Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2606/12 (N. D.,N. P. i S. J.)

Odluka donesena 24. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2606/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-2606/12, rješavajući apelacije Neđe Draškovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Neđo Drašković protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005592 12 REV od 29. maja 2012. godine;

Nebojša Pašalić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 001736 12 GŽ 2 od 21. juna 2012. godine;

Slobodan Jurošević protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 011817 11 GŽ od 30. augusta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2606/12

Neđo Drašković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je 11. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005592 12 REV od 29. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev kojeg je apelant podnio protiv tuženih, radi naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti prouzrokovane objavljivanjem netačnih informacija. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao da je do povrede ugleda i časti došlo uslijed činjenice da su objavljeni razlozi za pokretanje disciplinskog postupka i za njegovo udaljenje sa dužnosti sudije. S tim u vezi je navedeno da je u predmetnoj pravnoj stvari disciplinski postupak pokrenut protiv apelanta kao sudije od strane zakonom određenog organa i na zakonit način, a koji postupak je okončan obustavljanjem istog jer je apelantu odlukom VSTV-a prestao mandat sudije. Slijedom navedenog je zaključeno da sud nije ovlašten ocjenjivati tačnost objavljenih podataka u medijima koji su predstavljali osnov za pokretanje navedenog disciplinskog postupka, budući da bi se u tom slučaju radilo o neovlaštenom ponavljanju disciplinskog postupka. U tom smislu je istaknuto da se isključivo u disciplinskom postupku mogla utvrđivati tačnost navoda optužnice protiv apelanta i postojanje prekršaja.

2. AP-2630/12

Nebojša Pašalić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Modriče, kojeg zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnio je 12. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 001736 12 GŽ 2 od 21. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete, koju je pretrpio kao posljedicu zadobijenih povreda u saobraćajnoj nezgodi. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant, u kritično vrijeme kada se dogodio štetni događaj, bio suvlasnik putničkog vozila koje je skrivilo saobraćajnu nezgodu i kojeg je u isto kritično vrijeme koristio kao suvozač. Slijedom navedenog činjeničnog utvrđenja je zaključeno da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan u smislu odredbe člana 67. tačka 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, kojom je propisano da nema pravo na naknadu štete po osnovu obaveznog osiguranja od autoodgovornosti vlasnik, suvlasnik, korisnik i vozač motornog vozila čijom je upotrebom pričinjena šteta.

3. AP-3887/12

Slobodan Jurošević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Milića, podnio je 9. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 011817 11 GŽ od 30. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete koju je pretrpio zbog toga što je tuženi protiv njega podnio krivičnu prijavu, s obzirom da je nadležno tužilaštvo u predmetnoj stvari donijelo naredbu o nesprovođenju istrage protiv apelanta, zbog nepostojanja elemenata krivičnog djela za koje je apelant prijavljen. S tim u vezi je Okružni sud zaključio da samo podnošenje krivične prijave ne daje pravo licu koje je prijavljeno, zbog sumnje da je počinilo krivično djelo, da traži naknadu nematerijalne štete, izuzev u slučaju da je prijava podnesena zlonamjerno ili šikanozno a postupak po istoj praćen nezakonitim i nepravilnim radom s ciljem povrede časti i prava ličnosti lica koje je prijavljeno, kao i ukoliko su te povrede bile tako jakog intenziteta da u skladu sa okolnostima slučaja prouzrokuju duševnu bol koja bi opravdala dosuđenje novčane naknade. Slijedom navedenog je zaključeno da u konkretnom slučaju ne postoje naprijed navedene okolnosti da bi se udovoljilo predmetnom tužbenom zahtjevu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2606/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2606/12 (N. D.,N. P. i S. J.) | Sudska praksa | Aktio