Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2139/12 („Nafaka“ d.o.o. Tuzla i B. B.,„Ruškić – trans“ d.o.o. Seonjaci)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2139/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godineu predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Nafaka“ d.o.o. Tuzla i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Nafaka“ d.o.o. Tuzla i Bersim Brkičević, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 020107 12 Pžp 6 od 21. marta 2012. godine i broj 33 0 Pr 020107 Pžp 4 od 16. marta 2012. godine;
„Nafaka“ d.o.o. Tuzla, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 113179 12 Pžp od 27. aprila 2012. godine;
„Ruškić – trans“ d.o.o. Seonjaci, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Pr 045967 12 Pžp od 23. augusta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2139/12
„Nafaka“ d.o.o. Tuzla i Bersim Brkičević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, podnijeli su 7. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 020107 12 Pžp 6 od 21. marta 2012. godine i broj 33 0 Pr 020107 Pžp 4 od 16. marta 2012. godine. U postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, prvoapelant je, kao pravno lice, proglašen krivim za prekršaj iz odredbe člana 211. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM, dok je drugoapelant, kao odgovorno lice u prvoapelantu, proglašen krivim za prekršaj iz odredbe člana 211. stav 1. navedenog zakona, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM. U obrazloženjima rješenja, Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje, utvrdivši iz saobraćajne dozvole vozila kao validnog dokumenta u smislu odredbe člana 73. Pravilnika o registriranju vozila, da je prvoapelant, dozvolio da njegovo putničko motorno vozilo, pobliže precizirano u obrazloženju rješenja, čija je registracija bila istekla, učestvuje u javnom saobraćaju, pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju, kada je prvoapelanta oglasio odgovornim zbog predmetnog prekršaja, jer je i taj sud našao da su se u njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja navedenog prekršaja, a da ne postoje okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost za počinjeni prekršaj. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje, utvrdivši iz saobraćajne dozvole vozila kao validnog dokumenta u smislu odredbe člana 73. pomenutog pravilnika, da je okrivljeni M.Č., zaposlen kao vozač u prvoapelantu, upravljao u javnom saobraćaju predmetnim putničkim motornim vozilom, u vlasništvu prvoapelanta, čija je registracija bila istekla, pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju, kada je drugoapelanta, oglasio odgovornim zbog predmetnog prekršaja, jer je i taj sud našao da su se u njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja navedenog prekršaja, a da ne postoje okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost za počinjeni prekršaj.
2. AP-2936/12
„Nafaka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik Jasminka Brkičević, podnio je 6. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 113179 12 Pžp od 27. aprila 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 139. a) stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 2. Zakona o radu, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, naglasio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje, utvrdivši iz iskaza saslušanog svjedoka R.H., kantonalnog inspektora, te iz materijalnog dokaza, zapisnika o izvršenoj inspekcijskoj kontroli, a koji zapisnik je Jasminka Brkičević kao ovlašteno lice ispred apelanta lično potpisala, da je apelant, kao pravno lice, na poslovima pranja auta radno angažovao radnike A.A. i E.M., a da sa njima nije zaključio ugovor o radu, pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju kada je apelanta oglasio odgovornim zbog predmetnog prekršaja, jer je i taj sud našao da su se u njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja navedenog prekršaja, a da ne postoje okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost za počinjeni prekršaj.
3. AP-3714/12
„Ruškić – trans“ d.o.o. Seonjaci (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 25. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Pr 045967 12 Pžp od 23. augusta 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 67. stav 1. tačka 3. Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.943,00 KM. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je, između ostalog, konstatovao da je prvostepeni sud, kada je u pitanju prekršajna odgovornost apelanta, pravilno postupio kada ga je oglasio odgovornim za predmetni prekršaj. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pri tome pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe navedenog zakona. Također, Apelacioni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud proveo postupak na osnovu Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i uzimajući u obzir sve dokaze koji su mu bili prezentovani, a naročito materijalnu dokumentaciju dostavljenu od strane predstavnika izdavatelja prekršajnog naloga – službenih lica Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, a koji su jasno potvrdili da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja prekršaja koji mu se stavljaju na teret.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2139/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić