Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1837/11 ("Camelija Osiguranje" d.d. Bihać,O. R. i „Kompanija Kušljić“ d.o.o. Bosanski Brod i A. I.,M. J.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1837/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-1837/11, rješavajući apelacije "Camelija Osiguranje" d.d. Bihać i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Camelija Osiguranje" d.d. Bihać, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 000968 10 GŽ od 23. februara 2011. godine;

O. R., protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 62 0 PS 002154 11 PŽ od 8. decembra 2011. godine;

"Kompanija Kušljić" d.o.o. Bosanski Brod, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 010353 12 GŽ od 7. maja 2012. godine;

Adi Isić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 021231 10 GZ od 30. jula 2012. godine;

Manojlo Jovanović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 019051 12 GŽ od 29. oktobra 2012. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1837/11 "Camelija Osiguranje" d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 000968 10 GŽ od 23. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, u postupku koji su tužitelji pokrenuli protiv apelanta radi isplate ugovorene svote osiguranja, apelant je obavezan da tužiteljima na ime naknade troškova postupka po žalbi isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu rješenja. U postupku je utvrđeno da punomoćniku tužitelja pripada pravo na naknadu troškova sastava žalbe prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine.

2. AP-388/12 O. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Vasilije Novović advokat iz Foče, podnio je 25. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 62 0 PS 002154 11 PŽ od 8. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom u pogledu troškova postupka, preinačena je prvostepena presuda kojom je tuženi obavezan da apelantu isplati 17.757,00 KM na ime nagrade za rad i naknade troškova zastupanja u parničnom postupku, pa je navedeni iznos smanjen na ukupno 5.465,40 KM. U postupku je utvrđeno da se, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, apelantu ne mogu priznati troškovi za prevoz njegovog advokata od mjesta stanovanja-Foče do suda u Banja Luci, jer to nisu bili nužni troškovi koji se mogu staviti na teret suprotne strane, tj. apelant je imao mogućnost angažiranja advokata iz sjedišta suda.

3. AP-2546/12 „Kompanija Kušljić“ d.o.o. Bosanski Brod (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Novak Borojević advokat iz Bosanskog Broda, podnio je 6. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 010353 12 GŽ od 7. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koju apelant osporava u pogledu troškova postupka, tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.062,50 KM. Sud je zaključio da apelantu pripadaju troškovi predmetnog parničnog postupka na ime zastupanja od strane advokata, koji su izračunati u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata Republike Srpske, dok sud apelantu nije priznao troškove upotrebe auta i troškove goriva punomoćniku apelanta, obzirom da to nisu bili nužni troškovi, tj. apelant je imao mogućnost da imenuje advokata u sjedištu suda, i nije bilo osobite potrebe za angažiranjem advokata izvan sjedišta suda. Također je utvrđeno da apelantu nisu priznati troškovi za odsustvo punomoćnika iz kancelarije, jer punomoćnik apelanta nije dokazao da je preduzimao izvjesne procesne radnje izvan kancelarije, osim prisustva ročištima, a za što mu je sud već priznao i dosudio nagradu.

4. AP-3475/12 Adi Isić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mensud Đonko advokat iz Mostara, podnio je 28. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 021231 10 GZ od 30. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom koju apelant osporava u pogledu troškova postupka, djelimično je usvojena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda kojom je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 1.855,90 KM na ime troškova postupka, pa je navedeni iznos smanjen na iznos od 225,21 KM. Sud je zaključio da, budući da je apelant u predmetnom sporu uspio sa 42%, a apelant sa žalbom 50%, pri čemu apelantu pripadaju troškovi postupka na ime nagrade za rad advokata, za sastav žalbe, to je prvobitno određeni iznos troškova postupka umanjen.

5. AP-4666/12 Manojlo Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić advokati iz Zenice, podnio je 28. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 019051 12 GŽ od 29. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, koju apelant osporava u pogledu troškova postupka, tuženi je obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 1.642,35 KM, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen, te je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. Sud je zaključio da apelantu pripadaju troškovi postupka u iznosu navedenom u dispozitivu presude s obzirom na djelimičan uspjeh u parnici. Također je zaključio, da budući da je tuženi u žalbi ponavljao činjenice isticane tokom prvostepenog postupka, izdatak apelanta koji je imao zbog davanja odgovora na žalbu, nije bio potreban, u smislu čl. 5. i 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, zbog čega je apelantov zahtjev za naknadu ovih troškova neosnovan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1837/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1837/11 ("Camelija Osiguranje" d.d… | Sudska praksa | Aktio