici u određenom iznosu za određeni period, te određeno da će se vraćanje navedenog iznosa vršiti obustavom u iznosu od 20% od mjesečnog iznosa apelantičine penzije, sve dok Fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske ne namiri preplaćeni iznos u potpunosti. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici na teret Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske izvršena isplata na koju nije imala pravo po osnovu predmetnog rješenja, te je stoga apelantica obavezana da vrati predmetni iznos u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

8. AP-4180/12

Stipe Ljubić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, podnio je 4. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007154 12 U od 13. novembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija za određeni period. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu kao korisniku prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja utvrđena tražbina u određenom novčanom iznosu od strane Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine, a radilo se o primanjima iz penzijskog i invalidskog osiguranja (penzije) koja apelantu nisu isplaćena za period za koji je on tražio isplatu, što je utvrđeno na osnovu čl. 1. i 2. Zakona o potraživanju u postupku privatizacije po osnovu razlike primanja korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Nadalje, navedeni iznos je utvrđen na jedinstvenom računu apelanta, koji je apelant mogao upotrijebiti u skladu sa članom 7. navedenog Zakona.

9. AP-4247/12

Vaso Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, podnio je 6. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 002638 12 Uvp od 19. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom po službenoj dužnosti ponovljen je postupak okončan rješenjem kojem je apelantu priznato pravo na borački dodatak, isto ukinuto i riješeno tako da apelantu nije priznato pravo na borački dodatak. U toku postupka je utvrđeno da je apelant ostvario pravo na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uslovima u pogledu navršenih godina života, penzijskog staža i penzijskog osnova, zbog čega mu nije pripadalo pravo na borački dodatak u smislu člana 2. stav 2. Uredbe o boračkom dodatku.

10. AP-4699/12

Dragan Puljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. SESAR-ĆURIĆ-

MILETIĆ Mostar, podnio je 31. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003946 11 Uvp od 14. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida po osnovu ranjavanja zadobivenog za vrijeme vršenja vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO), te da mu priznata prava pripadaju do određenog datuma, kada će se pribaviti novi nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije i o daljnjem pravu odlučiti novim rješenjem. U toku postupka je na osnovu nalaza, mišljenja i ocjene nadležnog organa vještačenja ocijenjen postotak apelantovog ratnog vojnog invaliditeta.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1620/12.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1620/12 (M. O. i drugi) | Sudska praksa | Aktio