Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1773/11 (A.K., A.M., M.P. i O.O.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1773/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine u predmetu broj AP-1773/11, rješavajući apelacije A.K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A.K., A.M., M.P. i O.O., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 011760 10 Rsz od 9. februara 2011. godine;
„Exber gas“ d.o.o. Trebinje, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 Rs 001729 11 Rsž od 28. marta 2012. godine;
Nisveta Šehić - Kopić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 010682 11 Rev od 24. aprila 2012.
godine;
B.Đ., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Rs 008630 11 Rsž od 6. juna 2012. godine;
Dalibor Marić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Rs 008239 12 Rsž od 6. juna 2012. godine;
Mesud Karadža, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 010608 12 Rev od 5. jula 2012.
godine;
Drago Bajić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 005067 11 Rev od 17. maja 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1773/11 A.K. iz Nevesinja, te A.M., M.P. i O.O. svi iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 18. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 011760 10 Rsz od 9. februara 2011. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 14. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odlučeno o potraživanjima apelanata iz radnog odnosa, na način pobliže preciziran u izreci presude. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da regres također predstavlja tražbinu iz radnog odnosa koja dospijeva krajem godine, pa poslodavac pada u docnju za njenu isplatu istekom godine u kojoj je ta naknada trebala biti isplaćena. S tim u vezi, Kantonalni sud je naglasio da kamata na neisplaćeni regres počinje teći upravo istekom roka u kojem je trebala biti isplaćena, to jest svakog prvog januara nakon isteka godine u kojoj je trebala biti isplaćena naknada za regres, te je shodno tome odluka u pogledu zateznih kamata na isplatu naknade za regres preinačena, kao u izreci presude. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan navod apelanata da im pripada naknada za rad subotom i nedjeljom, zbog toga što je na temelju nalaza i mišljenje vještaka finansijske struke S.A., utvrđeno da je rad apelanata koji rade u turnusima specifičan, pa im slobodni dani nisu uvijek subota i nedjelja, nego, zavisno od rasporeda njihovog rada, drugi dani u radnoj sedmici su korišteni kao slobodni dani. Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da podnesci apelanata, osim podneska od 2. septembra 2010. godine, kao ni opomena, nisu bili neophodni u postupku (član 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku), jer je tim podnescima izvršeno povećanje perioda za pojedina novčana potraživanja, a što se moglo učiniti na ročištima, posebno kod činjenice da se zakonske zatezne kamate ne dosuđuju od dana podnošenja zahtjeva, već od dospjelosti pojedinih novčanih potraživanja.
2. AP-2165/12 „Exber gas“ d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, podnio je 11. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 Rs 001729 11 Rsž od 28. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice, pa je poništeno apelantovo rješenje od 18. septembra 2009. godine, kojim je utvrđeno da tužiteljici prestaje radni odnos dana 17. septembra 2009. godine, te je apelant obavezan da vrati tužiteljicu na posao na radno mjesto referenta za blagajničke i trgovačke poslove u preduzeću, tj. apelantu i isplati joj sve neisplaćene plate počev od 17. septembra 2009. godine, do momenta vraćanja u radni odnos. Okružni sud je u obrazloženju presude naglasio da je poslodavac u obavezi da u rješenju navede konkretne radnje kojima je zaposleni učinio povredu radne dužnosti, odnosno radne discipline i da u skladu sa tim cijeni da li je ponašanje zaposlenog (tužiteljice) takvo da ne može da nastavi rad kod poslodavca, da bi sud mogao da utvrdi da li je nastupio razlog za otkaz naveden u odredbi čl. 98. st. 1. i 2. tač. 1. Zakona o radu, a posebno da li je takav razlog opravdan. Naime, Okružni sud je naveo da se obrazloženje pobijanog rješenja sastoji isključivo u konstataciji da je tužiteljica u više navrata (bez naznake vremenskih termina kada se to desilo) odbijala da izvršava svoje radne obaveze i bez navođenja konkretnih radnji kojima je načinila povredu radne dužnosti. Okružni sud je konstatovao da se i samo zbog takvog propusta predsjednika disciplinske komisije da opiše i obrazloži konkretne radnje tužiteljice, čini njegovo rješenje nezakonitim. Na kraju, Okružni sud je naglasio da treba ukazati na obavezu poslodavca da u smislu člana 128. stav 3. navedenog zakona, u slučaju spora pred nadležnim sudom, dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, a što apelant nije dokazao na pouzdan i nedvojben način.
3. AP-2753/12 Nisveta Šehić - Kopić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnijela je 23. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 010682 11 Rev od 24. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je diskriminirana u ostvarivanju svojih prava na rad i ostalih prava iz radnog odnosa, da joj radni odnos nije prestao kod tuženog, da se naloži tuženom da sa njom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu daktilografa ili na drugom radnom mjestu i da joj isplati na ime naknade plaća za period od 31. jula 1993. do 28. februara 2010. godine određeni novčani iznos, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude je, pored ostalog, citirana odredba člana 143. Zakona o radu, te je navedeno da slijedom činjenice da se apelantica nije obratila poslodavcu, tj. tuženom u zakonskom roku od tri mjeseca od stupanja na snagu navedenog zakona (5. novembar 1999. godine), već se obratila prvi put tuženom dana 11. jula 2000. godine, to se na strani apelantice, propuštanjem zakonskog roka za podnošenje zahtjeva do 5. februara 2000. godine, nisu ostvarile pretpostavke za regulisanje njenog radnopravnog statusa u smislu navedene zakonske odredbe materijalnog prava, čime, uz činjenicu da joj je radni odnos prestao dana 31. jula 1993. godine, ne predstoje ni materijalno pravne pretpostavke iz kojih bi proizišlo da joj pripadaju prava iz radnog odnosa uspostavljena predmetnim zakonom, čime su se njen tužbeni zahtjev za povrat na ranije radno mjesto ili drugo koje odgovara njenoj stručnoj spremi, kao i zahtjev za isplatu plaća, pokazali neosnovanim.
4. AP-2770/12 B.Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je 24. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Rs 008630 11 Rsž od 6. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su rješenje tuženog od 17. novembra 2010. godine o prestanku ugovora o radu i odluka od 13. decembra 2010. godine kojom je prigovor apelanta utvrđen neosnovanim, nezakoniti, te da se iste poništavaju kao takve, da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, da se utvrdi da je rješenje tuženog od 28. oktobra 2010. godine o pokretanju disciplinske odgovornosti apelanta nezakonito i da se isto poništi, te da se obaveže tuženi da apelantu isplati naknade na ime izgubljenih plata, naknade za regres za godišnji odmor, kao i da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za apelanta, u određenim novčanim iznosima i za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci presude. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je našao da u radnjama apelanta (odbijanje da postupi po odluci poslodavca o preraspodjeli radnog vremena zbog toga što za njega nije prihvatljiva bilo kakva preraspodjela radnog vremena i traženje da mu se svaki rad izvan redovnog radnog vremena obračuna i isplati kao prekovremeni rad) nisu ostvarena obilježja teže povrede radne obaveze iz člana 98. st. 1. i 2. točka 11. Zakona o radu i da tuženi nije dokazao da su se ispunile posljedice postupanja radnika u vidu nemogućnosti daljnjeg rada radnika kod poslodavca.
5. AP-2840/12 Dalibor Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banja Luke, podnio je 30. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Rs 008239 12 Rsž od 6. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime neisplaćenih plata za juli, august i septembar 2010. godine isplati određeni novčani iznos, te da mu uplati doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje za period od 4. jula do 9. septembra 2010. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je, pored ostalog, citirao odredbe člana 1. stav 2., člana 2., člana 19. stav 1. i člana 74. Zakona o radu, te ukazao na to da kako tuženi nije zaključio ugovor o radu sa apelantom, to slijedom navedenih zakonskih odredbi proizilazi da je apelant bio na faktičkom radu kod tuženog, odnosnom faktičkom radnom odnosu od 4. jula do 9. septembra 2010. godine. Nadalje, Okružni sud je naveo da faktički radni odnos nastaje onda kada radnik stupa na rad mimo zakonom određenog načina zasnivanja radnog odnosa, tj. kad poslodavac „primi“ radnika na rad, ali ne zaključi sa njim ugovor o radu, kao što je u konkretnoj situaciji slučaj. Isto tako, Okružni sud je naglasio da je za prestanak takvog rada dovoljno da se radniku saopći da više ne dolazi na posao i može prestati u svako doba, te da je apelant vršio samo faktičku sadržinu prava iz radnog odnosa, ali nije bio njegov titular. Najzad, Okružni sud je konstatovao da kod činjenice da pravo na platu zavisi od izvršenog rada, a ne od radnog odnosa zasnovanog po navedenom zakonu, to apelant ima pravo samo na naknadu za izvršeni rad.
6. AP-2858/12 Mesud Karadža (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić, advokat iz Bugojna, podnio je 30. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 010608 12 Rev od 5. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate neisplaćene plate i naknadu za korištenje godišnjeg odmora, te uplate doprinose za PIO u utuženim vremenskim periodima, na način opisan u izreci presude. Naime, u obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da kako tuženi u smislu izmijenjenih i dopunjenih odredaba Zakona o privrednim društvima F BiH (čl. 45. do 50.a), nisu povezana društva, samim time ne postoji ni solidarna odgovornost drugotuženog za obaveze koje prvotuženi ima prema apelantu kao svom zaposleniku. U vezi s tim, ukazano je na to da kako je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant ugovor o radu zaključio sa prvotuženim, da sva prava iz radnog odnosa pa tako i pravo na plaću i na ostale naknade ostvaruje kod prvotuženog, da nije u ugovornom odnosu sa drugotuženim i da u sudskom registru nije upisana odgovornost drugotuženog za obaveze prvotuženog, to se žalbom tuženih osnovano ustrajava na prigovoru nedostatka pasivne legitimacije drugotuženog.
7. AP-2908/12 Drago Bajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Štrbaca, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelatija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 2. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 005067 11 Rev od 17. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništava odluka tužene od 3. februara 2009. godine, kojom mu je otkazan ugovor o radu, kao i odluka tužene od 18. marta 2009. godine, kojom je potvrđena odluka o otkazu ugovora o radu, te zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da ga vrati na posao i rasporedi na poslove referenta blagajnika u službi platnog prometa ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, uz obavezu tužene da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate, u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period, kao i da izvrši uplatu doprinosa za PIO nadležnom Fondu za određeni vremenski period. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, citirao odredbe člana 126. stav 1. tačka 4. i člana 172. stav 2. Zakona o radu, kao i odredbe člana 28. st. 1. i 3. i člana 30. Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave, te konstatovao da drugostepeni sud pravilno smatra da u konkretnom slučaju tužena nije bila u obavezi da provodi postupak u smislu odredbe člana 128. Zakona o radu, koja procedura se provodi u slučajevima kad radnik izvrši težu povredu radnih obaveza, a koje povrede su taksativno nabrojane u članu 98. istog zakona. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da nevraćanje na radu u roku od pet dana od dana mirovanja prava iz radnog odnosa, predstavlja pravnu činjenicu, koja po samom zakonu dovodi do prestanka radnog odnosa. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilno drugostepeni sud našao da u konkretnom slučaju postoji zakonska mogućnost za retroaktivan prestanak radnog odnosa, s obzirom da pobijana odluka o otkazu radnog odnosa od strane tužene ima deklaratorni karakter.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1773/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić