Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2298/12 (M. K.,R. I.,E. A. i drugi)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2298/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mirjana Knežević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004327 10 Rev od 6. aprila 2012. godine;
Ramiz Idriz, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 211714 11 Rev od 26. aprila 2012. godine;
Esad Ahmetović, Dženana Al-Saleh, Katarina Čamber, Nermina Čeliković, Milena Ćutunić, Diša Delić, Husein Delić, Mujo Delić, Velma Džananović, Suvada Garić, Fadila Husić, Afrodita Jeličić, Džemila Mejrić, Anđelka Nedić, Dževida Porobić, Nadija Porobić, Ivanka Pudić, Arminko Purić, Amira Sejdinović, Niaz Šabić, Tadija Šantor, Ivanka Vranjić i Anto Zrakić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 012730 11 Rev od 23. jula 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 012730 10 Gz od 25. oktobra 2010. godine;
Z.S., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 003362 06 Rsž od 5. juna 2012. godine;
A.A., H.A., S.A., R.A., H.A., F.B., B.B., N.B., L.B., A.B., K.-
C.B., S.Č., L.Č., N.D., Z.D.-O., H.D., A.D., H.G., Z.H., H.H., E.H., B.I., M.J., S.K., S.K., M.L., S.M., H.M., F.M., M.N., J.O., R.P., N.P., O.Š., R.Š., Ž.Š., G.Š., V.U., Š.V., N.Z., S.S., A.H. i E.I., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 049505 11 Rev od 15. maja 2012. godine;
Srećko Boras, Marijan Miličević i Nikola Stanić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 156776 11 Rsž od 20. septembra 2012. godine;
Mlađen Smiljanić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000439 12 Gž od 25. septembra 2012. godine;
Franjo Pinjuh, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 022243 12 Rsž od 22. oktobra 2012. godine;
Vildana Zulić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 002388 10 Rsz od 8. oktobra 2012. godine;
Drago Grbić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000219 12 Rev 2 od 26. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2298/12
Mirjana Knežević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Ognjen S. Avlijaš, advokat iz Bijeljine, podnijela je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004327 10 Rev od 6. aprila 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 10. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi poništenja otkaza ugovora o radu, vraćanja na posao, uplate doprinosa i isplate plata. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici otkaz ugovora o radu dat u skladu sa odredbama člana 113. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, te odredbama člana 91. stav 2. tačka 3. istog Zakona.
2. AP-3019/12
Ramiz Idriz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 13. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 211714 11 Rev od 26. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenih novčanih iznosa na ime naknade za odvojeni život, na ime naknade putnih troškova na određenoj relaciji i na ime regresa za godišnji odmor. U toku postupka je utvrđeno da apelantu nije pripadalo pravo da zahtijeva troškove na ime odvojenog života od porodice i troškove prevoza na posao, jer u konkretnom slučaju nije bilo uslova za primjenu odredbe člana 2. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim primanjima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine u vezi sa odredbom člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nadalje, u pogledu apelantovog potraživanja na ime regresa za godišnji odmor, utvrđeno je da je isto zastarjelo u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama.
3. AP-3026/12
Esad Ahmetović iz Odžaka, Dženana Al-Saleh iz Odžaka, Katarina Čamber iz Odžaka, Nermina Čeliković iz Odžaka, Milena Ćutunić iz Donjeg Svilaja, Diša Delić iz Odžaka, Husein Delić iz Odžaka, Mujo Delić iz Odžaka, Velma Džananović iz Odžaka, Suvada Garić iz Odžaka, Fadila Husić iz Odžaka i Afrodita Jeličić iz Odžaka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, i Džemila Mejrić iz Odžaka, Anđelka Nedić iz Donjeg Svilaja, Dževida Porobić iz Odžaka, Nadija Porobić iz Odžaka, Ivanka Pudić iz Odžaka, Arminko Purić iz Šamca, Amira Sejdinović iz Odžaka, Niaz Šabić iz Odžaka, Tadija Šantor iz Odžaka, Ivanka Vranjić iz Novog Grada i Anto Zrakić iz Donje Dubice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Christian Oršolić, advokat iz Orašja, podnijeli su 13. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 012730 11 Rev od 23. jula 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 012730 10 Gz od 25. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata i ostalih tužitelja radi isplate razlike osobnog dohotka i razlike neisplaćenih honorara. U toku postupka je utvrđeno da u situaciji kada je odredba iz Kolektivnog ugovora za srednje obrazovanje Posavskog kantona bila neprimjenjiva, jer je nedostajao podatak relevantan za obračun najniže plate, pa shodno tome i osnovice za obračun plate, i kada apelanti i ostalih tužitelja nisu dokazali da su prema primljenim iznosima plate u nepovoljnijem položaju od službenika organa uprave u Posavskom kantonu, apelanti i ostalih tužitelja nisu imali pravni osnov za svoja potraživanja.
4. AP-3067/12
Z.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Sanel Sarhatlić iz Sanskog Mosta, podnijela je 17. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 003362 06 Rsž od 5. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi isplate razlike neisplaćene plate. U toku postupka je utvrđeno da kako koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama nisu utvrđeni shodno članu 28. stav 2. Kolektivnog ugovora za oblast srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, apelantica je temeljem odredbe člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku morala dokazati da, u skladu sa odredbom iz člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora za oblast srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, njene plate su isplaćene u manjim iznosima od plata uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, koju odlučnu činjenicu apelantica u toku sudskog postupka nije dokazala.
5. AP-3106/12
A.A., H.A., S.A., R.A., H.A., F.B., B.B., N.B., L.B., A.B., K.-C.B., S.Č., L.Č., N.D., Z.D.-O., H.D., A.D., H.G., Z.H., H.H., E.H., B.I., M.J., S.K., S.K., M.L., S.M., H.M., F.M., M.N., J.O., R.P., N.P., O.Š., R.Š., Ž.Š., G.Š., V.U., Š.V., N.Z., S.S., A.H. i E.I. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Hamdija Šljuka, advokat iz Kaknja, podnijeli su 23. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 049505 11 Rev od 15. maja 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 7. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata i ostalih tužitelja radi isplate određenih novčanih iznosa po osnovu razlike neisplaćenih plata i neisplaćenih naknada za topli obrok. U toku postupka je utvrđeno da su apelanti i ostali tužitelji svoj tužbeni zahtjev zasnovali na primjeni Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva za koji je u drugostepenom postupku utvrđeno da nije zaključen po Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na Zeničko-dobojski kanton (tuženi je ustanova u navedenom kantonu), te stoga nije bilo materijalno-pravne osnove za dosudu koju su tražili.
6. AP-3715/12
Srećko Boras iz Ljubuškog, Marijan Miličević iz Ljubuškog i Nikola Stanić iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 25. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 156776 11 Rsž od 20. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužba apelanata i obavezan tuženi da apelantima isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenog dijela plate, neisplaćenog toplog obroka i neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te uplati pripadajuće doprinose za razliku plate. U toku postupka, u dijelu koji se odnosio na troškove parničnog postupka, sud je odbio potraživanje naknade na ime PDV-a od 17%, s obzirom da punomoćnik apelanata nije sudu prezentirao uvjerenje o registraciji/upisu u jedinstveni registar obaveznika indirektnih poreza.
7. AP-4101/12
Mlađen Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 29. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000439 12 Gž od 25. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se obaveže tužena da odluči o radnopravnom statusu apelanta, istog rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. U toku postupka je utvrđeno da poništenjem odluka tužene koji su bili osnov za utvrđivanje prestanka radnog odnosa, apelantu nije pripadalo pravo na automatski prijem na neko od radnih mjesta na koje je aplicirao, već mu je pripadalo pravo na uspostavljanje iste pravne situacije koja je bila u vrijeme donošenja odluke, a to je pravo na ponovno odlučivanje o prijavi i to na ona radna mjesta za koja je, u pravosnažno okončanom sudskom postupku, utvrđeno da je nezakonito izvršen izbor kandidata na apelantovu štetu.
8. AP-4552/12
Franjo Pinjuh (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 21. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Rs 022243 12 Rsž od 22. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov primarno istaknut tužbeni zahtjev kojim je tražio da se kao nezakonit poništi konkurs tuženog za zasnivanje radnog odnosa za određeno radno mjesto, te se slijedom toga stavljaju van snage sve poduzete radnje i donesene odluke u vezi konkursa. Nadalje, odbijen je i apelantov alternativno istaknuti tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita određena odluka o prijemu u radni odnos po predmetnom konkursu, obavijest tuženog i odgovor na prigovor tuženog, te da se naloži tuženom da izvrši ponovni izbor među prijavljenim kandidatima na određeno radno mjesto, na zakonom predviđeni način i poštujući prava na ravnopravnost i ulaganje pravnih lijekova svim prijavljenim kandidatima. U toku postupka je utvrđeno da apelant, čija prijava na predmetni konkurs nije bila potpuna, nije mogao zahtijevati da se poništi odluka o izboru kandidata, a ni sami konkurs, jer se nije smatrao sudionikom konkursa.
9. AP-4563/12
Vildana Zulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Mirsad Ađemović, advokat iz Bihaća, podnijela je 24. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 002388 10 Rsz od 8. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba kojom je tražila da se utvrdi da je nezakonita i da se poništi odluka o prestanku radnog odnosa bez otkaznog roka na zahtjev uposlenika, kojom je apelantici prestao radni odnos kod tuženog, te da se obaveže tuženi da apelantici isplati određene novčane iznose na ime naknade štete za izgubljenu dobit i otpremninu. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije dokazala da je nezakonita predmetna odluka tuženog, te da je neosnovan i apelantičin zahtjev za naknadu štete, jer nije dokazala pravni osnov za dosuđenje naknade štete, a u spornom periodu i nije bila u radnom odnosu kod tuženog. Nadalje, apelantici je prestao radni odnos kod tuženog na njen zahtjev, pa je bio neosnovan i apelantičin zahtjev za isplatu otpremnine shodno relevantnim odredbama Zakona o radu.
10. AP-4636/12
Drago Grbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Mićo Kreća, advokat iz Prijedora, podnio je 26. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 000219 12 Rev 2 od 26. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se ponište određene odluke tuženog o otkazu ugovora o radu sa ponudom zaključenja ugovora pod izmijenjenim uslovima i ugovori o radu na neodređeno vrijeme, naloži tuženom da apelanta rasporedi na poslove koje je obavljao prije donošenja predmetnih odluka ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te obaveže tuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike plata. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi, provedenim dokazima, dokazao ispunjenost uslova za raspored apelanta na drugo radno mjesto, jer apelant ni na manje složenim poslovima nije ostvarivao uobičajene i očekivane rezultate, pa tim prije ne bi s uspjehom obavljao složenije poslove.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2298/12. Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić