Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1660/12 (Š. K.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1660/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-1660/12, rješavajući apelacije Ševalije Kukuljevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ševalija Kukuljević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 001457 10 Uvp od 29. februara 2012. godine;
M.M., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000934 11 Uvp od 13. juna 2012. godine;
Nino Pehar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003537 10 Uvp od 6. juna 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1660/12
Ševalija Kukuljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, podnio je 7. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 001457 10 Uvp od 29. februara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Tuzli od 11. novembra 2010. godine, kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 18. februara 2009. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostepenog rješenja od 22. maja 2008. godine. Tim rješenjem je apelant odbijen sa zahtjevom za priznavanje prava na ličnu vojnu invalidninu. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog u toku upravnog postupka proizilazi da je na osnovu dokaza provedenih neposrednim pregledom apelanta, kao i uvidom u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, kako od strane prvostepene ljekarske komisije, tako i od strane drugostepene ljekarske komisije za ocjenu procenta vojnog invaliditeta zbog ranjavanja apelanta, utvrđeno da je kod apelanta vojni invaliditet ispod 20 % trajno. Vrhovni sud je istakao da je zbog toga on odbijen sa predmetnim zahtjevom od strane prvostepenog upravnog organa, kao i da je osporenim rješenjem tuženog njegova žalba protiv prvostepenog rješenja odbijena. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da je Kantonalni sud pravilno odbio apelantovu tužbu protiv rješenja tuženog, budući da je zaključio da su upravni organi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje u konkretnoj pravnoj stvari, pravilnom primjenom materijalnog prava (odredbe člana 3. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i tačke 174. podtačka c) Liste procenata vojnog invaliditeta, kao sastavnog dijela Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta) donijeli zakonite odluke u pogledu nepriznavanja prava na ličnu vojnu invalidninu apelantu.
2. AP-2773/12
M.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šamca, koju zastupa punomoćnik Cvijan Marinković iz Šamca, podnijela je 24. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 000934 11 Uvp od 13. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina tužba protiv rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 25. marta 2010. godine, kojim je odbijena kao neosnovana njena žalba protiv prvostepenog rješenja od 30. juna 2009. godine. Naime, tim rješenjem je odbijen apelanticin zahtjev za utvrđivanje statusa porodice umrlog učesnika NOR i ostvarivanja prava po tom osnovu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da iz spisa predmeta proizilazi da apelanticin suprug nije bio korisnik ni invalidnine, a ni penzije, već da je, po osnovu učešća u NOR, po Zakonu o obezbjeđenju i zdravstvenom osiguranju učesnika NOR, ostvarivao pravo na osnovno obezbjeđenje i porodični dodatak, koje mu je pripadalo s obzirom da je ostvarivao lični dohodak po osnovu poljoprivredne djelatnosti i da je imao četiri člana porodice koji su nezaposleni. Nadalje, ukazano je na to da je to pravo po njegovoj smrti 1975. godine priznato i apelantici, a i kasnije na osnovu Zakona o obezbjeđenju i zdravstvenom osiguranju učesnika NOR. Konačno, konstatovano je da je taj zakon prestao da važi početkom primjene Zakona o zaštiti boraca NOR, koji se počeo primjenjivati dana 1. januara 1991. godine, te da su prestankom važenja tog zakona prestala i prava na materijalno obezbjeđenje koje je apelantica ostvarivala, a takva prava nisu predviđena niti jednim, kasnije donesenim zakonom.
3. AP-3683/12
Nino Pehar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 23. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003537 10 Uvp od 6. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru od 15. oktobra 2010. godine, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 29. oktobra 2009. godine, kojim je, po pravu nadzora, ukinuto prvostepeno rješenje Službe za zaštitu branilaca i njihovih porodica Grada Mostara od 20. februara 2006. godine, kao i saglasnost Uprave za pitanja branilaca HNK, Sektor za pitanja branilaca (HVO; MUP) od 28. marta 2006. godine, kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70 % invaliditeta. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naglasio da je, na osnovu pravilnog zaključka da je u konkretnoj stvari činjenično stanje povodom stepena vojnog invaliditeta apelanta utvrđivano pogrešnom primjenom materijalnog prava, tuženi organ navedene akte od 20. februara i 28. marta 2006. godine (koja rješenja su zasnovana na nepravilno utvrđenom stepenu vojnog invaliditeta apelanta nalazima i mišljenjima prvostepene i revizione ljekarske komisije) mogao ukinuti po pravu nadzora, u smislu ovlaštenja datog odredbama člana 260. Zakona o upravnom postupku i člana 53. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, s obzirom da iz navedenih razloga postoji očigledna nepravilna primjena materijalnog prava do koje je došlo povredama odredbi člana. 9. stav 1. i člana 10. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, čime su povrijeđene i odredbe člana 3. stav 1., te člana 9. st. 2. i 3., kao i člana 32. tog materijalnog zakona. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1660/12.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić