Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2292/12 (R. E.,M. B.,S. A. i R. A. i H. B. i D. M.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2292/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Radosav Elez i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Radosav Elez, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 002588 11 Rev od 14. marta 2012. godine;
Mirjan Brkić, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 011823 12 Gž od 14. juna 2012. godine;
Salko Alajbegović i Rešad Alajbegović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000599 11 Rev od 10. maja 2012. godine;
Hasan Bahić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 089636 11 Rev od 22. maja 2012. godine;
Dušan Mirić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 001382 10 Rev od 11. oktobra 2011. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2292/12
Radosav Elez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnio je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 002588 11 Rev od 14. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade materijalne štete za otuđene stvari iz stana. U toku postupka je utvrđeno da apelant provedenim dokazima nije dokazao činjenice na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev. Naime, apelant niti jednim od provedenih dokaza nije dokazao da su predmetne stvari njegova svojina, ni postojanje materijalno-pravnog odnosa apelanta sa tuženim u pogledu sudbine predmetnih stvari, niti postojanja pretpostavki za odgovornost tuženog za predmetnu štetu, a time ni visinu štete.
2. AP-3022/12
Mirjan Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 13. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 011823 12 Gž od 14. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu popravi nanesenu štetu na vozilu na način da mu isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je na osnovu nalaza vještaka apelantu dosuđen određeni novčani iznos za popravak auta, dok je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa, jer nije dokazao da je za popravak vozila utrošio veći iznos od utvrđenog iznosa po vještaku.
3. AP-3086/12
Salko Alajbegović i Rešad Alajbegović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Donjeg Kaknja, koje zastupa Mensur Hodžić, advokat iz Zenice, podnijeli su 21. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000599 11 Rev od 10. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi naknade materijalne štete nastale kao posljedica rudarskih radova. U toku postupka je utvrđeno da je bila isključena pretpostavka da je predmetna šteta poticala od opasne djelatnosti kojom se bavio tuženi, te stoga tuženi nije mogao biti odgovoran za istu primjenom odredbi čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima.
4. AP-3087/12
Hasan Bahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver M. Arnautović, advokat iz Tuzle, podnio je 21. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 089636 11 Rev od 22. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi da apelantu solidarno naknade štetu u određenom novčanom iznosu (za štetu po osnovu otuđenja stvari i za štetu po osnovu devastiranja i oštećenja stana), dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva (preko dosuđenog iznosa za štetu po osnovu otuđenja stvari i za štetu po osnovu devastiranja i oštećenja stana, za štetu po osnovu korištenja stana i stvari, po osnovu samovlasnog korištenja stana i za štetu po osnovu plaćanja troškova ranijeg vođenja upravnog i parničnog postupka). Nadalje, utvrđen je prekid postupaka u predmetnoj pravnoj stvari u odnosu na drugotužiteljicu, zbog njene smrti. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije bio aktivno legitimisan za podnošenje tužbenog zahtjeva za naknadu štetu po osnovu korištenja stana i stvari i po osnovu samovlasnog korištenja stana, dok je zahtjev za naknadu štetu po osnovu plaćanja troškova ranijeg vođenja upravnog i parničnog postupka bio neosnovan iz razloga što je apelant navedene troškove mogao ostvarivati samo u predmetnim postupcima. S druge strane, apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu otuđenja stvari i štete po osnovu devastiranja i oštećenja stana je bio osnovan u jednom dijelu, te su tuženi solidarno obavezani da apelantu isplate određeni novčani iznos.
5. AP-3109/12
Dušan Mirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 24. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 001382 10 Rev od 11. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade štete na stambenim i pomoćnim objektima izgrađenim na određenoj parceli. U toku postupka je utvrđeno da tuženi nisu bili pasivno legitimisani u predmetnom sporu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2292/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić