Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2135/12 (B. T.,A. B. i D. L. i M. S. i O. T.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2135/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-2135/12, rješavajući apelacije Bože Todorovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Božo Todorović, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 056229 11 Gž od 29. marta 2012. godine;

Azemina Biševac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 055462 11 Rev od 25. aprila 2012. godine;

Drago Lozančić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048481 11 Rev od 17. maja 2012. godine;

Milan Saravolac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 002844 11 Rev od 24. maja 2012. godine;

Oliver Trifković, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 000624 10 Rev od 19. aprila 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2135/12

Božo Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Goran Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je 6. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 056229 11 Gž od 29. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi pravnu valjanost ugovora o razmjeni nekretnina od 23. novembra 1992. godine zaključenog između apelanta i prvotuženog, zatim utvrđenje prećutne saglasnosti četvrtotuženog za zaključenje ugovora o razmjeni stanova od 23. novembra 1992. godine, utvrđenje ništavosti rješenja četvrtotuženog o privremenom korištenju stana od 5. januara 1993. godine, utvrđenje ništavosti ugovora o privremenom korištenju stana od 22. oktobra 1993. godine zaključenog između trećetuženog i šestotuženog, kao i nalog-obaveza zaključenja ugovora o zakupu stana u Banja Luci, ulica Kalemegdanska broj 20 radi njegovog otkupa četvrtotuženog, te predaja u posjed predmetnog stana šestotuženom. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe člana 2. stav 1., člana 11. st. 1., 2. i 4. i člana 32. st. 1., 2., 4. i 5. Zakona o stambenim odnosima, te ukazao na to da je za valjanost ugovora o razmjeni stana izričito propisana pismena suglasnost davatelja stana, a ne nikakva prećutna suglasnost. Također, Okružni sud je citirao i odredbe čl. 26. i 28. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, kao i odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, te istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio, da s obzirom da apelant nije imao saglasnost za razmjenu za stan u Banja Luci, da nisu ispunjeni uslovi da se utvrdi valjanost ugovora o razmjeni.

2. AP-2621/12

Azemina Biševac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 12. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 055462 11 Rev od 25. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi ništavost ugovora o zakupu poslovnog prostora koji su zaključeni u periodu od 1. januara 1994. do 14. aprila 1999. godine, uz obavezivanje tuženih da joj solidarno, po osnovu neosnovanog bogaćenja, isplate određeni novčani iznos, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, citirao odredbu člana

210. Zakona o obligacionim odnosima i naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno našli da su predmetni ugovori o zakupu poslovnog prostora zaključeni između prvotuženog, kao zakupodavca i drugotužene i D.B., kao zakupaca, u periodu od 1. aprila 1997. do 14. aprila 1999. godine, zaključeni saglasno odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i odredbama Zakona o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorom u državnoj svojini, a da ugovori o zakupu za raniji period nisu ni priloženi u spis, slijedom čega nije ni bilo mjesta utvrđenju njihove ništavosti, te da tuženi zaključenjem tih ugovora nisu postupali protivpravno, nego upravo u skladu sa zakonom, zbog čega nije osnovan ni zahtjev za isplatom traženog novčanog iznosa na ime sticanja bez osnova.

3. AP-2801/12

Drago Lozančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Koprivnice, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 26. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048481 11 Rev od 17. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina, zaključen između parničnih stranaka u Banja Luci dana 8. augusta 1995. godine, kojim su razmijenjene nekretnine apelanta u Banja Luci i Priječanima za nekretnine tužene u Koprivnici, kao i zahtjev za uspostavu zemljišno-knjižnog, katastarskog i posjedovnog stanja (istovremena i obostrana restitucija). U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da iako je apelant bio pripadnik manjinskog naroda u Banja Luci, nije bio uznemiravan niti su mu upućivane ozbiljne prijetnje, tako da ni ugovor o razmjeni nije zaključen pod prisilom, bez obzira na postojanje ratnih prilika i okolnosti. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da je apelant krajem jula 1995. godine poslao punomoć svom prijatelju radi zaključenja ugovora sa tuženom u Koprivnici, pa činjenica što su ga nakon toga 8. augusta 1995. godine (istog dana kada je u Banja Luci zaključio ugovor o razmjeni nekretnina) iz kuće izbacila uniformisana lica ne znači da ugovor nije zaključio dobrovoljno, tim prije što su ta lica nakon kraćeg vremena napustila njegovu kuću, te se on mogao u nju vratiti, što nije učinio, već je otišao u Republiku Hrvatsku i uselio se u kuću tužene u Koprivnici, dok se tužena uselila u njegovu kuću u Banja Luci, čime je ugovor o razmjeni nekretnina u cijelosti realizovan. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju nisu ostvarili uslovi iz odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima za utvrđenje ništavosti osporenog ugovora, radi čega je opravdano odbio apelanta sa njegovim tužbenim zahtjevom.

4. AP-2933/12 Milan Saravolac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ujedinjenog Kraljevstva, kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 002844 11 Rev od 24. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o kupovini nekretnine, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, zaključen između tuženih 1995. godine i da se utvrdi da je on pravnim poslom-ugovorom o kupovini iz 1988. godine stekao pravo vlasništva 1/3 objekta, prava korištenja zemljišta i 90 m2 dvorišta predmetnih nekretnina, za šta je tražio upis u zemljišne knjige. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naglasio da je u razriješenju spornog pravnog odnosa, po mišljenju tog suda, trebalo poći od odredbe člana 41. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koja reguliše institut višestrukog ugovoranja otuđenja iste nekretnine (tzv. konkurencija ugovora). Isto tako, Vrhovni sud je konstatovao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je drugotuženi savjestan kupac sporne nepokretnosti (upisao se i u zemljišnu knjigu), te da je neovisno što je ugovor zaključen za vrijeme rata u našoj zemlji, ugovor tuženih pravno valjan i ispunjavao je sve uslove iz člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti (važećeg u vrijeme zaključenja pravnog posla).

5. AP-3045/12

Oliver Trifković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Esma Husejnbegović, advokat iz Bugojna, podnio je 16. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 000624 10 Rev od 19. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je kupoprodajni ugovor zaključen između tuženih i to: Z.B. kao kupca, te apelanta, S.S. i J.R. kao prodavatelja Ov.br. 270/07 od 12. februara 2007. godine, ništav. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je prvostepeni sud, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenje da je ništav Ugovor tuženih, pravilno našao da je prilikom zaključenja tog ugovora tuženi Z.B. bio nesavjestan, kao i ostali tuženi koji su, s obzirom da su iste nekretnine kupoprodajnim ugovorom Ov.br. 6185/71 od 12. oktobra 1971. godine prodate preduzeću „Resnik“ iz Bugojna, znali da dva puta prodaju iste nekretnine, pa je prvostepeni sud polazeći od pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 103. zakona o obligacionim odnosima i člana 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pravilno zaključio da je Ugovor tuženih ništav. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2135/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2135/12 (B. T.,A. B. i D. L. i M. S. i O… | Sudska praksa | Aktio