Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1659/12 (L. R.,Z. Z. i S. A. i V. A. i T. A. i S. M.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1659/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-1659/12, rješavajući apelacije Ljubomira Radivojevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ljubomir Radivojević protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 000303 11 GŽ 2 od 16. februara 2012. godine;

Zorica Zeljković protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 100075 11 GŽ od 10. aprila 2012. godine;

Sinan Alimanović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 007946 08 GZ od 17. septembra 2012. godine;

Vesna Abraha i Tesfay Abraha protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 004763 10 REV od 25. oktobra 2012. godine;

Saša Mašić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 004657 11 REV od 27. septembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1659/12 Ljubomir Radivojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 7. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 000303 11 GŽ 2 od 16. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu, da je ništavo rješenje kojim se predmetni stan dodjeljuje prvotuženom na korištenje, da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana kojeg je prvotuženi zaključio sa nadležnim stambenim organom, te da se naloži prvotuženom da apelantu preda u posjed predmetni stan. Apelant je, zajedno sa ostalim tužiteljima, obavezan da solidarno naknadi troškove postupka prvotuženom. Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je stanarsko pravo apelanta na predmetnom stanu prestalo po sili zakona,saglasno odredbi člana 16. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine RS, budući da se apelant nije u (prekluzivnom) roku obratio sa zahtjevom za vraćanje nadležnim organima do 19. aprila 2000. godine. S tim u vezi je zaključeno da je prestankom stanarskog prava apelanta na predmetnom stanu prestala i pravna valjanost ugovora i korištenju predmetnog stana kojeg je apelant zaključio sa pravnim prednikom prvo, drugo i trećetuženog, slijedom čega je navedeno da apelant nema aktivnu legitimaciju da zahtjevom traži predaju u posjed predmetnog stana od prvotuženog.

2. AP-2545/12

Zorica Zeljković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, podnijela je 6. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 100075 11 GŽ od 10. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelantica obavezana da tužitelju-protivtuženom preda u posjed i slobodno raspolaganje stan, dok je odbijen kao neosnovan njen zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana što je tužitelj-protivtuženi dužan priznati i trpjeti, slijedom čega bi se navedeno utvrđenje smatralo stanarskim pravom i da se naloži tužitelju-protivtuženom da sa apelanticom zaključi ugovor o zakupu navedenog stana. Apelantica je, također, obavezana da naknadi troškove tužitelju-protivtuženom. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelantica u periodu od 1996. do 1999. godine nije bila bespravni korisnik spornog stana, s obzirom da je u to vrijeme bila član porodičnog domaćinstva svoje majke. Cijeneći period od kada je bila bespravni korisnik pa sve do podnošenja predmetne tužbe, zaključeno je da apelantica nije mogla steći pravo da nesmetano koristi predmetni pozivom na odredbe člana 126. stav 2. i člana 131. stav 3. Zakona o stvarnim pravima RS i člana 13. stav 3., člana 38. st. 2. i čl. 59., 69., 58. Zakona o privatizaciji državnih stanova RS (u daljnjem tekstu: ZPDS). Također je navedeno da je, u smislu odredbe člana 74. stav 1. ZPDS, neosnovan i navod apelantice da je dugogodišnjim stanovanjem, kao bespravno useljeno lice, stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu koji predstavlja njen dom.

3. AP-4112/12

Sinan Alimanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnio je 29. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 007946 08 GZ od 17. septembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev kojeg je podnio apelant da se utvrdi da je, u svojstvu člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, stekao pravo da otkupi stan uz obavezu da tuženoj plati kupoprodajnu cijenu u certifikatima, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik sa dijelom 1/1 u zemljišnim knjigama. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije, u smislu odredbi čl. 6. i 9. Zakona o stambenim odnosima i čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku FBiH, predložio i izveo nijedan dokaz koji bi potvrdio činjenicu njegovog stanovanja i življenja u domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu prije njenog napuštanja istog zbog ratnih dejstava, odnosno nakon ostvarenog povrata stana.

4. AP-4551/12

Vesna Abraha i Tesfay Abraha (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Šamca, koje zastupa Toda Novaković, advokat iz Šamca, podnijeli su 21. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 004763 10 REV od 25. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja pa je utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu stana kojeg su 2002. godine zaključili trećetuženi kao prodavac i apelanti (prvo i drugo tuženi) kao kupci, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se izvrši brisanje uknjižbe prava vlasništva sa imena apelanata. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelanti nisu stekli svojstvo (su)nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, jer ugovor o korištenju istog iz 1990. godine (koji su zaključili sa nadležnom samoupravnom zajednicom stanovanja i komunalnih djelatnosti) nije zaključen na osnovu zakonitog akta davaoca stana na korištenje u smislu odredbi člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je navedeno da je postupak dodjele predmetnog stana bio predmetom raspravljanja pred nadležnim sudovima, koji su donijeli pravosnažne odluke, a čija se zakonitost ne može ispitivati u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog je odlučeno da, kako apelanti nisu stekli svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, samim tim je i sporni ugovor o otkupu istog zaključen protivno odredbama člana 10. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova RS, odnosno ništav je u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.

5. AP-4572/12

Saša Mašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, koga zastupa Refika Jaramaz, advokat iz Doboja, podnio je 24. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 004657 11 REV od 27. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio da se utvrdi da je član porodičnog domaćinstva umrlog I.M., nosioca stanarskog prava na stanu (u daljnjem tekstu: NSP), te da mu pripada da trajno i nesmetano koristi predmetni stan, kao i da se tužena obaveže da sa njim zaključi ugovor o zakupu stana, a slijedom toga i da mu pripada pravo da ga otkupi u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova na kojima postoji stanarsko pravo RS (u daljnjem tekstu: ZPDS). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant 30. aprila 1991. godine bio član porodičnog domaćinstva NSP na predmetnom stanu, ali da je odlaskom iz stana 20. novembra 1991. godine prekinuo taj kontinuitet, tako da u momentu smrti NSP 1996. godine više nije bio član njegovog domaćinstva. Slijedom navedenog činjeničnog utvrđenja je zaključeno da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev (utvrđenje svojstva) u smislu odredbe člana 6. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), a time i zahtjev za utvrđenje traženih prava temeljem odredbe člana 21. navedenog Zakona. Također je istaknuto da apelant nije dokazao ni da je nakon smrti NSP stekao stanarsko pravo na spornom stanu temeljem odredbi člana 22. ZSO, pa mu stoga ne pripada ni pravo na otkup istog u smislu odredbe člana 37. ZPDS. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1659/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na dom itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1659/12 (L. R.,Z. Z. i S. A. i V. A. i T… | Sudska praksa | Aktio