Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-25/12 (A. K.,„Marinković Komerc“ d.o.o. Banja Luka i N. L.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-25/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-25/12, rješavajući apelacije Aide Kerstner i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Aida Kerstner protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001211 10 REV od 4. oktobra 2011. godine;
„Marinković Komerc“ d.o.o. Banja Luka protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050995 11 GŽ od 31. oktobra 2011. godine;
N. L. protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 RS 005584 10 RSŽ od 20. aprila 2012. godine;
„Marinković Komerc“ d.o.o. Banja Luka protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051011 12 GŽ od 29. marta 2012. godine;
„Marinković Komerc“ d.o.o. Banja Luka protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051057 11 GŽ od 29. marta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-25/12
Aida Kerstner (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bihaća, koju zastupa Emira Imširević i Edžerija Trejić, advokati iz Bihaća, podnijela je 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001211 10 REV od 4. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev kojeg je apelantica podnijela protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata neisplaćene plaće i razlike plaće, te neisplaćenog regresa). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključeno da je zahtjev za isplatu navedenih potraživanja osnovan u smislu odredbe člana
28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), budući da je utvrđeno da je tuženi apelantici isplaćivao manje iznose od predviđenih navedenom odredom Kolektivnog ugovora, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice preko dosuđenih iznosa.
2. AP-331/12
„Marinković Komerc“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 23. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050995 11 GŽ od 31. oktobra 2011. godine. U predmetnoj pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, poništena odluka disciplinske komisije apelanta o prestanku radnog odnosa tužiteljice, te je naloženo apelantu da tužiteljici isplati neisplaćene plaće i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Apelant je, također, obavezan da apelantici naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant pokrenuo disciplinski postupak (koji je rezultirao donošenjem pobijane odluke o otkazu ugovora o radu) protiv tužiteljice po isteku roka iz odredbe člana 56. Granskog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti trgovine, ugostiteljstva, turizma i uslužnih djelatnosti RS. S tim u vezi je navedeno da su rokovi iz Granskog kolektivnog ugovora prekluzivne prirode, čijim protekom prestaje pravo apelanta da pokrene ili vodi disciplinski postupak protiv radnika zbog određene povrede radne obaveze.
3. AP-2071/12 N. L. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tešnja, kojeg zastupa Nadira Omahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 RS 005584 10 RSŽ od 20. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (razlika plaće i nagrada za postignute rezultate). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant (kao zemljišno-knjižni referent nadležnog općinskog suda) svoja prava iz radno-pravnog statusa može ostvarivati samo u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o namještenicima i organima državne službe u FBiH (čl. 40-48), odnosno u skladu sa odredbama Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za obračun osnovne plaće namještenika u Kantonalnim organima državne službe iz 2007. godine kojom je apelant kao namještenik sa završenom srednjom školskom spremom razvrstan u IV platni razred sa koeficijentom 1,32. S tim u vezi je zaključeno da je neosnovano pozivanje apelanta da su se u predmetnoj pravnoj stvari imale primijeniti relevantne odredbe Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o državnoj službi.
4. AP-2254/12
„Marinković Komerc“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 15. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051011 12 GŽ od 29. marta 2012. godine. U predmetnoj pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, poništena odluka disciplinske komisije apelanta o prestanku radnog odnosa tužiteljice, te je naloženo apelantu da tužiteljicu vrati na rad i da joj isplati neisplaćene plaće i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Apelant je, također, obavezan da apelantici naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant pokrenuo disciplinski postupak (koji je rezultirao donošenjem pobijane odluke o otkazu ugovora o radu) protiv tužiteljice po isteku roka iz odredbe člana 56. Granskog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti trgovine, ugostiteljstva, turizma i uslužnih djelatnosti RS. S tim u vezi je navedeno da su rokovi iz Granskog kolektivnog ugovora prekluzivne prirode, čijim protekom prestaje pravo apelanta da pokrene ili vodi disciplinski postupak protiv radnika zbog određene povrede radne obaveze.
5. AP-2255/12
„Marinković Komerc“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 15. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051057 11 GŽ od 29. marta 2012. godine. U predmetnoj pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, poništena odluka disciplinske komisije apelanta o prestanku radnog odnosa tužiteljice, te je naloženo apelantu da tužiteljicu vrati na rad i da joj isplati neisplaćene plaće i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Apelant je, također, obavezan da apelantici naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant pokrenuo disciplinski postupak (koji je rezultirao donošenjem pobijane odluke o otkazu ugovora o radu) protiv tužiteljice po isteku roka iz odredbe člana 56. Granskog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti trgovine, ugostiteljstva, turizma i uslužnih djelatnosti RS. S tim u vezi je navedeno da su rokovi iz Granskog kolektivnog ugovora prekluzivne prirode, čijim protekom prestaje pravo apelanta da pokrene ili vodi disciplinski postupak protiv radnika zbog određene povrede radne obaveze.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-25/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić