Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1969/12 („Centrotrans-dc“ d.o.o. Sarajevo,E. H.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1969/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Centrotrans-dc“ d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 089141 12 Pz 2 od 7. marta 2012. godine;

Elvir Hajduković, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 120538 10 Gz od 15. maja 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1969/12

„Centrotrans-dc“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Ekrem Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnio je 25. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 089141 12 Pz 2 od 7. marta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju, radi izvršenja, osporenom konačnom odlukom žalbe apelanta, kao izvršenika, su odbijene i potvrđena su prvostepena rješenja od 6. aprila 2009. godine, 11. decembra 2009. godine, te rješenje o ispravci rješenja od 6. aprila 2009. godine, doneseno dana 26. septembra 2011. godine. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud ispravljenim rješenjem od 6. aprila 2009. godine usvojio prijedlog N.G. za subjektivno preinačenje rješenja o izvršenju, na način da se umjesto prvobitno označenog tražitelja izvršenja „Botex“ Export-Import d.o.o. kao tražitelj izvršenja odredi N.G., te da novi tražitelj izvršenja N.G. prima rješenja u stanju u kakvom se nalazi izvšni postupak u trenutku njegovog pristupanja. Također, Kantonalni sud je ukazao na pravilnu primjenu odredbe člana 30. Zakona o izvršnom postupku od strane prvostepenog suda i naglasio da je 6. aprila 2009. godine prvostepeni sud donio i rješenje kojim je odbijen prigovor apelanta i rješenje o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu od 17. novembra 2004. godine ostavljeno na snazi. Tim rješenjem prvostepenog suda je određen nastavak izvršenja određenog rješenjem od 5. juna 2002. godine, na način da je usvojen prijedlog tražitelja izvršenja da se dozvoli izvršenje prema „Centrotrans-dc“ d.o.o. Sarajevo kao izvršeniku, zbog toga što je nakon donošenja rješenja o izvršenju na strani izvršenika došlo do statusnih promjena, pa je prema podacima iz sudskog registra pravni sljednik izvršenika Centrotrans - zbirni transport Sarajevo, koji je u izvršenoj ispravi na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje označen kao apelant, „Centrotrans-dc“ d.o.o. Sarajevo.

2. AP-2808/12

Elvir Hajduković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 27. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 120538 10 Gz od 15. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen prijedlog izvršenika, te je naloženo tražitelju izvršenja, tj. apelantu da izvršeniku vrati određeni novčani iznos isplaćen na ime plaća za februar i mart 2001. godine, kao i određeni novčani iznos isplaćen na ime regresa za 1999., 2000. i 2001. godinu, a što je apelant dobio izvršenjem rješenja o izvršenju od 6. februara 2008. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, naglasio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je izvršni dokument na temelju kog je određeno izvršenje, preinačen, te da su ispunjeni uslovi iz odredbe člana

54. Zakona o izvršnom postupku.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1969/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1969/12 („Centrotrans-dc“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio