Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2736/12 (N. K.,M. Z. i B.V. i V. K.)
Odluka donesena 24. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2736/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 24. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-2736/12, rješavajući apelacije Nedeljka Kajkuta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nedeljko Kajkut, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 035997 11 Gž od 10. aprila 2012. godine;
Mujo Zvirkić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 026400 11 Rev od 10. maja 2012. godine;
B.V., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 P 007405 12 Gž od 28. maja 2012. godine;
Vlado Kovačević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 048819 11 Rev od 31. maja 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2736/12
Nedeljko Kajkut (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 23. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 035997 11 Gž od 10. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati novčanu protuvrijednost neisporučene robe u određenom novčanom iznosu. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe čl. 436. stav 1., 1065. i 1066. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te člana 57. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača i istakao da se iz utvrđenog činjeničnog stanja može zaključiti da apelant pravni osnov svog potraživanja prema tuženom crpi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koje je treće lice O.Š. zaključilo sa Novom Banjalučkom bankom a.d. Banja Luka i na osnovu njega steklo nenovčano potraživanje prema tuženom u iznosu od 5.000,00 KM, a koje je apelant preuzeo od O.Š. za 4.000,00 KM. Također, Okružni sud je citirao i odredbu člana 73. Zakona o obligacionim odnosima, te konstatovao da kako u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da su ugovor o kreditu na osnovu kojeg apelant crpi svoja ovlaštenja, kao i ugovor o cesiji zaključeni u propisanoj formi, a kako je prema odredbi člana 70. navedenog zakona sankcija nedostatka forme u presumpciji da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, to je tužbeni zahtjev odbijen.
2. AP-2867/12
Mujo Zvirkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnio je 31. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 026400 11 Rev od 10. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je apelant da tužitelju na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 25.874,70 KM. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naglasio da u konkretnom slučaju, iz izvedenih dokaza tokom postupka, proizilazi da je tužitelj dana 13. jula 2005. godine apelantu isplatio iznos od 25.874,70 KM u postupku prinudnog izvršenja pravosnažne presude koja je naknadno preinačena tako da je otpao pravni osnov za isplatu tog iznosa apelantu. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da je zato, saglasno odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, apelant dužan vratiti tužitelju navedeni iznos, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi.
3. AP-3004/12
B.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 10. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 P 007405 12 Gž od 28. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu, između ostalog, na ime duga isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju presude Okružni sud je, u suštini, naglasio da je na temelju izvedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da iz iskaza svjedoka M.M. i D.K. proizilazi da im nije poznato da je apelant tuženom pozajmljivao novac, koliko je tuženi boravio u apelantovoj kući. Također, Okružni sud je ukazao na to da je polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, pa da je pozivom na odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci pobijane presude.
4. AP-3682/12
Vlado Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 23. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 048819 11 Rev od 31. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da plati tužitelju određeni novčani iznos na ime manje isplaćene ugovorene cijene za izvršene radove. Istovremeno odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tužitelj obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime otklanjanja nekvalitetno izvršenih radova na predmetnom stambenom objektu. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su nižestepeni sudovi osnovanost apelantovog zahtjeva razmatrali sa stanovišta odredaba čl. 644. i 645. Zakona o obligacionim odnosima – pravo zahtijevati uklanjanje nedostataka, ali i odredaba člana 618. navedenog zakona, te da je po shvatanju Vrhovnog suda drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanta sa protivtužbenim zahtjevom kako s osnova zastarjelosti prava potraživanja naknade štete zbog neizvršenja ugovora, tako i zbog proteka prekluzivnih rokova za ostvarenje prava na otklanjanje nedostataka građevine, na kom pravnom osnovu je apelant u stvari i temeljio svoj zahtjev.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2736/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić