Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2109/12 (S. N. i N. N.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2109/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Sekule Naerca i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sekula Naerac i Nevenka Naerac, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 004196 11 GŽ od 27. marta 2012. godine;

Radovan Očaušanin, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 004567 12 GŽ od 11. aprila 2012. godine;

Mejaza Hasanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 002343 11 REV od 21. maja 2012. godine;

„Bihaćka trgovina“ d.o.o. Bihać, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 037324 11 REV od 17. aprila 2012. godine;

Zora Benović i Robert Benović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 000628 10 REV od 10. aprila 2012. godine;

„Intesa Sanpaolo Banka“ d.d. Bosna i Hercegovina, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 008342 10 GŽ od 18. aprila 2012. godine; Maja Frimel, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 107118 11 RSZ od 25. aprila 2012. godine;

Mirko Barzut, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 MAL 002316 11 GŽ od 12. marta 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2109/12

Sekula Naerac i Nevenka Naerac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, podnijeli su 4. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 004196 11 GŽ od 27. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da tužitelju na ime duga isplate novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su apelanti i tužitelj zaključili ugovor o kupoprodaji akcionarskog kapitala u preduzeću „Promet“ Prnjavor, da je tužitelj apelantima isporučio robu u protuvrijednosti akcija, a da su mu apelanti uplatili jedan manji dio novca na ime troškova postupka. Međutim, sud je zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji akcija suprotan odredbama člana 31. i 53. Zakona o hartijama od vrijednosti Republike Srpske, pa je takav pravni posao ništav, a budući da su apelanti od tužitelja primili robu bez pravnog osnova i na taj način se neosnovano obogatili, saglasno odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dužni su tužitelju isplatiti tražene novčane iznose.

2. AP-2426/12

Radovan Očaušanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 28. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 004567 12 GŽ od 11. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime duga za izvršene advokatske usluge (zastupanje na ročištima i paušalne nagrade) isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužitelj zastupao apelanta u predmetu pred prvostepenim sudom na osnovu pismene punomoći, da je tužitelj poduzimao određene radnje u postupku, a da mu apelant nije platio za izvršene usluge zastupanja u skladu sa Tarifom o nagradama i nakadi troškova rada advokata, zbog čega je sud donio odluku kao u dispozitivu presude.

3. AP-2478/12

Mejaza Hasanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Špionice, podnijela je 2. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 002343 11 REV od 21. maja 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 21. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju na ime duga za izvršene građevinske radove isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su apelantica i tužitelj zaključili ugovor o građenju, na osnovu kojeg je tužitelj izvodio određene građevinske radove na porodičnoj kući apelantice, a da apelantica tužitelju nije isplatila ugovoreni iznos novca za izvršene radove, pa je sud u skladu sa članom 630. ZOO obavezao apelanticu da tužitelju isplati traženi iznos novca. Pored toga, sud je zaključio da su neosnovani apelantičini navodi da predmetni ugovor nije sklopljen uz suglasnost volja ugovornih strana, nego da je nastao s ciljem da se kod trećih lica stvori privi sklopljenog ugovora, jer apelantica ničim nije dokazala svoje tvrdnje.

4. AP-2504/12

„Bihaćka trgovina“ d.o.o Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 4. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 037324 11 REV od 17. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi je obavezan da apelantu isplati dug na ime zakupnine za period od oktobra 2002. do septembra 2003. godine u ukupnom iznosu od 11.632,20 KM, dok je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu navedenog duga preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je tuženi kao zakupac u spornom periodu koristio građevinsko zemljište koje je bilo predmet ugovora o zakupu zaključenog sa apelantom na određeno vrijeme, te da za navedeni period tuženi nije plaćao apelantu zakupninu u mjesečnom iznosu od 1.041,70 KM, a da je tuženi nakon isteka ugovora o zakupu na određeno vrijeme nastavio koristiti predmet zakupa (čemu se apelant nije protivio), pa je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu osnovan. Međutim, sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, tj. nije dokazao da mu je tuženi za period korištenja predmeta zakupa nakon isteka ugovora o zakupu na određeno vrijeme bio dužan isplaćivati zakupninu u iznosu od 2.956,00 KM, budući da se u konkretnom slučaju radilo o produženju ranijeg ugovora na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme i to pod istim uslovima koji su važili u ugovoru o zakupu na određeno vrijeme, tj. sa ugovorenom zakupninom u iznosu od 1.041,70 KM, zbog čega je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan.

5. AP-2572/12

Zora Benović i Robert Benović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gruda, koje zastupa Tomislav Zelić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 9. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 000628 10 REV od 10. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi na ime duga isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tuženi od prednika apelanata pozajmio novac 1997. godine, da je tuženi zadnju uplatu predniku apelanata izvršio u martu 2002. godine, da dug nije u cijelosti vraćen, te da tuženi nije na izričit način priznao dug. Međutim, sud je zaključio da budući da su apelanti predmetnu tužbu podnijeli u septembru 2008. godine, a radi se o dospjelom potraživanju iz marta 2002. godine, tj. prošlo je više od pet godina od zadnje uplate, nastupila je zastara potraživanja u smislu člana 371. ZOO, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.

6. AP-2580/12

„Intesa Sanpaolo Banka“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 9. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 008342 10 GŽ od 18. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime duga po ugovoru o kreditu isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su stranke zaključile ugovor o kreditu prema kojem je apelant isplatio ugovoreni novčani iznos kredita tuženom, a tuženi je time preuzeo ugovorne obaveze korisnika kredita. Međutim, prema ocjeni suda, apelant u konkretnom slučaju nije dokazao visinu duga tuženog, niti koji dio duga se odnosi na glavnicu, a koji na ugovorenu ili redovnu kamatu, pa je njegov tužbeni zahtjev neosnovan u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku.

7. AP-2706/12

Maja Frimel (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hakija Kurtović advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 107118 11 RSZ od 25. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi na ime duga po ugovoru o volonterskom radu isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju tuženi u smislu člana 28. Zakona o radu ispunio svoju obavezu iz ugovora o volonterskom radu koji je zaključio da apelanticom, dostavio ugovor nadležnoj službi za zapošljavanje, omogućio joj sticanje radnog iskustva na ugovorenim poslovima, te obezbjedio apelantici zdravstveno osiguranje. Sud je zaključio da tuženi s obzirom na sami naziv i sadržinu ugovora nije bio obavezan apelantici plaćati volonterski rad u vidu mjesečne plaće, jer bi to bilo protivno odredbama Zakona o radu.

8. AP-2707/12

Mirko Barzut (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković advokat iz Trebinja, podnio je 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 MAL 002316 11 GŽ od 12. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati novčani iznos na ime duga za kupljeni namještaj. U postupku je utvrđeno da je apelant kod tužitelja kupio namještaj za spavaću sobu, koju mu je tužitelj isporučio, ali da apelant niti nakon više pismenih opomena nije tužitelju platio isporučeni namještaj, pa je sud donio odluku kao u dispozitivu presude. Osim toga, sud je zaključio da ne mogu biti od uticaja na predmetno odlučenje apelantovi navodi da je isporučeni namještaj imao fizičkih nedostataka, budući da je apelant bio dužan da u skladu sa članom 481. ZOO primljenu stvar pregleda i o eventualnim vidljivim nedostacima u roku od osam dana obavijesti tužitelja kao prodavca, a što apelant nije uradio.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2109/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2109/12 (S. N. i N. N.) | Sudska praksa | Aktio