Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1871/13 (M. K. i drugi)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1871/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP 1871/13, rješavajući apelacije Melihe Kustura i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4., člana 57. stav 2. tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Melihe Kustura, Arifa Grizovića, Vahida Grizovića, Ismeta Grizovića, Ramiza Muharemovića, Raifa Kobića, Selvera Džebe, Rešada Pajića, Mehe Dizdarevića, Feriza Rešida, Hazima Hadrovića, Ševalije Srne, Hazima Hadrovića, Ešrefa Gariba, Admira Kopića, Dževada Ćišije, Nedžada Terovića, Nedžada Alića, Arnesa Hodžića, Nermina Dupovca, Adise Mujić, Hamdije Šumana, Džemala Aljovića, Vahida Salkića, Izete Osmanović, Senada Talovića, Selvera Planinčića i Josipa Cakalina podnesene protiv:

- rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049323 12 Rev od 10. januara 2013. godine i presuda Kantoanlnog suda u Sarajevu br. 65 0 Rs 049323 09 Rsz od 29.

avgusta 2012. godine, 65 0 P 039955 12 Gž od 25. marta 2013.

godine, 65 0 Rs 048581 09 Rsz od 19. marta 2013. godine, 65 0 P 067932 09 gz od 4. aprila 2013. godine, 65 0 Rs 067327 09 Rsz od 19.

marta 2013. godine, 09 0 Rs 056588 09 Rsž od 22. maja 2013. godine, 65 0 Rs 050581 09 Rsz od 23. aprila 2013. godine, 65 0 Rs 042354 09 Rsz od 29. aprila 2013. godine, 65 0 Rs 043 763 09 Rsz od 12. aprila 2013. godine, 65 0 Rs 043353 13 Rsz 2 od 22. maja 2013. godine,65 0 Rs 049747 11 Rsž od 13. maja 2013. godine, 65 0 Rs 047182 09 Rsz od 24. aprila 2013. godine, 65 0 Rs 048248 09 Rsz od 8. aprila 2013.

godine, 65 0 Rs 052575 10 Rsz od 23. maja 2013. godine, 65 0 Rs 050814 09 Rsz od 22. maja 2013. godine, 65 0 P 050717 09 Rsz od 8.

aprila 2013. godine, 65 0 Rs 047924 10 Rsz od 15. maja 2013.

godine, 65 0 Rs 067929 09 Rsz od 15. maja 2013. godine, 65 0 Rs 049407 10 Rsz od 20. avgusta 2013. godine, 65 0 Rs 069312 10 Rsz od 20. avgusta 2013. godine, 65 0 Rs 049136 11 Rsz od 18. oktobra 2013. godine, 65 0 Rs 042871 10 Rsz od 8. oktobra 2013. godine i 65 0 Rs 119696 10 Rsz od 25. oktobra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Meliha Kusutra iz Breze, Arif Grizović iz Blagaja, Vahid Grizović iz Blagaja, Ismet Grizović iz Blagaja, Ramiz Muharemović iz Zavidovića, Raif Kobić iz Zenice, Selver Džebo iz Goražda, Rešad Pajić iz Sarajeva, Meho Dizdarević iz Goražda, Feriz Rešid iz Sarajeva, Hazim Hadrović iz Olova, Ševalia Srna iz Sarajeva, Hazim Hadrović iz Olova, Ešref Garib iz Zavidovića, A dmir Kopić iz Olova, Dževad Ćišija iz Goražda, Nedžad Terović iz Visokog, Nedžad Alić iz Ilijaša, Arnes Hodžić iz Sarajeva, Nermin Dupovac iz Hadžića, Adisa Mujić iz Visokog, Hamdija Šuman iz Ilidže, Džemal Aljović iz Visokog, Vahid Salkić iz Zenice, Izeta Osmanović iz Sarajeva, Senad Talović iz Ilidže, Selver Planinčić iz Hadžića i Josip Cakalin iz Olova (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica i Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 30. aprila do 24. decembra 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), preciziranih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 1871/13, AP 2329/13, AP 2724/13, AP 2725/13, AP 2728/13, AP 3121/13, AP 3122/13, AP 3126/13, AP 3127/13, AP 3128/13, AP 3129/13, AP 3130/13, AP 3131/13, AP 3132/13, AP 3136/13, AP 3137/13, AP 3138/13, AP 3139/13, AP 4056/13, AP 4057/13, AP 5258/13, AP 5259/13 i AP 5263/13. Dakle, ukupno je podneseno 23 apelacije, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1871/13.

3. Ustavni sud je Odlukom o doputivosti broj AP 3723/12 od 13. novembra 2012. godine, odbacio apelaciju apelantice Melihe Kustura kao preuranjena s obzirom da je bio u toku postupak pred Vrhovnim sudom, po izjavljenoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 049323 09 Rsz od 29. augusta 2012. godine. Ustavni sud je u navedenoj odluci apelanticu uputio da nakon donošenja odluke, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju, što je apelantica i učinila te je podnijela apelaciju protiv osporenog rješenja Vrhovnog suda i presude Kantonalnog suda navedenih u izreci ove odluke.

4. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate raznih potraživanja iz radnog odnosa (plata, regres, topli obrok, i sl.) za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima. Apelanti su se u tužbama pozvali na Zakon o radu FBiH («Službene novine FBiH» broj 32/00, u daljnjem tekstu: ZOR), Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04, 56/04 i 68/05 i 33/06), Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), Zaključak Vlade o listi odgođenih plaćanja iz Budžeta FBiH za 2002. godinu («Službene novine FBiH» broj 64/02) i Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04).

5. Odlučujući o zahtjevima apelanata, Općinski sud je u pojedinim predmetima donio presude kojima je obavezao tuženu da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za određene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Općinski sud se u obrazloženju presuda pozvao na odredbe čl. 4., 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene neto plaće i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je navedeno u obrazloženjima presuda, da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. ZOR-a. Također je navedeno da je odredbom člana 366. stav 1. ZOO regulisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Općinski sud je na osnovu uvjerenja tužene utvrdio da tužena apelantima priznaje da im nisu isplaćene plaće, regresi i nakande za topki obrok za naznačene periode u visini kako je navedeno u tužbenim zahtjevima apelanata. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, prema mišljenju Općinskog suda, ona se odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Općinski sud je zaključio da, budući da je utvrđeno da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi zahtjevi za isplatu plaća i regresa su osnovani.

6. U pojedinim predmetima, Općinski sud je osporenim presudama odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata. Općinski sud je u obrazloženju osporenih presuda naveo da su predmetna potraživanja apelanata zastarjela u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. Zakona o radu. Osim toga, navedeno je da je naknada za ishranu u toku rada (topli obrok) propisana članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» broj 23/00), te članom 9. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave i članom 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće u iznosu od 2% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je konstatovao da je smisao prava na naknadu troškova toplog obroka za vrijeme rada da se zaposleniku obezbijedi mogućnost da koristi jedan topli obrok za vrijeme rada i da poslodavac može da se opredijeli da topli obrok uposlenicima obezbjeđuje vlastitim sredstvima i u vlastitim prostorijama. S obzirom na to da je tokom postupka nespornim utvrđeno da je tuženi osigurao apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, to proizlazi da im ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok.

7. Odlučujući o žalbama tužene protiv prvostepenih presuda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, Kantonalni sud je osporenim presudama žalbe tužene uvažio i prvostepene presude preinačio na način što je tužbene zahtjeve apelanata odbio kao neosnovane. U obrazloženjima je navedeno da je tužena u žalbama osnovano ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz člana 106. Zakona o radu, budući da su apelanti podnesenim tužbama i postavljenim zahtjevima potraživali isplatu plaća za februar i mart 2001. godine i regrese za 2000. i 2001. godinu, a kako su tužbe podnijeli 2005. godine, to proizlazi da su podnesene nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine, pa je samim tim nastupila zastarjelost potraživanja. S tim u vezi, navedeno je da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja, jer iz sadržaja teksta ovog Zakona ne proizlazi izričito priznanje duga, niti se radi o izjavi potpisanoj od lica koje je ovlašteno da zastupa tuženu u skladu sa zauzetim stavom Vrhovnog suda (Presuda broj 070-0-Rev-08-000228 od 23. decembra 2008. godine). S obzirom na to da su tužbe podnesene nakon proteka roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnih potraživanja apelanata u smislu člana 106. Zakona o radu zbog čega je odbio tužbene zahtjeve apelanata.

8. Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepenih presuda kojima su odbijeni tužbeni tahtjevi apelanata, Kantonalni sud je osporenim presudama odbio u cjelosti kao neosnovane žalbe apelanata i potvrdio prvostepene presude, dok je u pojedinim predmetima uvažio žalbe apelanata samo u odnosu na troškove postupka, a u preostalom dijelu prvostepene presude potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenih presuda naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. Zakona o radu. Naime, prema shvatanju Kantonalnog suda, Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. ZOO. Kantonalni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka. Kantonalni sud je konstatovao da, uzimajući u obzir odredbu člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00), prizlazi da je poslodavac dužan osigurati zaposleniku ishranu u toku rada, a u slučaju da mu nije u mogućnosti osigurati, dužan je isplatiti novčanu naknadu. Dakle, propisima koje je prvostepeni sud naveo u obrazloženju presuda propisana je samo visina novčane naknade na ime toplog obroka koja pripada uposlenicima (apelantima) kada im poslodavac ne osigurava ishranu u toku rada. Kantonalni sud je potvrdio pravilnost primjene materijalnog prava budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok od strane poslodavca.

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer sudovi, između ostalog, nisu primijenili odredbe člana 12. ZOO, člana 106. Zakona o radu i člana 387. stav 1. ZOO. Apelanti smatraju da je tužena priznala dug donošenjem zaključaka o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrda i Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH, te da je time prekinut rok zastarijevanja u smislu člana 387. ZOO i da je počeo iznova teći shodno članu 392. ZOO. Stoga, prema mišljenju apelanata, stav sudova kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi kao neosnovani u osporenim presudama potpuno je proizvoljan, jer je tužena priznanjem duga priznala zastarjelu obavezu. Također, apelanti navode da su uskraćeni za razliku naknade za topli obrok s obzirom na to da vrijednost osiguranog toplog obroka tužene u matičnoj jedinici nikako nije bila u vrijednosti od 2% od prosječne plaće u Federaciji BiH, tj. 10 KM, nego u približnom iznosu od 2,60 KM, te da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe Uredbe o naknadama i Kolektivnog ugovora. Prema navodima apelanata, postupak iz kojih su proizašle osporene presude nije bio pravičan jer su zakoni proizvoljno primijenjeni, dokazi koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće ocijenjeni. Zbog istih razloga, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Navodi apelanata da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili da im tužena na ime raznih potraživanja iz radnog odnosa isplati iznose navedene u predmetnim tužbama. U odnosu na navedeno, Ustavni sud ukazuje da je u svojim brojnim odlukama, npr. br. AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine; AP 2651/09 od 20. aprila 2011. godine i AP 293/10 od 30. oktobra 2012. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao identično pravno pitanje i zaključio da su sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje kada su zaključili da apelantima ne pripada pravo na isplatu spornih novčanih naknada iz radnog odnosa. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutim odlukama br. AP 884/07, AP 2651/09 i AP 293/10.

14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju, vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1871/13 (M. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio